Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-417/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2096/2019-47 od 2. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2096/2019-47 od 2. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d.. OIB: 14036333877 da tužiteljici VF, OIB: [osobni identifikacijski broj]. isplati novčani iznos od 3.721,04 eura (slovima: tritisućesedamstodvadesetjedaneuročetiricenta) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II/ Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Addiko bank d.d. prema tužiteljici VF u iznosu 265,00 eura.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici VF naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.093,09 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 2. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope

koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužiteljica odbija.''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Sud je usvojio tužbeni zahtjev navodeći da su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu povrijeđena prava tužitelja, te utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, unatoč provedenoj konverziji, pa je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Nije obrazloženo zašto sud smatra da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen u skladu s pravilima struke i vještine, te nije obrazloženo zašto su prigovori tuženika neosnovani. Uzimajući u obzir da se radi o konvertiranom kreditu, vještak je propustio utvrditi ključnu stvar da li je ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama odnosno jesu li sve uplate uzete prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR. Pogrešno je odlučeno i o materijalnopravnom prigovoru zastare, odnosno da je ista nastupila prije podnošenja tužbe 11.06.2019. Pogrešna primjena materijalnog prava je i u pogledu postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenjem tužbe . Tuženik smatra da se ne radi o postupku naknade štete, već o potraživanju stečenog bez osnove pa su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani i iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu – konverziji. Tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga jer je zaključio Aneks ugovora o kreditu, pa nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos bez pravne osnove. U odnosu na navode o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, tuženik navodi da sud nije dao jasne i konkretne razloga zbog kojih bi našao da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne. Tužitelj je samostalno odlučio kako je za njega najprihvatljivija odluka sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i valutnoj klauzuli CHF, a obzirom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF bile jasne, lako uočljive i razumljive. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da je u cijelosti zanemario navode tuženika u pogledu Slavonske banke d.d. Osijek jer upravo ta banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda. Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. U odnosu na dosuđene zatezne kamate, tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Glede odluke o troškovima parničnog postupka, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je sve za sve radnje tužitelja primjenjivao Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te naložitu tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Tuženik i u žalbi problematizira vezanost učincima presuda donesenih u kolektivnom sporu, jer je sporni ugovor kao trgovac sklopila Slavonska banka d.d. koja nije bila obuhvaćena kao tuženik u tom sporu. S obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. pripojena tuženiku (koji je tada imao naziv Hypo Alpe - Adria-Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.

5.1. Prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'', broj 11/93, 34/99, 121/99, 82/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 135/24) upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako se pri tome na strani društva preuzimatelja nađu obveze iz dvostranoobveznih ugovora koje do trenutka pripajanja nijedna strana nije potpuno ispunila, a koje su međusobno nespojive ili čije bi ispunjenje bilo za društvo preuzimatelja posebno nepravično, njihov se opseg pravično određuje, uzimajući u obzir ugovorna prava svih strana.

5.2. I Vrhovni sud je u činjenično i pravno podudarnim predmetima broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. i Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe - Adria-Bank d.d. odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d.

5.3. S time u vezi, a glede tvrdnji tuženika da u kolektivnom sporu nisu analizirani ugovori Slavonske banke d.d. valja navesti, da Slavonska banka d.d. u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nije postojala kao poseban pravni subjekt budući da je već bila pripojena tuženiku. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni pokušavao dokazati da je sadržaj formularnih ugovora o kreditu Slavonske banke d.d. bio drugačiji od odredaba formularnih ugovora o kreditu drugih banaka koje su razmatrane u kolektivnom sporu pa i same Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je postupanje Slavonske banke d.d. u konkretnom slučaju odstupalo od postupanja banaka kakvo je utvrđeno u kolektivnom sporu, a posljedica kojega je pravomoćno utvrđena ništavost ugovornih odredbi za koje tužiteljica u ovom postupku zahtijevala da se utvrde ništavima.

6. Završno, navedeno je u osnovi bilo razlogom da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III/7002/2021 i dr. od 11. svibnja 2023., U-III/1593/2021 i dr. od 29. studenoga 2023. i U-III/1709/2023 od 9. svibnja 2024. odbio ustavne tužbe u povodu presuda sudova kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi pozivom na utvrđenja iz prethodno navedenog kolektivnog spora u odnosu na ugovore o kreditu koje su potrošači sklapali s tadašnjom Slavonskom bankom d.d.

7. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22. 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

7.1. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio , te su dodatnim očitovanjima, otklonjeni svi prigovori na nalaz i mišljenje vještaka.

8. Prvostupanjski sud, između ostalog, svoju odluku obrazlaže:

- da je predmet spora zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o kreditu broj: 5140030250-69000023876/2006

- da nije sporno da je tužiteljica 19. svibnja 2006. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopila Ugovor o kreditu broj: 5140030250-69000023876/2006 kojim joj je odobren stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita

- da se tužiteljica obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje

- da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

- da se kredit otplaćuje 11 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju

HNB važećem na dan plaćanja

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora

- da su tužiteljica i tuženik 4. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran

- da je sporno ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe jer je kredit konvertiran, odnosno jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 69000023876/2006 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne

- ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran

- je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja

- da nije osnovan prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe zbog izvršene konverzije

- da je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro

- da niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi

- da niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu

- da iz Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je predmetni kredit uzela radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj i danas živi

- da se u toj kući nije bavila nikakvim obrtom niti poslovnom djelatnošću, a niti da ju je iznajmljivala, da nije bila vlasnica nikakvog OPG-a niti trgovačkog društva

- da joj u banci ništa nisu objašnjavali o riziku tečaja CHF, niti o tome što je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula

- da joj je početna rata bila oko 970,00 kn, a kasnije je narasla do 1.500,00 kn

- da ne zna tko je sastavio ugovor o kreditu, ali zna da ju je čekao u banci da ga samo potpiše

- da nije mogla mijenjati niti jednu odredbu ugovora

- da je o konverziji znala samo to da će joj se rata smanjiti i zato je pristala na konverziju

- da prilikom konverzije u banci nije bilo govora o ovim preplaćenim iznosima koje sada potražuje i nije se odricala svojih potraživanja prema banci

- da je iskaza tužiteljice utvrđeno da je kredit uzela radi adaptacije kuće u kojoj i danas živi, te da se u vrijeme sklapanja Ugovora nije bavila poslovnom djelatnošću niti obrtom, a niti da je kuću iznajmljivala

- da je Ugovor o kreditu sklopila tužiteljica kao fizička osoba

- da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane prednika tuženika

- da je sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, nepoštene, te ništetne

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare

- da je iz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog utvrđeno da postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2015. u iznosu 1.193,14 eura

- da postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2015. u iznosu 2.867,81 eura

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do 30. rujna 2015. iznosi 1.415,65 eura

- da je konverzija napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15, i da je računski točna

- da je bilo negativnih razlika u kamati u iznosu 88,64 eura dok je negativnih tečajnih razlika bilo u iznosu 28,65 eura

- da nakon umanjivanja ostaje još iznos od 339,91 eura na ime preplate (1.755,56 - 1.415,65 = 339,91)

- da u konačnici ostaje iznos od 3.721,04 eura za koji tužiteljica nije namirena (4.060,95-339,91=3.721,04)

- da je vještak na taj način uzeo u obzir preplatu koja je tužiteljici priznata konverzijom, a koju je preplatu uračunao u preplaćene iznose kredita , te tužiteljici na ime preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pripada iznos od 3.721,04 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate

- da je glede tuženikovog prigovora radi prebijanja za iznos od 265,00 eura utvrđeno da iznos manje plaćenog tečaja u navedenom razdoblju nije 265,00 eura nego 28,65 eura

- da tužiteljica kao korisnik kredita nije odgovorna za ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli

- da tuženik ne može potraživati navedene iznose koji su posljedica njegovog nezakonitog postupanja.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj ica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP -a i ZZP-a, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9.2. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502. c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitel jici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Eurapske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Eurapske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Eurapski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13.1. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 19. svibnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 29. ožujka 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

16. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju te iznose sa zateznom kamatom, pa je glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Zbog istih razloga je pravilna i obrazložena odluka prvostupanjskog suda glede prigovora prijeboja.

17. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužitelj ice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

18. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

19. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, a što je vještačenjem utvrđeno.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019., dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23) te sukladno postavljenim zahtjevima. Glede žalbenog navoda o retroaktivnoj primjeni Tarife, valja reći ako je propisana Tarifa za nagrade odvjetnika ti troškovi odmjerit će se prema toj tarifi, a što je pravilno učinio prvostupanjski sud primjenjujući Tarifu koja je vrijedila u trenutku donošenja odluke.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 1. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina