Poslovni broj: P-25/2026-5
Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta 29. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 3 Ugovora o kreditu od dana 17.12.2001.godine broj 318-50-958416, solemniziranog po javnom bilježniku Zvjezdani Rauš-Klier iz Varaždina dan 19.12.2001.godine pod posl.brojem OU- 597/2001, sklopljenog između tužitelja SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu koji glasi “ NAKNADA 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te navedena odredba ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici SO, OIB: [osobni identifikacijski broj] , [adresa] na ime naknade za obradu kredita isplati iznos od 69,98 EUR (šezdeset devet eura i devedeset osam centi) zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od tekućom od 22.12.2001. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici SO, OIB: [osobni identifikacijski broj] , [adresa] naknadi prouzročeni parnični trošak od 69,91 EUR (šezdeset devet eura i devedeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 29. svibnja 2026. do isplate koja se određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 612,68 EUR. U tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita 17.12.2001. sklopila s tuženikom kao kreditorom potrošački Ugovor o kreditu broj 318-50-958416, i to auto kredit, kojim joj je odobren iznos kredita od 7.151,44 EUR uz obvezu povrata u mjesečnim ratama i uz ugovorenu kamatnu stopu. Uz redovne kamate, tužitelju je odredbom čl. 3 Ugovora nametnuta obveza plaćanja tvz. ulazne naknade za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratno, a koju je bio dužan platiti prilikom prvog korištenja kredita, koja je plaćena 21.12.2001. u iznosu od 527,27 kn/ 69,98 EUR. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelju nisu bila dana nikakva objašnjenja niti pojašnjenja o svrsi navedene naknade, njezinu izračunu, osnovi za njezino određivanje, niti je bio upoznat s bilo kakvim važećim cjenikom kreditora. Odredba o plaćanju predmetne naknade nije bila predmet individualnih pregovora, već je bila sastavni dio unaprijed pripremljenog obrasca ugovora, koji tužitelj nije imao mogućnosti mijenjati, dopunjavati ili osporiti, a ni dobiti detaljne informacije o sadržaju i svrsi naknade. Takva ugovorna odredba, koja stvara značajnu neravnotežu na štetu potrošača, nije transparentna, nije precizna i nije utemeljena na stvarno pruženoj usluzi, već se naplaćuje bez ikakvog stvarnog protučinjenja. Dakle, u konkretnom slučaju riječ je o unaprijed formuliranoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi od strane tuženika kao banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a ista je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, s obzirom da tužitelju nije jasno i nedvosmisleno prezentiran odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga čiji bi se troškovi trebali pokriti tom naknadom, u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade, odnosno koji opravdavaju plaćanje iste, a niti je tuženik vodio računa o zakonitim interesima tužitelja jer je riječ o tipskim ugovorima. U pogledu sporne odredbe tužitelj dakle nije imao mogućnosti pregovora niti izbora odbijanja prihvaćanja te odredbe jer u tom slučaju tuženik očito ne bi ni sklopio ugovor, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu sve pravno relevantne činjenice iz čl. 81., 83. i 85. Zakona zaštiti potrošača, sporna ugovorna odredba je nepoštena i time u smislu čl. 87. ZZP -a ništetna i ne proizvodi pravne učinke. Stoga tužitelj traži utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe i povrat iznosa koji je temeljem iste platio, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, počevši od dana uplate do dana isplate. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više presuda zauzeo pravno stajalište da su takve ugovorne odredbe - koje nameću potrošaču neobrazložene troškove bez mogućnosti pregovaranja ništetne kao protivne načelima savjesnosti i poštenja, transparentnosti i ravnopravnosti ugovornih strana.( primjerice, Rev-1035/2024, Rev 2861/2021, Rev 1517/2021, ,Rev- 2868/18-2 od 20. ožujka 2019., Rev-1781/2022-2 od 13. prosinca 2022, Rev-673/2023 i dr.) Prema članku 322. Zakona o obveznim odnosima ništetan je ugovor ili ugovorna odredba koja je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Sukladno članku 322. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovora ili ugovorne odredbe sud utvrđuje po službenoj dužnosti, a prema članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, poćinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovor ( pravni stav građanskog odjela VSRH sa sjednice Odjela od dana 30.01.2020. godine). Opće je pravilo, propisano odredbom čl.1111. Zakona o obveznim odnosima, da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl.1115 istog Zakona propisana je obveza kod vraćanja stečenog bez osnove zajedno s plodovima i zateznim kamatama, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Stoga tužiteljica predlaže da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.
2. Sukladno odredbi iz čl. 284. st.1. i st. 2, čl. 285 st. 2. i čl. 434 st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 - dalje ZPP) sud je dostavio tuženiku tužbu na odgovor, uz upozorenje da će se u slučaju da tuženik u roku koji je određen u pozivu ( 30 dana) ne da odgovor na tužbu, donijeti presuda zbog ogluhe ukoliko bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331.b ZPP-a.
3. Tuženik je uredno primio navedeni poziv i tužbu 2. travnja 2026. (dostavnica iza lista 54 spisa) te u određenom mu roku od 30 dana, a niti nakon toga nije dostavio odgovor na tužbu. Slijedom prednjeg su se u ovom predmetu stekli uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe prema odredbi iz čl. 331.b. Zakona o parničnom postupku.
4. Osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom predmetu proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje su potkrijepljene i priloženim dokazima. Iz Ugovora o kreditu broj 318-50-958416 od 19.12.2001. koji je tužiteljica sklopila s tuženikom je razvidno da između ostalog sadrži i ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita. Već iz sadržaja predmetnog ugovora je razvidno da je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač budući da je sklopljen između prednika tužiteljice kao fizičke osobi, pa se u rješavanju istoga trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača („NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Tuženik nije dao u odgovoru na tužbu, pa dakle nije osporio tvrdnju da se o ugovornoj odredbi o plaćanju troškova obrade kredita nije pojedinačno pregovaralo te da ista tužiteljici nije bila objašnjena. Nadalje iz tužbi priložene potvrde tuženika od 23.12.2025. proizlazi da je tužiteljica 21. prosinca 2001. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 527,27 kn/ 69,98 EUR. Dakle, iz dokaza priloženih tužbi proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita od 1,00% od iznosa kredita, koja je bila sastavni dio od tuženika unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta jednokratna naknada, odnosno nisu specificirani stvarni troškovi ob rade kredita koji su tuženiku po tom osnovu eventualno nastali. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 7. tog zakona, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1,00 % od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81 st. 1 ZZP nepoštena te u smislu odredbe članka 87 st. 1 ZZP ništetna.
5. Činjenice na kojima se tužbeni zahtjev temelji nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. S obzirom na to da je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita utvrđena ništetnom, iznos od 69m98 eura, koji je tužiteljica platila tuženiku zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kao što je prethodno obrazloženo, tuženik je dužan vratiti tužitelj ici na ime povrata stečenog bez osnove, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je sud je tužiteljev tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te je s obzirom na sve naprijed navedeno donio presudu kojom je tužbeni zahtjev prihvatio (presudu zbog ogluhe).
6. Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, prema kojoj pravo na naknadu troškova ima tužitelj koji je u ovoj parnici uspio u cijelosti. Sud je, u smislu odredbi čl. 155. ZPP-a tužiteljici priznao kao opravdan trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku imajući u vidu vrijednost predmeta spora iznos od 50,00 EUR sukladno Tbr. 7.1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a priznat joj je i trošak sudske pristojbe za tužbu od 13,27 EUR i sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe od 13,27 EUR, što daje ukupno dosuđeni trošak od 69,91 EUR.
U Varaždinu, 29. svibnja 2026.
Sutkinja
Jadranka Orlović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud. Presuda zbog ogluhe se ne može pobijati zbog pogrešnog ili nepotpunog činjeničnog stanja. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Dostaviti:
1. Tužiteljici putem punomoćnice Ivane Kostanjevec Rožmarić, odvjetnice u Varaždinu,
2. Tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb,
