REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-2024/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Jasenki Glavan, u pravnoj stvari tužitelja SZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Rikardu Perkoviću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćnicima iz OD Marinović i partneri, odvjetnicima u Zadru, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 09. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno sa pun. i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave 29. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.10. st.1 Ugovora o kreditu sa sprazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva - br.ugovora 89741/05, zaključenog 30. rujna 2005. u Poreču između tužitelja kao korisnika kredita s jedne i pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora s druge strane, kojom odredbom Ugovora je utvrđeno – Redovna (nominalna) kamata je promjenjiva a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.169,12 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku i to:

- na iznos od 1,12 € od 12.12.2005. godine

- na iznos od 3,18 € od 17.11.2008 godine

- na iznos od 13,18 € od 16.01.2009 godine

- na iznos od 15,58 € od 18.02.2009 godine

- na iznos od 7,67 € od 17.03.2009 godine

- na iznos od 9,40 € od 15.04.2009 godine

- na iznos od 9,36 € od 13.05.2009 godine

- na iznos od 4,98 € od 16.06.2009 godine

- na iznos od 7,49 € od 16.07.2009 godine

- na iznos od 3,66 € od 14.08.2009 godine

- na iznos od 6,66 € od 15.09.2009 godine

- na iznos od 2,17 € od 15.10.2009 godine

- na iznos od 3,55 € od 16.11.2009 godine

- na iznos od 3,29 € od 15.12.2009 godine

- na iznos od 7,37 € od 15.01.2010 godine

- na iznos od 9,96 € od 15.02.2010 godine

- na iznos od 9,40 € od 15.03.2010 godine

- na iznos od 12,10 € od 15.04.2010 godine

- na iznos od 16,89 € od 14.05.2010 godine

- na iznos od 16,97 € od 15.05.2010 godine

- na iznos od 16,86 € od 15.06.2010 godine

- na iznos od 23,60 € od 15.07.2010 godine

- na iznos od 24,17 € od 15.08.2010 godine

- na iznos od 56,40 € od 16.09.2010 godine

- na iznos od 27,50 € od 15.10.2010 godine

- na iznos od 29,15 € od 15.11.2010 godine

- na iznos od 38,00 € od 15.12.2010 godine

- na iznos od 38,07 € od 14.01.2011 godine

- na iznos od 34,81 € od 17.02.2011 godine

- na iznos od 39,08 € od 16.03.2011 godine

- na iznos od 35,07 € od 14.04.2011 godine

- na iznos od 41,97 € od 13.05.2011 godine

- na iznos od 50,36 € od 15.06.2011 godine

- na iznos od 62,51 € od 15.07.2011 godine

- na iznos od 79,75 € od 16.08.2011 godine

- na iznos od 56,06 € od 15.09.2011 godine

- na iznos od 49,58 € od 14.10.2011 godine

- na iznos od 49,09 € od 14.11.2011 godine

- na iznos od 50,96 € od 15.12.2011 godine

- na iznos od 507,10 € od 19.01.2012 godine

i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01. 07. 2011. do 31. 07. 2015. po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.442,23 EUR-a. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od 15 dana

O b r a z l o ž e nj e

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 14. ožujka 2023. navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika 30. rujna 2005. zaključili ugovor o kreditu kojim da je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 19.645,00 CHF. Prema čl. 10. st. 1 ugovora da je utvrđeno da je redovna kamata promjenjiva i da se utvrđuje odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora te da se ista tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj se poziva na pravomoćnu sudsku presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prema čl. 8 ugovora da se utvrđuje da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih rata, a prema čl. 1 ugovora da je utvrđeno da se iznos kredita odobrava u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan isplate. Tužitelj ukazuje na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te ističe kako tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti vezano za rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF. Tužitelj ističe kako je do nepovoljne situacije za njega u smislu povećanja mjesečnih anuiteta došlo uslijed dva međusobno povezana faktora odnosno ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule u CHF. Poziva se i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. slijedom navedenog predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu (l.s. 52-73) tuženik u bitnome ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporava da tužitelj ima status potrošača, ističe da je tužitelj bio upozoren na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF kao i promjenjivu kamatnu stopu. Ističe prigovor zastare i predlaže odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane.

3. U ovoj pravnoj stvari je ovaj sud donio Presudu i rješenje pod. Posl. br. P- 574/2023-20 od 05. veljače 2024. a povodom žalbe tužitelja ukinuta je cit. presude pod toč. II,III i V presude i vračena na ponovno suđenje i odbijena žalba tužitelja i potvrđena cit. presuda pod toč I. izreke. U obrazloženju drugostupanjske odluke proizlazi da je bilo potrebno saslušati tužitelja na okolnost da li je tuženik dostavljao obavijesti tužitelju u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora potrošača. U nastavku postupka da će ovaj sud otkloniti bitne povrede na način da će odlučiti predstavlja li zahtjev tužitelja sa ročišta od 10. listopada 2023. i podneska od 01. prosinca 2023 preinaku tužbe i sukladno tome odlučiti o dopustivosti preinake, dopuniti činjenično stanje u okviru dokaznih prijedloga stranaka i donijeti novu odluku, te odlučiti ujedno o troškovima postupka.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: ugovor o kreditu (l.s. 5-7), zk izvadak (l.s.8), prikaz prometa po računu (l.s.41- 44 i 67-103), amortizacijski plan (l.s.45-59 i 61-66), obavijest banke (l.s.60), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan s prilozima (l.s. 104-116), te je saslušan tužitelj kao stranka (l.s. 210-211).

5. Podneskom od 1. prosinca 2023. (l.s. 135-137) tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, po provedenom financijskom vještačenju, u skladu s odredbom čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i114/22-dalje u tekstu: ZPP), zbog čega ovaj podnesak tužitelja po provedenom financijskom vještačenju predstavlja uređenje tužbe, na način da tužbeni zahtjevi glase kao u izreci presude. Naime, imajući na umu inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogao znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak, u skladu s kojim je isti i uredio tužbene zahtjeve.

6. Tužitelj je prvotno bio podnio glavni i eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10. st. 1. o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu, koja se utvrđuje prema odluci tuženika te da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 2.002,68 EUR na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog jednostrano promijenjenih kamatnih stopa i zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, sve s pripadajućom zateznom kamatom, koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podignut za kupnju automobila, da mu u banci nisu nudili drugi kredit osim ovog, da se radilo o tipskom ugovoru. Nadalje da je on pročitao ugovor, ali da nije mogao pregovarati. Taj kredit da je bio prezentiran kao najbolji u to vrijeme. Javni bilježnik da mu nije ništa objašnjavao, samo da je potpisao. Također da se sjeća da je dobivao kući obavijesti o povećanju valute, te da u vrijeme podizanja kredita pa tako i danas da nema u vlasništvu nikakav obrt, a niti firmu. Kredit da je utrošen za kupnju automobila za što je bio podignut i da je u cijelosti otplaćen.

8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz samog ugovora od 30. rujna 2005., kao i iskaza tužitelja. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.645,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,40% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 30. rujna 2005. zaključen ugovor o kreditu, za kupnju novog motornog vozila (čl.2. ugovora), između tuženika i tužitelja, kao korisnika kredita. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, a temeljem Odluke banke o visini kamatne stope (čl. 10.1. ugovora), koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,40% godišnje (čl.4.ugovora). Rok otplate kredita je ugovoren na 84 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama.

9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima seugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj,poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

17. Naime, analizom predmetnog ugovora o kreditu, kao i iskaza tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 10.1. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa-NN 153/04 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

18. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je to konkretni slučaj.

19. To dalje znači da se potrošač u individualnom sporu može pozivati na utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena i u odnosu na njega ta odredba ga ne obvezuje. Sud je vezan tom odlukom i na to pazi po službenoj dužnosti. Sud nije dužan to ponovno raspravljati i ocjenjivati u individualnom sporu, ali izrekom odluke, kao deklaratorni preambul to može utvrditi, kako je to, po prijedlogu tužitelja, učinjeno u točki II izreke.

20. Što se tiče svojstva tužitelja kao potrošača valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da isto tuženik tijekom postupka nije argumentirano osporio i dokazao suprotno, a isto je u skladu i s namjenom kredita navedenom u točki 2. ugovora, gdje stoji da se kredit odobrava za kupovinu novog automobila. Dakle, tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim, a posebice što iz iskaza tužitelja proizlazi da u vrijeme podizana kredita, kao i danas nije vlasnik nikakvog obrta, a niti trgovačkog društva.

21. Isto tako neosnovan je i prigovor tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran jer da su uplate rata kredita vršile i druge osobe a ne samo tužitelj, a ovo iz razloga jer iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da su sve uplate kredita vršene za podmirivanje rata konkretnog kredita, čiji je dužnik upravo tužitelj.

22. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Martini Mate. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da je tuženik odobren kredit u iznosu od 19.645,00 CHF isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a kredit da je prijevremeno otplaćen 19. siječnja 2012. Vještak je izračunao da je tuženik uslijed povećanja tečaja za cijelo vrijeme otplate kredita, od početka do konačne prijevremene otplate 19. siječnja 2012., te uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu, više obračunao iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 2.002,68 EUR, u koji iznos su uključene i tzv. pozitivne i negativne razlike, od čega se iznos od 833,57 EUR odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene kamatne stope, a iznos od 1.169,12EUR na razliku anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

23. Tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, pa je u skladu s istim podneskom od 1. prosinca 2023. uredio tužbeni zahtjev (l.s.135-137), dok je tuženik istaknuo da nema prigovora na matematički izračun.

24. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudska vještaka Martine Mate, sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, a na matematički izračun vještaka ni stranke nisu imale prigovora.

25. Što se tiče uređenja tužbe tužitelja na ročištu 10. listopada 2023., a koje uređenje je vidljivo iz tog zapisnika za navesti je da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe jer tužitelj može sve do zaključenja prethodnog postupka tužbu preinačiti, a sve sukladno odredbi čl. 190 st. 1 Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljnjem tekstu ZPP), pa stoga nije potreban pristanak tužitelja i u konkretnom slučaju nije riječ o preinaci tužbe.

26. Nadalje što se tiče podneska tužitelja od 01. prosinca 2023. također sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe, već o preciziranju tužbenog zahtjeva koji je tužitelj precizirao nakon provedenog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, a sukladno provedenom vještvu, a što ranije nije ni mogao.

27. Kako je dakle i ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke, te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

28. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svakom slučaju, prilikom sklapanja ugovora o kreditu 30.rujna 2005. nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, jer o tako nečemu u spisu nema dokaza.

29. Naime, u odnosu na prigovor zastare, valja reći da je zastarni rok za stjecanje bez osnove pet godina, te da je prigovor neosnovan u odnosu na potraživanje s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Ovo iz razloga jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. To znači da od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF u iznosu od 1.169,12 EUR-a budući je tužba u ovom predmetu podnesena 14. ožujka 2023., to nije protekao zastarni rok za navedeno potraživanje pa je prigovor zastare neosnovan, sve sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. i sa sjednice Građanskog odjela VSRH broj. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

30. Dakle, s obzirom na naprijed navedeno, isplatom iznosa od 1.169,12 EUR, koji iznos odgovara više plaćenom iznosu zbog promjene u tečaju CHF, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, tužitelju će u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi o izmjeni tečaja valute CHF u odnosu na kunu.

31. Tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

32. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

33. Obzirom na gore iznesene razloge odlučeno je kao u izreci presude.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 i 138/23), po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova po Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 3 obrazložena podneska od 12.4.2023. 11.10.2023. i 1.12.2023. u iznosu od po 100 bodova po Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te za zastupanje na ročištima 10.10.2023. i 15.1.2024., 03. 12.2025.,09.03.2026., u iznosu od 100 bodova po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 1.600,00 EUR, a što uz PDV od 25 % iznosi 2.000,00 EUR-a, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 42,23 EUR-a sveukupno iznosi 2.442,23 EUR-a.

U Zadru, 29. svibnja 2026

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA: 1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.