Poslovni broj: Us I-3171/2025-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nene Čulić, u upravnom sporu tužitelja KE iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Pavičiću, odvjetniku u Splitu, Velebitska 71, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Lučke kapetanije Split, Split, Obala Lazareta 1, OIB: 22874515170, zastupan po opunomoćenici (zaposlenici tuženika) TE, radi izdavanja svjedodžbe o osposobljenosti za časnika stroja, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 29. travnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja te opunomoćenice tuženika, dana 29. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Poništava se rješenje tuženika, Klasa: UP/I-342-35/25-01/38962, Urbroj: 530- 04-9-25-2 od 27. studenog 2025., te se predmet vraća na ponovni postupak tuženiku koji je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.
r i j e š i o j e
Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eur u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćnog rješenja, dok se odbija kao neosnovan zahtjev za nadoknadu preostalog dijela troška upravnog spora.
Obrazloženje
1.Rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-342-35/25-01/38962, Urbroj: 530-04-9-25-2 od 27. studenog 2025. (dalje: osporavano rješenje) odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanjem svjedodžbe o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu strojarnici sa strojem porivne snage od 750 KW ili jačim (STCW III/I).
2.Pravodobno podnesenom tužbom ovome sudu tužitelj pobija citirano rješenje tuženika u cijelosti. U tužbi se naime navodi da tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da učilište Atlantis, koje je tužitelj pohađao radi stjecanja svjedodžbe o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu u strojarnici sa strojem porivne snage od 750 kW ili jačim, u trenutku kada je tužitelj pohađao isto, nije imalo odgovarajuću suglasnost tuženika odnosno da je učilište imalo takvu suglasnost za školske godine od 2012/13 do 2018/19, a da bi tužitelj upisao program obrazovanja za tehničara brodostrojarstva u 2020. Navedena utvrđenja tuženika da su točna. No, tuženik da propušta istaknuti i da su svjedodžbe o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu u strojarnici sa strojem porivne snage od 750 kW ili jačim izdavane i osobama koje su upisale i završile program osposobljavanja pred učilištem Atlantis i u razdoblju za školske godine 2019/2020. Tuženik da je ponovno dodijelio suglasnost učilištu Atlantis. U ovom slučaju da se radi o postupanju tužitelja u dobroj vjeri pohađanjem učilišta koje se oglašavalo kao podobno za stjecanje odgovarajućih kvalifikacija za časnika stroja te koje učilište je i podobno da tužitelja u tome smislu i obrazuje jer da isto trenutno ima sve potrebne suglasnosti tuženika. Tužitelj da ne može snositi posljedice propusta trećih osoba, a posebice propusta državnih tijela, jer ukoliko je tuženik izdavao svjedodžbe osobama koje su pohađale učilište Atlantis u razdoblju kada ono nije imalo sve propisane suglasnosti, tada da su navedene osobe stekle određena prava koja im tuženik ne može derogirati, a shodno tome, odbijanje zahtjeva za izdavanjem svjedodžbe na način kako je to učinjeno pobijanim rješenjem da bi predstavljalo diskriminaciju tužitelja te kršenje njegovih temeljnih zakonskih i Ustavnih prava. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano rješenje tuženika poništi te da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora.
3.Tuženik u vrlo opširnom odgovoru na tužbu poriče navode tužbe te u bitnome ponavlja razloge obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe se u bitnome da prema evidenciji tuženika proizlazi kako je za provođenje predmetnog srednjoškolskog obrazovanja Suvremenom učilištu u Splitu posljednja suglasnost izdana 21. travnja 2015 te da se ista odnosila na školsku godinu 2014/2015 pa do 2018/2019. Tužiteljeva školska svjedodžba da ne udovoljava propisanim uvjetima s obzirom da za provođenje srednjoškolskog programa obrazovanja Učilište Atlantis nije imalo propisanu suglasnost za školsku godinu 2020/2021 u kojoj je tužitelj upisao predmetni srednjoškolski program slijedom čega da je njegov zahtjev odbijen. Tužiteljevo shvaćanje i pravno tumačenje da je pogrešno i pravno neutemeljeno te da je rezultat neprepoznavanja pravne prirode suglasnosti tuženika kao konstitutivnog upravnog akta koji „stvara“ pravo na provođenje obrazovanja od strane učilišta te da je protivno načelu zakonitosti. Tuženik smatra neprihvatljivim i pozivanje tužitelja na povredu načela jednakosti. Činjenica da je učilištu u periodu nakon što je tužitelj završio sporno obrazovanje za koje nije postojala suglasnost, izdana suglasnost za provođenje tog obrazovanja za period od 2025. pa nadalje da je irelevantna za ovaj postupak. Nezakonitost da se ne može sanirati pozivanjem na jednakost. U svakom pojedinom slučaju, u kojem se utvrdi da je došlo do izdavanja svjedodžbe od strane tuženika, a na temelju obrazovanja koje je provedeno u periodu za koji nije postojala suglasnost, da će se postupiti u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku, te, u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u svakom pojedinom slučaju, uvažavajući propisane rokove, i eventualno primijeniti odgovarajuće pravne lijekove. Nadalje tuženik u bitnome ističe da se u cilju održavanja i trajnog unaprjeđenja visoke razine sigurnosti u pomorskom prometu te sprječavanja onečišćenja mora, sustav obrazovanja i izobrazbe pomoraca temelji na strogim međunarodnim standardima utvrđenim Međunarodnom konvencijom o standardima izobrazbe, izdavanja svjedodžbi i držanju straže pomoraca (STCW), 1978., koja je izmijenjena i dopunjena, te koje je Republika Hrvatska stranka temeljem notifikacije o sukcesiji („Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 1/92). Tuženik ukazuje na to da je predmetno učilište napravilo propust te da je provodilo obrazovanje bez da je ishodilo propisanu suglasnost. Donošenjem pobijanog rješenja tuženo tijelo da nije počinilo propust već da je pravilno primijenilo materijalno pravo i donijelo na zakonu osnovanu odluku. Ukazuje na presude ovoga suda, poslovni broj: Us I-1039/2025 od 5. prosinca 2025. te Us I-927/2025 od 19. prosinca 2025., koje dijelom i citira. Tuženik predlaže odbiti tužbu u cijelosti kao neosnovanu.
4.Tužitelj se podneskom od 16. travnja 2026. očitovao na tuženikov odgovor na tužbu. U podnesku se u bitnome navodi da tuženik pozivanjem na načelo zakonitosti pokušava skrenuti pozornost s ključnih činjenica i pravnih načela koja u konkretnom slučaju reguliraju odnos tužitelja, tuženika i učilišta Atlantis. Tuženik da je svjestan da je do konkretne situacije došlo i njegovim propuštanjem. Isti da ne vidi ništa sporno u činjenici da je, do otkrivanja svog propusta, uredno izdavao svjedodžbe o osposobljenosti osobama koje su pohađale učilište K u vremenu kada isto nije imalo odobrenje tuženika za rad pa da bi, otkrićem svog propusta, najednom tuženik počeo odbijati izdavanje takvih svjedodžbi. Upravo suprotno, navedena činjenica da je ključna za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Tuženik da pozivanjem na načelo zakonitosti proturječi sam sebi imajući u vidu da je ranije izdavao svjedodžbe o osposobljenosti osobama koje su pohađale učilište Atlantis u razdoblju u kojem ono nije imalo odobrenje tuženika. Upravo zbog takve situacije, u kojoj tuženik, odnosno državno tijelo, sada odlučuje na štetu tužitelja iako je u ranijim predmetima odlučivao dijametralno suprotno, vrijeđa tužiteljevo legitimno očekivanje da će državna tijela biti ujednačena u svojoj primjeni pravnih propisa. Činjenica da je učilište Atlantis svojom greškom uzrokovalo gubitak, odnosno izostanak, suglasnosti tuženika, a da tuženik takvu grešku nije opazio u značajnom razdoblju da ne može ići na štetu tužitelja, osobito u pogledu neopažanja tuženika, a sve imajući u vidu jasnu i definiranu praksu ESLJP-a u pogledu grešaka državnih tijela. Pri tome se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Lelas protiv Hrvatske broj 55555/08 i Gashi protiv Hrvatske, br. 32457/05. Donošenje pobijanog rješenja tuženika da se ne smije promatrati u vakuumu, kao pojedinačan i izoliran slučaj, jer da ono to nije. Tužitelj da je jedan od mnogih koji se našao u ovakvoj situaciji (bez svoje krivnje) pa da je pozivanje tuženika na duh propisa i zaštitu javnog interesa sasvim promašeno i uvredljivo za tužitelja kada upravo (ne)postupanjem tuženika dolazi do razlike u stečenim pravima osoba koje su svjedodžbe o osposobljenosti stekle prije nego što je tuženik uočio svoju grešku. Ono što je u duhu propisa je da tuženik zaista ispita je li tužitelj sposoban, odnosno osposobljen, obavljati posao časnika stroja odgovornog za stražu u strojarnici sa strojem porivne snage od 750kW ili jačim. Tuženik da je morao, imajući u vidu specifičnu situaciju čijem nastanku je i sam doprinio, provjeriti i utvrditi je li nastavni program učilišta Atlantis sadržajno ispunjavao sve propisane uvjete za izdavanje svjedodžbe. Nadalje se ukazuje na presudu ovoga suda, poslovni broj: UsI-592/2025 od 12. siječnja 2026. kojom je poništeno rješenje tuženika i predmet vraćen na ponovni postupak uz napomenu da je tuženik dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda. Navedena presuda se dijelom i citira te se ističe da ista potvrđuje navode tužitelja osobito u pogledu njegova legitimnog očekivanja da će njegov zahtjev za izdavanjem svjedodžbe o osposobljenosti biti riješen na jednak način kao i brojni drugi, identični zahtjevi. Zaključno se ponavlja da bilo kakva greška tuženika ne smije i ne može utjecati na prava tužitelja kako je to ukazano citiranom praksom ESLJP -a te da je odgovornost države, a ne njezinih građana, za greške državnih tijela stečevina Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja predstavlja izvor prava snažniji od zakona Republike Hrvatske te da bi svako suprotno tumačenje predstavljalo osobito strog i pretjeran formalizam i doslovno tumačenje propisa bez pogleda na njihov cilj, širu sliku i, naposljetku, povjerenje građana u vjerodostojnost državnih tijela.
5.Tuženik se podneskom od 27. travnja 2026. očitovao na navode iz gornjeg podneska tužitelja u bitnome ponavljajući navode iz odgovora na tužbu.
6.U sporu je održavanjem rasprave i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).
7.Tužitelj je po svom opunomoćeniku na raspravi ustrajao u navodima tijekom spora.
8.Tuženik je po svojoj opunomoćenici na raspravi ustrajao u navodima iz odgovora na tužbu, obrazloženju osporavanog rješenja te podnesku od 27. travnja 2026.
9.Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije sadržane u spisu ovog upravnog spora te dokumentacije spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu. Ovaj sud nije smatrao potrebnim po prijedlogu tužitelja tražiti podatke o izdanim svjedodžbama za razdoblje 2019/2020. te očitovanje tuženika o dodijeljenim suglasnostima u 2019. i 2020. iz razloga koji će se navesti u obrazloženju ove presude. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
10.Tužitelj je zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora dok tuženik to nije učinio.
11.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.
12.Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS -a ocjena zakonitosti osporavanog rješenja od 14. veljače 2025. kojim je odbijen zahtjev tužitelja (podnesen 08. studenog 2025.) za izdavanjem svjedodžbe o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu strojarnici sa strojem porivne snage od 750 KW ili jačim (STCW III/I).
13.Iz osporavanog rješenja je razvidno da tuženik isto temelji na mjerodavnim odredbama Pomorskog zakonika (Narodne novine, broj 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15., 17/19. – dalje PZ) i Pravilnika o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca (Narodne novine, broj 130/13., 45/14., 124/15., 72/16., 69/18., 77/18., 85/21., 77/24., 136/25. - dalje: Pravilnik) te da zahtjev tužitelja odbija uz obrazloženje da se suglasnost koju je Ministarstvo izdalo Suvremenom učilištu u Splitu - Pomorskom učilištu Atlantis nije odnosila na školsku godinu 2019./2020. u kojoj je tužitelj upisao srednjoškolski program što znači da navedeno učilište nije imalo propisanu suglasnost kojom se utvrđuje usklađenost programa predmetnog srednjoškolskog obrazovanja u odnosu na odgovarajuće dijelove STCW Konvencije i STCW Pravilnika. Stoga se niti isprave koje je tužitelju izdalo, i to svjedodžba o završnom radu, Klasa: 602-07/23-118/03, Urbroj: 2181-177-23-422, matični broj [matični broj]/TB, od 29. rujna 2023., kao i pripadajuće potvrdnice izdane od istog Učilišta, koje su pored obveznog obrazovanja, dodatan uvjet za stjecanje svjedodžbe o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu strojarnici sa strojem porivne snage od 750kW ili jačim (STCW III/1), ne mogu prihvatiti kao isprave na temelju kojih bi se mogla izdati tražena svjedodžba (STCW III/I).
14.Odredbom članka 132. stavka 1. PZ-a propisano je da izobrazbu pomoraca radi stjecanja svjedodžbi o osposobljenosti iz članka 131. ovoga Zakonika obavljaju pomorska učilišta na temelju rješenja o povjeravanju izobrazbe koje izdaje Ministarstvo. Stavkom 2. istog članka propisano je da obrazovanje pomoraca radi stjecanja svjedodžbi o osposobljenosti iz članka 131. tog Zakonika obavlja pomorsko učilište ovlašteno posebnim propisima i uz suglasnost Ministarstva. Stavkom 5. istog članka je propisano da sve administrativne poslove oko povjeravanja izobrazbe ili izdavanja suglasnosti pomorskim učilištima, izdavanja svjedodžbi o osposobljenosti, poslove u svezi s organizacijom i održavanjem ispita obavlja Ministarstvo ili lučka kapetanija za što im pripada naknada.
15.Odredbama članka 31. Pravilnika propisani su uvjeti, uključujući potrebno obrazovanje i izobrazbu, kojima pomorac mora udovoljiti za svjedodžbu o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu u strojarnici sa strojem porivne snage 750 kW ili jačim (STCW III/I).
16.Prema odredbama članka 79. Pravilnika, obrazovanje koje je uvjet za stjecanje svjedodžbi o osposobljenosti provode pomorska učilišta ovlaštena sukladno posebnim propisima i uz suglasnost Ministarstva te se usklađenost programa obrazovanja utvrđuje u odnosu na odgovarajuće dijelove STCW Konvencije i STCW Pravilnika.
17.Prema odredbi članka 91. stavak 2. Pravilnika udovoljavanje uvjetima u pogledu obveznog obrazovanja dokazuje se svjedodžbom izdanom ili priznatom u Republici Hrvatskoj sukladno posebnim propisima. Prema stavku 3. istog članka udovoljavanje uvjetima u pogledu izobrazbe dokazuje se potvrdnicom ili potvrdom izdanom od ovlaštenog učilišta u Republici Hrvatskoj ili učilišta ovlaštenog od druge države članice EU ili EGP odnosno treće države s kojom je sklopljen odgovarajući sporazum u skladu sa člankom 113. ovog Pravilnika.
18.Nije sporno da je, a kako to proizlazi i iz obrazloženja osporavanog rješenja, zahtjev tužitelja odbijen isključivo zbog toga jer učilište koje je pohađao nije imalo suglasnost Ministarstva za školsku godinu u kojoj je tužitelj završio srednjoškolski program za pomorskog nautičara, kao i za dopunske programe izobrazbe.
19.Nije sporno ni to da je Suvremeno učilište Atlantis u Splitu imalo suglasnost za školske godine od 2013./2014. do 2018./2019. te da je dopisom od 16. siječnja 2025. Ministarstvo obavijestilo tuženika da je u redovitom nadzoru poslovnih procesa koji imaju za cilj stjecanje svjedodžbi o osnovnoj i dopunskoj osposobljenosti u pomorstvu utvrđeno da je navedeno učilište nastavilo s provedbom programa obrazovanja za pomorskog nautičara i tehničara za brodostrojarstvo i nakon tog razdoblja.
20.Dakle, navedeno Učilište je više godina, pa tako i u razdoblju obrazovanja tužitelja, provodilo programe obrazovanja i izobrazbe pomoraca bez izdane suglasnosti.
21.Imajući u vidu gore citirane zakonske i podzakonske odredbe, po mišljenju ovoga suda, radi se o očitom propustu u obavljanju nadzora od strane ovlaštenih tijela, a ne o propustu tužitelja koji zasigurno nije dužan voditi računa o tome ima li učilište potrebna ovlaštenja i suglasnosti niti je na to mogao utjecati a nije imao ni razloga za sumnjati u valjanost samog obrazovanja, a što među strankama nije sporno. Ovo tim prije što nije sporno da su drugi polaznici istog učilišta kod tuženika ishodili svjedodžbu na temelju isprava o završenom obrazovanju i izobrazbi u istom razdoblju kao i tužitelj. Sve navedeno ukazuje na to da je tuženik u konkretnom slučaju pri odlučivanju o zahtjevu tužitelja primijenio suviše formalistički pristup kojim je tužitelj onemogućen u ostvarivanju prava u pogledu kojeg je, s obzirom na stečeno obrazovanje, imao legitimna očekivanja. Tuženik je trebao ispitati odgovara li program obrazovanja koji je tužitelj završio sadržajno i kvalitativno uvjetima koje traži odredba članka 31. Pravilnika. Vezano za zahtjev tužitelja ovdje valja imati u vidu nespornu činjenicu da je tužitelj završio isti program obrazovanja kao i osobe kojima je takva svjedodžba izdana te nespornu činjenicu da tuženik nije pravodobno uočio da učilište nema formalnu suglasnost. Uzevši u obzir sve navedeno, u svjetlu primjene načela jednakog postupanja, ovaj sud ne vidi zapreku da se tužitelju izda tražena svjedodžba.
22.Obzirom na sve izloženo ovaj sud nije smatrao potrebnim po prijedlogu tužitelja tražiti od tuženika podatke o izdanim svjedodžbama za razdoblje 2019/2020. te očitovanje tuženika o dodijeljenim suglasnostima u 2019. i 2020. radi čega su ti dokazni prijedlozi tužitelja odbijeni.
23.Vezano za presude ovoga suda, poslovni broj: Us I529/2025-15 od 12. siječnja 2026., Us I-1039/2025 od 5. prosinca 2025. te Us I-927/2025 od 19. prosinca 2025., na koje se stranke pozivaju za reći je da je uvidom u e spis utvrđeno da se radi o nepravomoćnim presudama.
24.Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovoga suda, osporavanim rješenjem tuženika je povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Stoga je temeljem odredbe članka117. stavak 1. ZUS-a osporavano rješenje tuženika valjalo poništiti te predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak. U ponovnom postupku tuženik je dužan, sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a, pridržavati se pravnih shvaćanja i primjedbi suda iz ove presude. Stoga je presuđeno kao u izreci ove presude.
25.Odredbom članka 144. stavka 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Stavkom 2. propisano je da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 3. je određeno da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom.
26.Odredbom članka 147. stavkom 1. ZUS-a je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
27.Slijedom citiranih odredbi članka 144. i 147. te Tbr. 27., tbr. 46. , 52. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023 – dalje Tarifa) valjalo je tužitelju priznati kao opravdan trošak sastava tužbe te zastupanja na ročištu od 29. travnja 2026. u iznosu od po 1.000,00 eur za svaku radnju odnosno ukupno 2.000,00 eur Za više traženo s osnova troškova sastava podnesaka od 16. travnja 2026. zahtjev tužitelja nije osnovan obzirom da taj trošak nije bio nužan za zastupanje stranke u ovom sporu. Navedenim je odlučeno kao u izreci rješenja.
U Splitu, 29. svibnja 2026.
S U D A C
Marica Goreta
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.
DNA:
-tužitelju putem opunomoćenika,
-tuženiku,
-u spis.
