REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-1407/26-3

PRESUDA

I RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Arijane Bolanče kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, odlučujući o tuženikovim žalbama protiv presude i rješenja od 10. travnja 2026., te dopunske presude od 14. travnja 2026. Općinskog suda u Osijeku., sve pod poslovnim brojem P-806/2023, u sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu (točka I. izreke prvostupanjske presude) i utvrđeno da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta u prigovoru radi prebijanja (točka III. Izreke prvostupanjske presude).

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjsko rješenje.

II. Djelomičnim uvaženjem tuženikove žalbe ukida se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu (točka II. izreke prvostupanjske presude), te odlučeno o troškovima postupka (točka IV. I V. izreke prvostupanjske presude), kao što se ukida i dopunska presuda te se predmet u navedenom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u stadij prethodnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu koja u izreci glasi:

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102041637 zaključenog između tužiteljice EU i tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d. Rijeka dana 07.09.2004. god., na kojem su ovjereni potpisi kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa dana 10.09.2004. god. pod brojem Ov-14.680/04, a koja u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: „...CHF...protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“; u čl. 7. glasi: „Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“; a u čl. 12. glasi: „Za sve što ovim Ugovorom nije predviđeno, primjenjivat će se...opći akti Banke.“.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 2.438,56 EUR -a (dvijetisućečetristotridesetosameura-pedesetšestcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 1.818,71 EUR-a (tisućuosamstoosamnaesteura-sedamdesetjedancent) teče od 1. listopada 2015. godine pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 363,81 EUR -a sa zateznim kamatama istaknuta u prigovoru radi prebijanja.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 1.375,00 EUR -a (tisućutristosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

V. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška postupka“.

Ujedno je prvostupanjski sud rješenjem odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti te dopustio preinaku tužbe od 19. rujna 2025. Dodatno je dopunskom presudom prvostupanjski sud obvezao tuženika naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 500,00 EUR na ime podmire nagrade ovlaštenom vještaku na ime izradbe nalaza i mišljenja.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja, te dopunske presude pravovremeno se žali pravovremeno se žali tuženik osporavajući odluke u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno da se presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredaba pobliže označenih u točci I. izreke i radi isplate preplaćenog iznosa od 2.438,56 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na glavnicu od 1818,71 EUR; do koje preplate je došlo zbog promjene tečaja CHF te nezakonitim povećanjem kamatne stope od strane tuženika.

4. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka – kreditor dana 07. rujna 2004., sklopili Ugovor o kreditu broj 5102041637 kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.774,00 CHF s rokom otplate od 240 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,49%.

5. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud je primijenio Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. ZPP-a. Ispravno je prvostupanjski sud zaključio kako prorogacijska klauzula, po kojoj bi nadležnost bila ugovorena prema sjedištu tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo , uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača bi u smislu odredbe članka 87. ZZP-a je ništava, a kako to propisuje i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a koji Zakon je i usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta njenog prebivališta izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka, pa je ispravno prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 59 ZPP -a odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

6. S obzirom da je nakon provedenog vještačenja tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev na način da je potraživala veći iznos od iznosa kojeg je potraživala tužbom, prvostupanjski sud je ispravno dopustio preinaku tužbe unatoč tuženikovu protivljenju.

7. Naime radi se o pravilnoj primjeni materijalnog prava i to baš odredbe članka 190. st. 2. ZPP-a, a kojom odredbom je propisano kako tužitelj može preinačiti tužbu ako ju bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga jer je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe, te odlučivao o preinačenom tužbenom zahtjevu; a ovo sve sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. po kojem u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

8. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 380 točka 2. ZPP -a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

9. Po prvostupanjskom sudu osnovna sporna činjenica jest je li ugovorna odredba iz Ugovora, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ništetna. Sporno je nadalje po prvostupanjskom sudu ima li tužitelj još uvijek pravni interes za vođenje ovog postupka s obzirom da je s tuženikom sklopio dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija valutne klauzule; te je li tuženik nepošteni stjecatelj, kao i je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

10. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

11. Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, da postoji razlika zbog obračuna nedospjele glavnice, te razlika zbog promjene tečaja i kamata u ukupnom iznosu od 2.438,56 EUR prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa i radi utvrđenja ništetnosti na temelju odredbe članka 118. ZZP-a, te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

12. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž -7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

14. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

15. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev utvrdio ugovorne odredbe o jednostranoj promijeni kamate i valutnoj klauzuli ništetnim i naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu

18. Suprotno od tuženikovih žalbenih navoda u spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Naime u ugovoru zaključenom između stranaka se u članku 3. navodi kako je kredit kao stambeni za kupovinu nekretninea pa je zato teret dokaza tužiteljičina svojstva odnosno namjene kredita bio na tuženiku. Stoga je valjano prvostupanjski sud zaključio kako je ugovor zaključen s jedne strane između tužiteljice kao potrošača i s druge strane tuženika kao trgovca. Zato tuženikovi žalbeni navodi po kojima se status potrošača utvrdio „samo“ na temelju iskaza tužiteljice su neosnovani time da ZPP ne poznaje razliku dokazne snage između pojedinih dokaza osim što javnoj ispravi daje posebnu dokaznu snagu.

19. S obzirom da tuženik nije niti predlagao izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljeva osobnog bankara, već je prilagao pisanu izjavu, to je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP - a, a o čemu se radi u ovom slučaju. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 7. rujna 2004. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako i Vrhovni sud u odluci Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

20. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Valjano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare jer je tužitelj postavio zahtjev za isplatu unutar zastarnog roka od 5 godina, a koji rok valja računati od pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu. Pri tome ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje Vrhovnog suda s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. po kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, ne samo zbog odredbe članka 20 točka 1. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025), već zbog činjenice da je to bila ustaljena sudska praksa, te je Vrhovni sud više desetljeća prakticirao ovakvo pravno shvaćanje i to posebno u predmetima radi naknade štete gdje je zbog inflatornih kretanja dolazilo do takozvane revalorizacije nenovčane materijalne (imovinske) štete. Nadalje kako sukladno odredbi članka 20 točka 1. Zakona o sudovima Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Iako je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Narodne novine broj 136/2025) ukinuta odredba članka 40 stavak 2. Zakona o sudovima ipak ovaj sud smatra kako je prvostupanjski sud ispravno otklonio prigovor zastare.

22. Ispravno prvostupanjski sud zaključuje kako zbog tzv. Kolektivne presude i utvrđenja iz iste jest tuženik nepoštena (nesavjesna) ugovorna strana, pa je ispravno odredio tijek kamate, ispravno i zaključujući kako se ne može odrediti kamata na kamatu, a kako je to i utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

23. Valjano je inače prvostupanjski sud zaključio kako kod tužitelja postoji pravni interes i za deklaratorni dio zahtjeva, a sve i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda .

24. S obzirom na istaknuti prigovor radi prebijanja i to za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika u ukupnom iznosu od 363,81 EUR-a sa zateznim kamatama pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja ne postoji.

Ne može trgovac imati tražbinu naspram potrošača na temelju unaprijed pripremljene nepoštene koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac.

25. Glede dodatka ugovora o kreditu br. 1/15 od 19. siječnja 2016. Prvostupanjski sud je utvrdio kako je istim izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

26. Nadalje prvostupanjski sud smatra kako navedenim sklapanjem dodatka Ugovoru preostala kreditna obveza nije umanjena radi nepoštene promjene kamatne stope od strane tuženika nego je kreditna obveza umanjena uslijed konverzije kredita iz valute CHF u valutu Euro što je vezano uz različite tečajeve ovih dviju valuta i nema nikakve veze s predmetnim tužbenim zahtjevom. Prema tome, tuženikova odgovornost na ime obveze vraćanja stečenog bez osnove nije prestala sklapanjem dodatka Ugovoru kojim je ugovorno reguliran drugi segment pravnog posla između stranaka. Ni u Dodatku ugovora ni u Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 - dalje ZPK), nije navedeno da se višak koji je preplaćen zbog neodređene i neodredive kamate (kako je ranije utvrđeno) obuhvaća predmetnom konverzijom već se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime neplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

27. Posebno prvostupanjski sud zaključuje kako je Konverzija rađena s pretpostavkom da je činidba (koja je predmet konkretnog Ugovora o kreditu) bila i određena i odrediva, za što je u ovom postupku utvrđeno da nije bio slučaj. Zanimljivo da i vještak u vještvu navodi kako je konverzija utvrđena po ZPK -u, ali da postoji razlika očito u polazeći od položaja dužnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

28. Zaključke prvostupanjskog suda glede učinka Dodatka ugovora o kreditu br. 1/15 od 29. prosinca 2015. ne prihvaća ovaj sud kao pravilne.

29. Prvostupanjski sud u cijelosti razložno obrazložio zašto smatra temeljni Ugovor o kreditu od 20. veljače 2007. ništetnim u dijelu odredaba i presuda i prvostupanjska presuda općenito predstavlja primjer valjane, čak štoviše vrhunske, pravničke vještine.

30. Međutim ovom sudu se nameće zaključak kako je prvostupanjski sud kao uostalom i općenito sudska praksa jednim dijelom potpala po preveliki utjecaj medija i raznih tzv. nevladinih udruga, a sudovi bi morali donositi odluke isključivo na temelju Ustava, međunarodnih ugovora (konvencija), zakona i podzakonskih propisa. Medijski pritisak koji je inače u ovim vrstama predmeta zaista zastrašujući ne bi smio imati nikakva učinka.

31. Tako valja ukazati kako je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje Novela) u odredbi članka 19b propisano načelo konverzije kredita tako da Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Kao način konverzije kredita je, između ostalog, u odredbi članka 19 c stavak 1 točka 1. i 2. Novele propisano da Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

33. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19 e stavak 7 i 8 tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.

Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

34. Stoga su stranke što proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu prihvatile konverziju te u članku 2 stavku 2. Dodatka mijenjale odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju pretplatom.

35. Dodatak ugovora o kreditu. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

36. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

37. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

38. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

39. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

40. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

41. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 E protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

42. Međutim, ne radi se o izravnoj zakonskoj intervenciji u svaki ugovorni odnos, već su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

43. Odredbom članka 502 n stavak 1. ZPP-a propisano je kako nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske će sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem,.

44. Dakle, nema nikakve dvojbe kako je prvostupanjski sud kao i ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz odluke Gos-1/2019, a prvostupanjski sud zaista prihvaća kako nema ništetnosti no obvezuje zbog razlike tuženika na isplatu.

45. Dakle, da stranke nisu zaključile Dodatak ugovora o kreditu br. 1/15 od 29. prosinca 2015. prvostupanjska presuda bi bila u cijelosti valjana. Međutim s obzirom na zaključeni Dodatak, pravnu prirodu istog i odredbe Novele, odnosno ZIDZPK („Narodne novine“ broj 102/15) presuda je valjana u dijelu odluke o deklaratornom zahtjevu, a glede zahtjeva za isplatu nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

46. Naime položaj tužitelja je morao biti izjednačen s položajem potrošača koji je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora zaključio isti ili sličan ugovor o namjenskom kreditu vezan uz valutnu klauzulu u EUR.

47. Dakle trebalo je utvrditi kao prvo kolika je bila osnovna kamatna stopa za kredite u EUR jer je u Osnovnom ugovoru kamatna stopa određena u visini od 5,49% dok za sada je potpuno nejasno kolika je bila predviđena osnovna kamatna stopa za kredite u EUR.

48. Zatim je trebalo utvrditi jesu li i odredbe o promjenjivosti kamatne stope na kredite u EUR potencijalno ništetne, odnosno je li i za te kredite ostavljeno banci da jednostrano mijenja stopu zatezne kamate što bi ukazivalo na ništetnost i takvih odredbi jer ne smiju potrošači između sebe biti stavljeni u nejednaki položaj samo zbog odabira valute (iako će očito potrošači koji su kredit ugovorili kao kunski u konačnici biti oštećeni; ali to ne spada u područje djelovanja ovog suda).

49. Neovisno jesu li odredbe o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR bile valjane prije svega treba utvrditi je li konverzija obavljena u skladu s Novelom (ZIDZPK) time da u slučaju ništetnosti odredaba o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR valja poći od osnovne kamatne stope za tu vrstu kredita. Drugim riječima potrebno je utvrditi iznos glavnice koji je dan tužitelju na ime kredita, taj iznos vezati uz valutu EUR i kamatnu stopu pripadajućoj tim vrstama ugovora (eventualno bez promjenjivosti) te utvrditi koliko je tužitelj isplatio tuženiku po Osnovnom ugovoru i potom ako razlika postoji imajući u vidu i zaključeni Dodatak kao prihvat konverzije obvezati tuženika da plati tu razliku, jer time što su stranke prihvatile konverziju tužitelj kao potrošač mora biti izjednačen u svojim pravima i obvezama s drugim potrošačima koji su zaključili ugovore o kreditu vezane uz EUR.

50. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nije razjašnjeno pitanje postoji li razlika u obvezi tužitelja i potrošača u (valjanim) kreditima vezanim uz EUR to je zaista počinjena povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

51. Stoga je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu, te predmet vratiti na ponovno suđenje, sve na temelju odredbe članka 369 stavak 1. ZPP-a.

52. Odredbom članka 66. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. („Narodne novine“ broj 70/19 – dalje ZIDZPP/19) izmijenjena je do tada važeća odredba članka 377 stavak 1. ZPP-a tako da je sada propisano da je prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka. S obzirom da je odredbom članka 117 stavak 2. ZODZPP/19 propisana primjena, između ostalih i, odredbe članka 66. ZIDZPP/19 to neovisno što je ZIDZPP/19 stupio na snagu 1. rujna 2019., a postupak je započeo tužbom podnesenom 10. lipnja 2019. to retroaktivno valja primijeniti sada noveliranu odredbu članka 377 stavak 1. ZPP-a.

53. Međutim u ovom konkretnom slučaju zbog specifičnosti ovih vrsta postupaka i izloženosti ne samo suda već i stranaka medijskim i političkim pritiscima te zbog činjenice da pravno shvaćanje izneseno u ovoj odluci predstavlja novost to ovaj sud smatra da su se ostvarile pretpostavke da se odredbu članka 377 stavak 1. ZPP -a poveže s odredbom članka 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2022. godine („Narodne novine“ broj 80/22- dalje ZIDZPP/22) a koja odredba se također primjenjuje retroaktivno sukladno odredbi članka 107 stavak 2. ZIDZPP/22. Naime, sud je u mjeri u kojoj je to potrebno pozvan omogućiti strankama da se izjasne o pravnim pitanjima spora. U mnogobrojnim državama Europe postoji mudra izreka po kojoj se od stabla (ili stabala) ne vidi šuma. Ova izreka u biti ukazuje da često čovjek zbog pojedinih problema ne može uspješno obuhvatiti cjelinu. Stalni medijski natpisi, televizijske emisije, uključenost političara raznih uvjerenja doveli su do toga da se izgubio „ratio legis“ odnosno smisao Novele – ZIDZPK po kojem konverzija predstavlja izjednačavanje, po pravnom shvaćanju ovog suda u potpunosti, pravnog položaja potrošača s ugovorima o kreditu vezanim uz CHF i potrošača s ugovorima o kreditu vezanim uz EUR.

54. Zato je valjalo prilikom ukidanja prvostupanjske presude odrediti da se predmet vraća u fazu prethodnog postupka, kako bi se omogućilo strankama da se izjasne (i dokazuju): kolika je bila predviđena kamata za takvu vrstu kredita vezanim uz EUR, je li bila predviđena promjenjivost i te kamate i je li ta promjenjivost ništetna (jednostrane izmjene odlukom banke i sl..), kolika je eventualna razlika između onog što je po Dodatku primio već tužitelj i onog što bi mu trebalo biti isplaćeno da je tuženik usporedio tužiteljev ugovor s valjanim ugovorom vezanim uz EUR. Kako je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka , a o troškovima postupka povodom pravnog lijeka, na temelju odredbe članka 166 stavak 3. ZPP -a odlučit će se u konačnoj odluci. Dodatno s obzirom na tuženikov žalbeni navod ovaj sud na temelju odredbe članka 375. stavak 4. ZPP-a kako nema govora da trošak pristupa na ročište za objavu i dostavu presude je nepotreban trošak jer se radi o zakonskoj radnji na koju je od strane suda pozvana stranka. Isto tako ispravno je inače prvostupanjski sud dopunio svoju odluku o troškovima postupka sukladno analognom tumačenju Zaključka sa savjetovanja saveznog suda, vrhovnih sudova republika i pokrajina i Vrhovnog vojnog suda od 15. i 16. svibnja 1985. godine (PSP 28/85).

55. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368 stavak 1. ZPP -a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o deklaratornom zahtjevu i u dijelu kojim je utvrđeno kako ne postoji tuženikova tražbina koja je istaknuta u prigovoru radi prebijanja; te na temelju odredbe članka 369 stavak 1. ZPP-a ukinuti presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu i naknadu troškova postupka te predmet vratiti na ponovno suđenje u fazu prethodnog postupka, sve kao u izreci.

U Splitu, 29. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Nediljka Radić