Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-356/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka i tužitelja, te uz javnu objavu presude, 1. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.2. st.1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208389772/07, sklopljenog dana 06.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 12.02.2007. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem: OU- 51/1-2007,u dijelu odredbe koji glasi: „…a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…“

- iz čl.6. st.1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208389772/07, sklopljenog dana 06.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 12.02.2007. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem: OU- 51/1-2007,u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 3.144,38 EUR-a (tritisućestočetrdesetčetirieura- tridesetosamcenti), zajedno sa zateznom kamatom na iznos:

- 15,81 EUR-a tekućom od 01.01.2009.

- 17,56 EUR-a tekućom od 01.02.2009.

- 18,42 EUR-a tekućom od 01.03.2009.

- 16,36 EUR-a tekućom od 01.04.2009.

- 16,07 EUR-a tekućom od 01.05.2009.

- 12,84 EUR-a tekućom od 01.06.2009.

- 10,00 EUR-a tekućom od 01.07.2009.

- 11,24 EUR-a tekućom od 01.08.2009.

- 13,39 EUR-a tekućom od 01.09.2009.

- 12,16 EUR-a tekućom od 01.10.2009.

- 10,97 EUR-a tekućom od 01.11.2009.

- 13,72 EUR-a tekućom od 01.12.2009.

- 16,32 EUR-a tekućom od 01.01.2010.

- 19,06 EUR-a tekućom od 01.02.2010.

- 18,34 EUR-a tekućom od 01.03.2010.

- 22,95 EUR-a tekućom od 01.04.2010.

- 21,77 EUR-a tekućom od 01.05.2010.

- 24,09 EUR-a tekućom od 01.06.2010.

- 37,16 EUR-a tekućom od 01.07.2010.

- 34,18 EUR-a tekućom od 01.08.2010.

- 45,34 EUR-a tekućom od 01.09.2010.

- 39,45 EUR-a tekućom od 01.10.2010.

- 35,03 EUR-a tekućom od 01.11.2010.

- 48,49 EUR-a tekućom od 01.12.2010.

- 56,81 EUR-a tekućom od 01.01.2011.

- 50,78 EUR-a tekućom od 01.02.2011.

- 51,66 EUR-a tekućom od 01.03.2011.

- 47,33 EUR-a tekućom od 01.04.2011.

- 48,67 EUR-a tekućom od 01.05.2011.

- 63,40 EUR-a tekućom od 01.06.2011.

- 65,47 EUR-a tekućom od 01.07.2011.

- 81,78 EUR-a tekućom od 01.08.2011.

- 75,86 EUR-a tekućom od 01.09.2011.

- 66,63 EUR-a tekućom od 01.10.2011.

- 66,39 EUR-a tekućom od 01.11.2011.

- 65,39 EUR-a tekućom od 01.12.2011.

- 68,74 EUR-a tekućom od 01.01.2012.

- 72,42 EUR-a tekućom od 01.02.2012.

- 72,53 EUR-a tekućom od 01.03.2012.

- 70,22 EUR-a tekućom od 01.04.2012.

- 71,16 EUR-a tekućom od 01.05.2012.

- 72,54 EUR-a tekućom od 01.06.2012.

- 71,05 EUR-a tekućom od 01.07.2012.

- 71,18 EUR-a tekućom od 01.08.2012.

- 69,80 EUR-a tekućom od 01.09.2012.

- 67,26 EUR-a tekućom od 01.10.2012.

- 70,36 EUR-a tekućom od 01.11.2012.

- 71,49 EUR-a tekućom od 01.12.2012.

- 71,04 EUR-a tekućom od 01.01.2013.

- 66,51 EUR-a tekućom od 01.02.2013.

- 69,65 EUR-a tekućom od 01.03.2013.

- 70,36 EUR-a tekućom od 01.04.2013.

- 68,95 EUR-a tekućom od 01.05.2013.

- 64,78 EUR-a tekućom od 01.06.2013.

- 62,19 EUR-a tekućom od 01.07.2013.

- 64,48 EUR-a tekućom od 01.08.2013.

- 66,07 EUR-a tekućom od 01.09.2013.

- 70,11 EUR-a tekućom od 01.10.2013.

- 67,89 EUR-a tekućom od 01.11.2013.

- 68,88 EUR-a tekućom od 01.12.2013.

- 69,70 EUR-a tekućom od 01.01.2014.

- 71,25 EUR-a tekućom od 01.02.2014.

- 72,88 EUR-a tekućom od 01.03.2014.

sve do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu 1.995,63 EUR-a

(tisućudevestodevedesetpeteura-šezdesettricenta) sa zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe od 31. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo daje 06. veljače 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208389772/07, potvrđenog dana 12. veljače 2007. po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem: OU-51/1-2007, prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.435,89 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetnim Ugovorom, naveo je, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 290,77 CHF. Preuzetu obvezu prema tuženiku u cijelosti je ispunio. Nadalje, naveo je da se redovna kamatna stopa sa početnih 5,20 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na njegovu štetu, te da drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, s obzirom da se ista mijenjala bez njemu jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, naveo je da mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. U odnosu na ništetnost i nepoštenost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te povrede kolektivnog interesa i prava potrošača korisnika kredita, tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, te se isto tako, u pogledu ništetnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pozvao se na odluku VTS RH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. Nadalje, naveo je da je zbog ugovaranja ništetnih odredbi, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženiku od 10.04.2007. pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 23.500,00 kn, istaknuvši pri tome da mu je tuženik sukladno čl. 323., čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, dodajući da je prema čl. 502. c. ZPP-a, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.1. Tijekom postupka, a nakon financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev. Nadalje, tužitelj je navodio da prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. proizlazi da je preinaka tužbenog zahtjeva nakon vještačenja dopuštena, dodajući da u tom smislu ukazuje i na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-596/15 u C-597/15. Nadalje, naveo je, imajući u vidu odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a, razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu, naveo je, razvidno je kako je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, ponovno je istaknuo, o odredbama ugovora o načinu i razlozima promjene kamatne stope kao i vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF nije se pojedinačno pregovaralo niti je na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovim odredbama. Tužitelj je naveo da mu je kao korisniku predmetnog kredita protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega, kao jedne od ugovornih strana, u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika).

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje, naveo je potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba čl. 186. ZPP-a, te je stoga predložio sudu da sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a naloži tužitelju da svoju tražbinu dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, a da podredno odbaci tužbu tužitelja. Tuženik je osporavao tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknuo je i prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a, ističući da je tužitelj podnio tužbu 24. ožujka 2021. prema čemu je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je isti vršio, te se stoga ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno, naveo je, čak i kada bi se primijenili dulji zakonski rokovi zastare (pet godina), bi i tada potraživanje tužitelja dospjelo prije 24. ožujka 2016., prema čemu je i po tome nastupila zastara. Nadalje, tuženik je isticao da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, kao i da je tužitelju dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik je istaknuo da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, dodajući da su tužitelju prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a da je tužitelj potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Isto tako, istaknuo je kako su ugovaranjem valutne klauzule, on i tužitelj dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Slijedom navedenog, naveo je, odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, jer je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je naveo da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, te je sporio da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Nadalje, isticao je da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, navodeći da je odredbom čl. 214. ZOO-a, a koja je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO-a, propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kao i da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, naveo je, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te da naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovoga postupka

2.1. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik je u podnesku od 8. srpnja 2025. naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, ali da dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Nadalje, tuženik je navodio da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bi bilo u zastari jer je predmetna tužba podnesena nakon 13. lipnja 2019. Nakon što je tužitelj uredio tužbeni zahtjev, tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, te je naveo da ako bi sud dozvolio preinaku, da tada ističe prigovor zastre na novopostavljeni tužbeni zahtjev, ističući da se na eventualno potraživanje u iznosu od 25,39 EUR-a primjenjuje trogodišnji zastarni rok i to sve u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a, dodajući da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 31.01.2020. nastupila zastara. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012., a čime je navodno došlo do prekida zastare, naveo je, zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika nastupila bi opet dana 15.06.2023., odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023., čime tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva od 31.01.2025. nema pravo potraživati novopostavljene iznose na ime navodno preplaćenih iznosa s osnove tečajnih razlika. Nadalje, naveo je, sve i kada bi se preinaka tužbenog zahtjeva smatrala svrsishodnom, a što osporava u cijelosti, to ne znači da će se za preinačeni tužbeni zahtjev primijeniti zastarni rok, kao i za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, navodeći da je takvo stajalište zauzeo i Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci od 19. svibnja 2022. pritom se pozivajući na odluke Vrhovnog suda Revx-848/14, Revx- 249/2009, Rev-21/2010, kao i Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. 1460/13-2 od 24. siječnja 2017. Slijedom iznesenog tuženik je predložio sudu donijeti posebno rješenje kojim će utvrditi nedopuštenost preinake tužbenog zahtjeva tužitelja, a sve sukladno odredbi čl. 190. st.1. ZPP-a.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list spisa 6-10), Otplatni plan (list spisa 12-15), Promet po kreditu/specifikacija uplata (list spisa 16-22), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list spisa 23), Odabir valute (list spisa 41), Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (list spisa 42), Priopćenje HNB-a za javnost od 16.3.2015. i Ministarstva financija od 14.1.2014. (list spisa 43-45), Promet po kreditu/specifikacija uplata (list spisa 47-54), Pregled promjena kamatnih stopa (list spisa 55), Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list spisa 56-61), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 103-107), te je saslušao vještaka i tužitelja.

3.1. Potrebno je reći da je tuženik isticao prigovor mjesne nenadležnosti, o kojem prigovoru je ovaj sud odlučio rješenjem broj P-356/2021-5 od 21. veljače 2023. a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1890/2023-2 od 20. lipanja 2023.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sadržanih u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 320839772/07 od 6. veljače 2007., te zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, ima li tužitelj status potrošača, jesu li potraživanja u zastari te jesu li odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne i nepoštene.

7. Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila dana 6. veljače 2007., kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 20.435,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

8. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila proizlazi da je sklopljen između tužitelja i tuženika, te da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 20.435,89 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,20%, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok otplate 84 mjeseca, s namjenom za kupnju automobila, te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

9. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje Lidije Balog (list spisa 103-107), proizlazi da je tijekom otplate kredita, u periodu od 01.01.2009., pa do otplate kredita u cijelosti, tečajna razlika iznosila je 23.691,35 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,53450 iznosi ukupno 3.144,38 EUR-a. U navedenom periodu tečaj na dan dospijeća anuiteta nije nikada bio manji od tečaja na dan isplate kredita, te nije bilo negativnih stavki tečajne razlike. Iz iskaza vještaka proizlazi da ostaje u cijelosti kod svog Nalaza i mišljenja.

9.1. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Lidije Balog, dipl.oec., sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je izrađen stručno, objektivno i prema pravilima struke, a prigovor tuženika da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, a da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Nadalje, ističe se da tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka.

10. Iz iskaza tužitelja danog na raspravi održanoj 19. rujna 2024. proizlazi da može reći da se sjeća da je 2007. podigao kredit u Zagrebačkoj banci d.d. Ne može se sjetiti točno o kojem iznosu se radilo. Kredit je podigao radi kupnje automobila. Auto je kupovao preko Autokuće Zubak. Može reći da su u Autokući odradili sve za podizanje kredita, te da uopće nije ni bio u banci. U auto kući su mu dali ugovor o kreditu i poslali su ga kod javnog bilježnika. Poslije javnog bilježnika ne sjeća se uopće da je bio u banci, dobio je samo rate u trajanju od sedam godina. Kredit je digao u švicarskim francima i tamo su mu jako hvalili valutu švicarski franak i rekli da samo rade sa švicarskim francima, te da prema njegovim financijskim mogućnostima može kredit dobiti jedino u francima. U toj autokući su mu rekli samo da je švicarski franak stabilna valuta, da je to najbolje za njega, a nisu mu ništa pojašnjavali o mogućnosti rasta kamate i tečaja, pa samim time i rate. Rata kredita mu je rasla i to na kraju 100%. Kredit je otplatio. Auto je kupovao za osobne potrebe. Nije imao niti obrt niti zanat niti firmu. Rate kredita plaćao je osobno on. Nakon što mu je počela rasti rata kredita otišao je u banku da vidi da li ima nekakvih mogućnosti da se rata smanji, međutim, rekli su mu da je to tako, da je tako njemu i tako svima drugima, da nema nikakvih mogućnosti za smanjivanjem rate. Može reći da je financijski mogao podnijeti ratu do iznosa od nekih 1.200,00 kuna, međutim, rata mu je rasla do iznosa od 2.400,00 kuna. U auto kući nisu mu ni spominjali da HNB štiti kunu u odnosu na EUR, ali ne i u odnosu na švicarac, tamo su u auto kući hvalili samo švicarac. Da je znao da rata može narasti do tog iznosa od 2.400,00 kuna ne bi sigurno podigao i potpisao takav kredit. Može reći da je pročitao ugovor, ali je po struci metalac odnosno metalske struke, tako da to što je i pročitao nije razumio ni što znači za kamatu ni za valutu. Nije znao što to znači, nije stručnjak, a nije ni pitao da mu to pojasni, vjerovao je banci. Iz iskaza tužitelja danog na raspravi održanoj 4. svibnja 2026. proizlazi da ostaje kod svog iskaza kojega sam ranije dao u ovome postupku. Nadalje može reći da je ugovor o kreditu dobio u autokući i da ga je sastavila autokuća, pročitao ga je i misli da ga je razumio. Da je u vrijeme sklapanja ugovora znao da će mu rata narasti koliko je narasla, ne bi sklopio predmetni ugovor. Djelatnik autokuće mu nije objašnjavao odredbe o valuti, a on je čak i htio i pitao može li sklopiti ugovor u kunama, a djelatnik banke mu je rekao da rade samo kredite u CHF-u. Nije znao može li pregovarati, kada u banci nije podizao kredit, nego je sve odradio u autokući.

10.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

11. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

11.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt- 575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

11.2. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene

1 0

radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

11.3. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

11.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

11.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

11.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

12. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u svom iskazu

1 1

navodi da nije tražio pojašnjenja odredbi Ugovora, niti su mu djelatnici banke sve obrazložili, odnosno djelatnici autotkuće u kojoj je sklopio ugovor o kreditu (tužitelj je naveo da u banku uopće nije išao). Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelji bili u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješteni o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.2. Nadalje i iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je su im sredstva iz kredita bila potrebna za kupnju automobila u osobne svrhe, te u to vrijeme nije imao obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je ovaj sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

12.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelje o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

12.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 6. veljače 2007. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženice, a tužitelj se na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

13. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

14. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao

1 2

utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnost slijedećih odredbi: i to odredbe iz čl.2. st.1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208389772/07, sklopljenog dana 06.02.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 12.02.2007. po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem: OU-51/1-2007,u dijelu odredbe koji glasi: „…a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…“, odredbe čl.6. st.1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208389772/07, sklopljenog dana 06.02.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 12.02.2007. po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem: OU-51/1-2007,u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ Slijedom navedenoga, ovaj sud je odlučio kao pod toč. I. izreke.

15. Dakle, budući je navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna u dijelu ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

16. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po financijsko-knjigovodstvenoj vještakinji Lidiji Balog, a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da proizlazi da je tijekom otplate kredita, u periodu od 01.01.2009., pa do otplate kredita u cijelosti, tečajna razlika iznosila je 23.691,35 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,53450 iznosi ukupno 3.144,38 EUR-a. U navedenom periodu tečaj na dan dospijeća anuiteta nije nikada bio manji od tečaja na dan isplate kredita, te nije bilo negativnih stavki tečajne razlike.

17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

18. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a na način kako je to navedeno u tu toč. II. izreke presude, a što je u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno tijekom otplate kredita preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule 3.144,38 EUR-a sa

1 3

zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

19. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Stoga u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo je tuženiku biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

20. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

21. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog

Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

22. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17

1 4

od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 24. ožujka 2021., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina. Još jednom se ističe da je tužitelj kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi pretplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

23. Nakon što je vještakinja izradila nalaz i mišljenje, tužitelj je podneskom od 31. siječnja 2021. uredio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivio preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio. Sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako ju bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U konkretnom slučaju tužitelj nije imao dovoljna stručna znanja, pa bez provođenja vještačenja nije znao točnu visinu pretplaćenog iznosa, te nije mogao odrediti visinu tužbenog zahtjeva. Stoga, prema ocjeni ovoga suda tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je ovaj sud čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe, te je odlučeno kao u izreci rješenja.

23.1. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare na preinačeni dio. Naime, preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), te se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.).

24. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 6. studenog 2022., 19. rujna 2024., 4. svibnja 2026., u iznosu od 200,00 EUR-a za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 20. travnja 2022., te 31. siječnja 2025., svaki u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.200,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.500,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak predujma za vještačenje u iznosu od 331,81 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.831,81 EUR-a. Nadalje, navedenom trošku pridodan je i pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,82 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.995,63 EUR-a za zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

24.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5. rujna 2025. jer isti nije bio potreban za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

1 5

25. Slijedom svega navedenoga, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 1. lipnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika