REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

Poslovni broj: P-614/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sutkinji tog suda Mirjani Urlić, u pravnoj stvari tužitelja FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 28. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Alena Đapića, odvjetnika u Solinu te zamjenice punomoćnika tuženika Ivane Knezović, odvjetnice u Makarskoj, dana 1. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 9012233012 od 19. siječnja 2007.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.430,84 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, članak 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem se kredit u iznosu 30.430,84 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu br. 9012233012 od 19. siječnja 2007.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, članak 6., u dijelu u kojem u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te u dijelu u kojem je obavijest Banke o tome sastavni dio ovog ugovora.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 4.540,07 eura sa zateznom kamatom koja teče:

0,47 eura od 31.3.2007.

0,68 eura od 29.2.2008.

5,51 eura od 29.3.2008.

22,06 eura od 31.10.2008.

4,87 eura od 29.11.2008.

17,30 eura od 29.12.2008.

26,01 eura od 31.1.2009.

27,25 eura od 28.2.2009.

23,38 eura od 31.3.2009.

24,00 eura od 30.4.2009.

18,96 eura od 30.5.2009.

14,67 eura od 30.6.2009.

15,63 eura od 31.7.2009.

18,10 eura od 31.8.2009.

17,83 eura od 30.9.2009.

14,87 eura od 29.10.2009.

19,88 eura od 30.11.2009.

23,23 eura od 30.12.2009.

25,99 eura od 29.1.2010.

26,94 eura od 27.2.2010.

33,63 eura od 31.3.2010.

31,87 eura od 29.4.2010.

35,23 eura od 31.5.2010.

55,49 eura od 30.6.2010.

51,16 eura od 2.8.2010.

62,84 eura od 31.8.2010.

58,38 eura od 29.9.2010.

54,32 eura od 22.10.2010.

66,51 eura od 30.11.2010.

85,66 eura od 31.12.2010.

72,46 eura od 31.1.2011.

77,25 eura od 28.2.2011.

70,82 eura od 31.3.2011.

71,78 eura od 30.4.2011.

97,38 eura od 31.5.2011.

99,10 eura od 30.6.2011.

121,18 eura od 30.7.2011.

110,48 eura od 31.8.2011.

98,67 eura od 30.9.2011.

97,20 eura od 29.10.2011.

94,58 eura od 29.11.2011.

101,34 eura od 31.12.2011.

107,03 eura od 1.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

106,43 eura od 22.2.2012.

628,77 eura od 9.7.2013.

po stopi od 15% do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate obračunatim prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanc iranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 29. svibnja 2023. navodi se kako su dana 19. siječnja 2007. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012233012 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 30.430,84 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 6. je otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u članku 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,10 % godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P -1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13. 06. 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (u tom postupku kao drugotuženik) u razdoblju od 10.09.2003. g. do 31.12.2008. g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (u tom postupku kao drugotuženik) u razdoblju od 01. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, te od tuženika potražuje novčani iznos koji je s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Na temelju dokumentacije po ovom kreditu sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak. Iz navedenog vještva proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznos od 4.485,19 EUR/ 33.476,89 kn. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl. 1111. ZOO.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanima u cijelosti, predlaže stoga iste odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.

Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. U odnosu na osnovu potraživanja tuženika navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu broj 9012233012 dana 19.01.2007. Međutim, sporno je da bi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nepoštene i ništetne. Dodatno tuženik ističe kako je Vrhovni sud RH zauzeo stav kako su tužitelji koji su ustali tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope zakasnili, budući je u odnosu na ovog tuženika rok za pokretanje takve tužbe istekao još 13.06.2019. Nadalje, valutna klauzula je predviđena čl. 22 . Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 10.07.2013., dakle, gotovo 10 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Ovo je bitno istaknuti jer je predmetni ugovor je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015. i tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, budući je ugovor o kreditu br. 9012233012 dana 10.07.2013. u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod posl.br. Rev 3010/1994 od 08.10.1998. predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa. Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. Štoviše, u Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Dakle, cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Međutim, svojom tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, VSRH navodi kako smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva, što nije točno, te je ovakvo shvaćanje VSHR prije svega protivno pozitivnim zakonskim propisima.

Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe temeljem čl. 226. i u svezi sa čl. 245. ZOO-a nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. Iako tužitelj u svojoj tužbi ne spominje izrijekom Direktivu 93/13, obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9012233012 zaključenom između stranaka dana 19.01.2007., tuženik želi navesti da je dana 05. svibnja 2022. objavljena odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993., te se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis, jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013., slijedom čega područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013. te da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba. Nadalje, ukoliko sud bude smatrao potrebnim saslušati tužitelja, skreće se istom pažnja na recentnu praksu drugostupanjskih sudova koji drže svrsishodnim izvesti dokaz saslušanjem stranaka (potpisnika ugovora o kreditu) u skladu s ustavnim načelom o jednakosti oružja, na okolnosti obavješćivanja korisnika kredita o rizicima fluktuacije u tečaju CHF, a koja praksa se dostavlja sudu na uvid, zbog čega tuženik ustraje i u dokaznom prijedlogu za saslušanjem djelatnika Banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu.

U odnosu na visinu potraživanja tuženik pored osnove, u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući nije jasno temeljem čega i kojom metodologijom je tužitelj došao do utuženih iznosa, odnosno, iako je izračun vršio sudski vještak, jasno je da isto vještačenje nije rađeno po sudskom nalogu, pa se isto ukazuje bespredmetnim.

3. Podneskom od 10. siječnja 2024. punomoćnik tužitelja se očitovao na odgovor na tužbu tuženika navodeći kako se tuženik u odgovoru ističe da se tužitelj ne može pozivati na ništetnost ugovora da je isti u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila manjeg značaja. Navodi tuženika su neutemeljeni jer ništetnost dviju glavnih odredbi, odnosno dvaju najbitnijih sastojaka ugovora predmeta i cijene zasigurno se ne može definirati kao zabrana manjeg značaja. Tuženik u odgovoru na tužbu utemeljeno ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje. Naime, podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P –1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio je prekinut tijek zastare, te isti ponovno započinje teći pravomoćnošću sudske odluke kojom je u tom postupku utvrđena ništetnost odredbi ugovora, dakle 14. lipnja 2018. (odluka VTS RH, posl br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g.) Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. svibnja 2023., a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina (zastara nastupa 15. lipnja 2023.), to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su se ostvarili uvjeti za primjenu odredbe čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, pa da je time isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz predmetnog ugovora o kreditu, te da su u tom smislu neosnovani postavljeni tužbeni zahtjevi.

Podneskom od 15. travnja 2025. tužitelj je, po provedenom vještačenju, konačno uredio tužbeni zahtjev.

4. U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 9012233012 od 19. siječnja 2007., financijskim vještačenjem po stalnom sudskog vještaku za Financije i računovodstvo Ines Lozić – Centar za vještačenja d.o.o. i pregledom njezina nalaza i mišljenja te saslušanjem tužitelja.

Nije izveden dokaz saslušanjem zaposlenika koji je sudjelovao u ugovaranju predmetnog kredita, budući isti, iako uredno pozvan, nije pristupio na ročište dana 28. travnja 2026, nakon čega je zam. pun. tuženika odustao od tog dokaznog prijedloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi kao ništetna i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu br. 9012233012 od 19. siječnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika, kao i isplata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan .

7. Među parničnim strankama nije sporno da su 19. siječnja 2007. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili namjenski Ugovor o kreditu broj br. 9012233012. za kupnju motornog vozila, kojim je tužena banka odobrila tužitelji kao korisniku iznos kredita od 30.430,84 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, u članku 4. kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan zaključenja ugovora iznosi 5,10 % godišnje, te da je Ugovorom određeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

9.1. U tijeku postupka izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskog vještaku Ines Lozić – Centar za vještačenje d.o.o.

9.2. Dana 14. travnja 2025. sudski vještak je dostavio nalaz i mišljenje navodeći kako je na temelju spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Knjigovodstvenu karticu te Plan otplate ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

5,10% godišnje do 31.07.2007.,

6,10% godišnje do 31.01.2008.,

7,45% godišnje do prijevremene otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 431,54 CHF početno do 462,33 CHF kao najveći iznos anuiteta.

U razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju preplatu korisnika kredita. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Izračun preplata u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog porasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzi je HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) dan je u priloženoj tabeli.

9.3. Nalazu i mišljenju vještaka ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da je isti izrađen stručno te u skladu s pravilima znanosti i struke, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

10. U tijeku postupka sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja, koji je u bitnom je naveo kako je ugovor sklopljen 2007.g., a namjena kredita je bila kupovina automobila. Navodi kako je poznavao neke djelatnike tuženika i zato se odlučio sklopiti ugovor upravo sa PBZ. Došao je na šalter banke, rekao da želi podići kredit, objasnili su mu što mora donijeti od dokumentacije i da mora imati jamca. Kada je prikupio dokumentaciju, tu dokumentaciju je predao na šalter banke. Kada je banka napisala kredit, tada je zvala i njega i jamca, kredit su prvo potpisali jamci, onda i tužitelj. Zatim su mu dali uplatnicu i nakon što je uplatio potrebni iznos, tada mu je pušten kredit. O tom kreditu u banci sa njim nitko ništa nije razgovarao, taj ugovor mu je samo uručen, a navodi kako mu nije jasan pojam promjenjive kamate. Navodi da je taj ugovor pročitao. U početku je sve bilo u redu, a nakon otprilike godinu ili dvije rata kredita se udvostručila. Kredit je otplatio. Istaknuo je da ga djelatnici banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu upozorili na rizike sklapanja kredita u švicarskim francima, te u banci mu nisu objasnili na koji će se način mijenjati kamatna stopa . On nije mogao utjecati na sadržaj, no niti je djelatnika banke pitao za objašnjenje odredbi ugovora.

11. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

12. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. djelomično je pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

15. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

19. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna, jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao valjan, ugovorom predviđen razlog za promjenu kamatne stope, jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

20. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate) te presude Pž - 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 31. svibnja 2023., to je razvidno da nije nastupila zastara potraživanja glede valute, radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

22. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

23. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, kao i odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli kao i promjenjivost kamatne stope sud utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora.

24. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o valuti, valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je po takvim ništetnim odredbama isplaćeno.

26. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pročitao nalaz i mišljenje Centra za vještačenje d.o.o., na koji stranke nisu imale prigovora.

27. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci pod točkama I., II. i III. izreke.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP.

Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 4.485,19 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima od 16.10.2024. i 28.4.2026. (Tbr. 9/1 Tarife) te sastav podneska od 10.1.2024. i 15.4.2025., svaka radnja 100 bodova, odnosno 200,00 eur, ukupno 1.000,00 eur. Tako odmjeren iznos parničnog troška, valja uvećati za zatraženi PDV u iznosu od 25% (250,00 eura) te je valjalo priznati i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 euro, što daje ukupni iznos parničnog troška u iznosu od 1.650,00 eur.

Tužitelju nije priznata nagrada za sastav podnesaka od 16.10.2024., budući isti ni je obrazloženi podnesak, kojima tužitelj iznosi nove navode ili predlaže nove dokaze. Također, nije priznat trošak u iznosu od 150,00 eur kao trošak privatnog vještačenja prije podnošenja tužbe, budući isti nije korišten u predmetnom postupku, slijedom čega isti nije niti bio potreban.

Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.650,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

Makarska, 1. lipnja 2026.

S U T K I NJ A:

Mirjana Urlić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda, pisano, u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis.