Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1941/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LVĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Hrstiću, odvjetniku iz Rijeke protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a,OIB 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 16. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika LV, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, po objavi od 1. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a,51000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju LVĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.370,74 EUR sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, po kamatnoj stopi od 12% godišnje, počev od 01.07.2011. pa do 31.07.2015., po stopi od 8.14% počev od 1.8.2015. pa do 31.12.2015., po stopi od 8,05% počev od 1.1.2016. pa do 30.6.2016., po stopi od 7,88% počev od 1.7.2016. pa do 31.12.2016., po stopi od 7,68% počev od 1.1.2017. pa do 30.6.2017., po stopi od 7,41% počev od 1.7.2017. pa do 31.12.2017., po stopi od 7,09% počev od 1.1.2018. pa do 30.6.2018., po stopi od 6,82% počev od 1.7.2018. pa do 31.12.2018., po stopi od 6,54% počev od 1.1.2019. pa do 30.6.2019., po stopi od 6,30% počev od 1.7.2019. pa do 31.12.2019., po stopi od 6,11% od 1.1.2020. pa do 30.6.2020., po stopi od 5,89% od 1.7.2020. pa do 31.12.2020., po stopi od 5,75% od 1.1.2021. pa do 30.6.2021., po stopi od 5,61 % počev od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % počev od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31 % počev od 1.7.2022. do 31.12.2022., po stopi od 5,50 % počev od 1.1.2023. pa do 30.6.2023., te nadalje po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa:

– 96,92 EUR od 01.02.2008. do isplate,

– 96,76 EUR od 01.03.2008. do isplate,

– 96,61 EUR od 01.04.2008. do isplate,

– 96,44 EUR od 01.05.2008. do isplate,

– 96,28 EUR od 01.06.2008. do isplate,

– 96,11 EUR od 01.07.2008. do isplate,

– 95,94 EUR od 01.08.2008. do isplate,

– 95,78 EUR od 01.09.2008. do isplate,

– 95,60 EUR od 01.10.2008. do isplate,

– 95,43 EUR od 01.11.2008. do isplate,

– 95,26 EUR od 01.12.2008. do isplate,

– 95,08 EUR od 01.01.2009. do isplate,

– 94,90 EUR od 01.02.2009. do isplate,

– 94,72 EUR od 01.03.2009. do isplate,

– 94,54 EUR od 01.04.2009. do isplate,

– 153,05 EUR od 01.05.2009. do isplate,

– 152,76 EUR od 01.06.2009. do isplate,

– 152,47 EUR od 01.07.2009. do isplate,

– 152,17 EUR od 01.08.2009. do isplate,

– 1151,87 EUR od 01.09.2009. do isplate,

– 151,56 EUR od 01.10.2009. do isplate,

– 151,25 EUR od 01.11.2009. do isplate,

– 150,94 EUR od 03.12.2009. do isplate,

– 150,62 EUR od 01.01.2010. do isplate,

– 150,30 EUR od 03.02.2010. do isplate,

– 149,98 EUR od 02.03.2010. do isplate,

– 149,64 EUR od 01.04.2010. do isplate,

– 149,31 EUR od 01.05.2010. do isplate,

– 148,97 EUR od 01.06.2010. do isplate,

– 148,63 EUR od 01.07.2010. do isplate,

– 148,29 EUR od 01.08.2010. do isplate,

– 147,94 EUR od 01.09.2010. do isplate,

– 147,59 EUR od 01.10.2010. do isplate,

– 107,95 EUR od 01.11.2010. do isplate,

– 107,68 EUR od 01.12.2010. do isplate,

– 107,40 EUR od 01.01.2011. do isplate,

– 107,12 EUR od 01.02.2011. do isplate,

– 106,83 EUR od 01.03.2011. do isplate,

– 106,55 EUR od 01.04.2011. do isplate,

– 106,26 EUR od 01.05.2011. do isplate,

– 60,18 EUR od 01.06.2011. do isplate,

– 60,00 EUR od 01.07.2011. do isplate,

– 59,83 EUR od 03.08.2011. do isplate,

– 59,64 EUR od 01.09.2011. do isplate,

– 59,46 EUR od 01.10.2011. do isplate,

– 7,04 EUR od 01.11.2011. do isplate,

– 7,00 EUR od 01.12.2011. do isplate,

– 6,98 EUR od 02.01.2012. do isplate,

– 6,94 EUR od 01.02.2012. do isplate,

– 6,91 EUR od 01.03.2012. do isplate,

– 6,88 EUR od 01.04.2012. do isplate,

– 6,84 EUR od 01.05.2012. do isplate,

– 6,81 EUR od 01.06.2012. do isplate,

– 6,77 EUR od 01.07.2012. do isplate,

– 6,74 EUR od 01.08.2012. do isplate,

– 6,71 EUR od 01.09.2012. do isplate,

– 6,68 EUR od 01.10.2012. do isplate,

– 6,64 EUR od 02.11.2012. do isplate,

– 6,60 EUR od 01.12.2012. do isplate,

– 6,57 EUR od 01.01.2013. do isplate,

– 6,53 EUR od 01.02.2013. do isplate,

– 6,50 EUR od 01.03.2013. do isplate,

– 6,46 EUR od 08.04.2013. do isplate,

– 6,42 EUR od 08.05.2013. do isplate,

– 6,39 EUR od 02.06.2013. do isplate,

– 6,53 EUR od 01.07.2013. do isplate,

– 6,32 EUR od 01.08.2013. do isplate,

– 6,28 EUR od 09.09.2013. do isplate,

– 6,25 EUR od 08.10.2013. do isplate,

– 6,21 EUR od 11.11.2013. do isplate,

– 6,17 EUR od 01.12.2013. do isplate,

– 6,14 EUR od 01.01.2014. do isplate,

u roku od 15 dana, dok se za iznos od 153,91 eura tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju LVĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 26.406.21 EUR sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, po kamatnoj stopi od 12% godišnje, počev od 01.07.2011. pa do 31.07.2015., po stopi od 8.14% počev od 1.8.2015. pa do 31.12.2015., po stopi od 8,05% počev od 1.1.2016. pa do 30.6.2016., po stopi od 7,88% počev od 1.7.2016. pa do 31.12.2016., po stopi od 7,68% počev od 1.1.2017. pa do 30.6.2017., po stopi od 7,41% počev od 1.7.2017. pa do 31.12.2017., po stopi od 7,09% počev od 1.1.2018. pa do 30.6.2018., po stopi od 6,82% počev od 1.7.2018. pa do 31.12.2018., po stopi od 6,54% počev od 1.1.2019. pa do 30.6.2019., po stopi od 6,30% počev od 1.7.2019. pa do 1.12.2019., po stopi od 6,11% od 1.1.2020. pa do 30.6.2020., po stopi od 5,89% od 1.7.2020. pa do 31.12.2020., po stopi od 5,75% od 1.1.2021. pa do 30.6.2021., po stopi od 5,61 % počev od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % počev od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31 % počev od 1.7.2022. do 31.12.2022., po stopi od 5,50 % počev od 1.1.2023. pa do 30.6.2023., te nadalje po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa:

– 9,13 EUR od 01.10.2004. do isplate,

– 10,26 EUR od 01.11.2004. do isplate,

– 42,94 EUR od 01.12.2004. do isplate,

– 27,09 EUR od 01.01.2005. do isplate,

– 2,83 EUR od 01.03.2005. do isplate,

– 8,62 EUR od 01.11.2008. do isplate,

– 26,22 EUR od 01.01.2009. do isplate,

– 33,38 EUR od 01.02.2009. do isplate,

– 40,63 EUR od 01.03.2009. do isplate,

– 19,03 EUR od 01.04.2009. do isplate,

– 17,96 EUR od 01.05.2009. do isplate,

– 18,51 EUR od 01.01.2010. do isplate,

– 12,72 EUR od 03.02.2010. do isplate,

– 22,63 EUR od 02.03.2010. do isplate,

– 80,21 EUR od 01.04.2010. do isplate,

– 70,94 EUR od 01.05.2010. do isplate,

– 81,10 EUR od 01.06.2010. do isplate,

– 195,06 EUR od 01.07.2010. do isplate,

– 169,85 EUR od 01.08.2010. do isplate,

– 262,60 EUR od 01.09.2010. do isplate,

– 216,60 EUR od 01.10.2010. do isplate,

– 174,29 EUR od 01.11.2010. do isplate,

– 291,09 EUR od 01.12.2010. do isplate,

– 350,65 EUR od 01.01.2011. do isplate,

– 306,08 EUR od 01.02.2011. do isplate,

– 319,82 EUR od 01.03.2011. do isplate,

– 282,49 EUR od 01.04.2011. do isplate,

– 286,64 EUR od 01.05.2011. do isplate,

– 398,00 EUR od 01.06.2011. do isplate,

– 417,26 EUR od 01.07.2011. do isplate,

– 46,04 EUR od 01.08.2011. do isplate,

– 568,73 EUR od 03.08.2011. do isplate,

– 531,01 EUR od 01.09.2011. do isplate,

– 427,01 EUR od 01.10.2011. do isplate,

– 415,98 EUR od 01.11.2011. do isplate,

– 0,15 EUR od 07.11.2011. do isplate,

– 198,20 EUR od 01.12.2011. do isplate,

– 211,98 EUR od 02.12.2011. do isplate,

– 435,37 EUR od 02.01.2012. do isplate,

– 224,96 EUR od 02.02.2012. do isplate,

– 465,52 EUR od 01.03.2012. do isplate,

– 42,12 EUR od 01.04.2012. do isplate,

– 34,80 EUR od 05.04.2012. do isplate,

– 310,62 EUR od 01.05.2012. do isplate,

– 464,51 EUR od 01.06.2012. do isplate,

– 453,73 EUR od 01.07.2012. do isplate,

– 454,53 EUR od 01.08.2012. do isplate,

– 444,16 EUR od 01.09.2012. do isplate,

– 423,64 EUR od 01.10.2012. do isplate,

– 132,73 EUR od 01.11.2012. do isplate,

– 200,89 EUR od 02.11.2012. do isplate,

– 114,12 EUR od 07.11.2012. do isplate,

– 454,01 EUR od 01.12.2012. do isplate,

– 322,89 EUR od 01.01.2013. do isplate,

– 131,65 EUR od 02.01.2013. do isplate,

– 199,99 EUR od 01.02.2013. do isplate,

– 225,20 EUR od 11.02.2013. do isplate,

– 442,34 EUR od 01.03.2013. do isplate,

– 147,76 EUR od 01.04.2013. do isplate,

– 306,05 EUR od 08.04.2013. do isplate,

– 430,73 EUR od 06.05.2013. do isplate,

– 398,03 EUR od 02.06.2013. do isplate,

– 383,41 EUR od 01.07.2013. do isplate,

– 401,64 EUR od 01.08.2013. do isplate,

– 12,32 EUR od 01.09.2013. do isplate,

– 396,90 EUR od 09.09.2013. do isplate,

– 24,69 EUR od 01.10.2013. do isplate,

– 417,50 EUR od 08.10.2013. do isplate

– 436,18 EUR od 11.11.2013. do isplate,

– 389,07 EUR od 01.12.2013. do isplate,

– 47,70 EUR od 04.12.2013. do isplate,

– 443,00 EUR od 01.01.2014. do isplate,

– 417,72 EUR od 01.02.2014. do isplate,

– 54,98 EUR od 01.03.2014. do isplate,

– 371,78 EUR od 05.03.2014. do isplate,

– 284,54 EUR od 01.04.2014. do isplate,

– 137,72 EUR od 04.04.2014. do isplate,

– 28,49 EUR od 01.05.2014. do isplate,

– 383,16 EUR od 02.05.2014. do isplate,

– 406,30 EUR od 01.06.2014. do isplate,

– 408,65 EUR od 01.07.2014. do isplate,

– 423,55 EUR od 01.08.2014. do isplate,

– 438,76 EUR od 01.09.2014. do isplate,

– 437,41 EUR od 01.10.2014. do isplate,

– 233,77 EUR od 01.11.2014. do isplate,

– 211,97 EUR od 04.11.2014. do isplate,

– 193,28 EUR od 01.12.2014. do isplate,

– 262,98 EUR od 02.12.2014. do isplate,

– 451,56 EUR od 01.01.2015. do isplate,

– 457,78 EUR od 01.02.2015. do isplate,

– 457,78 EUR od 01.03.2015. do isplate,

– 280,80 EUR od 01.04.2015. do isplate,

– 176,98 EUR od 02.04.2015. do isplate,

– 202,03 EUR od 01.05.2015. do isplate,

– 255,75 EUR od 04.05.2015. do isplate,

– 457,78 EUR od 01.06.2015. do isplate,

– 133,35 EUR od 01.07.2015. do isplate,

– 324,43 EUR od 02.07.2015. do isplate,

– 457,78 EUR od 01.08.2015. do isplate,

– 457,78 EUR od 01.09.2015. do isplate,

– u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju LVĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 15.028,96 EUR sa zateznom kamatom, tekućom od 15.02.2016. pa do isplate po kamatnoj stopi 8,05% do 30.6.2016., po stopi od 7,88% počev od 1.7.2016. pa do 31.12.2016., po stopi od 7,68% počev od 1.1.2017. pa do 30.6.2017., po stopi od 7,41% počev od 1.7.2017. pa do 31.12.2017., po stopi od 7,09% počev od 1.1.2018. pa do 30.6.2018., po stopi od 6,82% počev od 1.7.2018. pa do 31.12.2018., po stopi od 6,54% počev od 1.1.2019. pa do 30.6.2019., po stopi od 6,30% počev od .7.2019. pa do 31.12.2019., po stopi od 6,11% od 1.1.2020. pa do 30.6.2020., po stopi od 5,89% od 1.7.2020. pa do 31.12.2020., po stopi od 5,75% od 1.1.2021. pa do 30.6.2021., po stopi od 5,61 % počev od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % počev od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31 % počev od 1.7.2022. do 31.12.2022., po stopi od 5,50 % počev od 1.1.2023. pa do 30.6.2023., te nadalje po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, u roku od 15 dana."

IV. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju LVĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.112,06 EUR, sa zateznom kamatom, tekućom od 15.02.2016. pa do isplate po kamatnoj stopi 8,05% do 30.6.2016., po stopi od 7,88% počev od 1.7.2016. pa do 31.12.2016., po stopi od 7,68% počev od 1.1.2017. pa do 30.6.2017., po stopi od 7,41% počev od 1.7.2017. pa do 31.12.2017., po stopi od 7,09% počev od 1.1.2018. pa do 30.6.2018., po stopi od 6,82% počev od 1.7.2018. pa do 31.12.2018., po stopi od 6,54% počev od 1.1.2019. pa do 30.6.2019., po stopi od 6,30% počev od 1.7.2019. pa do 31.12.2019., po stopi od 6,11% od 1.1.2020. pa do 30.6.2020., po stopi od 5,89% od 1.7.2020. pa do 31.12.2020., po stopi od 5,75% od 1.1.2021. pa do 30.6.2021., po stopi od 5,61 % počev od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % počev od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31% počev od 1.7.2022. do 31.12.2022., po stopi od 5,50 % počev od 1.1.2023. pa do 30.6.2023., te nadalje po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, u roku od 15 dana."

V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 4.216,01 EUR eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

EUR 5,80 od 02.07.2004 pa do isplate,

EUR 22,42 od 02.08.2004 pa do isplate,

EUR 26,78 od 02.09.2004 pa do isplate,

EUR 8,44 od 02.02.2005 pa do isplate,

EUR 33,33 od 02.04.2005 pa do isplate,

EUR 29,69 od 02.05.2005 pa do isplate,

EUR 33,59 od 02.06.2005 pa do isplate,

EUR 59,01 od 02.07.2005 pa do isplate,

EUR 65,18 od 02.08.2005 pa do isplate,

EUR 28,14 od 02.09.2005 pa do isplate,

EUR 34,85 od 02.10.2005 pa do isplate,

EUR 37,15 od 02.11.2005 pa do isplate,

EUR 38,57 od 02.12.2005 pa do isplate,

EUR 37,28 od 02.01.2006 pa do isplate,

EUR 48,77 od 02.02.2006 pa do isplate,

EUR 68,15 od 02.03.2006 pa do isplate,

EUR 77,90 od 02.04.2006 pa do isplate,

EUR 74,22 od 02.05.2006 pa do isplate,

EUR 70,64 od 02.06.2006 pa do isplate,

EUR 77,74 od 02.07.2006 pa do isplate,

EUR 79,93 od 02.08.2006 pa do isplate,

EUR 67,47 od 02.09.2006 pa do isplate,

EUR 71,54 od 02.10.2006 pa do isplate,

EUR 73,61 od 04.11.2006 pa do isplate,

EUR 76,61 od 02.12.2006 pa do isplate,

EUR 93,06 od 02.01.2007 pa do isplate,

EUR 104,12 od 02.02.2007 pa do isplate,

EUR 98,99 od 02.03.2007 pa do isplate,

EUR 101,99 od 02.04.2007 pa do isplate,

EUR 129,99 od 02.05.2007 pa do isplate,

EUR 136,87 od 02.06.2007 pa do isplate,

EUR 145,95 od 02.07.2007 pa do isplate,

EUR 145,88 od 02.08.2007 pa do isplate,

EUR 133,45 od 02.09.2007 pa do isplate,

EUR 151,95 od 02.10.2007 pa do isplate,

EUR 152,40 od 02.11.2007 pa do isplate,

EUR 139,42 od 02.12.2007 pa do isplate,

EUR 140,84 od 02.01.2008 pa do isplate,

EUR 117,53 od 02.02.2008 pa do isplate,

EUR 98,36 od 02.03.2008 pa do isplate,

EUR 79,42 od 02.04.2008 pa do isplate,

EUR 123,84 od 02.05.2008 pa do isplate,

EUR 136,18 od 02.06.2008. pa do isplate,

EUR 122,70 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 149,56 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 143,52 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 116,99 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 86,93 od 02.12.2008. pa do isplate,

EUR 6,19 od 02.06.2009. pa do isplate,

EUR 34,50 od 02.07.2009. pa do isplate,

EUR 16,19 od 02.08.2009. pa do isplate,

EUR 8,78 od 02.09.2009. pa do isplate,

EUR 2,34 od 02.10.2009.pa do isplate,

EUR 22,30 od 02.11.2009. pa do isplate,

EUR 24,26 od 02.12.2009. pa do isplate,

EUR 0,08 od 04.12.2009.

pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 3.889,93 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose:

EUR 221,43 od 02.02.2014. pa do isplate,

EUR 449,12 od 02.03.2014. pa do isplate,

EUR 219,26 od 02.04.2014. pa do isplate,

EUR 526,76 od 02.05.2014. pa do isplate,

EUR 217,05 od 02.06.2014. pa do isplate,

EUR 215,94 od 02.07.2014. pa do isplate,

EUR 214,81 od 02.08.2014. pa do isplate,

EUR 213,67 od 02.09.2014. pa do isplate,

EUR 212,54 od 02.10.2014. pa do isplate,

EUR 211,39 od 02.11.2014. pa do isplate,

EUR 210,23 od 02.12.2014. pa do isplate,

EUR 209,06 od 02.01.2015. pa do isplate,

EUR 207,88 od 02.02.2015. pa do isplate,

EUR 206,70 od 02.03.2015. pa do isplate,

EUR 205,50 od 02.04.2015. pa do isplate,

EUR 204,30 od 02.05.2015. pa do isplate,

EUR 203,08 od 02.06.2015. pa do isplate,

EUR 201,86 od 02.07.2015. pa do isplate,

EUR 200,63 od 02.08.2015. pa do isplate,

EUR 199,39 od 02.09.2015. pa do isplate,

u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VII. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 5.158,35 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 1. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja radi naknade troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena u podnesku od 1. listopada 2020. i u podnesku od 21. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 3. lipnja 2004. u Rijeci sklopio Ugovor o kreditu broj 5101940549 za iznos od 369.000,00 CHF, u protuvrijednosti kuna, uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu, odnosno švicarski franak. Stranke su 15. veljače 2016. sklopile i Aneks br.2 Ugovora o kreditu kojim je Aneksom izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnosti pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba da praktično u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovor adhezijskog tipa). Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošača ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju u Ugovoru o kreditu da su tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, tužitelj navodi da je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba, a ista da je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. Ista odredba da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata da su protivne kogentnim odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07, dalje : ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. ZZP). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa da o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te je također i Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv rečene drugostupanjske presude. Budući je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu u kojem je ona jednostrano promjenjiva odlukom tuženika to da se stoga ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu navedena u početnom otplatnom planu, dakle 4,99%, a od 30. rujna 2015. stopa ugovornih kamata od 3,23%. Također, iznos kredita u cit. Ugovoru o kreditu ugovoren je u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Naime, sukladno navedenim odlukama, odredba cit. Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak da je nepoštena iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima te rizicima ugovaranja kredita vezano uz valutnu klauzulu u CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je izazvalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ništetna. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članaka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a radi stjecanja bez osnove odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Prema pravnom shvaćanju domaćih sudova, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koje pravno shvaćanje je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl.br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Budući je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014., od toga dana počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa na dan podnošenja tužbe zastara da još nije nastupila. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) tužitelju ponudio mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR te je on prihvatio takav prijedlog i s tuženikom zaključio dodatak ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u EUR. U konverziji da je utvrđena nova nedospjela glavnica u valuti EUR, a kojim utvrđenjem da je nedospjela glavnica svedena na iznos glavnice kakva bi bila da je kredit od početka bio ugovoren u valuti EUR i pod uvjetima u EUR (s kamatnim stopama primjenjive na EUR kredite). Konverzijom da je tuženik utvrdio glavnicu po simuliranom planu otplate EUR kredita, čime da je glavnica u valuti CHF u protuvrijednosti kuna na dan 30. rujna 2015, pretvorena u glavnicu u valuti EUR u protuvrijednosti kuna na dan 30. rujna 2015. Konverzijom je iznos glavnice smanjen za 327.102,89 kn, međutim da je tuženik trebao izračunati razliku između glavnice CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan 30. rujna 2015. (1.449.090,19 kn) i glavnice CHF na dan 30. rujna 2015. u kunskoj protuvrijednosti po tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita (1.004.298,22 kn) te mu umanjiti glavnicu za još dodatnih 117.629,08 kn. Konvertiranjem da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i poziva se na presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ČV protiv Erste bank Hungary Zrt). Naveo je da u vrijeme zaključenja Aneksa ugovora još nije bila donesena odluka VTS RH posl.br. Pž-6632/17 od dna 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita u valutu CHF. Naveo je da navedena činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade konverzije i samog sklapanja Aneksa jer da je on u vrijeme sklapanja Aneksa znao da je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF da zasigurno ne bi sklopio Aneks o konverziji pod uvjetima pod kojim je sklopljen. Naveo je da s obzirom na ništetnost kamatne stope u dijelu u kojem je ona promjenjiva jednostranom odlukom banke i ništetnost valutne klauzule da se ima smatrati kao da je ugovor o kreditu od početka ugovoren u protuvrijednosti kuna po tečaju CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita te da se za stopu ugovorenih kamata do 01. siječnja 2014. ima uzeti ona važeća na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno 4,99%, a od 01. siječnja 2014. pa do konverzije stopa od 3,23% određena Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Naveo je da zbog ništetnih odredbi u ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, da mu je tuženika od dana zaključenja ugovora pa do 30. rujna 2015. osim umanjenja nove EUR glavnice u konverziji i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 240.122,70 kn na ime preplaćene razlike anuiteta sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pretplaćenog iznosa pa do isplate. Naveo je da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak njegove zaštite kao potrošača jer Aneksom o konverziji nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli da je pretplatio iznos od 240.122.70 kn, a što da nije otklonjeno predmetnim Aneksom već da je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Naveo je da sklapanjem Aneksa o konverziji nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja mu je nastala u vidu pretplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju te da je Aneksom ugovora o kreditu odnosno konverzijom izvršena djelomična, međutim ne i potpuna restitucija. Tužitelj je pribavio izračun preplate u kojem je izračunao iznose koje mu je tuženik dužan isplatiti na ime preplate nastale zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i fiksne kamatne stope u iznosu od 4,99% i preplate nastale zbog razlike između iznosa plaćenih obroka – rata u CHF u protuvrijednosti kuna po tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na obroke – rate u CHF u protuvrijednosti kuna prema početnom tečaju 4,8594240 i 4,8788970, koji je vrijedio na dan korištenja kredita (dvije isplate kredita), sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa do isplate. Tužitelj ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješeno kao prethodno pitanje u citiranim odlukama Visokog trgovačkog suda te da sukladno odredbi članka 12. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502. c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 41.625,47 kuna (što sada prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 euro, ustanovljenom Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.) iznosi 5.524,65 eura) odnosno iznos od 198.497,23 kuna (26.345,11 eura) s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje ističe da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu to da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eura sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eura odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eura. Prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u eura i u valutnu klauzulu u eura po tečaju primjenjivom na dan uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavki 1. točki 3. ZIDZPK/15. Tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. U odnosu na navode tužitelja vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima. Smatra da se presuda donesena u postupku kolektivne zaštite ne može primijeniti na pojedinačne postupke te je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. Tuženik nadalje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, eura i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, eura i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr eura, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. eura, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet eura 100. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj eura bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i eura u periodu od 1998. g. do 2004. g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tužitelj je bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. ĆV svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02. prosinca 2013., a stupila je na snagu dana 01. siječnja 2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio ako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01. prosinca 2013. s primjenom od 01. siječnja 2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt- 294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,99% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (UV, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Podneskom od 11. rujna 2020. tuženik je prigovorio da tužitelj nije potrošač jer je sredstvima kredita kupljena nekretnina na adresi [adresa], na kojoj se nalazi sjedište društva u vlasništvu tužitelja Mardesign d.o.o. Tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja. Navodi da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 32.532,06 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 32.532,06 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno specificirane iznose te konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim odredba o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita) i tužitelj ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% jer se ta kamatna stopa primjenjivala samo na kredite s promjenjivom kamatnom stopom. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 6.532,56 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno specificirane iznose te konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Prigovor radi prijeboja specificiran je po nalazu vještaka podneskom od 22. rujna 2025.

4. Potom je tužitelj u podnesku od 1. listopada 2020., prije zaključenja prethodnog postupka, istaknuo i dodatne tužbene zahtjev na način da potražuje od tuženika: iznos od 113.235,67 kuna na ime razlike između glavnice u EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije i glavnice u CHF u kunskoj protuvrijednosti po početnoj kamati i početnom tečaju na dan konverzije i zatezne kamate na navedeni iznos, od dana konverzije 15.2.2016., pa do isplate, te iznos od 8.008,34 EUR odnosno 61.134,04 kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan 15.2.2016., na ime manjka utvrđenog u konverziji i zatezne kamate na navedeni iznos, od dana konverzije 15.2.2016., pa do isplate.

5. Sud je ovu preinaku tužbe dopustio jer smatra da je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama jer se o preinačenoj tužbi može donijeti odluka na temelju svih dokaza koji su provedeni u ovom postupku (članak 190. stavci 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.-

Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a).

6. Nadalje, po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev radi isplate te potražuje iznos specificiran u izreci presude. Dakle, kako je zahtjev radi isplate po osnovi valutne klauzule povišen u odnosu na prvotno postavljeni radi se o preinaci tužbe, a sud je istu dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka, jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata, Sud smatra i da je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama jer se i o ovako preinačenoj tužbi može donijeti odluka na temelju svih dokaza koji su provedeni u ovom postupku (članak 190. stavci 1. do 4. ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tužbeni zahtjev radi isplate po osnovi promjenjive kamatne stope i razlike glavnice je snižen, a tuženik se usprotivio takvom djelomičnom povlačenju tužbe, pa je valjalo odlučiti o prvotno postavljenom zahtjevu, pozivom na članak 193. ZPP-a.

7. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi isplate na ime ništetne valutne klauzule i ništetne promjene kamatne stope te razlike glavnice i manjka utvrđenog u konverziji, u iznosu od navedenom u izreci presude. Pritom, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8. Budući da je tuženik prigovorio da tužitelj uslijed zaključenja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbi tog ugovora, a nedostatak pravnog interesa predstavlja procesnu zapreku za daljnje raspravljanje, valjalo je najprije odlučiti o tom pitanju. U tom se smislu ističe kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZOPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužitelj ističe da ugovaranjem tog dodatka nije ispunjeno njegovo potraživanje i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019).

9. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 3. lipnja 2004., plan otplate, knjigovodstvenu karticu, Izračun konverzije kredita, Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5101940549 od 15. veljače 2016., Obrazac za prihvati Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u EUR, presliku osobne iskaznice BV, izvadak iz e- dnevnika za KV, izvadak s Internet stranice Mardesign, saslušan je tužitelj i svjedok BV te je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Dijani Tomljanović Butković. Tuženik je odustao od dokaza saslušanjem svjedoka – osobnog bankara RV. Sud nije proveo dokaz uvidom u reklame i brošure tuženika priložene odgovoru na tužbu te čitanjem pisanog iskaza zaposlenice tuženika ĆV jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti.

10. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).

11. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

12. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

13. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

14. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 3. lipnja 2004. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 369.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 240 mjeseci;

– da je namjena kredita stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine (članak 3. Ugovora o kreditu)

– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno u čl. 7. da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa Banke;

– da je u čl. 8. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a koja je početno ugovorena po stopi od 4,99% godišnje,

– da su stranke sklopile 15. veljače 2016. Aneks broj 2 Ugovora o kreditu (dalje: Aneks Ugovoru), kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o podmirenju manjka

– da je tužitelju prije zaključenja Aneksa Ugovoru dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisao suglasnost da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije.

15. Tužiteljica je iskazala da su joj sredstva bila potrebna za rješavanje stambenog pitanja. Tim sredstvima je kupljen šestosobni stan koji je kasnije prodan. Suprug i ona su u tom stanu imali registrirano sjedište njihove firme Mardesign, a u tom su stanu ujedno i živjeli. Ponuđen joj je kredit s valutnom klauzulom u dolarima s kamatnom stopom 8,8 % te ovaj s valutnom klauzulom CHF s kamatnom stopom od 4,9 %. Također, nije joj ponuđen kredit s fiksnom kamatnom stopom. U banci joj nije rečeno na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa. Nije rečeno ni do koje visine će rasti. S direktorom banke je razgovarala o tim opcijama i on joj je rekao da je ovakav kredit u redu i da se nema čega bojati. Osobna bankarica je odradila samo administrativne poslove. Tužiteljica ni na koji način nije upozorena da može doći do ovakvog porasta anuiteta. Početni anuitet iznosio je oko 1000 eura, da bi porastao više od dvostruko. Da je to znala, ne bi uzela ovakav kredit. U banci su joj ponuđeni samo određeni paketi, odnosno banka je već imala pripremljen proizvod. O pojedinim odredbama tog proizvoda nije se moglo pregovarati i sadržaj ugovora je pripremila banka. Ugovor je pročitala ali na temelju toga što je pročitala nije mogla zaključiti da može doći do ovakvih posljedica. Prije zaključenja dodatka ugovoru, banka joj nije predočila iznos preplate u odnosu na početno ugovoreni tečaj i početno ugovorenu kamatnu stopu. Banka je u dopisu u kojem je ponuđena konverzija priložila i izračun konverzije.

16. Svjedok BV, suprug tužiteljice, iskazao je da su im sredstva bila potrebna za kupnju stana. Taj stan se koristio za potrebe stanovanja njihove obitelji. Na toj su adresi imali registrirano i sjedište firme ali za poslovanje su koristili samo jednu prostoriju u stanu.

17. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i sukladan je ispravama u spisu, a također i iskaz svjedoka BV. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužiteljica prije zaključenja ugovora bila upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bila upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti. Također, tužiteljica je navela da se radi o ugovoru s dvojnom svrhom jer je sredstvima kredita kupljena nekretnina u kojoj ista stanuje i u kojoj obavlja svoju djelatnost no imajući u vidu da trgovačka djelatnost u cjelokupnom kontekstu ugovora nije prevladavajuća jer je tužiteljica na ovaj način riješila i svoje stambeno pitanje, a također i svoje obitelji (iz iskaza svjedoka BV, preslike njegove osobne iskaznice i izvatka iz e-dnevnika za njihovog sina KV vidljivo je da su svi imali prijavljeno prebivalište na toj adresi) te je u samom ugovoru navedeno je da se radi o potrošačkom ugovoru (kreditu građana za kupnju stana), sud je u ovom slučaju zaključio da je tužiteljica u konkretnom slučaju nastupala u svojstvu potrošača.

18. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

19. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

21. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

22. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.

23. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

24. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

25. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

26. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

27. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu potvrđen ne utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.

28. Isto tako kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

29. Međutim, unatoč tome što je kao prethodno pitanje utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Nastavno se ukazuje i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci Rev-259/2022 od 9. listopada 2024. koje glasi: "Dakle, u dosadašnjem suočavanju s pitanjem zbog kojeg je podnesena revizija statistički je u praksi sudova dominantno shvaćanje da je u ovakvim slučajevima moguć opstanak ugovora bez ništetnih odredaba. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske takav odgovor je bezizniman. Promjena ustaljenog pravnog shvaćanja na kojem je već utemeljen veliki broj sudskih odluka, dakle, drukčije tumačenje ili primjena istih pravnih normi čijom primjenom je već odlučeno u velikom broju slučajeva, dovodi se u pitanje jednaka primjena zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, naročito kada su u nastanku ustaljene prakse sudjelovali najviši sudovi u Republici Hrvatskoj. Zbog toga bi takva promjena, bez naročito opravdanih razloga (kojih u ovom slučaju nema) dovela do ustavnopravno problematične destabilizacije sudske prakse u području u kojem se odlučuje o pravima i interesima izuzetno velikog broja sudionika. Dakle, odgovarajući na pitanje zbog kojeg je podnesena revizija ovaj revizijski sud zbog svega izloženog zaključuje da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP.", a jednaki pravni stav zauzet je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-820/2023 od 23. travnja 2024. i VSRH Rev- 274/2024 od 22. siječnja 2025. godine.

30. U tom smislu ističe se da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,99%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,99%, sve dotle dok se na zakonom propisani način nije nadomjestio dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4,859424 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.

31. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo kako je tužitelj na ime preplaćene kamate do konverzije više uplatio 5.370,74 eura, a na ime preplaćenog tečaja 26.406,21 eura. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 4.213,23 eura, a pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatio 4.216,301 eura. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama nije premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđen manjak iznosi 8.008,34 eura na dan 30. rujna 2015. a razlika između EUR glavnice po konverziji po tečaju na dan 30. rujna 2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 14.600,45 eura. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF.

32. Citirani nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun.

33. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika te prema kamatnoj stopi višoj od početno ugovorene tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja je odbijen kao previsoko postavljen.

34. Međutim tužitelju ne pripada isplata po osnovi razlike glavnice i manjka utvrđenog u konverziji. Naime, obveza nadoplate iznosa od 8.008,34 eura kao manjka uplaćenih obroka (čl. 19.c st. 1. t. 6. ZIDZPK) navedena je u točki 5.3. Aneksa, a u odredbi čl. 7.1. Aneksa utvrđen je način podmirenja te obveze korisnika kredita, dok je razlika glavnice u iznosu 14.600,45 eura posljedica konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Stoga, ti iznosi koje tužitelj potražuje su posljedica sklapanja Aneksa između stranaka, njihovog valjanog dogovora u tom smjeru, a tužitelj niti ne tvrdi da su odredbe istog ništetne, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), kraj nesporne činjenice i da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK. Stoga, u tom je dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer osnova plaćanja tih iznosa nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora.

35. Pritom, prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke donošenjem odluke pod posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. odnosno od 10. lipnja 2018. do utuženja 24. travnja 2019. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

36. Isto vrijedi i za preinačeni dio, budući da su pretpostavke za tu dispoziciju nastupile neovisno od utjecaja tužitelja. Kao što je navedeno, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen je zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tužitelj je, stoga, pouzdajući se u takav zaključak, imao legitimno očekivanje da će nakon provođenja tog dokaza moći uskladiti zahtjev s rezultatima istog. Pri tome, tužitelj nakon podnošenja tužbe ( a koju je podnio unutar zastarnog roka u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule) nije imao mogućnosti utjecati na tijek postupka i na okolnost kad će biti određeno i provedeno financijsko vještačenje, točnije hoće li ono biti provedeno prije ili nakon isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Kada bi se uzelo da je u takvim okolnostima dopuštena preinaka tužbe, ali da se prigovor zastare za preinačeni dio ima računati vezano za dan preinake, to bi po ocjeni ovog suda za posljedicu imalo to da je tužitelju omogućeno pravo na pristup suda, ali da je to pravo iluzorno i nije takvo da tužitelju omogućuje stvarno ostvarenje njegovih prava, što je u protivnosti s člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Konvencija). Ujedno, takvo tumačenje dovelo bi do nezakonitog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje prava vlasništva, koje je zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Naime, "vlasništvo" kako ga tumači Europski sud za ljudskih prava (dalje u tekstu: ESLJP) obuhvaća i potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno očekivanje (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvareno (usp. odluku ESLJP, Gavella protiv Hrvatske, Zahtjev br. 33244/02)), pa u tom smislu valja sagledati i tužiteljevo potraživanje u ovom predmetu. Naime, ako bi se uzelo da se za tužbe preinačene po provedenom vještačenju nakon 13. lipnja 2019. odnosno 14. lipnja 2023. nastupa zastara potraživanja, to bi moglo dovesti do situacije u kojoj bi tužitelji mogli izgubiti svoje pravo na isplatu zbog mogućeg odugovlačenja suda, to jest, zbog razloga koji su izvan njihove kontrole. Takva bi situacija ozbiljno ugrozila načelo pravne sigurnosti i bila bi suprotna načelu vladavine prava (usp. odluku ESLJP, Vrbica protiv Hrvatske, Zahtjev br. 32540/05). Isto tako, takvim postupanjem tužitelj bi bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tužitelje u usporedivim predmetima u kojima je vještačenje provedeno prije isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Stoga, u svjetlu navedenih odredaba Konvencije, sud ocjenjuje da je podnošenjem tužbe prekinut tijek zastare u pogledu cjelokupnog tužiteljevog potraživanja.

37. Nije osnovan niti tuženikov prigovor radi prebijanja. Što se tiče visine tuženikovog potraživanja, treba reći da je vještak utvrdio da je tužitelj u određenom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećeg na dan korištenja kredita, odnosno po kamatnoj stopi nižoj od one koja je važila na dan korištenja kredita, i to upravo u onim iznosima čije prebijanje tuženik zahtijeva. Međutim, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelju niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Osim toga, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a. Slijedom svega naprijed iznijetog, valjalo je odlučiti kao u točki V. i VI. izreke presude.

38. Zaključno treba reći i da sklapanjem Aneksa Ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj o odluci banke Ugovora o kreditu. Naime, ZIDZPK, na temelju kojeg propisa je i zaključen Aneks Ugovoru, odredio je izračun novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu eura kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u eura i po kojoj će se vršiti otplata kredita prema novoj osnovi- Dodatku ugovoru o kreditu. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZIDZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti eura, stvarnim uplatama se zatvarao taj simulirani kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava, a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Dakle, cilj ZIDZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti eura. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). U osnovi se može reći da je cilj ZIDZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u eura. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao.

39. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odedbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli."

40. Ustavni sud Republike Hrvatske ZIDZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

41. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda ČV ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

42. Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda ČV i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao. Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eura-ima sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZOPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, ugovarale s valutnom klauzulom u CHF i kamatnom stopom promjenjivom po jednostranoj odluci bake. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

43. Upućuje se i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojem se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, što je u ovom slučaju utvrđeno financijskim vještačenjem kako je prethodno obrazloženo.

44. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio s dokazivanjem osnova, dok je u pogledu visine uspio s 58,31% zahtjeva pa proizlazi da je tužitelj uspio s 79,15 % tužbenog zahtjeva ((100+58,31)/2), dok je tuženik, posljedično tome, uspio sa 20,85 % svog zahtjeva. Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela) proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 58,30% ukupnih troškova koje je imao u postupku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 1000,00 eura Tbr. 7.1.

– sastav podneska od 1.10.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 1000,00 eura Tbr. 8.1

– sastav obrazloženog podneska od 30.4.2025. (očitovanje na navode protivne strane ) 1000,00 eura Tbr. 8.1

– sastav obrazloženog podneska od 21.10.2025. (očitovanje na nalaz vještaka) 1000,00 eura Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 6.3.2025. 1000,00 eura Tbr. 9.1.

– zastupanje na ročištu 14.4.2025. 1000,00 eura Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 16.4.2026. 1000,00 eura Tbr. 9.1

sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 7.000,00 eura što uvećano za PDV iznosi 8.750,00 eura. Uz navedeno priznat mu je trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 365,12 eura, a tuženik mu je razmjerno uspjehu u sporu dužan naknaditi 58,30% tog iznosa odnosno 4.858,35 eura, kao i cjelokupan trošak vještačenja od 300,00 eura koji je bio nužan radi dokazivanja visine potraživanja. Tužitelju nije odmjeren trošak sudske pristojbe na presudu jer je prema Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) oslobođen od plaćanja daljnjih sudskih pristojbi u ovom postupku. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

45. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 1. lipnja 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku