REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Osijek, Vukovarska cesta 31

Us I-1176/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Dražen Srb, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba ZOT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Sandra Markač Greif, odvjetnica u Zagrebu i Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Kapucinska 21, Osijek, OIB: 61379160880, radi poništenja rješenja tuženika, 1. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb KLASA: UP/II -942-01/22- 01/184, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 15. srpnja 2024.

II. Poništava se dopunsko rješenje Osječko-baranjske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/20-01/102, URBROJ: 2158-19-

01/04-22-11 od 23. svibnja 2022.

III. U ponovnom postupku, tuženik je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju ove presude, u roku 60 (šezdeset) dana od dostave pravomoćne presude i povrata spisa tuženiku.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju troškove upravnog spora u iznosu 2.500,00 EUR (dvije tisuće pet stotina eura) uključujući PDV 25% i to u roku 60 (šezdeset) dana, računajući od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora.

V. Preostali dio zahtjeva vezano za naknadu troška tužitelju u ukupnom iznosu 1.250,00 EUR (tisući dvije stotine i pedeset eura) uključujući PDV 25% sud je odbio kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev zainteresiranih osoba ZOT i Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku za naknadom troškova kao neosnovan u cijelosti.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-942-01/22-01/184, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 15. srpnja 2024., odbijena je žalba ZO, izjavljena protiv dopunskog rješenja Osječko-baranjske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/20-01/102, URBROJ: 2158-19-01/04- 22-11 od 23. svibnja 2022. kao neosnovana.

1.1. Dopunskim prvostupanjskim rješenjem ZOT vraćen je u vlasništvo poslovni prostor – skladište u podrumu površine 115,01m² koje se nalazi u podrumu kuće u [adresa], s kojim vlasništvom je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] , površine 779m², upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

2. Tužitelj u tužbi ističe kako se spor vodi oko utvrđivanja je li predmetni prostor bio jedan od nacionaliziranih poslovnih prostora ili zajednički dio zgrade koji je naknadno etažiran i postao vlasništvo tužitelja. Napominje da je sporni prostor u zemljišnim knjigama upisan kao njegovo vlasništvo temeljem međusobnog ugovora stanara o etažiranju. Navodi da podnositeljica zahtjeva za povrat izvorno nije ni tražila povrat poslovnih prostora na toj adresi, već samo dijelova koji pripadaju izuzetim stanovima. Ključni dokaz, nalaz vještaka potvrđuje da skladište u vrijeme nacionalizacije (1959./1960.) nije bilo zaseban poslovni prostor, već se koristilo za potrebe drugih prostora, što ukazuje na to da je bila riječ o zajedničkom dijelu zgrade. Tužitelj tvrdi da su upravna tijela pogrešno utvrdila činjenično stanje, zanemarila rezultate očevida i proizvoljno protumačila dokaze, čime je povrijeđeno njegovo ustavno pravo vlasništva. Zaključuje da je pobijano rješenje nezakonito, kontradiktorno i utemeljeno na proizvoljnoj primjeni prava. Predlaže Sudu poništiti rješenja drugostupanjskog i prvostupanjskog tijela te vrati predmet na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova upravnog spora. Smatra da u postupku nije dokazano da je skladište nacionalizirano kao zaseban poslovni prostor, zbog čega je zadiranje u njegovo stečeno i uknjiženo pravo vlasništva nedopustivo.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na razloge iznesene u obrazloženju pobijanog rješenja te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3.1. Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, suglasna je s odlukom i obrazloženjem odluke tuženika odnosno protivi se tužbi u cijelosti.

3.2. Zainteresirana osoba VOT u svom odgovoru na tužbu ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj manipulira činjenicama kako bi opstruirao postupak povrata. Navodi da je tužitelj upis vlasništva ishodio 2008. na temelju ugovora i aneksa usmjerenih na sprječavanje povrata imovine, iako je znao da je postupak u tijeku. Osporava nalaz vještaka Gorana Ožbolta kao nevjerodostojan jer ne odgovara ovjerenim ispravama koje prileže spisu predmeta. Ključni dokazi koji potvrđuju pravo zainteresirane osobe su ugovor o najmu iz 1953., ovjeren od strane tadašnjih vlasti te tehnički opis nekretnine, koji nedvojbeno dokazuju da je prostor bio poslovne namjene i u vlasništvu prednice zainteresirane osobe i prije nacionalizacije. Zainteresirana osoba zaključuje kako je pobijano rješenje tuženika zakonito i utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Predlaže naslovnom Sudu tužbu tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 4. svibnja 2026. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine” broj 36/2024., dalje u tekstu: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenice tužitelja te opunomoćenika zainteresiranih osoba ZOT i Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, dok za tuženika nije nitko pristupio unatoč urednoj dostavi poziva.

5. U tijeku dokaznog postupka Sud je pročitao spis, spis upravnog postupka i sve isprave koje prileže istima te na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5.1. Sud nije proveo dokaz pribave spisa Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-840/2024 jer je mogao donijeti odluku na temelju postojeće dokumentaciju u spisu, a o čemu će više biti riječi u nastavku ove presude.

6. Odlučno sporno pravno pitanje u predmetnom postupku odnosi se na utvrđivanje pravnog statusa nekretnine u trenutku njezina oduzimanja iz vlasništva prednika zainteresirane osobe. Slijedom navedenog, potrebno je utvrditi je li predmetni podrumski prostor u razdoblju nacionalizacije (1959. – 1960.) predstavljao samostalnu poslovnu cjelinu podobnu za naturalnu restituciju ili je pak isti imao narav akcesornog zajedničkog dijela zgrade namijenjenog stanarima. Težište dokaznog postupka počiva na distinkciji između prostora koji su funkcionalno neodvojivo povezani s radom i upotrebom zgrade te onih koji su u mjerodavnom razdoblju bili pravno individualizirani kao zasebni objekti prava vlasništva i predmet gospodarskog iskorištavanja.

7. Predmetom naknade prema članku 15. stavku 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/1996., 92/1999., 39/1999., 42/1999., 43/2000., 131/2000., 27/2001., 34/2001., 65/2001., 118/2001., 80/2002., 81/2002., 98/2019., dalje u tekstu: Zakon) priznaje se pravo na naknadu za sljedeću imovinu:

1. neizgrađeno građevinsko zemljište,

2. poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište,

3. stambene i poslovne zgrade, odnosno idealni dijelovi takvih zgrada, te stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrade odnosno idealni dijelovi tih posebnih dijelova zajedno sa pripadajućim zemljištem (u daljnjem tekstu: stan ili poslovni prostor),

4. brodovi i brodice,

5. poduzeća,

6. pokretnine.

7.1. Nadalje, člankom 40. stavkom 1. Zakona propisano je da se prijašnjem vlasniku daju u vlasništvo poslovne zgrade i poslovni prostor oduzet na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona.“

8. U primjeni relevantnih zakonskih propisa koji reguliraju naknadu za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, pravo na naturalni povrat imovine usko je vezano uz dokazivanje njezine samostalnosti i namjene u trenutku oduzimanja (stan ili poslovni prostor prema gore navedenom članku 15. stavku 1. Zakona).

8.1. Sud napominje kako Rješenje o nacionalizaciji od 15. prosinca 1959. eksplicitno navodi da se oduzeta zgrada sastojala od 4 stana, 1 odvojene sobe i 3 poslovne prostorije. U tom smislu Sud ističe kako se sporno podrumsko skladište površine 115,01 m2 ne navodi kao posebna, četvrta poslovna prostorija u tim rješenjima slijedom čega je upitna samostalnost navedenog poslovnog prostora. Rješenje o nacionalizaciji mora imati primat pri utvrđivanju statusa nekretnine te se prostor koji u njemu nije označen kao poslovni mora smatrati zajedničkim dijelom.

8.2. Nadalje, vještak Goran Ožbolt je u svom nalazu i mišljenju jasno naveo da poslovni prostor koji se nalazi u podrumu prizemne ulične stambene zgrade u [adresa], u vrijeme nacionalizacije nije bio poseban poslovni prostor. U tom smislu posve je nejasan zaključak javnopravnih tijela o samostalnosti navedenog prostora. Sud ističe kako se nalaz i mišljenje vještaka ne može promatrati parcijalno niti je dopušteno iz djelomičnih utvrđenja izvoditi generalne zaključke te ih kao takove primjenjivati na cjelokupnu činjeničnu situaciju. Slijedom navedenog, tuženik je prekoračio granice slobodne ocjene dokaza iz članka 9. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/2009. i 110/2021, dalje: ZUP) jer je samovoljno interpretirao nalaz vještaka. Ignoriranjem vještakove stručne konstatacije da skladište u vrijeme oduzimanja nije bilo poseban poslovni prostor, već pomoćni prostor u funkciji dvaju drugih prostora te donošenjem suprotnog zaključka bez ikakvog stručnog i obrazloženog utemeljenja, tuženik je donio arbitrarnu odluku. Upravno tijelo ne smije laičkim zaključcima mijenjati ili ignorirati stručne tehničke konstatacije vještaka o naravi i funkcionalnosti prostora. Čak i da se prihvati teza o „postojanju dva poslovna prostora, ali i da se za potrebe tih prostora koristilo predmetno skladište“ nije jasno predstavlja li navedeno skladište zaseban poslovni prostor, odnosno ima li ono građevinsku i funkcionalnu samostalnost prostora kao nužan preduvjet postojanja kategorije poslovnog prostora. Vezano za navod tuženika i zainteresiranih osoba kako je predmetni poslovni prostor bio predmetom Ugovora o najmu iz 1953. Sud ističe da je moguć i najam dijelova zgrada, međutim navedeno ne može mijenjati pravnu narav zajedničkog dijela u posebni dio nekretnine i obrnuto.

9. U pogledu tužbenog navoda da je predmetna nekretnina naknadno uknjižena na ime tužitelja na temelju Međusobnog ugovora stanara o etažiranju iz siječnja 2008. godine, valja istaknuti da ta činjenica, u svjetlu mjerodavnih propisa o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ne predstavlja pravno relevantnu zapreku za povrat oduzete imovine u naravi ovlašteniku naknade. Naime, takva naknadna pravna raspolaganja i zemljišnoknjižni upisi ne mogu derogirati imperativne odredbe zakona kojima se teži ispravljanju povijesne nepravde oduzimanja privatnog vlasništva

10. Dakle, slijedom svega navedenog Sud zaključuje kako činjenično stanje nije u potpunosti i pravilno utvrđeno te je valjalo na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a poništiti pobijano rješenje i imajući u vidu narav povrede i prirodu stvari predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovnom će postupku javnopravna tijela dati valjano i dostatno obrazloženje za svoje odluke te će pri tome nalaz i mišljenje stručnih osoba sagledati u svom punom obimu posebice vodeći računa o sumarnom zaključku vještaka. Napominje se da u tom smislu javnopravna tijela mogu posegnuti i za novim ili dopunskim vještačenjima. Situacije u kojima javnopravna tijela nisu na odlučan i iscrpno obrazložen način odbila prihvatiti vještačenja, nego vlastitim zaključivanjem dio nalaza uzela kao utvrđen procesno je nedopustiva. Također, javnopravna tijela će u ponovnom postupku voditi računa o potrebi da se navedeni prostor definira ili kao prostor funkcionalno povezan s radom i uporabom zgrade ili kao individualizirani zasebni objekt prava vlasništva. Svakako će se rukovoditi uputom prema kojoj su se dužni strogo pridržavati činjeničnog i pravnog stanja koje proizlazi iz samih povijesnih rješenja o nacionalizaciji. Posebno će obrazložiti zašto smatraju (ili ne smatraju) da se Zahtjev za povratom odnosi i na predmetne dijelove nekretnina te će se pri tome u slučaju pozitivnog odgovora rukovoditi nepobitnim načelom ustanovljenim u pravnoj praksi, prema kojem se imovina ovlašteniku vraća u onom stanju u kojem se zatekla u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o povratu, a ne prema stanju i površini iz trenutka njezina oduzimanja.

11. Sukladno članku 119. stavku 4. ZUS-a, a s obzirom na to da se predmet vraća na ponovni postupak izreka odluke suda sadrži i obvezu nadležnog tijela da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke. Također, u skladu s člankom 127. stavkom 1. ZUS- a žalba nije dopuštena protiv presude kojom je pojedinačna odluka javnopravnog tijela poništena i predmet prvi put vraćen na ponovni postupak (točka III. izreke presude).

12. U pogledu zatraženih troškova upravnog spora od strane tužitelja, Sud je donio odluku primjenom članka 144. i 147. ZUS-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu, stoga mu pripadaju i troškovi spora (članak 147. stavak 1. ZUS-a) . Rok za isplatu naknade troškova određen je u skladu s člankom 151. stavkom 2. ZUS- a (točka IV. izreke presude).

12.1. S obzirom na to da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, to se u skladu s Tbr. 27. točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23., 107/25. dalje u tekstu: Tarifa) i prema postavljenom zahtjevu priznaje nagrada 500 bodova za sastavljanje tužbe prema Tbr. 27. točki 1. Tarife i 500 bodova za zastupanje na raspravi održanoj 4. svibnja 2026. prema Tbr. 27. točki 2. Tarife, što iznosi ukupno 1000 bodova. Prema Tbr. 54 Tarife, vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, što računanjem (1000 bodova x 2,00 EUR) sveukupno iznosi 2.000,00 EUR koji se priznaju tužitelju. Na navedeni iznos tužitelju treba priznati i trošak poreza na dodanu vrijednost 25% u iznosu 500,00 EUR, što mu pripada na temelju Tbr. 46. Tarife pa sveukupno priznati i dosuđeni trošak iznosi 2.500,00 EUR. Slijedom iznesenog, u pogledu troškova Sud je donio odluku kao u točki IV. izreke presude.

12.2. Sud je tužitelja odbio s dijelom zahtjeva za naknadu troškova i to u vidu sastava podnesaka od 7. listopada 2024. u iznosu 1.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV 25% s obzirom na to da navedeni podnesak nije bio svrsishodan za rješavanje ove upravne stvari. Naime, sadržaj podneska je takav da se radi o ponavljanju već rečenog (u tužbi), navedeno je moglo biti istaknuto na raspravi i zaključno isti nisu ni na koji način utjecali na Sud u smislu donošenja zakonite i pravilne odluke. Slijedom iznesenog navedeni troškovi ne čine opravdani izdatak u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a te je u tom dijelu valjalo zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u točki V. izreke ove presude.

12.3. Sud je u cijelosti odbio kao neosnovan i zahtjev zainteresiranih osoba ZOT i Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku jer isti nisu uspjeli u postupku (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

Osijek, 1. lipnja 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku

3. Zainteresiranoj osobi ZOT, po opunomoćenici

4. Zainteresiranoj osobi ŽDO u Osijeku