REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

Posl. broj: P-2380/2021 -32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Irmi Dujić, u pravnoj stvari tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Močiću, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 29a, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po punomoćniku J Š i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o. Split, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja JF, punomoćnika tužitelja odvjetnika Ivana Močića te punomoćnice tuženika odvjetnice Nike Šobat Šimić, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 01. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 19575/06 od 11.04.2006.g. zaključen između JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., R. Boškovića 16, MBS 060000488, kao kreditora, sada OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 92.534,70 kn sa zateznom kamatom koja teče od 10.05.2006. godine pa do isplate po stopi 15% do 31.12.2007.g., od 1.1.2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koji ukupan iznos kao i iznos dospijeća svakog pojedinog iznosa tužitelj pridržava pravo specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO-a, a koja teče počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

II. Djelomično se prihvaća podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

" I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu, broj: 19575/06, od 11.04.2006. godine, zaključenog između tuženikovog prednika HVB SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, i tužitelja JF, kao korisnika kredita, i to baš:

- odredba čl. 1. u dijelu kojim se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 16.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja,

- odredba čl. 10. u dijelu a) kojim se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 313,55 CHF i jednog preostalog anuiteta od 313,49 CHF, kao i dijelu d) toč. 1. kojim se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, te u toč. 2. prema kojoj ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primijenit će prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan dospijeća.

II. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu, broj: 19575/06, od 11.04.2006. godine, zaključenog između tuženikovog prednika HVB SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, i tužitelja JF, kao korisnika kredita, i to baš:

- odredba čl. 4. u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva,

- odredba čl. 9. u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju JF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 915,38 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 6,84 EUR od 10.05.2006. godine,

- na iznos od 0,02 EUR od 05.06.2006. godine,

- na iznos od 6,55 EUR od 12.06.2006. godine,

- na iznos od 0,03 EUR od 05.07.2006. godine,

- na iznos od 5,41 EUR od 10.07.2006. godine,

- na iznos od 0,02 EUR od 03.08.2006. godine,

- na iznos od 4,98 EUR od 10.08.2006. godine,

- na iznos od 0,01 EUR od 04.09.2006. godine,

- na iznos od 5,97 EUR od 11.09.2006. godine,

- na iznos od 0,01 EUR od 05.10.2006. godine,

- na iznos od 6,82 EUR od 10.10.2006. godine,

- na iznos od 0,02 EUR od 06.11.2006. godine,

- na iznos od 3,89 EUR od 10.11.2006. godine,

- na iznos od 4,87 EUR od 11.12.2006. godine,

- na iznos od 2,56 EUR od 10.01.2007. godine,

- na iznos od 1,96 EUR od 12.02.2007. godine,

- na iznos od 1,37 EUR od 12.03.2007. godine,

do 31.12.2007. godine, po kamatnoj stopi od 15% godišnje, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj: 153/04), a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena;

- na iznos od 1,94 EUR od 11.02.2008. godine,

- na iznos od 5,58 EUR od 10.03.2008. godine,

- na iznos od 2,43 EUR od 10.04.2008. godine,

- na iznos od 0,20 EUR od 12.05.2008. godine,

- na iznos od 4,54 EUR od 10.10.2008. godine,

- na iznos od 9,26 EUR od 10.11.2008. godine,

- na iznos od 7,51 EUR od 10.12.2008. godine,

- na iznos od 17,54 EUR od 12.01.2009. godine,

- na iznos od 20,64 EUR od 10.02.2009. godine,

- na iznos od 0,78 EUR od 05.03.2009. godine,

- na iznos od 21,95 EUR od 10.03.2009. godine,

- na iznos od 2,69 EUR od 06.04.2009. godine,

- na iznos od 16,26 EUR od 10.04.2009. godine,

- na iznos od 1,52 EUR od 05.05.2009. godine,

- na iznos od 15,11 EUR od 11.05.2009. godine,

- na iznos od 1,31 EUR od 05.06.2009. godine,

- na iznos od 14,59 EUR od 10.06.2009. godine,

- na iznos od 0,93 EUR od 06.07.2009. godine,

- na iznos od 16,29 EUR od 10.07.2009. godine,

- na iznos od 0,78 EUR od 20.07.2009. godine,

- na iznos od 13,87 EUR od 10.08.2009. godine,

- na iznos od 15,38 EUR od 10.09.2009. godine,

- na iznos od 12,80 EUR od 12.10.2009. godine,

- na iznos od 15,09 EUR od 10.11.2009. godine,

- na iznos od 13,78 EUR od 10.12.2009. godine,

- na iznos od 19,25 EUR od 11.01.2010. godine,

- na iznos od 22,79 EUR od 10.02.2010. godine,

- na iznos od 22,04 EUR od 10.03.2010. godine,

- na iznos od 25,04 EUR od 12.04.2010. godine,

- na iznos od 29,36 EUR od 10.05.2010. godine,

- na iznos od 32,15 EUR od 10.06.2010. godine,

- na iznos od 1,25 EUR od 06.07.2010. godine,

- na iznos od 35,80 EUR od 12.07.2010. godine,

- na iznos od 4,47 EUR od 19.07.2010. godine,

- na iznos od 33,98 EUR od 10.08.2010. godine,

- na iznos od 51,73 EUR od 10.09.2010. godine,

- na iznos od 42,10 EUR od 11.10.2010. godine,

- na iznos od 43,96 EUR od 10.11.2010. godine,

- na iznos od 50,15 EUR od 10.12.2010. godine,

- na iznos od 2,07 EUR od 05.01.2011. godine,

- na iznos od 55,57 EUR od 10.01.2011. godine,

- na iznos od 6,05 EUR od 04.02.2011. godine,

- na iznos od 43,27 EUR od 10.02.2011. godine,

- na iznos od 7,88 EUR od 04.03.2011. godine,

- na iznos od 43,84 EUR od 10.03.2011. godine,

- na iznos od 7,22 EUR od 05.04.2011. godine,

- na iznos od 2,48 EUR od 08.04.2011. godine,

- na iznos od 48,83 EUR od 11.04.2011. godine,

do 31.07.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena."

III. Djelomično se odbija podredni tužbeni zahtjev i to u dijelu koji glasi:

" III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju JF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 225,06 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 0,27 EUR od 12.03.2007. godine,

- na iznos od 5,01 EUR od 10.04.2007. godine,

- na iznos od 3,40 EUR od 10.05.2007. godine,

- na iznos od 4,86 EUR od 11.06.2007. godine,

- na iznos od 3,25 EUR od 10.07.2007. godine,

- na iznos od 4,68 EUR od 10.08.2007. godine,

- na iznos od 4,59 EUR od 10.09.2007. godine,

- na iznos od 3,08 EUR od 10.10.2007. godine,

- na iznos od 4,40 EUR od 12.11.2007. godine,

- na iznos od 2,94 EUR od 10.12.2007. godine,

do 31.12.2007. godine, po kamatnoj stopi od 15% godišnje, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj: 153/04), a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena;

- na iznos od 4,21 EUR od 10.01.2008. godine,

- na iznos od 4,13 EUR od 11.02.2008. godine,

- na iznos od 1,48 EUR od 10.03.2008. godine,

- na iznos od 3,93 EUR od 10.04.2008. godine,

- na iznos od 2,63 EUR od 12.05.2008. godine,

- na iznos od 3,72 EUR od 10.06.2008. godine,

- na iznos od 2,50 EUR od 10.07.2008. godine,

- na iznos od 3,55 EUR od 11.08.2008. godine,

- na iznos od 5,11 EUR od 10.09.2008. godine,

- na iznos od 7,72 EUR od 10.10.2008. godine,

- na iznos od 8,69 EUR od 10.11.2008. godine,

- na iznos od 7,27 EUR od 10.12.2008. godine,

- na iznos od 8,17 EUR od 12.01.2009. godine,

- na iznos od 7,88 EUR od 10.02.2009. godine,

- na iznos od 4,48 EUR od 10.03.2009. godine,

- na iznos od 7,36 EUR od 10.04.2009. godine,

- na iznos od 6,12 EUR od 11.05.2009. godine,

- na iznos od 6,81 EUR od 10.06.2009. godine,

- na iznos od 5,64 EUR od 10.07.2009. godine,

- na iznos od 6,27 EUR od 10.08.2009. godine,

- na iznos od 5,99 EUR od 10.09.2009. godine,

- na iznos od 4,93 EUR od 12.10.2009. godine,

- na iznos od 5,41 EUR od 10.11.2009. godine,

- na iznos od 4,52 EUR od 10.12.2009. godine,

- na iznos od 7,39 EUR od 11.01.2010. godine,

- na iznos od 6,95 EUR od 10.02.2010. godine,

- na iznos od 4,53 EUR od 10.03.2010. godine,

- na iznos od 6,07 EUR od 12.04.2010. godine,

- na iznos od 5,04 EUR od 10.05.2010. godine,

- na iznos od 5,17 EUR od 10.06.2010. godine,

- na iznos od 4,24 EUR od 12.07.2010. godine,

- na iznos od 4,26 EUR od 10.08.2010. godine,

- na iznos od 3,81 EUR od 10.09.2010. godine,

- na iznos od 3,00 EUR od 11.10.2010. godine,

- na iznos od 2,88 EUR od 10.11.2010. godine,

- na iznos od 2,17 EUR od 10.12.2010. godine,

- na iznos od 1,93 EUR od 10.01.2011. godine,

- na iznos od 1,45 EUR od 10.02.2011. godine,

- na iznos od 0,68 EUR od 10.03.2011. godine,

- na iznos od 0,49 EUR od 11.04.2011. godine,

do 31.07.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena."

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju JF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.936,14 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 01. lipnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

Obrazloženje

1. Kod Općinskog suda u Splitu dana 17. lipnja 2021. zaprimljena je tužba tužitelja JF protiv tuženika OTP banka d.d. Split, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. sklopili ugovor o kreditu broj: 19575/06, dana 11.04.2006. godine, temeljem kojega je tuženik odobrio tužitelju iznos od 16.000,00 CHF uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. U tužbi se navodi kako je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli ništetna odnosno nepoštena te da su odredbe o budućoj promjenjivoj kamatnoj stopi također neodređene i neodredive, nerazumljive prosječnom potrošaču radi čega su i ove odredbe ništetne. Tužitelj navodi kako je zbog navedenoga isplatio tuženiku viši iznos od onoga koji je trebao. Tužitelj se pozvao na odluku o zaštiti kolektivnih interesa Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Glavnim tužbenim zahtjevom, a s obzirom da drži da su ništetne odredbe koje se smatraju bitnim sastojcima ugovora ( predmet i cijena), tužitelj traži utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu broj: 19575/06 od 11.04.2006.g. zaključenog između JF, kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., R. Boškovića 16, kao kreditora, sada OTP BANKA d.d., Split te isplatu iznosa od 92.534,70 kn sa zateznom kamatom koja teče od 10.05.2006. godine pa do isplate, uz obvezivanje tuženika na naknadu troškova postupka. Podrednim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu više plaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako je tužba neuredna i nepodobna za raspravljanje, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode iz tužbe koji su u suprotnosti sa navodima iz odgovora na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka, a za slučaj da se prihvati glavni tužbeni zahtjev ističe i prigovor radi prebijanja. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je krediti u cijelosti otplaćen 11.04.2011., a tužba da je podnesena 17.06.2021.te ističe prigovor zastare u odnosu na pretplate po kamati. Što se tiče merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tužitelj da je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužitelj da je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa da je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (čl. 17. Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo skoro petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Pored navedenog ističe i da predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti čak i kada bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno bile ništetne. Tuženik je naveo da podnosi i Prigovor radi prebijanja, iako tuženik dosljedno smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništena, pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini, opreza radi u odnosu na glavni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa kojeg će tužitelj precizirati nakon provođenja vještačenja, polazeći od odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, za slučaj da sud nađe kako je glavni tužbeni zahtjev radi isplate osnovan, tuženik ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom tuženika u iznosu od 72.201,88 kn s osnove plasiranog ugovora o kreditu uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 13.04.2006. pa do isplate. Dalje tijekom postupka tuženik je tražio da se prilikom izračuna iskažu i tzv „negativne razlike“, odnosno kada je tužitelj plaćao manje iznose od onih koje je trebao plaćati po početnim parametrima ( na ročištu od 09.06.2022.).

3. Podneskom od 25. listopada 2023. tužitelj je specificirao podredni tužbeni tužbeni zahtjev na kako je to navedeno u izreci presude. U odnosu za „negativne razlike“ tužitelj je istakao prigovor zastare sve imajući u vidu vrijeme nastanka i dospijeće takve navodne tražbine tuženika.

4. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su slijedeći dokazi: čitanjem Ugovora o kreditu broj 19575/06 od 11.04.2006. uz priloženi otplatni plan, obavijesti o otplati kredita od 31. prosinca 2019., obavijesti o promjeni kamatne stope od 16.12.2009., 05.09.2008. i 06.02.2007., čitanjem priložene sudske prakse, vještačenjem po sudskom vještaku za financije Anti Beusu te saslušanjem tužitelja.

5. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Podredni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu broj 19575/06 od 11.04.2006. i isplatu po osnovi ništetnog ugovora

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

– za isplatu po osnovi ništetne valutne klauzule i za isplatu po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu 19575/06 od 11.04.2006. na temelju kojeg je odobrena isplata od 16.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 60 mjeseci

– da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 6,49 % godišnje i da je promjenjiva

– da je ugovor o kreditu zatvoren

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom

– je li ugovor o kreditu suprotan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva te kao takav ništetan.

- Istaknut je i prigovor zastare.

10. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 19575/06 od 11.04.2006. utvrđuje se da je tužitelj JF bio korisnik kredita, da je kreditor HVB Splitska banka d.d. ) sada OTP banka d.d., da se radi o ugovoru bez namjene koji se ima vratiti u roku od 60 mjeseci, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 6,49%, da efektivna kamatna stopa iznosi 8,41 %, da je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 16.000,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Način vračanja kredita je u 59 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 313,55 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 313,49 CHF po prodajnom deviznom tečaju vrijedeći na dan kada je Kreditoru omogućeno raspolaganjem novčanim sredstvima.

11. Računovodstveno – financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Anti Beusu, od 29. listopada 2022. utvrđeno je da je zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u kunama) platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u HRK u iznosu od 6.897,14 HRK (ukupan zbroj stupca 8. tablice 5.) ili prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) u iznosu od 915,38 EUR (ukupan zbroj stupca 9. tablice 5.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa. Zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u kunama) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kamata u HRK u iznosu od 1.695,77 HRK (ukupan zbroj stupca 9. tablice 6.) ili prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) u iznosu od 225,06 EUR (ukupan zbroj stupca 10. tablice 6.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

12. U iskazu danom ovome sudu tužitelj JF navodi kako je predmetni kredit podigao jer se ženio, djevojka je bila trudna i novci su mu hitno trebali te je novac upotrijebljen isključivo u ove svrhe, a ne za ikakve poslovne namjene. U to vrijeme da je bio zaposlen kao službenik u MUP. Naveo je da mu je kredit izdan osobno na šalteru u staroj Splitskoj banci u zgradi [adresa], a što mu je službenica dala da je to potpisao dok mu ništa posebno nije pojašnjeno. Naveo je da valutu CHF nikada nije imao u ruci. Kredit da se vraćao jer je tražio da se izda administrativna zabrana. Kasnije da se sve zakuhalo s tom valutom, te su ga stalno iz banke zvali da moram nadodati još sredstava na račun, a s obzirom na sve to da je podnio tužbu. Kredit je podigao u Splitskoj banci jer su svi djelatnici MUP-a imali račun u toj banci, a službeniva mu je prije potpisivanja dala napisano sitnim slovima nešto na 2-3 papira što da je na brzisnu pogledao i potpisao.

13. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu s priloženom dokumentacijom te knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, sud je utvrdio:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika HBV Splitska banka 11. travnja 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 19575/06 na iznos od 16.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditoru na dan korištenja kredita, a što proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1. ugovora),

- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 60 mjesečnih anuiteta (čl. 3. i 10.a. ugovora) s kamatnom stopom od 6,49 % jednostrano promjenjivom,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 11. travnja 2011., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- da je tijekom trajanja kreditnog odnosa kreditor više puta jednostrano mijenjao kamatnu stopu u rasponu od 6,49 % do 9,20 %,

- da je zbog opisane jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 17. lipnja 2021.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

14. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

16.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017- 2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

16.3. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

16.4. Međutim, polazeći od toga da se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.). Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja.

16.5. Tužitelj, potrošač, tvrdi da nije bio obaviještena o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kada u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.

17. Bitni sastojci ugovora o kreditu su sukladno članku 1021. ZOO-a obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Odredbama članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP/07. izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 430/06. od 6. lipnja 2007.). Isto tako, pravomoćno je utvrđeno da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, ali ne znači da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.

17.1. Ugovor nije protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. ZOO prepoznaje mogućnost da stranke valjano ugovore anuitete kojima se u jednakim, unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata. Ugovaranje otplate kredita u anuitetima predstavlja standard ugovaranja te ne omogućava tuženiku da nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporavanjem otplate glavnice. Zbog ugovaranja anuitetne otplate ugovor nije i ne može biti ništetan.

17.2. Iz svega naprijed navedenog ovaj sud zaključno utvrđuje da ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, a što znači da je neosnovan glavni tužbeni zahtjev pa je glavni tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

18. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe utvrđuju ništetne, a također je utvrđeno i da odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, da su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je u tom dijelu usvojio podredni tužbeni zahtjev u ovome dijelu te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

19. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

20. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru, u konkretnom slučaju po osnovi valutne klauzule, u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

20.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Anti Beusu koji je glede podrednog tužbenog zahjteva izradio nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke u ovome dijelu nisu imali primjedbi na isti te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.

20.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio podredni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 915,38 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II. ( točnije kao u izreci pod točkom II. presude i to u dijelu podrednog tužbenog zahtjeva kojeg tužitelj označava pod točkom III.)

21. U odnosu na prigovor zastare navodi se slijedeće:

21.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa u odnosu na potraživanja s osnova ništetne valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/17. od 14. lipnja 2018. ( zato je prihvaćen podredan tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pod točkom II. , dok je u odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope tužbeni zahtjev u zastari jer je podnesen istekom roka od 5 godina od donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014. ( zato je odbijen podredan tužbeni zahtjev u ovome dijelu i odlučeno kao pod točkom III. Izreke).

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju predmetnog ugovora u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli dok je prigovor zastare osnovan glede potraživanja s osnova ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope radi čega je u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva isti odbijen.

22. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta.

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

23. Tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja. Sve da takav zahtjev i postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a (tako i Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023).

24. U odnosu na činjenicu što je tužitelj nakon zaprimanja financijskog vještačenja uredio podredan tužbeni zahtjev na način je isti uskladio sa izračunom vještaka sud drži da je konkretno tužitelj postupio u smislu odredbe članka 191. stavka 3. ZPP-a tako da tuženika zbog ovoga ne bi pripadao trošak. Napominje se da tužitelj nema adekvatno znanje da bi izvršio izračun razlike valute i kamate, radi čega je u postupku angažirana stručna osoba.

24.1. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C- 259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.). Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka (ŽS ZG, Gž-1341/22.).

25. Tuženik tvrdi da je tužitelj trebao tužbom obuhvatiti i sudužnika pa da se radi o materijalno- pravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev treba odbiti. Navedeni prigovor nije osnovan. Tužitelj je izvršio svoju obvezu uplate mjesečnih anuiteta, a je li otplata izvršena osobno ili od strane sudužnika nije odlučno.

Tužitelj je kao korisnik kredita i kao potrošač dužnik koji je s bankom ugovorio kredit i kao takav aktivno je legitimiran za podnošenje tužbe, a njegov odnos sa sudužnikom nije predmet ovog spora.

26. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP) i u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ( " Narodne novine" broj: 138/2023). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, 2 obrazložena podneska (od 25. kolovoza 2021. i 25. listopada 2023.) te zastupanja na 4 ročišta ( 09.06.2022., 25.10.2023., 04.03.2026. i 16.04.2026.) u iznosu od po 200,00 eur po radnji, a što uvećano za pdv od 25% iznosi 1.750,00 eura. Međutim, kako je tužitelj u postupku uspio sa 93,42 % ( podredan tužbeni zahtjev prihvaćen je pod točkama I. i II. te djelomično pod točkom III. za 80.26%) , a tuženik sa 6,58 % to je uspjeh tužitelja 86,84% pa mu je od ovoga iznosa odmjeren trošak u iznosu od 1.519,70 eura. Pored ovoga tužitelj je imao i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura koliko je popisao te trošak pristojbe tužbe od 84,63 eura pa mu je odmjeren trošak u ukupnom iznosu od 1.936,14 eura.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka koji se odnosi na trošak pristojbe presude, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan, a na temelju članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018. i 51/2023.) i članka 13. stavak 1. ZSP- a.

27. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – dalje ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22.).

28. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 01. lipnja 2026.

SUTKINJA

IRMA DUJIĆ

Pouka o pravnom lijeku

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis