REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3497/25-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice ĐJA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Martini Radić Šunjić, odvj. u Splitu protiv tuženika OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić i Anić u Splitu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 16. travnja 2026. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužiteljice i zamjenika pun. tuženika, dana 1. lipnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik OTP banka d.d. Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĐJA, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 323,35 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-5,68 EUR teče od 12. veljače 2007. g. do isplate,

-17,54 EUR teče od 12. ožujka 2007. g. do isplate,

-19,32 EUR teče od 10. travnja 2007. g. do isplate,

-18,42 EUR teče od 10. svibnja 2007. g. do isplate,

-19,05 EUR teče od 11. lipnja 2007. g. do isplate,

-18,15 EUR teče od 10. srpnja 2007. g. do isplate,

-19,01 EUR teče od 10. kolovoza 2007. g. do isplate,

-18,99 EUR teče od 10. rujna 2007. g. do isplate,

-18,09 EUR teče od 10. listopada 2007. g. do isplate,

-18,90 EUR teče od 12. studenog 2007. g. do isplate,

-18,11 EUR teče od 10. prosinca 2007. g. do isplate,

-19,04 EUR teče od 10. siječnja 2008. g. do isplate,

-19,29 EUR teče od 11. veljače 2008. g. do isplate,

-18,30 EUR teče od 10. ožujka 2008. g. do isplate,

-19,28 EUR teče od 10. travnja 2008. g. do isplate,

-18,42 EUR teče od 12. svibnja 2008. g. do isplate,

-18,90 EUR teče od 10. lipnja 2008. g. do isplate,

-18,27 EUR teče od 10. srpnja 2008. g. do isplate,

-0,61 EUR teče od 11. srpnja 2008. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 12. veljače 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 663,80 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 1. lipnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 8. svibnja 2019. g. ustala tužbom pred ovim sudom u kojoj je navela da su stranke dana 18. srpnja 2005. g. sklopile Ugovor o kreditu broj 84631/05 koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Teom Karabotićem-Milovcem u Splitu dana 25. srpnja 2005. g. Temeljem tog Ugovora da je tuženik odobrio kredit u iznosu od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju banke na dan plaćanja te je ugovorena kamatna stope od 4,99% godišnje. Bez posebnog ugovaranja i pregovora tuženik da je jednostrano za sebe pridržao pravo za vrijeme trajanja Ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s internim odlukama banke. Protivno Ugovoru i otplatnom planu temeljem jednostranih odluka tužiteljici da su povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla sklopljenog među strankama. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su ništetne, a iznosi naplaćeni temeljem tih odredbi da su naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Tužiteljica je ukazala na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i to, između ostalog, u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik, i u tom postupku jedan od tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze mijenjana u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Stoga da je povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika. Nadalje, ugovorna kamata je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje odobrenih novčanih sredstava tijekom ugovorenog vremena te mora biti određena ili barem odrediva (odredba čl. 269. st. 2. ZOO-a, odredba čl. 87. Zakona o pravima potrošača i čl. 3. Direktive 93/16 EEZ). Tužiteljica se pozvala i na presudu Europskog suda u predmetu C-186/16 te je navela što je sud utvrdio u toj presudi. Korisnici kredita odnosno potrošači u pojedinačnim sporovima da su ovlašteni radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Tužiteljica je navela da predmetni kredit u cijelosti isplaćen prije konverzije. Nadalje se navodi koje su posljedice djelomične ništetnosti pravnog posla. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako je jedna ugovorna strana nesavjesna da, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana ima i obvezu naknade štete. U svim spomenutim postupcima da je utvrđeno da su banke nesavjesne stranke pa korisnici kredita imaju i pravo na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate. Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu stranke su ugovorile isplatu mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja. Prema izračunu razlike kamata iz Ugovora o kreditu i plaćenih iznosa tuženik da je dužan vratiti tužiteljici kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju tuženika koji vrijedi zadnji dan mjeseca u kojem dospijeva anuitet sa zakonskom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate kao i razliku uvećanja glavnice. Obzirom da tuženik raspolaže evidencijom promjene kamatnih stopa po predmetnom kreditu te prvim otplatnim planom, koje podatke odbija dostaviti tužiteljici, navedeno je da tužiteljica nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, pa je, sukladno odredbi čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku predloženo naložiti tuženiku dostaviti promjenu kamatnih stopa i prvi otplatni plan po predmetnom kreditu nakon čega će tužiteljica po pribavi navedene dokumentacije i nakon izrađenog obračuna urediti tužbeni zahtjev i predložiti sudu donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa s pripadajućim kamatama na ime razlike u iznosima kamata te na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno povećanja anuiteta, povećanja glavnice.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je, suprotno navodima tužiteljice, ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom tuženika valjana ugovorna odredba koja nije u suprotnosti s odredbama Zakona o obveznim odnosima, odrediva i nije ništetna. Ugovor o kreditu da sadrži više ugovornih klauzula o ugovornoj kamati, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužiteljicu kao korisnika kredita, što da je tuženik i činio. Na razrješenje odnosa između stranaka da se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, iako je tuženik i prije stupanja na snagu tog Zakona o svakoj promjeni kamate uredno obavještavao tužiteljicu. U odnosu na pozivanje tužiteljice na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH donesene u kolektivnom sporu, da je takvo shvaćanje tužiteljice pravno neprihvatljivo i neodrživo jer donošenjem tih presuda nije otpala osnova stjecanja, a budući da se u tim predmetima radilo o zaštiti kolektivnih, a ne pojedinačnih interesa. Stoga činjenična utvrđenja iz postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (P 1401/12) nisu od značaja za utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Kredit koji je zaključila tužiteljica da nikako ne može postati kredit s fiksnom kamatnom stopom. Taj Ugovor da nije tipski jer se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, tužiteljica da je bila upoznata sa svim ugovornim odredbama i suglasila se s tim odredbama. Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužiteljica da je nastavila s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, nije isticala nikakav prigovor tuženiku niti je tražila bilo kakvo objašnjenje, pa da se može zaključiti da je tužiteljica makar prešutno bila suglasna s promjenama kamatnih stopa. Tuženiku nije bilo jasno istaknuto potraživanje na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga odnosno što točno znači uvećanje glavnice odnosno smanjenje otplate glavnog duga jer tužiteljici nije uvećavana glavnica. Istaknut je i prigovor zastare.

Tužiteljica je u podnesku od 5. travnja 2022. g. postavila i podredni tužbeni zahtjev te je glavni i podredni zahtjev konačno uredila u podnesku od 13. studenog 2023. g. Glavnim tužbenim zahtjevom zatražila je na ime razlike u iznosima kamata isplatu iznosa od 536,76 CHF u protuvrijednosti EUR prema fiksnom tečaju konverzije po srednjem tečaju HNB-a koji je vrijedio na dane anuitetnih otplata s pripadajućim kamatama. Ukoliko sud ne prihvati tako postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica je podrednim tužbenim zahtjevom na ime razlike u iznosima kamata zatražila isplatu ukupnog iznosa od 323,35 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 84631/05 od 18. srpnja 2005. g., dopisa pun. tužiteljice od 9. ožujka 2019. g., obavijesti o promjeni kamatne stope od 13. veljače 2007. g. i prometa po računu kredita. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Darki Cecić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 19. ožujka 2022. g.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 2009/19 od 12. veljače 2024. g. kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-303/24 od 11. rujna 2025. g. ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 3497/25.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze.

Zamjenica pun. tužitelja je na ročištu od 16. travnja 2026. g. uredila tužbeni zahtjev na način da je izjavila da tužitelj postavlja samo jedan tužbeni zahtjev i to tako da podredni postaje glavni tužbeni zahtjev.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 323,35 EUR s pripadajućim kamatama, koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima koje je tuženik zaračunavao uslijed protupravnih i ništetnih promjena kamatnih stopa i početno ugovorene nominalne kamatne stope iz Ugovora o kreditu od 4,99% godišnje.

Radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, 70/19) jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 10.000,00 kn odnosno 1.320,00 EUR.

Među strankama, naime, nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 18. srpnja 2005. g. sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 55.000,00 CHF s rokom otplate od 240 mjeseca te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po prodajnom tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 4,49% te da je u odredbi čl. 11. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužiteljica dana 11. srpnja 2011. g. u cijelosti prijevremeno otplatila kredit.

Prema mišljenju tužiteljice odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, radi čega da tužiteljici pripada zahtjev za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita).

Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 7) Societe- Generale Splitska banka d.d.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. , u odnosu na tuženika pod 7)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik pod 7) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g., između ostalog, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljicom, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Ujedno treba navesti da je zamjenik pun. tužiteljice na ročištu od 14. studenog 2023. g. povukao prijedlog za saslušanje tužiteljice kao suvišan, čemu se zamjenik pun. tuženika nije usprotivio.

To, nadalje, znači da je odredba sadržana u čl. 11. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je određeno da je korisnik kredita obvezan plaćati kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora ništava jer se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi te da ne proizvodi pravne učinke, što, nadalje, znači da tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad 4,99%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koja je ništetna.

Tužiteljici pripada pravo na isplatu iako nije tražila utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 11. Ugovora, a budući da je dio ove ugovorne odredbe ništav po samom Zakonu pa je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Darki Cecić na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 19. ožujka 2022. g. vještakinja je prvo naglasila da u spis nisu dostavljeni početni i izvršeni otplatni plan bez kojih nije bilo moguće izvršiti vještačenje, radi čega ih je sama pribavila od tuženika te ih i priložila u spis uz nalaz i mišljenje. Ujedno da je pribavila i tečaj CHF u odnosu na kn iz arhive tuženika i to od mjeseca dospijeća prvog anuiteta 10. kolovoza 2005. g. do dana prijevremene otplate kredita 11. srpnja 2008. g.

Vještakinja je opisala da je tužiteljici odobren namjenski kredit za adaptaciju, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju Kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate od 240 mjeseci, odnosno da je otplata ugovorena na 239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 363,95 CHF i jednog preostalog u iznosu od 366,29 CHF, da je prvi anuitet dospio 10. kolovoza 2005. g., a zadnji 10. srpnja 2025. g., da su mjesečni anuiteti u pravilu dospijevali desetog dana u mjesecu, da je za vrijeme otplate kredita kamatna stopa promijenjena na više od ugovorene što da je imalo za posljedicu povećanje anuiteta po osnovi viših kamata kao i usporavanje otplate glavnice kredita. Tužiteljica da je dana 11. srpnja 2008. g. prijevremeno otplatila kredit. Iz izvršenog otplatnog plana da je vidljivo da je prijevremeno plaćeno 51.903,38 CHF od čega se 49.899,19 CHF odnosi na preostalu nedospjelu glavnicu.

Vještakinja je, nadalje, prikazala anuitete u CHF uz primjenu ugovorene kamatne stope od 4,99% te otplatu kredita u CHF uz primjenu promjenjive kamatne stope koja je plaćena tuženiku s izračunom razlike kamate po svakom anuitetu u CHF na datum ugovorenog dospijeća. U razdoblju od 10. kolovoza 2005. g. do dana prijevremene otplate 11. srpnja 2008. g. da razlika po osnovi preplaćenih kamata uslijed povećanja kamatne stope iznosi ukupno 536,63 CHF odnosno 2.436,25 kn kamata više nego da se koristila ugovorena kamatna stopa u visini 4,99%.

Sud je u ranijoj, ukinutoj presudi prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Darke Cecić kao stručan, temeljit i objektivan te ocijenio da temeljem nalaza i mišljenja proizlazi da je tuženik radi nedopuštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u obvezi vratiti tužiteljici iznos od 536,63 CHF u protuvrijednosti EUR, a budući da je od 1. siječnja 2023. g. EUR valuta plaćanja u RH.

Drugostupanjski sud je u rješenju broj Gž-303/24 od 11. rujna 2025. g. naveo da su razlozi za obvezivanje tuženika na isplatu iznosa od 536,63 CHF u protuvrijednosti EUR nejasni, a obzirom da je u Ugovoru o kreditu ugovoreno da se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru vrše u kunskoj protuvrijednosti, a tužiteljica je anuitete kredita i otplaćivala u kunama, pa da može tražiti povrat preplaćenog iznosa u EUR po fiksnom tečaju konverzije 1,00 EUR – 7,53450 kn.

Tužiteljica je na ročištu koje je održano nakon ukidnog rješenja od 16. travnja 2026. g. uredila tužbeni zahtjev na način da je postavila samo jedan tužbeni zahtjev kojim je zatražila isplatu iznosa od 323,35 EUR s pripadajućim kamatama, što je u cijelosti u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje Cecić, u skladu s valutom plaćanja u RH i što je sud prihvatio.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 8. svibnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštene ugovorne odredbe i stoga ništetne pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, pri čemu je sud odredio i stopu te kamate.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imala tužiteljica vodeći ovaj spor.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 20. listopada 2020. g. te zastupanja na ročištu od 16. travnja 2026. g. po 25 bodova (ukupno 75 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 27. siječnja 2022. g. i 14. studenog 2023. g. po 12,5 bodova (ukupno 25 bodova) i trošak sastava podneska od 13. studenog 2023. g. od 6,25 bodova.

Ukupan broj bodova od 106,25 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23. Iznos koji se dobije na opisani način (212,50 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i za troškove vještačenja koje je podmirila tužiteljica (398,17 EUR) te tako dobiti iznos od 663,80 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke presude.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 5. travnja 2022. g. i zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude jer taj trošak, po ocjeni suda nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tužiteljici nije priznat ni trošak sudske pristojbe tužbe jer u spisu (i u eSpisu) nema podataka o tome da je tužiteljica tu pristojbu platila, a u međuvremenu je nastupila zastara prava na naplatu te pristojbe. Tužiteljici nije priznat ni trošak sudske pristojbe presude od 12. veljače 2024. g. jer tužiteljica neće biti pozvana na plaćanja te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi kao tužiteljica u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je trebalo priznati i zatraženu zateznu kamatu propisanu zakonom koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno te je sud u izreci presude odredio i stopu ove kamate.

U Splitu, 1. lipnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. tog Zakona.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).