REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Posl.broj: P-521/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužitelja EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Klari Jandroković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grahovac, Horvat, Žaper u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćniku Sanji Vukina, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukina i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika Klaru Jandrokoviću, odvjetnicu u OD Grahovac, Horvat, Žaper d.o.o. u Zagrebu, te zamjenika punomoćnika tuženika EMC, odvjetničku vježbenicu u OD Vukina i Partneri d.o.o. u Zagrebu, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP), 29. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP BANCI d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju EM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.356,79 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos od 1,34 EUR od 15.9.2005. do isplate

na iznos od 0,44 EUR od 15.11.2005. do isplate

na iznos od 11,6 EUR od 19.1.2009. do isplate

na iznos od 13,46 EUR od 17.2.2009. do isplate

na iznos od 6,39 EUR od 20.3.2009. do isplate

na iznos od 6,92 EUR od 17.4.2009. do isplate

na iznos od 6,35 EUR od 15.5.2009. do isplate

na iznos od 4,36 EUR od 16.6.2009. do isplate

na iznos od 5,16 EUR od 16.7.2009. do isplate

na iznos od 3,32 EUR od 17.8.2009. do isplate

na iznos od 4,77 EUR od 15.9.2009. do isplate

na iznos od 2,23 EUR od 15.10.2009. do isplate

na iznos od 5,02 EUR od 17.11.2009. do isplate

na iznos od 3,32 EUR od 10.12.2009. do isplate

na iznos od 8,77 EUR od 11.1.2010. do isplate

na iznos od 12,35 EUR od 10.2.2010. do isplate

na iznos od 11,16 EUR od 15.3.2010. do isplate

na iznos od 14,7 EUR od 15.4.2010. do isplate

na iznos od 20,24 EUR od 17.5.2010. do isplate

na iznos od 19,4 EUR od 15.6.2010. do isplate

na iznos od 28,49 EUR od 15.7.2010. do isplate

na iznos od 28,63 EUR od 16.8.2010. do isplate

na iznos od 40,56 EUR od 15.9.2010. do isplate

na iznos od 32,1 EUR od 15.10.2010. do isplate

na iznos od 44,54 EUR od 15.12.2010. do isplate

na iznos od 46,37 EUR od 14.1.2011. do isplate

na iznos od 41,02 EUR od 16.2.2011. do isplate

na iznos od 44,38 EUR od 15.3.2011. do isplate

na iznos od 43,28 EUR od 15.4.2011. do isplate

na iznos od 50,14 EUR od 16.5.2011. do isplate

na iznos od 59,67 EUR od 1.6.2011. do isplate

na iznos od 60,11 EUR od 15.6.2011. do isplate

na iznos od 74,3 EUR od 15.7.2011. do isplate

na iznos od 83,72 EUR od 17.8.2011. do isplate

na iznos od 66,47 EUR od 15.9.2011. do isplate

na iznos od 57,99 EUR od 14.10.2011. do isplate

na iznos od 59,08 EUR od 15.11.2011. do isplate

na iznos od 62,59 EUR od 16.12.2011. do isplate

na iznos od 66,73 EUR od 16.1.2012. do isplate

na iznos od 69,11 EUR od 15.2.2012. do isplate

na iznos od 67,78 EUR od 16.3.2012. do isplate

na iznos od 68,43 EUR od 23.4.2012. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANCI d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju EM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelji u tužbi u navodi da je kao korisnik kredita sklopio je dana 4. travnja 2005. s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 76287/05 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.200,00 CHF obračunato po prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate od 84 mjeseci i uz godišnju kamatnu stopu od 4,99%, s tim da je kamatna stopa promjenljiva, dok se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. Povodom ugovornih odredbi banaka kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, podignuta je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je svojom presudom poslovni broj Pž- 6632/2017 od dana 16. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Radi se o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Samim time potrošači su dovedeni u nezavidnu situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju prilikom i prije sklapanja ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF-a te ga se nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti; o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, da je rast CHF vrlo vjerojatan prema studiji MMF iz 2007. i 1999., te riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita. Koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja ugovora pružene tužitelj nije mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno rasti u odnosu na one određene u prvom otplatnom planu. U suprotnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, ne bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. propisuju kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Osim toga, članak 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kao lex specialis određuju pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i definiraju ih kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su viši sudovi u svojim odlukama presudili kako se radi upravo o takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Konkretno u ovom sporu tužitelj ističe kako je nesporno da je odredba o valutnoj klauzuli bila gramatički jasna i vizualna uočljiva, no primjenom standarda „prosječnog čovjeka“ tužitelju ta odredba nije mogla biti lako razumljiva niti mu je pojašnjenja od strane službenika banke ili ikoga drugoga. Prije zaključenja, niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelju nije pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući predmetni ugovor u kojemu je unesena spomenuta ugovorna odredba. Stoga je logično zaključiti kako tužitelju sporna odredba nije bila lako razumljiva. Nadalje, s obzirom da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, a posebno s obzirom da je u to vrijeme tuženik već znao o kojem se riziku radi kada se potpisuje ugovor koji sadržajno odgovara tužiteljevom, a tužitelj nije. Naime, ranije navedenim sudskim odlukama iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je kako su banke znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku tužitelj kao fizička osoba – potrošač može se u posebnoj parnici pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Istom odredbom propisano je i da je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Isto je propisano i Zakonom o zaštiti potrošača, preciznije člankom 118. koji propisuje kako odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu interesa potrošača obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenih obvezujućih presuda iz tzv. slučaja „Franak“ izravno primjenjivo te je odredba članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna. Ovom tužbom tužitelj potražuje iznose koje je tuženik temeljem ništetnosti navedene odredbe stekao bez osnove te koje je stoga dužan tuženiku vratiti. Tužitelj je svoje obveze prema tuženiku uredno podmirivao. Tužitelj naglašava kako se s promjenama visine anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije slagao niti je na njih prešutno pristao plaćajući, već bi mu u suprotnom sukladno članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu prijetio postupak izravne naplate, odnosno ovršni postupak na založenoj pokretnini, a koji bi mu značajno otežao kako ekonomsku, tako i cjelokupnu životnu situaciju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u navodi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije predmetni tužbeni zahtjev. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj je uz tužbu dostavio promete po kreditu iz kojih je vidljivo da je treća osoba vršila plaćanja na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu. Stoga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije platio tužitelj. Ističe prigovor zastare. Odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati.

3.Podneskom od 8. rujna 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te on glasi kao u izreci presude, točka I .

3.1. Tuženik se usprotivio ovom tužbenom zahtjevu navodeći da je isti smanjen (za par eura), te se smanjenju protivi. Međutim, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, dok se smatra da smanjenjem tužbeni zahtjev nije promijenjen te se tome tuženik ne može niti protiviti, sve sukladno odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a.

3.2. Podneskom od 24. rujna 2025. (list 155-158) tuženik je istaknuo prigovor prijeboja za iznos od 330,55 EUR.

4. Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i otplatni plan (list 9-20, 35 -36), pregled uplata (list 21-34), nalaz i mišljenje Centar za financija vještačenja d.o.o. Zagreb od 28. srpnja 2005. (list 127-139), pročitana je izjava tužitelja (list 161-162).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno:

-da su sklopile 4. travnja 2005. Ugovor o kreditu broj: 76287/05 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.200,00 CHF obračunato po prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate od 84 mjeseci i uz godišnju kamatnu stopu od 4,99%, s tim da je kamatna stopa promjenljiva, dok se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.

-da je odredbom čl. 2. točka 3. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula a odredbom čl. 11. točka 1. promjenjiva kamatna stopa;

-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog, kao i povećanje kamatne stope;

-da je kredit u cijelosti otplaćen;

6. Među strankama je sporno je li nastupila zastara, je li tužitelj potrošač, aktivna legitimacija tužitelja jer su druge osobe uplaćivale određen rate , jesu li odredbe ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne, te je stoga tuženik temeljem takve odredbe stekao bez osnove određeni iznos.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022.

7.6. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 12. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak svakako pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. to prigovor zastare nije osnovan.

Aktivna legitimacija

8.Tužitelj je kao korisnik kredita uredno ispunjavao svoje kreditne obveze na kreditnu partiju, a putem obustave na plaći. Ukoliko bi netko treći uplatio umjesto tuženika, to je odnos između tuženika i te treće osobe, tako da je bespredmetno osporavanje tužitelju aktivne legitimacije. U podnesku od 8. studenog 2023. tužitelj je obrazložio da je njegov poslodavac Ledo d.d. vršio obustave, a i one uplate koje su evidentirane pod nazivom " CMPrivate" odnose se na poslodavca Ledo d.d. Dakle, tužitelj je jedino i isključivo aktivno legitimiran u ovom postupku jer kredit i obveza glasi na njegovo ime, on je korisnik, te u slučaju da je netko za tužitelja ispunjavao kreditnu obvezu i nadalje je to uplata na određenu kreditnu partiju, što je za ispunjenje obveze jedino bitno. Banku se ne tiče odnos korisnika kredita i uplatitelja, a posebno jer taj treći od banke ne potražuje uplate koje se odnose na tužiteljevu kreditnu partiju.

Osnova

9 Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

9.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U - III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „..Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“

10. Iz izjave tužitelja proizlazi da je kredit podigao u svrhu izgradnje kuće u [adresa], za stanovanje za sebe i obitelji. Prilikom prvog informiranja o kreditu i uvjetima preporučen mu je od strane službenika banke kredit u CHF kao najpovoljniji. Nije bilo mogućnosti pregovaranja, uvjeti kredita bili su takvi kakvi jesu, preporučili su valutu CHF jer je kamata bila najpovoljnija u odnosu na kunski ili Euro kredit. Službenik banke ga nije upozorio na rizik valutne klauzule, potpisao je već unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu. Ugovor je bio tipski bez mogućnosti mijenjanja (špranciran). U vrijeme sklapanja ugovora kredita radio je u Ledo d.o.o., nije bio privatni poduzetnik niti obrtnik a kuću i danas koristi jedino u obiteljske svrhe. Nitko u banci nitko nije mu simulirao prikaz promjene tečaja CHF u odnosu na kune.

10.1. Dakle, tužitelj je bio potrošač, nije bio poduzetnik niti obrtnik, dok se o ključnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu promjene kamatne stope i valute nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije imao mogućnost mijenjati ove odredbe, bile su jednostrane, a što tuženik nije niti osporio u ovom postupku sukladno čl. 81. st. 4. ZZP. Sporne odredbe čl. 2. točka 3 (valutna klauzula) i čl. 11. točka 1. (promjenjiva kamatna stopa) Ugovora protivne su Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o tim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo, i jer su nesumnjivo iste prouzrokovale neravnotežu između potrošača i trgovca.

10.2. Stoga je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristao je na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, dok nije valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula niti je mogao imati potrebna znanja da rizik promjene tečaja CHF na tržištu sam predvidi ili prevenira, a nije mogao predvidjeti da će tečaj CHF porasti tako da je rata visina rate kredita u početku otplatnog razdoblja iznosila oko 1.500,00 kuna, a kako se tečaj mijenjao rata je porasla na gotovo 2.500,00 kuna. I sam tužitelj je naveo da ne bi podigao kredit da je mogao predvidjeti ovakve promjene u tečaju na njegovu štetu, što je životno i logično.

11.Svakako teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije valjano osporio, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet TM protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

11.1.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koju je tuženik kao jača ugovorna strana sam određivao ali i tečaj CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Ovdje je tuženik imao direktan jednostrani utjecaj na obvezu tužitelja.

Visina

12. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

12.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13.Obzirom da su odredba čl. 2. točka 3. Ugovora o kreditu gdje se visina pojedinačne mjesečne rate kredita veže uz primjenu promjene tečaja valute za CHF u odnosu na kunu, nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, korisnik kredita je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita 04. travnja 2005. do njegove potpune otplate 10. travnja 2012., sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, po vještaku financije struke SM od 28. srpnja 2025. preplatio tuženiku iznos od 1.356,79 EUR, to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos.

13.1. Također, odredba čl. 11. točka 1. u pogledu jednostrane promjene kamatne stope nepoštena je i ništetna, te je sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, tužitelj preplatio tuženiku ukupan iznos od 415,68 EUR, to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos, što sve zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), iznosi 1.772,47 EUR.

13.2.Sud prihvaća nalaz vještaka kao objektivan i stručan, a na isti ni stranke nisu imale primjedbe.

14. Uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev samo u pogledu razlika s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno iznos od 1.356,79 EUR.

15. Tuženik je dužan, sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, tužitelju vratiti traženi iznos od 1.356,79 EUR, na ime razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, sve temeljem čl. 1115. ZOO, a u visini određenoj temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

16. Tuženik je istaknuo prigovor prijeboja za iznos od 330,55 EUR odnosno za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a za anuitete za koje je manje uplaćen iznos (negativna razlika). Međutim, tuženiku ne pripada pravo na taj iznos jer nepoštena je bila banka a ne potrošač (čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. ZZP/2003), time da potrošač odnosno tužitelj ove razlike nije zadržao za sebe. Također banka nije potrošač pa se na nju ne odnose odredbe od neravnoteži u pravima i obvezama. Dapače, uračunavanje ove razlike dovelo bi do daljnje neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Svakako prava iz kolektivne tužbe protežu se samo na korisnike kredita, a ne i na banke kao jaču ugovornu stranu.

16.1.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka II.

17. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od dana 3. 6.2023. (Tbr. 7/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 8.11.2023. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, pristup ročištu dana 14.5.2024. (Tbr. 9/1 OT) 200,00 Eura, podnesak od 8.9.2025. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, podnesak od 3.11.2025. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, ročište dana 18.3.2026. (Tbr. 9/1 OT) 200,00 Eura, ukupno 1.200,00 Eura, uvećano za PDV 300,00 Eura, predujam za financijsko vještačenje 500,00 Eura, sveukupno 2.000,00 EUR.

17.1.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO -a a teku od dana presuđenja odnosno 29. svibnja 2026. do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

17.2. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka III.

U Samoboru, 29. svibnja 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud.

RJ

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Kal. 30 dana