REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-1605/2024-16

[adresa] Š 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja Općine Bale – Comune di Valle, Bale, Trg Tomaso Bembo 1, OIB: 05198666627, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u Puli, OIB: 93993757343, Pula, Rovinjska 2a, i 2. ŠO iz [adresa], zastupane po privremenom zastupniku NO iz [adresa], radi utvrđenja vlasništva nad nekretninama, 29. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-03/24-01/03, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 12. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-942-03/23-01/26, URBROJ: 2163-24-02/14-23-24 od 4. listopada 2023.

2. Prethodno citiranim prvostupanjskim aktom u tč. 1. izreke utvrđeno je da je dana 18. prosinca 1954. nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. br [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u vlasništvu na ime ŠO ž. N rod. Ž, [adresa], u 40/64 dijela, temeljem odredbe čl.1. Sporazuma između SFRJ i Talijanske Republike od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanta, postala društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske. Tč. 2. izreke naloženo je Zemljišnoknjižnom odjelu Rovinj-Rovigno Općinskog suda u Puli-Pola da, nakon pravomoćnosti tog rješenja, provede po službenoj dužnosti promjenu zemljišnoknjižnog stanja na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], brisanjem prava vlasništva na ime ŠO ž. N rod. Ž, [adresa], u 40/64 dijela, uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva na ime Republike Hrvatske u 40/64 dijela. U tč. 3. izreke naloženo je Zemljišnoknjižnom odjelu Rovinj-Rovigno Općinskog suda u Puli-Pola da, nakon pravomoćnosti tog rješenja, i istodobno sa uknjižbom prava vlasništva provede brisanje zabilježbe upisane u listu "B" za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pod rednim brojem 2.1. koja glasi-zabilježeno je ograničenje prava prodaje nekretnine upisane u A drugoj osobi osim Vlade FNRJ, bez prethodnog odobrenja Ureda za zaštitu jug. imovine u inostranstvu na nekretnine Sandal Angele r. Ž ž. N. Tč. 4. izreke utvrđeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbi izlaže kao i u žalbi te, u bitnom, navodi kako slijedi. Prvenstveno ističe kako nije sporno da je predmetna nekretnina kao optanska imovina postala društveno vlasništvo 1954. već je sporno je koga treba utvrditi novim vlasnikom s obzirom na to da se nekretnina nalazi unutar granica građevinskog područja. Pojašnjava da predmetna nekretnina predstavlja izgrađeno uređeno građevinsko zemljište užeg centra naselja Bale uz rub starogradske jezgre te da se unutar granica građevinskog područja nesporno nalazila i na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (NN br. 41/90 – 16. listopada 1990. i Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN br. 34/91) – 24. srpnja 1991., kojima je izvršena pretvorba šumskog i poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu u vlasništvo države. Tužitelj je stava da je javnopravnih tijela o utvrđivanju prava vlasništva u korist Republike Hrvatske na nekretnini k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] utemeljen na pogrešnom tumačenju i primjeni odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 97/14 – službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZV). Nastavno na prethodno, navodi da da su tuženik i prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenili predmnijevu iz čl. 362. st. 3. ZV-a kojom se nekretnine u društvenom vlasništvu pripisuju Republici Hrvatskoj ako nije utvrđen drugi nositelj prava. Navodi da se stjecanje i pravni učinci stvarnih prava do stupanja na snagu ZV-a moraju prosuditi prema pravilima koja su važila u trenutku stjecanja prava, sukladno čl. 388. st. 2. istog Zakona. To zapravo znači da će se smatrati vlasništvom Republike Hrvatske samo one nekretnine za koje se ne može utvrditi čije su vlasništvo, odnosno tko je bio nositelj prava korištenja na tim nekretninama po propisima koji su važili do stupanja snagu ZV-a, odnosno po pravilima u trenutku stjecanja prava. U vezi prethodnog, tužitelj navodi da je u vrijeme kada je predmetna imovina prešle u državno odnosno društveno vlasništvo (18. prosinca 1954.)., na snazi bila Uredba o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini („Službeni list FNRJ“ br. 58/1947; dalje Uredba). Prema čl. 1. navedene Uredbe, državnu nepokretnu imovinu trebalo je uknjižiti u zemljišnim knjigama kao općenarodnu imovinu s oznakom organa kome je ova imovina predana na upravljanje (organ upravljanja). Uredba je prestala važiti 1. travnja 1965. stupanjem na snagu Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu („Službeni list SFRJ“, br. 12/1965; dalje Zakon), koji je u čl. 3. propisivao, među ostalim, da će se uknjižba nekretnina u društvenom vlasništvu izvršiti na osnovi pravomoćne odluke suda ili drugog nadležnog organa, kojom se utvrđuje da je nekretnina prešla u društveno vlasništvo, a u čl. 4. st. 2. da ako se iz isprava na osnovi koje se uknjižuje nekretnina u društvenom vlasništvu ne može ustanoviti tko je nosilac prava korištenja, uknjižit će se kao nosilac prava korištenja općina na čijoj se teritoriji nalazi ta nekretnina. Iz prethodno navedenog, slijedi da se na konkretan slučaj ne može primijeniti predmnijeva o vlasništvu države jer je nositelj prava korištenja bio utvrđen temeljem samog zakona u trenutku prelaska imovine u društveno vlasništvo. Stoga smatra da je kao pravni sljednik bivše Općine Rovinj, pretvorbom društvenog vlasništva stekao vlasništvo predmetne nekretnine primjenom predmnijeve iz čl. 362. st. 2. ZV-a.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u cijelosti kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Puli u svom odgovoru na tužbu navodi da je tuženik nakon pravilno provedenog postupka donio zakonitu i pravilnu odluku u sporu. Predlaže da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Privremeni zastupnik zainteresirane osobe ŽO navodi kako nema saznanja koja bi utjecala na utvrđivanje činjenica glede državljanstva i statusa nekretnina u (su)vlasništvu ŠO i njezinih eventualnih nasljednika.

7. U sporu je održana rasprava 14. svibnja 2026., u odsutnosti uredno pozvanih stranka, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24, 39/26; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Sporazumom između FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru i sukcesivnih Sporazuma („Službeni list FNRJ“, Dodatak br. 2 od 1. veljače 1956.), čl. 2. zaključeno je da u društveno vlasništvo prelaze sve nekretnine optanata koji su dali izjavu da svoje nekretnine žele prodati bivšoj Jugoslaviji, s tim da je navedenim Sporazumom istovremeno zaključeno da će se pitanje tzv. slobodne optantske imovine definitivno riješiti kasnijim sporazumom između dviju vlada.

11. Sporazumom o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. („Službeni list SFRJ“, broj 8/65.), i to čl. 1., slobodna optantska imovina, izuzev dobara navedenih u prilogu „A“ Sporazuma, koja ostaje u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešla je u društveno vlasništvo s danom zaključenja Sporazuma iz 1954. odnosno s danom 18. prosinca 1954. Čl. 3. Sporazuma bivša jugoslavenska vlada obvezala se platiti talijanskoj Vladi novčanu naknadu.

12. Iz podataka spisa proizlazi, a isto je i nesporno među strankama ovog upravnog spora, da je nekretnina koja je predmet ovog upravnog postupka i koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo ŠO, rođ. Ž, talijanske državljanke po opciji uvaženoj rješenjem MUP-a NR Hrvatske broj: 48435-IV-1948 od 9. listopada 1948., optantska imovina koja je postalo društvo vlasništvo s danom 18. prosinca 1954., sukladno ranije navedenim sporazumima (vidi tč. 11. i 12.)

13. Čl. 362. st. 1. ZV-a propisano je da se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. U st. 2. istog članka propisano je da se smatra da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. U st. 3. istog članka propisano je da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i 2. tog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. U st. 4. istog članka propisano je da što je u st. 1. do 3. tog članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu.

14. Čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“, broj 54/80, 42/86, 41/88, 16/90 i 53/90, dalje: ZGZ) koji je važio do stupanja na snagu ZV-a, bilo je propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi to zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno-politička zajednica, mjesna zajednica ili druga društvena pravna osoba.

15. Čl. 1. st. 1. Uredbe propisivao je da će se državna nepokretna imovina uknjižiti u zemljišnim knjigama, kao i u svim knjigama kojima se dokazuje vlasništvo na nepokretnostima kao općenarodna imovina, sa oznakom organa kome je ova imovina predana na upravljanje (organa upravljanja).

16. U odredbi čl. 4. st. 2. Zakona bilo je propisano da ako se iz isprave na osnovi koje se uknjižuje nekretnina u društvenom vlasništvu ne može ustanoviti tko je nosilac prava korištenja, uknjižit će se kao nosilac prava korištenja općina na čijoj se teritoriji nalazi ta nekretnina.

17. Glede nekretnina u društvenom vlasništvu na kojima u zemljišnoj knjizi nije bilo upisano pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja, u pravnoj praksi (i teoriji) postavilo se pitanje da li je vlasnik iste Republika Hrvatska ili jedinica lokalne samouprave na čijem se području predmetna nekretnina nalazi.

Prema jednom stajalištu, koje zastupa i tužitelj, na takve slučajeve treba se primijeniti čl. 9. i čl. 4. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu, slijedom kojih bi vlasnik takve nekretnine bila općina. Potonje iz razloga jer su odredbe citiranih propisa upućivale su na općinu kao nositelja prava upravljanja nekretnina u odnosu na koje nisu upravljale druge osobe, a isto se odnosilo na uknjižbu prava korištenja u zemljišne knjige. Zastupnici takvog stajališta pri tome se pozivaju i na primjenu odredbe čl. 388. st. 2. ZV-a prema kojoj se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV-a prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Drugo stajalište, koje je i primijenjeno u konkretnom slučaju, polazi od toga da se temeljem čl. 9. ZGZ-a ne može smatrati da bi općine bile vlasnici nekretnina kada za određenu nekretninu u društvenom vlasništvu u zemljišnoj knjizi nije bilo upisano pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja. To iz razloga što pravo upravljanja općina građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu u smislu čl. 9. ZGZ-a nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već se radi o pravu na gospodarenje tim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva. Stoga se u takvom slučaju primjenjuje predmnijeva iz čl. 362. st. 3. ZV-a. To stajalište isključuje i primjenu odredbe čl. 4. st. 2. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu, uz obrazloženje da se ta odredba odnosi samo na uknjižbu nekretnina ako se iz određene isprave se nije moglo utvrditi kojoj društvenopravnoj osobi pripada pravo korištenja.

18. Ovo drugo stajalište prihvatila je sudska praksa, te se u svim slučajevima kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu, bez navođenja nositelja prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja u zemljišnim knjigama, smatra da su ispunjene pretpostavke za predmnijevu o pravu vlasništva RH.

Takvo stajalište zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, među inima i u rješenju poslovni broj Rev-671/09 od 12. svibnja 2010., na koje se je pozvao tuženik u obrazloženju svog rješenja, Isto stajalište prihvaća i Visoki upravni suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-4528/20 od 12. ožujka 2021 i dr.

19. Stoga, kako iz prethodno izloženog stanja stvari proizlazi da je titular prava vlasništva predmetne nekretnine utvrđen sukladno ustaljenom pravnom shvaćanju, to je za zaključiti da pobijanim aktima nije povrijeđen zakona na štetu tužitelja te je, posljedično tome, temeljem odredbe čl. 116. st. .1 ZUS-a, valjalo odlučiti kao u izreci.

U Rijeci 29. svibnja 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. i čl. 127. ZUS).

DNA:

- Općini Bale - Comune di Valle, Bale, Trg Tomaso Bembo 1

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- zainteresiranoj osobi ad. 1. Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Pula, Rovinjska 2a

- privremenom zastupniku zainteresirane osobe ad. 2. NO iz [adresa]