Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1521/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastuša punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi splate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 16. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika SK, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, po objavi od 1. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku temeljem ništetnih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu Ugovora o kreditu broj:2402006- 1031262160/51400607-5103592153, u iznosu od 7.308,65 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku temeljem ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade-temeljem neosnovano naplaćene Ulazne naknade određene Ugovorom o kreditu broj:2402006-1031262160/51400607- 5103592153, u iznosu od 242,73 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 10.11.2006. godine, po stopi od 15% godišnje od 25.05.2006. do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; te od 1.8.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku s osnova nastale štete po zakonskoj zateznoj kamati na preplaćene iznose po osnovu promjene kamatne stope i tečaja tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je tužitelju tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, u iznosu od 2.554,00 eura.

IV. Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 1.497,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Tražbine utvrđene u točkama I, II., III. te u točki IV. izreke ove presude prebijaju se u iznosu od 1.497,19 eura.

VI. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati:

- iznos od 7.308,65 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- iznos od 242,73 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 10.11.2006. godine, po stopi od 15% godišnje od 25.05.2006. do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- iznos od 1.056,81 eura.

VII. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.497,19

eura.

VIII. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, da isplati tužitelju, temeljem neosnovanog uvećanja glavnice utvrđenog Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103592153, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF, te utvrđenog manjka prilikom konverzije, isplati iznos od 3.699,14 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 30.9.2015. godine, to za razdoblje od dospijeća po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.",

kao i tužbeni zahtjev radi isplate zateznih kamata na iznos od 2.554,00 eura tekućim od dana podnošenja tužbe 10.6.2019. godine, sukladno članku 31.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br: Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023) i to za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VII. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 1.481,15 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 2. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja radi naknade troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena u podnesku od 31. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom, dana 15.6.2007. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006 1031262160/51400607-5103592153, (Dalje Ugovor) za kupnju nekretnine u iznosu od 82.781,83 CHF, sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (Dalje:CHF), koji Ugovor je konvertiran potpisom Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103592153, (Dalje:Aneks), dana 15.12.2015. godine.

1.1. Člankom 2.i čl.7. Ugovora određena je valutna klauzula. Valutnom klauzulom povrijeđeno je načelo jednake vrijednosti činidbi i to zato jer ista nije ugovorena sa ciljem i svrhom koju u suštini ima valutna klauzula. Zakonom o obveznim odnosima (Dalje: ZOO) uspostavlja se ravnoteža između činidaba, pa kako je valutna klauzula u uvjetnima visoke inflacije obezvrijedila domaću valutu, kao valutnu obvezu, to u skladu s ZOO-om ista ne može biti sredstvo zarade tuženika, a što nije niti cilj, a niti svrha ZOO-a. U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za uspostavljanjem ravnoteže između činidaba jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sastavio Ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Valutna klauzula navedena u predmetnom Ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. i 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOOa, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Navedene odredbe su sankcionirane ništetnošću odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, odredba čl. 1021. i 1022. ZOO-a propisuje da valutna klauzula određuje novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja te da je ujedno samim time i bitan sastojak Ugovora o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od 14.06.2017. godine, posl.br.:Pž-6632/17, zauzeo je stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima, a što je osobito obrazloženo na str. 46. – 66. navedene presude, te se u ovome predmetu radi o takvom identičnom slučaju. Tužitelj se poziva i na presude Suda EU, br.C-118/17 i br. C-260/18.

1.2. Člankom 8. Ugovora tuženik je visinu i način obračuna kamatne stope ovlašten promijeniti samovoljno sukladno odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke. Također je tuženik u članku 6. stavku 3. visinu anuiteta učinio ovisnim o promjeni kamatne stope u skladu sa svojom odlukom. Kako je vidljivo iz spornih ugovornih odredbi, visina kamatne stope nije niti određena, a niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva, na temelju jednostrane odluke tuženika. Nadalje, temeljem odredbi čl.1021. i 1022. ZOO-a, bitni sastojci Ugovora o kreditu je novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja kredita, vrijeme i način vraćanja kredita i iznos ugovorenih kamata, koje kamate predstavljaju cijenu Ugovora. Iz gore navedenih odredbi ZOO-a, vidljivo je kako kamate u ovom Ugovoru predstavljaju cijenu, te na taj način čine bitan sastojak Ugovora, bez kojih isti ne može proizvoditi valjane pravne učinke, odnosno bez kojih je sastojaka, Ugovor ništetan. Dakle, kamate predstavljaju cijenu i čine bitan sastojak Ugovora, bez kojih Ugovor ne proizvodi valjane pravne učinke i bez kojih je Ugovor ništetan. Tuženik je tijekom trajanja Ugovora, u više navrata, jednostranim odlukama, mijenjao kamatnu stopu, odnosno cijenu i pritom samo formalno obavještavao tužitelja o cijeni i to bez jasnih i određenih parametara zbog čega mijenja cijenu. Tuženik tijekom trajanju Ugovora nije pregovarao sa tužiteljem, a niti mu je tužitelj dopustio pregovarati, o promjeni cijene. Pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br.P-1401/2021, od 4. srpnja 2013. godine (Dalje: Kolektivna Presuda), utvrđena je ništetnom jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Presuda je potvrđena Presudom i Rješenjem Visokog Trgovačkog suda, posl.br.Pž-7129/13, dana 13. lipnja 2014. godine. Dakle, Visoki Trgovački sud je navedenom Presudom i Rješenjem odredio, kako su odredbe Ugovora o kreditima, kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene- ništetne. Obrazloženo na str. 53. do 67. Presude i Rješenja. U ovom postupku radi se o istoj pravnoj stvari. Sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Dakle, ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamate svakako ima za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu. Nadalje, temeljem odredbe čl.118., Zakona o zaštiti potrošača (Dalje:ZZP), Kolektivna Presuda obvezuje i ovaj Sud u ovom postupku. Također je čl.502.c., Zakona o parničnom postupku (Dalje:ZPP), utvrđeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Kolektivne Presude. Isto tako, promjenjiva kamatna stopa, koju je tuženik jednostranim odlukama mijenjao, protivna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve na štetu tužitelja. Člankom 59. podstavkom 2., ZZP-a, propisano je da Ugovor mora sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi kao i odredbu o pretpostavkama pod kojim uvjetima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Uvidom u čl.8. Ugovora vidljivo je kako pretpostavke za promjenu kamatne stope nisu ugovorene, nego je određeno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom, tuženika. Dakle, temeljem odredbe čl.59. podstavak 2. ZZP-a, način promjene kamatne stope mora biti ugovoren transparentno i na način da i tužitelj zna kada, kako i pod kojim uvjetima se kamatna stopa mijenja, te da temeljem tih podataka sam može izračunati kamatnu stopu. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu porastao je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Navedene odredbe Ugovora, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Tužitelj je mogao i morao znati za rizike ugovaranja kredita u valuti CHF, jer je isto dio njegove profesionalne djelatnosti, te jer je na isto upozoravao MMF, o čemu tuženik nije informirao tužitelja.

1.3. Odredba o troškovima („Ulazna naknada“ jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa kredita), propisana je čl.10. Ugovora, kojom je određeno da se prije isplate kredita odbija od kredita jednokratni trošak obrade(„Ulazna naknada“), u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita. Pravnim shvaćanjem Suda EU zauzetim u predmetu C-377/14 u predmetu Radlinger protiv Finway a.s. u kojim je Sud tumačeći čl.3. točku (I) i čl. 10.st.2. Direktive 2008/48, te točku I. Priloga I. toj Direktivi, zaključio da ukupan iznos kredita i iznos povlačenja novca, obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču. Ovaj stav Suda Eu sukladan je čl.1021. ZOO-a, te sukladno istome Vrhovni sud Rh je zauzeo pravno shvaćanje 24.5.2023. godine koje glasi: „Kod ugovora o kreditu i Ugovora o zajmu, davatelj kredita odnosno zajmodavac ima pravo obračunati ugovorne kamate samo na novčani iznos koji je korisniku kredita odnosno zajmoprimcu stavljen na raspolaganje.“ Dakle ukupni troškovi kredita za potrošača obuhvaćaju sve troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Budući da je pojam „ukupan iznos koji plaća potrošač” definiran u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 kao zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača, proizlazi da su pojmovi „ukupan iznos kredita” i „ukupni troškovi kredita za potrošača” međusobno isključivi i stoga se u ukupni iznos kredita ne mogu uključiti iznosi koji ulaze u ukupne troškove kredita za potrošača. Stoga, ne može se uključiti u ukupni iznos kredita u smislu članka 3. točke (l) i članka 10. stavka 2. Direktive 2008/48 niti jedan iznos koji predstavlja izvršenje obveze koja je ugovorena predmetnim ugovorom, poput upravnih troškova, kamata, naknada i drugih vrsta troškova koje mora snositi potrošač. Nedopušteno uključenje u ukupni iznos kredita iznosa koji ulaze u ukupni trošak kredita za potrošača neminovno imati za posljedicu nižu procjenu EKS-a, čiji izračun ovisi o ukupnom iznosu kredita, što posljedično dovodi do toga da potrošač ima pravo na povrat naplaćene ulazne naknade kao i pravo na preplaćene zatezne kamate. Budući je ulazna naknada uračunata u anuitet, vjerovnik-banka je dužna vratiti sve naplaćena kamate na taj dio glavnice, a osim toga i zatezne kamate na neosnovano naplaćene iznose kamata, jer je vjerovnik-banka nepošten stjecatelj. Predmetna odredba, utvrđena je također ništetnom Odlukom Suda Europske Unije, Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C- 84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine. U gore navedenom, u bitnome je utvrđeno da su ništetne naplaćene ulazne naknade i to za potrebu obrade kredita, jer su te naknade jednako netransparentne, kao i izlazne naknade, nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita. Ulazna naknada je od strane tuženika unaprijed ugovorena i ona stvara neravnotežu na štetu potrošača. Dakle, ulazna naknada je ugovorena člankom 10. Ugovora, po principu „uzmi ili ostavi“, na nju tužitelj nije mogao utjecati, niti je o njoj mogao pregovarati sa tuženikom. Dakle, banka-tuženik ne bi sklopila Ugovor sa tužiteljem, ako tužitelj ne bi pristao na odredbu o ulaznoj naknadi po principu „uzmi ili ostavi“. U Ugovoru nije navedeno od čega se sastoje jednokratni troškovi obrade kredita. U Ugovoru nije navedeno, što su jednokratni troškovi, a niti koliko iznose troškovi kredita. Takve odredbe se uzrokovale neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača i upravo su zato ništetne. Ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi, koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od kredita, naplaćeni su prije isplate kredita i također su sadržani u anuitetima. Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni su, pa je onda i ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima, što posljedično dovodi do ništetnosti i cijelog Ugovora o kreditu, jer anuitetna otplata određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Navedeno je utvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26.11.2019. godine i Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-415/2019, od 2.3.2021. godine. Pošto su Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, onda je ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima. Obzirom da je ništetan iznos anuiteta, onda je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu, jer anuitetna otplata određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Tužitelj je privatnim vještačenjem utvrdio da je tuženik naplatio tužitelju iznos od 1.930,31 kn/256,20 eur prije plaćanja prvog anuiteta kredita, stoga tužitelj pretpostavlja da se isto odnosi i na ulaznu naknadu i na nedefinirane naknade i troškove. Ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od 1.930,31 kn/256,20 eur naplaćena je prije isplate kredita i također je sadržana u anuitetima. Pošto su Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, onda je ništetan i sami iznos anuiteta jer je Ulazna naknada sadržana u svim anuitetima, a pošto je ništetan iznos anuiteta onda je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu jer anuitet određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a.

1.4. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018od 12. veljače 2019. godine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes za tužbu temeljem pojedinih Ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je Aneksom, tužitelj konvertirao kredit. Sud Europske unije je u Presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ŽK protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene Ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Presudom Suda Europske unije, posl.br.:C-452/18, od 9.7.2020. godine, potvrđen je stav iz Presude C-118/17, od 9.7.2020. godine, te je nesporno utvrđeno kako potrošač ima pravo tražiti restituciju, usprkos samom činu konverzije, te kako konverzija nije odricanje od bilo kakvog prava, s obzirom da je nakon izvršene konverzije došlo do novih činjenica i saznanja u vidu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, stoga se više plaćeno po valutnoj klauzuli, mora restituirati ukoliko potrošač to zatraži. Tužitelj ističe kako je Člankom 19.b Zakona o konverziji propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, ne konvalidaciju ništetnih ugovornih odredbi zamjenom. Nadalje, tužitelj ističe kako sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu 1., izvršena je temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 128/2022) (dalje ZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem Zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazumom iz članka 19. c točka 6. ZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Također tužitelj ističe da sklapanjem Aneksa nije ni djelomično podmiren dug tuženika prema tužitelju po osnovi preplaćene kamate i tečaja CHF. Izvršenom konverzijom je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, ali njome nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule. Ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što NIJE slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Ne može postojati utvrđena ništetnost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Slijedom navedenog, tužitelj nesporno ima pravni interes i za utvrđenjima i za isplatom po Ugovoru o kreditu, a sam Ugovor o kreditu, uklanjanjem ništetnih odredbi, postaje ništetan, jer gubi bitne sastojke Ugovora, predmet – valuta CHF i cijenu – promjenjiva kamatna stopa.

1.5. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti, a kojim utvrđenjem nove glavnice su ugovorne strane uredile isključivo svoj budući ugovorni odnos, od dana konverzije nadalje. Utvrđenjem nove glavnice nedospjela je glavnica korigirana na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora (ali i dalje je viša od nedospjele glavnice kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora) te isto ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ove tužbe. U provedenoj konverziji tuženik nije u cijelosti priznao tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF i ništetnost ugovaranja promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika. Ova činjenica zato nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Nadalje, tužitelju je konverzijom nastala nova šteta, u vidu uvećanja nedospjele glavnice u kunama u odnosu na početni otplatni plan u kunama iz Ugovora, u iznosu od 1.448,50 EUR/ 10.913,75 Kn, koji iznos obuhvaća, te koji iznos je utvrđen na način da je od glavnice utvrđene prilikom sklapanja Aneksa, oduzeta glavnica koja je na dan sklapanja Aneksa, sukladno nepromijenjenoj kamatnoj stopi i nepromijenjenom tečaju, trebala biti nedospijela. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita, do zakonske intervencije i „fiksiranja“ iste na 3,23% i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje). Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju od dana zaključenja ugovora pa do dana 21.6.2016. godine i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 6.210,05 EUR/46.789,59 Kn, na koji iznos teče zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa, pa do isplate. Tužitelj je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio razlike obračunatog tečaja u odnosu na ugovoreni tečaj CHF na dan sklapanja Ugovora, dakle sve prema prvom otplatnom planu od dana zaključenja ugovora pa do 21.6.2016. godine, odnosno od dana kada je predmetni Ugovor konvertiran. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju od dana zaključenja ugovora pa do dana konverzije i dalje u obvezi isplatiti određeni novčani iznos na temelju neosnovanog uvećanja glavnice, pa stoga tužitelj zadržava pravo da ovlašteni sudski vještak izračuna da li je došlo do štete na temelju neosnovanog uvećanja glavnice prilikom konverzije i u kojem iznosu, te ako je došlo do uvećanja tužitelj zadržava pravo u skladu s čl.186.b.st.3., ZPP-a, ukoliko bi došlo do razlike između izračunatog iznosa i iznosa kojeg utvrdi vještak, radi svega gore iznijetog, uskladi tužbu i tužbeni zahtjev s Vještačkim nalazom i specificira tužbeni zahtjev.

1.6. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužitelju temeljem ništetnih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu Ugovora o kreditu isplati iznos od 6.210,05 EUR/ 46.789,59 Kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, temeljem neosnovanog uvećanja glavnice utvrđenog Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103592153, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF, te utvrđenog manjka prilikom konverzije, isplati iznos od 1.448,50 EUR/10.913,75 Kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i temeljem ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade isplati iznos od 1.930,31 kn/256,20 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita. Osporava status tužitelja kao potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 15. prosinca 2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, u ovom slučaju tužitelj koji je konvertirao svoj kredit po ZIDZPK/15 nema pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Isto tako, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.1. Tužitelj pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 1.448,50 eura s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 15. prosinca 2015. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije. Obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Sklapanjem Aneksa broj 5103592153 od 15. prosinca 2015. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa broj 5103592153 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 41.208,29 EUR-a. Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 5103592153 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 1.448,50 eura, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno ističe da bi predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20.

2.2. Tužitelj pod točkom I. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 6.210,05 eura s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nadalje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, eura i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, eura i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr eura, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. eura, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet eura 100. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj eura bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i eura u periodu od 1998. g. do 2004. g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tužitelj je bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.3. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 0.50% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 0,50% od visine predmetnog kredita. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (AK protiv CIB Bank Zrt.). S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu C-621/17. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Ističe prigovor zastare i u odnosu na ovo potraživanje.

2.4. Tuženik konačno ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koju ima s osnova preplate koje je tužitelju priznata u konverziji i koja iznosi kn 11.280,59 / EUR 1.497,19 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev radi isplate te potražuje kako je navedeno u izreci presude. Budući da je tužbeni zahtjev radi isplate povećan u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, valjalo je primijeniti pravila o preinaci tužbe. Sud je tu preinaku dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata, a sud je ocijenio da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama jer se o preinačenoj tužbi može odlučiti na temelju već provedenih dokaza (članak 190. stavci 1. do 3. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

4. Dakle, predmet ovog postupka jest tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa navedenog u izreci presude, koji temelji na tvrdnji da je u Ugovoru o kreditu zaključenom između stranaka ništetna valutna klauzula te odredba o naknadi za obradu kredita. Pri tome, tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz presude kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovno broja P-1402/12 od 4. srpnja 2013.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u otplati plan, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103592153, pregled prometa po kreditu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa, Ugovor o kreditu od 15. lipnja 2007., Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, Obrazac za prihvat Izračuna konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, Obavijest o Izračunu konverzije kredita, Posebnu ponudu za djelatnike Hrvatskih šuma d.o.o., saslušana je svjedokinja ČK, saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje. Sud nije proveo dokaz uvidom u brošure i reklamne materijale tužitelja i pisani iskaz zaposlenice tuženika OK jer se radi o ispravama koje ne odnose na konkretan Ugovor o kreditu, već na opće poslovanje tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, a ta su pitanja razriješena u presudi donesenoj po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i sud je ta utvrđenja dužan prihvatiti, kako će se nastavno obrazložiti.

6. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev-2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovno broja P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke, među kojima i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), te je odlučio da se revizije odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP.

7. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Ta se odredba primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je na snazi od 1. rujna 2019., a tužba je podnesena 13. lipnja 2023. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njezin konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

8. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

9. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 15. lipnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 32.781,83 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 300 mjeseci;

– da je namjena kredita stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu (stambeni kredit za kupnju nekretnine);

– da je među strankama u članku 7. stavak 3. ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno kako slijedi: "Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dana odobrenja žiro-računa Banke.",

– da su stranke sklopile 15. prosinca 2015. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje: Aneks Ugovoru), kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o podmirenju manjka,

– da je tužitelju prije zaključenja Aneksa Ugovoru dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisao suglasnost da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije.

10. Svjedokinja HK je iskazala da se ne sjeća samih pregovora s tužiteljem s obzirom na protek vremena od zaključenja ugovora o kreditu. Sadržaj ovog ugovora kao i svih drugih ovakve vrste pripremila je banka na temelju tada važećih uvjeta banke. Nije bilo mogućnosti pregovora odredbi ugovora. Svim klijentima koji su odabrali ugovor sa valutnom klauzulom u banci je pojašnjeno da postoji mogućnost promjene tečaja i upozoravali su ih na povijesna kretanja tog tečaja, s time da buduća kretanja nisu mogli predvidjeti pa o tome nisu upozoravali klijente. Zna da je postojalo upozorenje klijentima da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na euro. Ne zna da li je to bilo navedeno u letcima niti na koji način su klijenti o tome obaviješteni. S obzirom na protek vremena ne sjeća se da li je tužitelj obaviješten, odnosno upućen u dokumentaciju u kojoj je to navedeno. Naknada za obradu kredita je bila predviđena općim uvjetima banke te je klijentima pojašnjen iznos koji će biti dužni platiti za obradu kredita u postotku od iznosa kredita, a također im je naveden i sam iznos naknade. Klijentima su objašnjavali da je riječ o naknadi za obradu kredita ali nisu specificirali koji troškovi se time podmiruju niti su imali uputu da to čine. Poznato joj je i to da je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora bio djelatnik Hrvatskih šuma s kojim je banka imala ugovor o poslovnoj suradnji, temeljem kojeg su njihovi djelatnici imali nešto povoljnije uvjete kredita kao nižu kamatnu stopu i niži iznos naknade za obradu kredita.

11. Tužitelj je iskazao da su mu sredstva bila potrebna za kupnju kuće koja je korištena isključivo za potrebe stanovanja, nije korištena za bilo kakvu gospodarsku svrhu. U banci mu je ponuđen ovaj ugovor kao najpovoljniji, sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora. Nisu mu pojašnjeni nikakvi rizici za ugovaranje ovakvog kredita i nije mu rečeno da može doći do porasta anuiteta kako je došlo. Dapače, rečeno mu je da se radi o najboljem kreditu za njega. Nije mu objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na euro niti je upućen na neku dokumentaciju u kojoj bi to bilo navedeno. Nije bilo pregovora niti o odredbama vezano za naknadu za obradu kredita odnosno nije mi pojašnjeno koje troškove banke ja time plaćam. Nije dobio specifikaciju troškova vezano za naknadu za obradu kredita. Morao je platiti i troškove javnog bilježnika. Budući da je anuitet narastao sa 2.100,00 kuna na 3.200,00 kuna odlučio je zaključiti dodatak ugovoru o konverziji kako ne bi došlo do daljnjeg rasta. Jedva je otplaćivao ovaj iznos budući da je imao plaću oko 4.000,00 kuna. Čitao je ugovor koliko ga je mogao pročitati prije potpisivanja. Nije nikada bio vlasnik obrta, odnosno imao je videoteku negdje od 2005., ta djelatnost se obavljala u posebnom iznajmljenom prostoru u gradu [adresa]. Sredstva kredita nisu korištena za djelatnost videoteke.

12. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao istinit, jer je logičan i životan i sukladan ispravama u spisu te iskazu svjedokinje HK. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF (o kojima će nastavno biti više riječi). Niti svjedokinja HK nije znala je li tužitelj o tome obaviješten ni na koji način. Nadalje, iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti.

13. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

14. Naime, tužitelj je navedeni ugovor zaključio kao fizička osoba, za osobne potrebe (kupnju kuće stambene namjene) pa se radi o potrošačkom ugovoru. Na to nedvojbeno upućuje i sadržaj članka 3. Ugovora u kojem je navedeno da se radi o stambenom kreditu građana. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se obveze vraćanja kredita vezuju uz tečaj švicarskog franka iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

16. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za njega proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja.

17. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

18. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

19. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

20. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

21. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Javni bilježnik, dakle, pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa činjenica solemnizacije nema nikakav utjecaj na obaviještenost tužitelja o spornim odredbama Ugovora.

22. Isto tako činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

23. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, primjenom članka 87. ZZP/03, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Ništetni dio odredaba Ugovora, kojim je određeno da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dana odobrenja žiro- računa Banke, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje tečaj u vrijeme isplate kredita, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao, na ugovorni odnos se primjenjuje upravo taj tečaj sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim.

24. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo kako je tužitelj na ime preplaćenog tečaja do konverzije više uplatio ukupno 7.308,68 eura. Zatezne kamate koje su na taj iznose tekle do konverzije iznose 2.554,00 eura. Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 1.497,19 eura na dan 30. rujna 2015. Razlika glavnice iznosi 3.699,14 eura. Tužitelj je platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 242,73 eura.

25. Citirani nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun.

26. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika te prema kamatnoj stopi višoj od početno ugovorene tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.

27. Ovdje se upućuje se i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojem se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

28. Financijskim vještačenjem utvrđeno je postojanje takve razlike i to u iznosu od 1.056,81 eura na dan 30. rujna 20215.

29. Kako se radi o istorodnim, uzajamnim i dospjelim tražbinama, ispunjene su pretpostavke za njihovo prebijanje u smislu članka 195. stavak 1. i 202. ZOO-a, s učinkom od 30. rujna 2015., kad su se te predmetne tražbine susrele. Budući da pravni učinci prijeboja nastaju u trenutku kad su ostvarene pretpostavke za prijeboj, a jedna od pretpostavki je da su obje tražbine dospjele, u zakašnjenju ispunjenja može biti samo jedan od dužnika. Vjerovnik tražbine koja je starija (prije dospjela) nakon prijeboja tražbina ima pravo i na zatezne kamate na tražbinu koja je prestala prijebojem i to od dana njezinog dospijeća do dana dospijeća druge tražbine. S druge strane, vjerovnik čija je tražbina kasnije dospjela nema pravo na zatezne kamate na koje bi imao da nije došlo do prijeboja, a to stoga jer je njegova tražbina prijebojem namirena u roku dospijeća. Slijedom navedenog, tužitelj, čija je tražbina ranije dospjela ima pravo na zatezne kamate. Pozivom na članak 202. ZOO-a od iznosa zateznih kamata koje su za tužitelja na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule tekle od dospijeća do dana 30. rujna 2025. i koje je vještak utvrdio u iznosu od 2.554,00 eura, oduzet je iznos tuženikove tražbine od 1.497,19 eura (bez zateznih kamata kako je to upravo obrazloženo), a ujedno je zbog toga i za taj iznos tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan (jer je prijebojem prestalo predmetno potraživanje). Nadalje, budući da prijebojem nije prestalo glavno potraživanje tužitelja u iznosu od 7.308,65 eura, tužitelj ima pravo na isplatu i zateznih kamata za razdoblje od 1. listopada 2015. do isplate, te na isplatu već obračunatih zateznih kamata od dospijeća do 30. rujna 2015., u dijelu u kojem nisu prestale prijebojem, odnosno u iznosu od 1.056,81 eura. O prigovoru radi prebijanja odlučeno je u skladu s člankom 338. stavak 3. ZPP-a.

30. Tužitelj je na iznos obračunatih zateznih kamata od 1.056,81 eura zahtijevao i isplatu daljnjih zateznih kamata, počev od podnošenja tužbe, no takav zahtjev nije osnovan. Na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, sukladno odredbi članka 31. stavak 1. ZOO-a. Na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO-a). Zatezne kamate nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza ne bude ispunjena zatezne kamate nedjeljive su od iste (članak 160. stavak 2. ZOO-a). Dakle, dok postoji glavna obveza ne mogu se zahtijevati zatezne kamate na neisplaćeni iznos zateznih kamata. Tek po prestanku glavne tražbine zakonske kamate mogu se osamostaliti i obračunati kao glavna tražbina na koju se mogu zahtijevati zatezne kamate od dana kad je podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Vs, Rev-561/06 od 28. veljače 2007. godine). Stoga tužitelj nema pravo na neisplaćene zatezne kamate obračunati zatezne kamate (čl. 31. st. 1. ZOO-a), niti ima pravo u smislu odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a zahtijevati zatezne kamate na neisplaćeni iznos zateznih kamata dok postoji glavna obveza.

31. Tužitelju ne pripada niti isplata po osnovi razlike glavnice utvrđene u konverziji. Naime, razlika glavnice u iznosu 3.699,14 eura posljedica je konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Stoga, ti iznosi koje tužitelj potražuje su posljedica sklapanja Aneksa između stranaka, njihovog valjanog dogovora u tom smjeru, a tužitelj niti ne tvrdi da su odredbe istog ništetne, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), kraj nesporne činjenice i da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK. Stoga, u tom je dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer osnova plaćanja tih iznosa nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora.

32. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO- a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke donošenjem odluke pod posl. br. Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, a kako predmetno novčano potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe članka 225. ZOO- a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 12. lipnja 2023. (list 1 spisa) nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule.

33. Isto vrijedi i za preinačeni dio, budući da su pretpostavke za tu dispoziciju nastupile neovisno od utjecaja tužitelja. Kao što je navedeno, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen je zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tužitelj je, stoga, pouzdajući se u takav zaključak, imao legitimno očekivanje da će nakon provođenja tog dokaza moći uskladiti zahtjev s rezultatima istog. Pri tome, tužitelj nakon podnošenja tužbe (a koju je podnio unutar zastarnog roka u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule) nije imao mogućnosti utjecati na tijek postupka i na okolnost kad će biti određeno i provedeno financijsko vještačenje, točnije hoće li ono biti provedeno prije ili nakon isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Kada bi se uzelo da je u takvim okolnostima dopuštena preinaka tužbe, ali da se prigovor zastare za preinačeni dio ima računati vezano za dan preinake, to bi po ocjeni ovog suda za posljedicu imalo to da je tužitelju omogućeno pravo na pristup suda, ali da je to pravo iluzorno i nije takvo da tužitelju omogućuje stvarno ostvarenje njegovih prava, što je u protivnosti s člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Konvencija). Ujedno, takvo tumačenje dovelo bi do nezakonitog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje prava vlasništva, koje je zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Naime, "vlasništvo" kako ga tumači Europski sud za ljudskih prava (dalje u tekstu: ESLJP) obuhvaća i potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno očekivanje (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvareno (usp. odluku ESLJP, Gavella protiv Hrvatske, Zahtjev br. 33244/02)), pa u tom smislu valja sagledati i tužiteljevo potraživanje u ovom predmetu. Naime, ako bi se uzelo da se za tužbe preinačene po provedenom vještačenju nakon14. lipnja 2023. nastupa zastara potraživanja, to bi moglo dovesti do situacije u kojoj bi tužitelji mogli izgubiti svoje pravo na isplatu zbog mogućeg odugovlačenja suda, to jest, zbog razloga koji su izvan njihove kontrole. Takva bi situacija ozbiljno ugrozila načelo pravne sigurnosti i bila bi suprotna načelu vladavine prava (usp. odluku ESLJP, Vrbica protiv Hrvatske, Zahtjev br. 32540/05). Isto tako, takvim postupanjem tužitelj bi bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tužitelje u usporedivim predmetima u kojima je vještačenje provedeno prije isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Stoga, u svjetlu navedenih odredaba Konvencije, sud ocjenjuje da je podnošenjem tužbe prekinut tijek zastare u pogledu cjelokupnog tužiteljevog potraživanja radi preplaćenih tečajnih razlika.

34. Tzv. "negativne razlike" nisu posebno obrazlagane jer tuženik u tijeku postupka nije postavio nikakav zahtjev (pa ni u obliku prigovora radi prebijanja) kojim od tužitelja zahtjeva isplatu "potplaćenih iznosa", odnosno onih koji bi mu pripali u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenih – prigovor radi prijeboja izjavljen je u odnosu na preplatu priznatu u konverziji.

35. Zaključno treba reći i da sklapanjem Aneksa Ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj o odluci banke Ugovora o kreditu. Naime, ZIDZPK, na temelju kojeg propisa je i zaključen Aneks Ugovoru, odredio je izračun novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu eura kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u eura i po kojoj će se vršiti otplata kredita prema novoj osnovi- Dodatku ugovoru o kreditu. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZIDZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti eura, stvarnim uplatama se zatvarao taj simulirani kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava, a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Dakle, cilj ZIDZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti eura. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). U osnovi se može reći da je cilj ZIDZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u eura. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao.

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odedbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli."

37. Ustavni sud Republike Hrvatske ZIDZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda ŽK ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

39. Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda ŽK i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao. Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eura-ima sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZOPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, ugovarale s valutnom klauzulom u CHF i kamatnom stopom promjenjivom po jednostranoj odluci bake. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

40. Što se tiče odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, najprije treba reći da valjanost tih odredbi nije bila predmetom kolektivnog spora na koji se tužitelj pozvao pa je to pitanje valjalo raspraviti u ovom predmetu.

41. Provedeni dokazi ukazuju da se radi o odredbi koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke. Tužitelj je iskazao da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza, pri čemu takve naknada nije predviđena ZOO-om koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (0,50%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 10. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. O tome ne govore niti dostavljeni Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe niti Posebna ponudu za djelatnike Hrvatskih šuma d.o.o., u kojima je naveden samo iznos naknade, a ne i specifikacija samih troškova. Tužitelj je, doduše, u odgovoru na tužbu naveo troškove koje ima vezano za kreditno poslovanje, no nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna odnosno ništava u skladu s člankom 324. ZOO-a i 87. stavak 1. ZZP/03.

42. Posljedično, tuženik je dužan vratiti tužitelju plaćeni iznos po osnovi ništetne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu temeljem članka 323. stavak 1. u vezi članka 1111. stavak 1. ZOO-a, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa u nespornoj visini kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe članka 10. Ugovora o kreditu koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Odluka o kamama donesena i pozivom na članak 29. stavak 1. i 2. ZOO.

43. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, a zastara restitucijskog zahtjeva po tom osnovu teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude (što znači da nije ni počela teći), a takvo je i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).

44. Napominje se da je tužitelj u tužbu iznosio tvrdnje i o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, no s obzirom da navedene činjenice nisu predmetom tužbenog zahtjeva sud ih nije uzeo u obzir (članak 2. stavak 1. ZPP-a).

45. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio s dokazivanjem osnova, dok je u pogledu visine, pri čemu je u obzir uzeto samo glavno potraživanje, uspio s 67,12% zahtjeva pa proizlazi da je tužitelj uspio s 83,56 % tužbenog zahtjeva ((100+67,12)/2), dok je tuženik, posljedično tome, uspio sa 16,44 % svog zahtjeva. Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela) proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 67,12% ukupnih troškova koje je imao u postupku, prema vrijednosti predmeta spora u visini ukupnog glavnog potraživanja od 11.250,57 eura i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 200,00 eura Tbr. 7.1.

– sastav podneska od 8.7.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 200,00 eura Tbr. 8.1

– sastav obrazloženog podneska od 31.3.2026.. (očitovanje na nalaz vještaka) 200,00 eura Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 18.7.2025. 200,00 eura Tbr. 9.1.

– zastupanje na ročištu 16.4.2026. 200,00 eura Tbr. 9.1

sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 1.000,00 eura što uvećano za PDV iznosi 1.250,00 eura. Uz navedeno priznat mu je trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 62,80 eura, a tuženik mu je razmjerno uspjehu u sporu dužan naknaditi 67,12% tog iznosa odnosno 881,15 eura, kao i cjelokupan trošak vještačenja od 600,00 eura koji je bio nužan radi dokazivanja visine potraživanja, ukupno 1.481,15 eura. Tužitelju ne pripada trošak sa sastav podnesaka od 23. siječnja 2024. i 23. kolovoza 2025. kojima je izvijestio sud da je platio pristojbu te predujam za vještačenje, jer je dokaz o uplati mogao priložiti i bez da o tome sastavlja poseban podnesak te se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka (čl. 155. ZPP-a). Ne pripada mu niti dvostruko zatraženi trošak za isti podnesak od 8.7.2025. Tužitelju nije odmjeren trošak sudske pristojbe na presudu jer je prema Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) oslobođen od plaćanja daljnjih sudskih pristojbi u ovom postupku. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

46. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 1. lipnja 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku