REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U SAMOBORU
Posl.broj: P-697/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužitelja HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja PŠ, odvjetničku vježbenicu kod Frane Bazina, odvjetnika u Zagrebu, te zamjenika punomoćnika tuženika EŠ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom drušvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07
- Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP), 29. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju EDITI AJDUK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.337,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 1,76 EUR od 13.12.2005. godine do isplate
na iznos od 0,93 EUR od 11.1.2006. godine do isplate
na iznos od 5,16 EUR od 13.1.2009. godine do isplate
na iznos od 0,01 EUR od 11.2.2009. godine do isplate
na iznos od 7,88 EUR od 14.3.2009. godine do isplate
na iznos od 0,01 EUR od 11.4.2009. godine do isplate
na iznos od 5,40 EUR od 16.4.2009. godine do isplate
na iznos od 0,04 EUR od 12.5.2009. godine do isplate
na iznos od 3,98 EUR od 10.6.2009. godine do isplate
na iznos od 6,32 EUR od 5.8.2009. godine do isplate
na iznos od o,01 EUR od 11.8.2009. godine do isplate
na iznos od 8,72 EUR od 26.1.2010. godine do isplate
na iznos od 2,91 EUR od 11.11.2009. godine do isplate
na iznos od 98,55 EUR od 22.7.2011. godine do isplate
na iznos od 106,54 EUR od 3.9.2011. godine do isplate
na iznos od 44,73 EUR od 8.10.2011. godine do isplate
na iznos od 42,67 EUR od 10.112011. godine do isplate
na iznos od 44,07 EUR od 17.12.2011. godine do isplate
na iznos od 94,39 EUR od 9.2.2012. godine do isplate
na iznos od 48,75 EUR od 13.3.2012. godine do isplate
na iznos od 47,29 EUR od 12.4.2012. godine do isplate
na iznos od 62,95 EUR od 16.5.2012. godine do isplate
na iznos od 62,99 EUR od 16.6.2012. godine do isplate
na iznos od 47,64 EUR od 14.7.2012. godine do isplate
na iznos od 61,16 EUR od 8.8.2012. godine do isplate
na iznos od 44,00 EUR od 18.9.2012. godine do isplate
na iznos od 39,88 EUR od 18.10.2012. godine do isplate
na iznos od 40,83 EUR od 16.11.2012. godine do isplate
na iznos od 42,85 EUR od 18.12.2012. godine do isplate
na iznos od 41,14 EUR od 24.1.2013. godine do isplate
na iznos od 41,79 EUR od 20.2.2013. godine do isplate
na iznos od 41,30 EUR od 22.3.2013. godine do isplate
na iznos od 45,81 EUR od 18.4.2013. godine do isplate
na iznos od 39,81 EUR od 21.5.2013. godine do isplate
na iznos od 39,40 EUR od 19.6.2013. godine do isplate
na iznos od 45,69 EUR od 18.7.2013. godine do isplate
na iznos od 46,15 EUR od 15.8.2013. godine do isplate
na iznos od 20,64 EUR od 18.9.2013. godine do isplate
na iznos od 2,86 EUR od 16.10.2013. godine do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju EDITI AJDUK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.450,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2006. kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelji u tužbi u navodi da je s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. (dalje tuženik) dana 14.10.2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 90601/05 temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.500,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u 180 mjesečnih anuiteta i to 179 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 241,05 CHF i jedne preostale rate u iznosu 238,95 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 4,89%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž -6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P - 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 7. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78 /12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO -a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u navodi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije predmetni tužbeni zahtjev. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj je uz tužbu dostavio promete po kreditu iz kojih je vidljivo da je treća osoba vršila plaćanja na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu. Stoga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije platio tužitelj. Ističe prigovor zastare. Odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati.
3.Podneskom od 8. rujna 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te on glasi kao u izreci presude, točka I.
4. Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 34-41), promet po računu (list 46-103), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darfin d.o.o. Zagreb od 20. ožujka 2025. (list 132- 166, pročitana je izjava tužitelja (list 176-177).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Među strankama nije sporno:
-da je 14.10.2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 90601/05 temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.500,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u 180 mjesečnih anuiteta i to 179 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 241,05 CHF i jedne preostale rate u iznosu 238,95 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 4,89%,
-da je odredbom čl. 2. točka 4. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula;
-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog;
-da je kredit u cijelosti otplaćen;
6. Među strankama je sporno je li nastupila zastara, je li tužitelj potrošač, aktivna legitimacija tužitelja jer su druge osobe uplaćivale određen rate, jesu li odredbe ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule ništetne, te je stoga tuženik temeljem takve odredbe stekao bez osnove određeni iznos.
Zastara
7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.
7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.
7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.
7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).
7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022.
7.6. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 03. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak svakako pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. to prigovor zastare nije osnovan.
Aktivna legitimacija
8.Tužiteljica je kao korisnica kredita uredno ispunjavala svoje kreditne obveze uplatom na kreditnu partiju, a putem obustave na plaći. Ukoliko je netko treći uplatio umjesto tuženika, to je odnos između tuženika i te treće osobe, tako da je bespredmetno osporavanje tužitelju aktivne legitimacije s osnova uplata trećih osoba. Dakle, tužitelj je jedino i isključivo aktivno legitimiran u ovom postupku jer kredit i obveza glasi na njegovo ime, on je korisnik, te u slučaju da je netko za tužitelja ispunjavao kreditnu obvezu i nadalje je to uplata na određenu kreditnu partiju, što je za ispunjenje obveze jedino bitno. Banku se ne tiče odnos korisnika kredita i uplatitelja, a posebno jer taj treći od banke ne potražuje uplate koje se odnose na tužiteljevu kreditnu partiju.
Osnova
9 Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.
9.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U - III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „..Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“
10. Iz izjave tužiteljice proizlazi da je 2005. podigla nenamjenski kredit u poslovnici Splitske banke u Kninu, kao zalog dala je kuću i dvorište u k. o. [katastarska općina]. Radila je u Kninu, plaću je primala preko Splitske banke, te je u toj banci namjeravala podići kredit u kunama, međutim bankarica ju je uvjeravala da je krediti u CHF valuti povoljniji, da su najmanje kamate, te da je CHF najstabilnija valuta. O uvjetima kredita nije se moglo pregovarati, kamata je bila takva kakva je, kao i uvjeti, na dan potpisivanja u banci ju je dočekao unaprijed pripremljen ugovor, kojeg je potpisala kod javnog bilježnika koji nije tumačio odredbe ugovora. Bankarska službenica govorila je se najbolje o CHF valuti, uvjeravala tužiteljicu da tu nema nikakvog rizika. U vrijeme sklapanja ugovora nisam imala obrt niti tvrtku, niti bila član tvrtke.
10.1. Dakle, tužitelj je bio potrošač, jer nije bio poduzetnik niti obrtnik, dok se o ključnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu promjene kamatne stope i valute nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije imao mogućnost mijenjati ove odredbe, bile su jednostrane, a što tuženik nije niti osporio u ovom postupku sukladno čl. 81. st. 4. ZZP. Sporne odredbe čl. 2. točka 4 (valutna klauzula) Ugovora protivne su Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o ovoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, i jer je nesumnjivo ista prouzrokovale neravnotežu između potrošača i trgovca.
10.2. Stoga je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristao je na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, dok nije valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula niti je mogao imati potrebna znanja da rizik promjene tečaja CHF na tržištu sam predvidi ili prevenira, a nije mogao predvidjeti da će tečaj CHF porasti tako da je rata visina rate kredita u početku otplatnog razdoblja iznosila od 600 do 700,00 kuna protuvrijednosti CHF a tijekom otplate je uslijed promjene tečaja porasla na 1.200,00 do 1.500,00 kuna. Tužiteljica je u svom iskazu navela da kredit ne bi podizala, da je mogao predvidjeti ovakav rast mjesečnog anuiteta, što sud prihvaća kao životno i logično.
11.Teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije valjano osporio, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet VŠ protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).
11.1.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koju je tuženik kao jača ugovorna strana sam određ ivao, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Ovdje je tuženik imao direktan jednostrani utjecaj na obvezu tužitelja.
Visina
12. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.
12.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
13.Obzirom da su odredba čl. 2. st .4. Ugovora o kreditu gdje se visina pojedinačne mjesečne rate kredita veže uz primjenu promjene tečaja valute za CHF u odnosu na kunu nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, tužiteljica je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita 26. listopada 2025. do dana otkaza 22. studenog 2011. sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Darfin d.o.o. Zagreb od 20. ožujka 2025. preplatila tuženiku iznos od 1.296,79 EUR (uplate glase na ime tužiteljice), te iznos od 40, 22 EUR (uplate za koje nije moguće utvrditi uplatitelja) a što, zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), iznosi 1.337,01 EUR.
13.1.Sud prihvaća nalaz vještaka kao objektivan i stručan, u skladu s dokumentacijom u spisu, a na isti ni stranke nisu imale primjedbe.
14. Tuženik je dužan, sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, tužitelju vratiti iznos od1.337,01 EUR, na ime razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, sve temeljem čl. 1115. ZOO, a u visini određenoj temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
15. Tuženik je zatražio odgovorom na tužbu (točka 5.5.) iznos razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a za anuitete za koje je manje uplaćen iznos (negativna razlika), a sudski vještak je utvrdio da te razlike iznose 240,09 EUR (zaključak 1.2.). Tuženiku ne pripada pravo na taj iznos jer nepoštena je bila banka a ne potrošač (čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. ZZP/2003), time da potrošač odnosno tužiteljica ove razlike nije zadržala za sebe. Također banka nije potrošač pa se na nju ne odnose odredbe od neravnoteži u pravima i obvezama. Dapače, uračunavanje ove razlike dovelo bi do daljnje neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Svakako prava iz kolektivne tužbe protežu se samo na korisnike kredita, a ne i na banke kao jaču ugovornu stranu.
15.1.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka I.
16. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od dana 06. 6.2023. (Tbr. 7/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 17.11.2023. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, pristup ročištu 19.9.2024. (Tbr. 9/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 9.5.2025. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, pristup ročištu 28.1.2026. (Tbr. 9/1 OT) 200,00 Eura, ukupno 1.000,00 Eura, uvećano za PDV 250,00 Eura, predujam za financijsko vještačenje 200,00 Eura, sveukupno 1.450,00 Eura.
16.1.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO -a a teku od 29. svibnja 2026. kao dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.
16.2. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka II.
U Samoboru, 29. svibnja 2026.
Sudac:
Mirela Crnjak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud.
RJ
DNA:
- tužitelj po pun.
- tuženik po pun.
Kal. 30 dana
