Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-3/2023-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Hrstiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Leko i partneri Zagreb, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 05. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tužene MR odvjetnika u [adresa], **.**.2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju DR, [adresa], 52440 Poreč, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 47.251,05 EUR (četrdeset sedam tisuća dvjesto pedeset jedan euro i pet centi) sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), a od 1.1.2023., po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno ZOO -u, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa:
125,42 EUR od 31.1.2008. do isplate,
219,69 EUR od 29.2.2008. do isplate,
227,21 EUR od 1.4.2008. do isplate,
217,23 EUR od 30.4.2008. do isplate,
215,11 EUR od 30.5.2008. do isplate,
217,89 EUR od 30.6.2008. do isplate,
213,84 EUR od 31.7.2008. do isplate,
214,54 EUR od 29.8.2008. do isplate,
217,09 EUR od 1.10.2008. do isplate,
340,61 EUR od 31.10.2008. do isplate,
222,65 EUR od 28.11.2008. do isplate,
317,92 EUR od 7.1.2009. do isplate,
397,71 EUR od 2.2.2009. do isplate,
406,14 EUR od 2.3.2009. do isplate,
369,11 EUR od 30.3.2009. do isplate,
374,42 EUR od 4.5.2009. do isplate,
343,31 EUR od 4.6.2009. do isplate,
318,20 EUR od 2.7.2009. do isplate,
326,51 EUR od 31.7.2009. do isplate,
352,44 EUR od 1.9.2009. do isplate,
331,97 EUR od 5.10.2009. do isplate,
338,54 EUR od 13.11.2009. do isplate,
349,03 EUR od 3.12.2009. do isplate,
377,07 EUR od 8.1.2010. do isplate,
413,31 EUR od 1.2.2010. do isplate,
396,95 EUR od 2.3.2010. do isplate,
461,97 EUR od 2.4.2010. do isplate,
440,51 EUR od 4.5.2010. do isplate,
469,69 EUR od 28.5.2010. do isplate,
599,78 EUR od 30.6.2010. do isplate,
514,00 EUR od 30.7.2010. do isplate,
630,51 EUR od 30.8.2010. do isplate,
579,28 EUR od 6.10.2010. do isplate,
563,68 EUR od 8.11.2010. do isplate,
593,09 EUR od 5.12.2010. do isplate,
679,90 EUR od 5.1.2011. do isplate,
455,98 EUR od 3.2.2011. do isplate,
482,29 EUR od 1.3.2011. do isplate,
409,38 EUR od 31.3.2011. do isplate,
399,83 EUR od 3.5.2011. do isplate,
499,56 EUR od 3.6.2011. do isplate,
463,51 EUR od 4.7.2011. do isplate,
587,63 EUR od 2.8.2011. do isplate,
830,72 EUR od 1.9.2011. do isplate,
696,07 EUR od 9.11.2011. do isplate,
760,59 EUR od 29.3.2012. do isplate,
776,35 EUR od 30.4.2012. do isplate,
790,49 EUR od 1.6.2012. do isplate,
769,89 EUR od 2.7.2012. do isplate,
878,03 EUR od 1.8.2011. do isplate,
760,20 EUR od 22.8.2012. do isplate,
761,56 EUR od 4.9.2012. do isplate,
721,03 EUR od 21.9.2012. do isplate,
774,49 EUR od 20.11.2012. do isplate,
776,81 EUR od 31.12.2012. do isplate,
733,62 EUR od 1.2.2013. do isplate,
768,43 EUR od 28.2.2013. do isplate,
770,75 EUR od 1.4.2013. do isplate,
753,50 EUR od 3.5.2013. do isplate,
698,96 EUR od 4.6.2013. do isplate,
695,23 EUR od 1.7.2013. do isplate,
707,50 EUR od 30.7.2013. do isplate,
711,53 EUR od 19.8.2013. do isplate,
711,53 EUR od 19.8.2013. do isplate,
711,53 EUR od 19.8.2013. do isplate,
728,63 EUR od 2.9.2013. do isplate,
728,63 EUR od 2.9.2013. do isplate,
589,07 EUR od 29.1.2014. do isplate,
615,52 EUR od 28.2.2014. do isplate,
611,31 EUR od 31.3.2014. do isplate,
592,79 EUR od 2.5.2014. do isplate,
579,46 EUR od 4.6.2014. do isplate,
590,13 EUR od 30.6.2014. do isplate,
607,13 EUR od 4.8.2014. do isplate,
626,51 EUR od 31.8.2014. do isplate,
622,28 EUR od 28.9.2014. do isplate,
637,69 EUR od 31.10.2014. do isplate,
647,94 EUR od 1.12.2014. do isplate,
642,49 EUR od 31.12.2014. do isplate,
649,77 EUR od 5.3.2015. do isplate,
649,77 EUR od 2.4.2015. do isplate,
649,77 EUR od 2.5.2015. do isplate,
649,77 EUR od 2.6.2015. do isplate,
649,77 EUR od 1.7.2015. do isplate,
649,77 EUR od 31.7.2015. do isplate,
649,77 EUR od 31.8.2015. do isplate,
649,77 EUR od 30.9.2015. do isplate,
u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju DR, [adresa], 52440 Poreč, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 25.322,17 EUR (dvadeset pet tisuća tristo dvadeset dva eura i sedamnaest centi) sa zateznom kamatom, tekućom od 23.12.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), a od 1.1.2023. pa do isplate, po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno ZOO - u, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 7.960,99 eura (sedam tisuća devetsto šezdeset eura i devedeset devet centa) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženom kao bankom sklopio ugovor o kreditu dana 12. travnja 2006. broj 9011148567 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 420.000,00 CHF uz kamatnu stopu od 4,08% godišnje. Nadalje navodi da je s tuženikom sklopio i dodatak ugovora o kreditu 21. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu euro. Tvrdi da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo a niti je za to postojala mogućnost. U vezi toga navodi presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u kojoj se navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju da to znači da su na transparentan način morali biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Navodi da je odredba o promjeni kamatne stope ključna odredba koja je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. S obzirom na to navodi da su odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata protivne kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07 – ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao i za vrijeme njegova izvršenja, a posljedica nepoštenosti takve ugovorne odredbe je njezina ništetnost. U vezi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P - 1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv drugostupanjske presude. Nadalje navodi da je ugovorna odredba iz predmetnog ugovora kojom je ugovoren kredit u valuti CHF ništetna, a što da je isto utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Pojašnjava da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora nepoštena iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima te rizicima ugovaranja kredita vezanim uz valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te je stoga ništetan. Polazeći od pravila da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, postavlja tužbeni zahtjev za povrat onoga što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi utemeljen na odredbama čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Nadalje navodi da je prihvatio ponudu tužitelja za konverzijom iz valute CHF u valutu euro. Da je u konverziji utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u visini eura, a kojim utvrđenjem je nedospjela glavnica svedena na iznos glavnice kakva bi bila da je kredit od početka bio ugovoren u eurima i pod uvjetima euro kredita. Da je konverzijom iznos glavnice umanjen za 581.848,34 kune, ali da je tuženik trebao izračunati razliku između glavnice CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan 30. rujna 2015. (2.198.087,38 kuna) i glavnice CHF na dan 30. rujna 2015. u kunskoj protuvrijednosti po tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita (1.434.691,19 kuna), te tužitelju umanjiti glavnicu za još dodatnih 181.547,85 kuna. S obzirom na to ističe da konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama jer su određene ugovorne odredbe koje su bile proglašene nepoštenima i ništetnima zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, što ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Osim toga navodi da u vrijeme zaključenja predmetnog Dodatka još nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita u valutu CHF. Tvrdi da je to znao da tada ne bi sklopio predmetni Dodatak. Navodi da je posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu "Franak" ta da se u konkretnom slučaju barem do 30. rujna 2015. ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF, odnosno da je za stopu ugovornih kamata ima uzeti početno ugovorena kama ta na dan sklapanja ugovora o kreditu kao i tečaj CHF na dan korištenja kredita. Tvrdi da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli preplatio iznos od 345.291,54 kune, a što da nije otklonjeno predmetnim Dodatkom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Smatra da ima pravo potraživati preplaćene iznose jer da ništetan ugovor ne postoje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. S obzirom na navedeno predložio je da sud donese presudu kojom bi naložio tuženiku da mu isplati iznos od 345.291,54 kune zajedno sa zateznim kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu se u cijelosti protivi postavljenom tužbenom zahtjevu. Ističe da se na odluke iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa mogu pozivati potrošači u posebnim parnicama za naknadu štete, dok se ovdje radi o stjecanju bez osnova. Navodi da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, kojim je predmetni ugovor o kreditu prestao postojati te sada tužitelj na temelju tog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što pa tako ni možebitno stečeno bez osnove. Nadalje navodi da je predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju stavljen na raspolaganje određeni novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 420.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navodi da je takvo postupanje zakonito, a na što upućuje odredba članka 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne odredbe u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Smatra da je tvrdnja tužitelja da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kao i da mu nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja netočan. Tvrdi da je putem svojih djelatnika prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima upoznao tužitelja s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kune. Osim toga da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu euro, a na što da je upozoravala i Hrvatska narodna banka. Stoga smatra da tužitelj sada ne može tvrditi da ništa nije znao niti da nije bio informiran, osim toga da je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog gospodarstvenika te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Što se tiče ugovorne kamate ona je mijenjana ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Ističe da tužitelj niti jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sam ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika te je riječ o javnobilježničkom aktu, pa je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora neosnovan. Nadalje navodi da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što da ne proizlazi. Zaključno ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani zbog same činjenice što se tužbeni zahtjev odnosi na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, da iz svih relevantnih zakona, Direktive EU, te dosadašnje prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor, da su konkretne kamatne stope određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, da ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je zakonom izričito dopuštena. S obzirom na to smatra da je prilikom sklapanja spornog ugovora s tužiteljem u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima Hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope. Na kraju je istaknuo prigovor zastare te je predložio da sud u potpunosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
Tužitelj je svojim podneskom od 29. svibnja 2020. proširio tužbeni zahtjev na način da osim preplaćenih iznosa anuiteta potražuje i razliku glavnica, između glavnice u eurima u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije i glavnice u CHF u kunskoj protuvrijednosti po početnoj kamati i početnom tečaju na dan konverzije, te zatezne kamate na iznos od 181.547,85 kuna od dana plaćanja pa do isplate
3.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu (7-16), promet po kreditu (17-28), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (29), izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu (30-34), Opće uvjete poslovanja s građanima tužene (51-55), informacije tuženika o načinu promjene kamatne stope po kreditima građana promjenjivih temeljem odluke banke (56-59), proveo je vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb (164-179), saslušao je tužitelja (204-205).
4.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.
5.U ovom postupku nije sporno:
- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 9011148567 dana 12., travnja 2006. (7-16) kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 420.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,08% godišnje, na rok otplate od 240 mjeseci s počekom otplate u trajanju od 12 mjeseci, koji je odobren za refinanciranje namjenskih kredita u drugoj banci i adaptaciju, a koji je solemniziran po javnom bilježniku Anki Poropat iz [adresa] dana 24. travnja 2006. pod poslovnim brojem OV-317/06;
- da se je predmetnim ugovorom tužitelj obvezao platiti banci kamatu koju banka može promijeniti, a sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita;
- da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012506870 dana 21. prosinca 2015., kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).
6.Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je:
- da li su ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu;
- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovora o kreditu dana 21. prosinca 2015.;
- da li je nastupila zastara za predmetno novčano potraživanje.
7.Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 u kojem je donesena presuda dana 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tužena u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o p romjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
8.Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tužen ika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tužen ik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 ZR i FR od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo . Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Stoga sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu) nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelja kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđenja ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i utvrđenja ništetnih pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske samo potvrđuje svoju odluku broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.
9. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da zato nema pravni interes za ovu tužbu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitel j u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu PR protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.
10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem dodatka ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćeno banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim dodatkom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog dodatka ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF -a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u [adresa], te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022.
Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem dodatka ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora u potpunosti biti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjena kredita, iste vrste i trajanja u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka da li je sklapanjem navedenog dodatka otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa da li je prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim dodatkom ugovora o kreditu uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da su se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog dodatka tužitelj i tužena su u skladu s odredbama ZID ZPK trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenom mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošač i kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe i banka kao njegov davatelj, ta njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
11. Nije sporno da tužitelj ima status potrošača s obzirom da to tuženik ne osporava.
Tužitelj je u svom iskazu (204-205) izjavio da je bio dugogodišnji klijent tuženika. Trebao je rješavati svoje stambeno pitanje radi kojeg je otišao u banku gdje su mu ponudili tada najpovoljniji kredit. Čak su tražili da ispuni, zadovolji neke njihove uvjete kako bih mogao dobiti popust na kamatu, što da je i ispunio. Navodi da nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi, a ono što mu je ponuđeno bilo mu je prihvatljivo. Što se tiče valute švicarski franak ona je tada bila čvrsta i stabilna što se je vidjelo po kursu koji nije oscilirao. Pojasnio je da je predmetnim kreditom zatvorio svoj raniji kredit kojim je kupio staru kuću u [adresa], a ostatak novca je uložio u adaptaciju te kuće. Od završetka adaptacije da u toj kući živi i dan danas bez obzira što mu je prijavljena adresa drugdje. Sjeća se da je početna rata bila 12.600,00 kuna, ali je vrlo brzo nakon 15 mjeseci narasla. Te rate da je uredno plaćao međutim jedno vrijeme nije mogao tako da je bio i moratorij. Što se tiče konverzije, na nju da je pristao jer je mislio da će imati fiksnu ratu zbog koje će moći mirno spavati. Da kada su mu u banci predočili izračun konverzije iz njega da nije ništa posebno shvatio osim da se je na taj način spašavao. Što se tiče glavnice bio je čak u m inusu za nekih 300,00 eura koje je podmirio da bih dobio konverziju. Još je izjavio da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio poduzetnik, vlasnik dvije firme koje se bave turizmom i ugostiteljstvom, ali da kuća u [adresa] nije bila vezana za te njegove firme.
12.Sud je u potpunosti prihvatio iskaz tužitelja kao jasan i logičan koji nije u suprotnosti s drugim provedenim dokazima.
13. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb koji su u svom nalazu i mišljenju (164-179) utvrdili da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope, te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 47.251,05 eura, od kojeg iznosa je na ime promjene kamatne stope preplaćen iznos od 14.769,74 eura, a na ime rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita preplaćen iznos od 32.481,31 eura. Zbog pada kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupan iznos koji je tužitelj manje platio iznosi 2.095,41 eura, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 1.313,09 eura, a zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 782,32 eura. Slijedom navedenog ukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 45.155,65 eura od čega ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 13.456,65 eura, a ukupno više plaćenog za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 31.698,99 eura. Izračunom konverzije utvrđena je glavnica u iznosu od 211.618,86 eura što je u tom trenutku iznosilo 1.616.239,04 kuna. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu na štetu tužitelja preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30. rujna 2015. bi prema početnom otp latnom planu bila manja za 25.322,17 eura. Utvrđeno je da je prilikom izračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju članku 19.c te priznao preplatu u iznosu od 21,32 eura. Napomenuto je da utvrđenja iz nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u eurima kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih upla ta tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u KN, ali su različite pretpostavke tužitelja i tužene, što predstavlja pravno pitanje.
Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s njim uskladio i svoj tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.
Tužena nije imala primjedbi na matematički izračun, već samo prigovore pravne prirode. Protivi se usklađenom tužbenom zahtjevu jer da je tužitelj preinačio tužbu povećavši tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka, te je istaknuo i prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.
Tužitelj je početno novčanim (kondemnatornim) tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu novčanog iznosa od 345.828,06 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 45.828,06 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio novčane (kondemnatorne) tužbene zahtjeve kojima zahtijeva isplatu novčanog iznosa od ukupno 72.573,22 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužitelj povećao svoj novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, "Narodne novine"
53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) , preinačio tužbu. Prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima, a preinaka tužbe je izvršena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio preinaku.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke na koji nalaz i mišljenje tužena u pogledu izračuna nije imala primjedbi.
14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
15. U konkretnom slučaju tužena je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i plaćanja višeg tečaja nego što bi ostvarila da je ostao na snazi tečaj koji je bio u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tužene, te valutna klauzula vezana uz CHF, tužena je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tužena treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.
16. Tužena je istaknula prigovor zastare.
Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog zavoda udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 11. lipnja 2019. iz kojeg razloga nije osnovan prigovor zastare. Isto vrijedi i za zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su kamate. Radi navedenog prigovor zastare nije osnovan.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 5. ZPP-a) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 72.573,22 eura i s obzirom da tužitelja zastupaju punomoćnici koji su odvjetnici, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Priznati trošak odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podneska od 19. prosinca 2024., trošak zastupanja na ročištima dana 15. listopada 2020.,19. listopada 2023. i 05. svibnja 2026., u iznosima od po 1.093,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na te iznose tj. od po 273,25 eura, trošak vještačenja u iznosu od 625,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 504,74 eura, ukupno 7.960,99 eura. Sude tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 20. svibnja 2020., 27. svibnja 2020., 04. studenog 2020. obzirom da je njihove navode mogao usmeno iznijeti na ročištima koja su mu priznata u trošak. Nije mu priznat ni trošak pribave isprava iz predmetnog ugovora o kreditu jer je njihova pribava besplatna.
18. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo 01. lipnja 2026.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
Rješenje:
1. Presuda istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova 01. lipnja 2026.
2. kal. 20 dana
U Poreču-Parenzo dana 01. lipnja 2026.
S u d a c:
