REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-7714/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužiteljice FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetnik, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 koga zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. travnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 1. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5 Ugovora o kreditu broj 016-662/2004 od 24. lipnja 2004. sklopljen između tužiteljice FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, u dijelu u kojem se navodi: "prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita….“.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužiteljici FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.972,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. srpnja 2004. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02, 153/04) do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 902,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 24. lipnja 2004. godine s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj 016-622/2004, prema kojem je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 203.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NHB na dan plaćanja na rok od 20 godina. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu propisano je kako se korisnik kredita obvezuje da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % kredita. Slijedom toga tuženik je tužitelju naplatio naknadu u iznosu od 2.972,13 eura dana 1. srpnja 2004. u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NHB na dan uskrate. Tuženik tužiteljici nije prethodno a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje niti zašto je određena naknada u tom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice čini u potpunosti neodređenom i posljedično nepoštenom i ništetnom što je protivno odredbama čl. 95 i 96 Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama čl. 11 ZOO-a te nastavno odredbama čl. 81. st. 1. i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača(NN 96/2003). Tužiteljica se poziva i na sudsku praksu u istovjetnim predmetima te predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu u kojoj će utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu pobliže opisanom u točki I izreke ove presude te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.972,13 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2004. do isplate uz naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva, navodi da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove prilikom korištenja kredita. Dakle, osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužiteljice da jednokratno podmiri troškove naknade za obradu kredita a tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora znala da će morati platiti predmetnu naknadu. Dakle, sporna naknada je bila javno objavljena u Pravilniku o naknadi za potrošačke kredite i Odluci o naknadi za usluge tuženika koja sadrži Tarifu o naknadama. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imala stvarnu mogućnost pregovarati o njezinom sadržaju. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Slijedom svega izloženog predlaže da sud tužiteljicu odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitan je Ugovor o kreditu (list 4 do 13 spisa), obračun (list 14 spisa), Pravilnik o naknadi za potrošačke kredite (list 29 do 30 spisa), Odluka o naknadi za usluge tuženika (list 32 do 38 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 116 spisa).

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja iz tužbe u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 24. lipnja 2004. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade i troškova za obradu kredita.

6. Sporno je da li je ta ugovorna odredba temeljem koje je tužiteljici uskraćen iznos za obradu kredita od 2.972,13 eura dana 1. srpnja 2004. godine nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužiteljice na isplatu tog iznosa, a ta visina proizlazi iz dokumentacije tuženika.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na ročištu 15. travnja 2026. godine saslušana je tužiteljica kao stranka te je navela da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila s tuženikom u svrhu kupnje stana. Kreditnom referentu je dostavila dokumentaciju za predmetni kredit te joj nitko ništa nije objasnio o naknadama. Ugovorne odredbe je pročitala ali kredit ne bi niti ostvarila da predmetna odredba nije bila sastavni dio tog Ugovora. Javni bilježnik nije joj ništa objasnio vezano uz predmetnu ugovornu odredbu niti bilo koju drugu. Dakle, iz jasnog iskaza tužiteljice koji je životno logičan proizlazi da joj nitko od strane tuženika nije objasnio na što se predmetna naknada odnosi, od kojih parametara se sastoji i koja je njena svrha. Očito je bilo neizbježno plaćanje predmetne naknade time da je sve ugovorne odredbe sastavio tuženik.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te uskratu tog iznosa.

10. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru u kojoj se pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužiteljica potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje stana, te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja, a posebno ne o spornoj odredbi citiranog ugovora. S obzirom da je tužiteljica temeljem čl. 5 predmetnog Ugovora platila tuženiku jednokratnu naknadu, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se ta naknada naplaćuje, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu tog Zakona. Citirana odredba ugovora o kreditu na koju tužiteljica nije mogla utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o toj odredbi i stavio tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužiteljice o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorna odredba ništetna te daje pravo tužiteljici da zahtjeva isplatu iznosa od 2.972,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2004. do isplate, kada je tuženik isplatio tužiteljici manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćene naknade proizlazi iz odredbi tuženika. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

12. Slijedom toga sud je tužiteljici dosudio zatraženi iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl. 29 st. 1 ZOO-a te je odlučeno kao u izreci presude pod I i II.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

14. Sud je tužiteljici priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 9.4.2026. prema tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, zastupanje na ročištu 15.4.2026. prema tbr. 9 točka 1 – 200,00 eura, što ukupno iznosi 600,00 eura, koje treba uvećati za 25% PDV ili 150,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu po 76,17 eura pa priznati trošak iznosi 902,34 eura. Sud je tužiteljici priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod III.

U Zagrebu, 1. lipnja 2026. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.