Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-867/2022-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Peičeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Cvrković & Partneri d.o.o., Vukovar, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupan po punomoćniku Eugenu Kujundžiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženice Dine Vukušića, odvjetnika iz Osijeka, uz javnu objavu, dana 29. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:9010693666, zaključenog dana 26.08.2005. između tužitelja OĆ iz [adresa], O [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženice Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kao kreditora, a sve u dijelu koji glasi:

"plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovoga ugovora.".

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime promjene tečaja, isplati novčani iznos od 3.517,84 eura (tritisućepetstosedamnaesteuraosamdesetčetiricenta) sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to;

- 3,73 € od 17.11.2008.g. do isplate,

- 7,87 € od 15.01.2009.g. do isplate,

- 7,87 € od 18.02.2009.g. do isplate,

- 9,55 € od 17.03.2009.g. do isplate,

- 4,43 € od 15.04.2009.g. do isplate,

- 5,17 € od 13.05.2009.g. do isplate,

- 2,50 € od 16.06.2009.g. do isplate,

- 0,02 € od 14.08.2009.g. do isplate,

- 1,92 € od 15.09.2009.g. do isplate,

- 0,52 € od 15.10.2009.g. do isplate,

- 2,39 € od 15.12.2009.g. do isplate,

- 5,21 € od 15.01.2010.g. do isplate,

- 7,79 € od 15.02.2010.g. do isplate,

- 7,76 € od 15.03.2010.g. do isplate,

- 12,55 € od 15.04.2010.g. do isplate,

- 12,21 € od 14.05.2010.g. do isplate,

- 15,46 € od 15.06.2010.g. do isplate,

- 27,61 € od 16.07.2010.g. do isplate,

- 23,26 € od 16.08.2010.g. do isplate,

- 37,41 € od 15.09.2010.g. do isplate,

- 29,28 € od 15.10.2010.g. do isplate,

- 25,02 € od 15.11.2010.g. do isplate,

- 37,92 € od 15.12.2010.g. do isplate,

- 50,30 € od 14.01.2011.g. do isplate,

- 42,77 € od 16.02.2011.g. do isplate,

- 43,80 € od 16.03.2011.g. do isplate,

- 38,92 € od 14.04.2011.g. do isplate,

- 42,13 € od 13.05.2011.g. do isplate,

- 60,29 € od 14.06.2011.g. do isplate,

- 55,91 € od 15.07.2011.g. do isplate,

- 87,12 € od 16.08.2011.g. do isplate,

- 86,93 € od 15.09.2011.g. do isplate,

- 61,40 € od 14.10.2011.g. do isplate,

- 61,39 € od 14.11.2011.g. do isplate,

- 57,50 € od 15.12.2011.g. do isplate,

- 62,93 € od 13.01.2012.g. do isplate,

- 67,18 € od 15.02.2012.g. do isplate,

- 66,69 € od 15.03.2012.g. do isplate,

- 64,18 € od 13.04.2012.g. do isplate,

- 64,99 € od 15.05.2012.g. do isplate,

- 67,24 € od 14.06.2012.g. do isplate,

- 65,83 € od 13.07.2012.g. do isplate,

- 65,90 € od 14.08.2012.g. do isplate,

- 64,46 € od 14.09.2012.g. do isplate,

- 60,98 € od 15.10.2012.g. do isplate,

- 64,59 € od 14.11.2012.g. do isplate,

- 65,96 € od 14.12.2012.g. do isplate,

- 65,54 € od 15.01.2013.g. do isplate,

- 60,95 € od 14.02.2013.g. do isplate,

- 63,26 € od 15.03.2013.g. do isplate,

- 65,83 € od 15.04.2013.g. do isplate,

- 63,32 € od 14.05.2013.g. do isplate,

- 58,67 € od 13.06.2013.g. do isplate,

- 55,74 € od 12.07.2013.g. do isplate,

- 57,20 € od 14.08.2013.g. do isplate,

- 60,62 € od 12.09.2013.g. do isplate,

- 64,36 € od 14.10.2013.g. do isplate,

- 62,24 € od 13.11.2013.g. do isplate,

- 63,02 € od 13.12.2013.g. do isplate,

- 63,25 € od 14.01.2014.g. do isplate,

- 64,06 € od 18.02.2014.g. do isplate,

- 66,15 € od 12.03.2014.g. do isplate,

- 65,37 € od 14.04.2014.g. do isplate,

- 63,78 € od 13.05.2014.g. do isplate,

- 62,17 € od 12.06.2014.g. do isplate,

- 64,09 € od 14.07.2014.g. do isplate,

- 65,32 € od 13.08.2014.g. do isplate,

- 66,65 € od 12.09.2014.g. do isplate,

- 67,53 € od 14.10.2014.g. do isplate,

- 68,63 € od 12.11.2014.g. do isplate,

- 69,66 € od 12.12.2014.g. do isplate,

- 69,84 € od 13.01.2015.g. do isplate,

- 557,85 € od 15.01.2015.g do isplate, do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.733,35 eura (tisućusedamstotridesettrieuratridesetpetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 29. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahthev tužitelja za naknadu parničnog troška od 250,00 eura (dvjestopedeseteura) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 23. studenog 2022. podnio stupnjevitu tužbu sukladno čl. 186.b. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22.) u kojoj je istaknuo, pored zahtjeva za dostavu potrebnih podataka i zahtjev kojim traži od tuženice isplatu određenog iznosa novca visinu koje će odrediti nakon što tužena dostavi sve potrebne podatke i provedenog vještačenja, te zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna kaluzula.

1.1. Tužitelj tužbu obrazlaže navodeći da je sa Privrednom bankom Zagreb d.d., dana 26.08.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010693666, u iznosu od 31.100,00 CHF, s rokom otplate od 120 mjeseci i kamatnom stopom 4,75 % godišnje. Navedenim ugovorom u to u čl.1., određeno je da: „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 31.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“ Navedenim ugovorom u to u čl.5.2, određeno je da: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjemm tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“ Navedenim ugovorom u to u čl.7.2, određeno je da: „Kredit u iznosu od 31.100,00 CHF i kamata iz točke 4. Ovog Ugovora otplaćuju se u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. “ Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, nesporno je utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133 /09). Istim je rješenjem također utvrđeno da posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Dakle, da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. se temelji na zaključku da je prijašnjim presudama hrvatskog suda pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, zaključeno je, da je u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija, kao i zbog produbljivanja dužničke krize, donesen poseban propis, koji je usklađen sa Ustavom što je potvrdio postupak pred Ustavnim sudom, prema kojem su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je korisnicima kredita dana dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Sklapanjem sporazuma između banaka i korisnika kredita, koji su sklopljeni suglasno tom Zakonu, kao posebnom propisu,nastala je nova pravna osnova, na koju nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Svi sudovi, u nastavljenim postupcima, vezani su ovim pravnim shvaćanjem, pa će se predmeti brže i lakše rješavati, čime će se osim veće pravne sigurnosti postići brže i jeftinije sudovanje. Ugovaraući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnoti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom. Na ovaj način, tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu. U ovom postupku tražim povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev - 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. tužitelj je preplatio dio iznosa kredita te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom. Prije podnošenja ove tužbe obratio se tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela, međutim, tuženik nije moj zahtjev prihvatio. Obzirom da je nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati iznos preplaćene kamate. Tužitelj traži da tuženik dostavi izračun preplate. Ukoliko tuženik nije u mogućnosti isto dostaviti, to tužitelj predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine iznosa preplaćenih na ime valutne klauzule. Pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev po dostavi obračuna, odnosno po provedenom vještačenju.

1.2. Tužitelj je uz tužbu priložio Zahtjev za dostavu podataka koji je uputio tuženoj dana 17. travnja 2019. radi potreba tužbe.

2. U odgovoru na tužbu od dana 15. travnja 2024. tužena spori osnovu i visinu utuženog potraživanja, te ističe prigovor zastare. Ističe kako iz odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku , kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, to je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO -a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka jer su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj morao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se tečaj mijenjao, a što je pogrešno. U skladu s tim, tuženik prigovara izračunu „preplaćenog“ tečaja i načinu na koji je postavljen tužbeni zahtjev upravo iz razloga što ne postoji pravni osnov za „naknadu štete“ kako ju potražuje tužitelj jer šteta n ije niti nastala, a tuženik je kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa postupao u skladu sa zakonom i ugovornim odredbama koje su odraz slobodno izražene volje obje ugovorne strane, kao i stoga što je izračun baziran na pogrešnoj premisi da bi među strankama bio ugovoren fiksni tečaj, a što ne proizlazi niti iz sadržaja samog ugovora, niti je to bila volja ugovornih stranaka.

3. Podneskom od dana 16. rujna 2024. tužitelj osporava navode tužene iz odgovora na tužbu, te ističe kako se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete, mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene s iste pravne osnove koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena. Sve navode je tuženik isticao u predmetu koji je vođen povodom kolektivne tužbe u slučaju „Franak“, i na navode iz odgovora na tužbu prethodno je odlučeno u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi u navedenom predmetu. Iako je riječ o presudama koje su tuženiku poznate, jer je i on bio stranka tog postupka, te su iste javno objavljene, opreza radi tužitelj ih je dostavio u prilogu. Dakle, svrha je postupka pokrenutog po kolektivnoj tužbi i konačno donesene presude da kao prethodno pitanje, u eventualno pojedinačnim postupcima (poput ovoga) utvrde osnovanost određenog zahtjeva (ili ne). To je učinjeno u postupku u predmetu tzv. Franak. Nesporno je kako je tužitelj svojim potpisom na ugovoru pristao na sklapanje istoga, kao i da je sporni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Sporno je koliko je tužitelj bio zapravo upoznat s pojedinim odredbama ugovora, poglavito dijela koji se odnosi na valutnu klauzulu. Naime, banke su aktivno savjetovale potrošače da uzmu kredit u švicarskim francima kao povoljniji, uz obećanja da nikakva promjena njihovih mjesečnih anuiteta-rata u iznosima preko 200,00 kn nije izgledna, dok su rizik promjene tečaja ignorirale ili umanjivale, prešutjevši upozoriti potrošače na ono što su znale. Tuženik tužitelja prilikom sklapanja ugovora nije upoznao s učestalošću promjena tečajeva svjetskih valuta te s današnjom situacijom „plivajućih valuta“ te brojnim faktorima koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na dulji rok od deset, dvadeset ili trideset godina, a također je tuženik propustio upoznati tužitelja o potpuno predvidivom pritisku kapitala iz buduće EURO zone na tečaj švicarskog franka. Tuženik ponajprije nije prilikom sklapanja ugovora upoznao tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan. Nadalje, iako je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, to se predpostavlja da je tužitelj bio upoznat s svim pojedinim ugovornim odredbama, odnosno ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Slijedom navedenog, nedvojbeno se može zaključiti kako je tužitelj nije bio informiran o bitnim sastojcima ugovora, a zbog svoje nestručnosti, pristao je na potpis i takvog ugovora. Stoga prvenstveno potražuje dostavu cijelokupne dokumentacije na temelju koje se isto može utvrditi putem ovlaštenog sudskog vještaka. Tužitelj je vansudskim putem pokušao doći do traženih podataka, no bezuspješno. Nada lje, obzirom da se tuženik protivi obvezivanju za dostavom tražene dokumentacije, tužitelj želi napomenuti na odredbu članka 233. st. 2., a koja odredba glasi da stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje stranke. Naime, nesporno je da je tražena dokumentacija zajednička za obje stranke. Što se tiče prigovora zastare, tužitelj ističe kako isti nije osnovan, imajući u vidu da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Revt-249/14 od 14. lipnja 2018. – dakle 14. lipnja 2023. Na okolnost prakse, načina i upoznavanja tužitelja sa odrebama ugovora i Općih uvjeta tuženika predlažem saslušanje tužitelja kao parnične stranke, iako su i navedene okolnosti utvrđivane u predmetu „Franak“, a obzirom da tuženik osporava i visinu potraživanja, predlažem provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na navedenu okolnost. Smatra da odluka o ovoj pravnoj stvari predstavlja formalno pravno pitanje o kojem sud treba zauzeti stav, a da je njegov pravni stav ispravan i proizlazi iz niza sudskih odluka.

3.1. Podneskom od dana 11. ožujka 2026. tužitelj uređuje tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe koji sada glasi kao pod I. izreke, te je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka postavio određeni zahtjev na isplatu koji glasi kao pod II. izreke. Budući da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu s neodređenim zahtjevom za isplatu, te je nakon zaprimanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke, podneskom od 11. ožujka 2026. postavio određeni zahtjev na isplatu, tužba nije preinačena, jer je tužitelj tim podneskom po prvi puta postavio određeni tužbeni zahtjev nakon što mu je dostavljen pisani nalaz i mišljenje vještaka, ali kako je tek navedenim podneskom uredio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, navodeći točno koji dio ugovornih odredbi traži utvrditi ništetnim, sud je rješenjem na ročištu od 23. travnja 2026. dopustio objektivnu preinaku sukladno odredbi čl. 190. st. 3. u vezi s čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7.-12. spisa), Zahtjeve od 17.04.2019. (list 14.-15. spisa), Otplatnu tablicu (list 16. -18.), podatke o prijevremenoj otplati kredita (list 19. spisa), Knjigovodstvenu karticu (list 52. -66.), Plan otplate (list 67.-69.), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, te pročitao nalaz i mišljenje sudskog vještaka Matije Baloga iz Bilja od dana 13.02.2026. (list 70.-95. spisa).

5. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredb i Ugovora o kreditu broj:9010693666 zaključen dana 26.08.2005. , solemniziran dana 1.09.2005. po javnom bilježniku Bori Arambašiću iz [adresa] pod brojem OU-552/2005., kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu KN/CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor dana 26.08.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj:9010693666 za adaptaciju stambenog objekta, kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 31.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,

- da sukladno čl. 7. Ugovora, rok otplate iznosi 120 mjeseci (7.1.), time da će se kredit otplaćivati u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (7.2.),

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu (7.3.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog 3.-eg u mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta (7.4.),

- da je tužitelj kredit otplatio dana 15.01.2015.,

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-401/2012-104 od dana 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.) utvrđeno da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Među strankama je sporna osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula švicarski franak (CHF), radi li se o potrošačkom ugovoru, te vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., prigovor radi prebijanja, podredno prigovor prijeboja za 394,10 eura, te je li potraživanje u zastari.

10. Prije svega treba napomenuti da tužitelj svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju , te da isti nema svojstvo potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

11. Iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključio tužitelj kao fizička osoba radi obnove obiteljske kuće u [adresa] u kojoj i sada živi sa obitelji, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Iz navedenog proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača .

11.1. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

12. Nadalje, unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I/392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

13. Također treba napomenuti da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

13.2. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.3. Naime, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

13.4. Na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe, tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13.6. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice.

13.7. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

14. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

14.1. Dakle, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu, istog informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kredit realizirao upravo kod tužene jer je već bio njen klijent te mu je tužena ponudila kredit u CHF valuti kao tada najpovoljniji i za koji je ispunjavao kreditne uvjete. Međutim, nitko ga prilikom pregovaranja o kreditnim uvjetima nije upozorio na rizike tog kredita niti mu rekao da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu niti koji parametri utječu na promjenu tečaja a niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, jer mu je kredit dan na potpis onako kako ga je sačinila banka, po principu „uzmi ili ostavi“. Da je bio upozoren na rizik toga kredita, budući mu se rata duplo povećala, sigurno taj kredit ne bi dizao. Kredit je uspio otplatiti u cijelosti. Ugovor je pročitao prije potpisivanja i kao laik je mogao shvatiti ugovorne odredbe koje mu niti u banci, niti kod javnog bilježnika nitko nije posebno pojašnjavao, a niti je tražio da mu pojasne te ugovorne odredbe jer je smatrao da to tako mora biti. Ne zna objasniti pojam "valutna klauzula", završio je srednju trgovačku školu, a niti pojam promjenjive kamatne stope. Kredit je otplatio putem trajnog naloga. Nije se bunio u banci kada mu je rata drastično rasla, jer je smatrao da to tako mora biti jer se s bankom ne može pregovarati o ugovornim odredbama.

14.2. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornoj odredbi Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega je ista nepoštena. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdobl ju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

14.3. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisilo kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14.4. Naime sporna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (dio čl. 7.2.) ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

14.5. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu od 26.08.2005. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 26.08.2005. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

14.6. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

14.7. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisna isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

14.8. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15.1. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tužena je trebala informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15.2. Isto tako, činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pri tome, valja reći da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

16. Stoga je dio odredbe (7.2.) Ugovora o kreditu od 26. kolovoza 2005. u odnosu na valutnu klauzulu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

17. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima , ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

17.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni

18. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

19. Ovdje treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

20. Također treba napomenuti i da Ugovor nije prestao ispunjenjem (otplatom kredita). Ispunjenjem ugovorne obveze prestaje samo ugovorna obveza, jer je ispunjenje jedan od načina prestanka obveza po odredbi čl. 160. Zakona o obveznim odnosima, ali time ne prestaje ugovor, dok se postojanje pravnog interesa za tužbu za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom, nakon prestanka ugovornih obveza, cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2197/2021-2 od 09.11.2021.).

20.1. Pored navedenog, sukladno odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

20.2. Prema praksi Europskog suda, nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to, korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača, iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtjevati utvrđenje predmetnih odredbi ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak - od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

21. Također, iako je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člancima 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima, valja reći da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim jer valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

22. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258. -260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku finacijske struke Matiji Balogu, univ.mag.oec. iz Bilja, a zadatak vještaka je bio utvrditi preplatu svakomjesečnih rata kredita koje su nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojemu je kredit isplaćen za cijeli vremenski period do konačne otplate kredita, naznačiti dan kada su vršene uplate, iskazati negativne anuitete kada je valuta bila manja od početno ugovorene .

22.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 13. veljače 2026. navodi da je tužitelj tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF, uključujući i negativne stavke tečajne razlike, platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita, ukupno 26.505,19 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,534500 iznosi ukupno 3.517,84 EUR. Ukoliko se izdvoje samo negativne stavke tečajne razlike, odnosno samo stavke kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita, tužitelju je obračunato manje u odnosu na prvobitno ugovorene uvijete, ukupno - 2.969,37 HRK, odnosno - 394,10 EUR. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo stavke kada je tečaj CHF bio viši od tečaja na dan isplate kredita, tužitelju je obračunato više u odnosu na prvobitno ugovorene uvijete, ukupno 29.474,56 HRK, odnosno 3.911,94 EUR.

22.3. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj koji je podnio stupnjevitu tužbu, u podnesku od dana 11.03.2026. postavlja određen zahtjev za isplatu iznosa od 3.517,84 eura sa zateznim kamatama na preplaćene iznose tekuće od dana plaćanja pa do isplate, a uzimajući u obzir i tzv. „negativne razlike“ (-394,10 eura), koji zahtjev glasi kao pod II. izreke

22.4. Podneskom od dana 23. veljače 2026. tužena osporava nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, na način da ne osporava matematički izračun vještaka, ali ističe prigovore pravne prirode navodeći da je nalaz vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka bio ugovoren fiksan tečaj, pa je nalaz promašen i nepotreban ; ne predlaže da sud poziva vještaka na ročište radi usmenog izlaganja nalaza i mišljenja. Ističe prigovor radi prebijanja, podredno prigovor prijeboja za iznos negativnih stavki od 394,10 eura.

22.5. U odnosu na istaknuti procesnopravni prigovor radi prebijanja, za isti je nastupila prekluzija, jer je istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a Zakona o parničnom postupku; dok materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) nije osnovan, jer ne postoji tražbina tužene prema tužitelju u iznosu od 394,10 eura, budući je tužitelj u konačno postavljenom zahtjevu za isplatu umanjio svoje potraživanje prema tuženoj upravo za taj iznos na ime tzv. negativnih razlika.

22.6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a prigovori tužene pravne naravi nisu osnovani. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

23. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

23.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 23. studenog 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

24. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate počev od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod II. izreke.

25 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

25.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.983,35 eura.

25.2. Zahtjev tužitelja za naknadu troška je osnovan do iznosa od 1.733,35 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 16.09.2024. i 12.03.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 13.10.2025. i 23.04.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 29.05.2026. od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 275,00 eura (Tbr. 46.), plaćene pristojbe na tužbu od 26,54 eura i troška vještačenja od 331,81 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

25.3. Zahtjev tužitelja nije osnovan za iznos od 250,00 eura, koji se sastoji od troška na ime sastava Zahtjeva za isplatu od dana 17.04.2019. u iznosu od 200,00 eura, te PDV-a od 50,00 eura, jer taj trošak nije nužan za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer obraćanje tuženoj prethodno nije uvjet za podnošenje tužbe; dok u odnosu na zahtjev za trošak pristojbe na presudu valja napomenuti da je tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbe na presudu u ovom sporu sukladno odredbi čl. 11. st. 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018., 51/2023.), radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 29. svibnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice