Poslovni broj: P-829/2019-61

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja SH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana punomoćnicama iz ZOU Anita Vrkić i Iva Vrkić odvjetnice u Rijeci protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću odvjetniku u Zagrebu, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 08. travnja 2026 u prisutnosti pun tužitelja i zamjenika pun tuženika, te javne objave od 29. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br. 396-150/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljen između Hypo Alpe-Adria-bank d.d., sada Addiko bank d.d. te SH kao Korisnika kredita, DH kao Sudužnika, te trgovačkog društva Jadrankomerc d.d. u stečaju kao Založnog dužnika, kojeg su ugovorne strane zaključile dana 01.06.2005.g. solemniziranog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, br. OV-1102/2005 dana 03.06.2005.g. i to:

- dio odredbe u čl. 8 - Pravo na odustajanje korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se Korisnik kredita obavezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke, te u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju SH isplati:

- a) iznos u visini od 6.770,12 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

- b)iznos u visini od 7.877,68 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

-c) iznos u visini od 3.852,21 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

-d) iznos u visini od 6.493,23 €

sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31.12.2022.g., od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 7.987,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2026. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužiteljica odbija.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 30. travnja 2020 i 10. prosinca 2025.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i podnescima navodi da je sa tuženikom 01. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 51400607-5103678777 u svojstvu korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF ( švicarskim francima ) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita je 98.521,00 CHF. Banka da mu je ponudila jedino sklapanje predmetnog ugovora u naprijed navedenoj valuti. Tuženik da ga nije obavještavao o promjenama kamatne stope tako da nije niti mogao tome prigovoriti. Početna ugovorena kamatna stopa iznosila je 3,99 %. Osjetio je kroz mjesečne rate da je došlo do promjene jer mu je anuitete porastao ali usmeni prigovori su ostali bez učinka. Promjene koje je tuženik učinio u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. te nisu opravdane niti sa jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. potvrđenoj u dijelu koji se odnosi na ništavost ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž -7129/13 od 13. lipnja 2014. g. da je utvrđeno kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke ništetna jer je protivan odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Sud da je u toj presudi utvrdio kako standardni ugovor o potrošačkom kreditu tuženika sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke da nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze a niti ugovor niti opći uvjeti na koje se Ugovor poziva ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud je utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna. Dalje navodi da je pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači a sam tuženik je bio stranka u postupku odnosno tuženik u tom sporu. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 502 c Zakona o parničnom postupku te ističe da su odredbe ugovora o predmetnom kreditu ništave a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Stoga da je ništena odredba čl. 8 ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene kamatne stope a način obračuna i naplata iste da će se vršiti sukladno važećim odlukama banke. Tužitelj stoga traži potražuje povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mjenjač jednostranom odlukom banke.

Nadalje u odnosu na valutnu klauzulu poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018 godina U točki 1 iste je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2014. godine u dijelu točke 1., 2, 3, 4,5 , 6 i 7 izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je navedenom presudom Visokog trgovačkog suda sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio pravo tužitelja kao potrošača korisnika kredita na način nepošteno i ništetnu ugovornu obvezu kojim je ugovorena valuta usko vezana glavnica u švicarskim francima . Slijedom navedenog tužitelj je platio tuženiku više iznosa anuiteta od onih utvrđenih početnim otplatni planom. Tuženik je stekao bez osnove razliku između anuiteta koji tužitelj bio dužan plaćati prema početnom otplatnom planu i anuiteta koji je stvarno plaćao primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Tužitelj navodi kako se tuženiku obratio dopisom od 22. veljače 2019 sa zahtjevom za dostavom dokumentacije kako bi mogao postaviti određen zahtjev glede isplate stečenog bez osnove , no do dana pisanja tužbe tuženik traženo nije dostavio, s toga podnosi stupnjevitu tužbu temeljem odredbe čl. 186 b ZPP i traži da sud donese rješenje kojim se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana dostavi u spis svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj 396-150/2005 , a iznos će precizirati po provedenom vještačenju sve uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi kako je tužitelj predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute, obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Aneksom mu je priznata preplata te je istom tužitelj u cijelosti obeštećen. Člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa bila ništetna. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (Dr. S, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 468). Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO - a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi. Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: „Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.“ Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev - 1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu.

Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. Obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. SHZ, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18. Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate te kao da je tečaj CHF ostao isti kao na dan isplate kredita. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one korisnike kredita koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na korisnike kredita koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Stoga predlaže sudu odbiti tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška

U daljnjem tijeku postupka tužitelj u podnesku od 30.04.2020 navodi kako iako je kredit konvertiran Sklapanjem Dodatka ugovoru nije riješeno pitanje načina rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, odnosno na koji način bi trebalo riješiti ništetnost tih odredbi. Ništetnost predmetnih odredbi nastupila je upravo zbog činjenice da su Banke bez prethodnog pregovaranja, tj. nepošteno mijenjale kamatnu stopu, odnosno nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, odredba čl. 19 ZID ZPK sadrži načelo konverzije kredita, te je smisao navedene pravne norme da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom naprijed navedenog, ne stoje tvrdnje Tuženika da je Tužitelj svoje pravo čije ostvarenje traži, konverzijom i ostvario. Naprijed navedeno potvrđuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev- 2686/2018, u kojoj je navedeno da potrošači, kao tužitelji, imaju pravnog interesa ustati tužbama za utvrđenje ništetnosti i isplatu, unatoč izvršenoj konverziji! Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno činjenica da je do sklapanja spomenutog Dodatka došlo zbog stupanja na snagu ZID ZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi nepoštenih/ništetnih ugovornih odredbi. Predmetno se može utvrditi jedino na temelju provedenog vještačenja. Glavni cilj i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR!!! Dakle, sklapanjem Dodatka regulirala se otplata budućih nedospjelih rata, a nipošto se nije riješilo pitanje ništetnih odredaba u osnovnom Ugovoru! Način izračuna konverzije vršio se na temelju „simulacije“ sa euro kreditom, a koji krediti su, također, u sebi sadržavali nepoštene, time i ništetne, odredbe o načinu promjene kamatne stope!. Dakle, konverzijom, potrošač, tužitelj, nije obeštećen.

Nadalje proširuje tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje ništetnim naknade za prijevremenu otplata kredita iz čl. 8 ugovora čiju visinu će precizirati po provedenom vještačenju. Navodi Tužitelj ističe kako je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te se ista smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača, ovdje Tužitelja. Nadalje, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Predmetna sporna ugovorna odredba propisuje jednu nedorečenu formulaciju po kojem je upravo banka, ovdje Tuženik, ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ponovno se ukazuje na nedostatak parametra temeljem kojih ovisi visina takve naknade. Slijedom naprijed navedenog, predmetna ugovorna odredba je nepoštena, a sve ovo uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. („Narodne novine“, broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom. Usput, ne tako manje važno, u Obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita Tuženik je propustio navesti odnosno specificirati koji su to troškovi koji su nastali prijevremenom otplatom kredita od strane Tužitelja. Dakle, nije jasno koji su to objektivni eventualno nastali troškovi koje bi Tuženik imao, a koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kao što niti obračun naknade nije transparentan i razumljiv. Naime, Tuženik je morao, kako prije sklapanja ugovora, tako i tijekom sklapanja, informirati Tužitelja o naprijed navedenim okolnostima koje utječu na pravo na obračun naknade, odnosno na što se ista odnosi, te je također i prilikom same prijevremene otplate morao navesti specifikaciju iste. Naprijed navedeno shvaćanje potvrđeno je i od strane Županijskih sudova RH.

Tuženik u podnesku od 03. srpnja 2020. protivi se preinaci tužbenog zahtjeva, te navodi u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita . U odnosu na zahtjev za povrat naknade za prijevremenu otplatu, koju je tužitelj navodno podmirio, tuženik ističe kako u slučaju prijevremene otplate ugovora o kreditu trpi stvarnu štetu u smislu članka 1024. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima. Isto jer tuženik više nije mogao plasirati sredstva po kamatnoj stopi po kojoj je tužitelj otplaćivao kredit obzirom da su se tržišne okolnosti promijenile te se kamatna stopa za stambene kredite snizila. Navedeno je vidljivo iz simulacije EUR otplatnog plana za tužiteljev ugovor o kreditu kao i iz Izvatka iz odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom. Takva stvarna šteta nije ni na koji način povezana s budućom nedospjelom kamatom koju bi tužitelj platio da je redovno podmirio svoje obveze iz ugovora o kreditu. U prilog navedenom, tuženik je izradio izračun iz kojeg proizlazi kako, da je tužitelj nastavio ispunjavati obveze iz ugovora o kreditu, tužitelj bi bio dužan podmiriti još 10.950,15 EUR. Stoga, očito je kako iznos naknade ne predstavlja kamatu već stvarnu štetu koju trpi tuženik zbog prijevremene otplate kredita.

Podneskom od 25.10.2022. tuženik ističe kako, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. - dalje: ZOO) u čl. 1068. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1068. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8. st. 2., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Navedeno nesporno proizlazi iz izračuna nedospjele kamate do ugovorenog datuma dospijeća. Naime, iz predmetnog izračuna je vidljivo da bi nedospjela kamata iznosila 10.950,15 EUR, dakle daleko više od naplaćene sporne naknade.Tuženik ukazuje i na činjenicu da je predmetna sporna obveza bila odrediva, budući da se visina naknade u svakom trenutku mogla odrediti uvidom u trenutno važeću odluku o naknadama tuženika te izračunati ovisno o iznosu nedospjele glavnice u danom trenutku . Stoga predlaže odbiti i taj tužbeni zahtjev tužitelja.

Podneskom od 10.12.2025 tužitelj je po provedenom financijskom vještačenju precizira potraživanje s osnova preplate kamate iznos od 6.770,12 EUR, sa daljinom zateznom kamatom od 01.10.2015. na ime tečajne razlike ukupno 7.877,68 EUR sa daljnjom zateznom kamatom od 01.10.2015 te iznos od 3.852,21 EUR na ime razlike konvertirane glavnice - nedovoljno umanjena glavnica u konverziji te iznos od 6.943,23 EUR na ime razlike izračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po promjenjivoj kamatnoj stopi do 30.09.2015 koja iznosi 4.435,50 EUR , zatezne kamate na preplaćene iznose na ime valutne klauzule do 30.09.2015. u visini od 2.424,81 EUR od čega je oduzet iznos preplate priznate tužitelju u konverziji u visini od 367,08 EUR sve pobliže opisano u točki II a, b , c i d izreke ove odluke.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 10.12.2025.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podnesak tužitelja od 30. travnja 2020. jer je ista učinjena prije zaključenja prethodnog postupka, pa je kao takva i dopuštena temeljem odredbe čl. 190. st.1 ZPP-a te svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama.

Sud je dopustio preinaku tužbenoga zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 10. prosinca 2025. budući je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogla konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem . U odnosu na razliku glavnice koju tužiteljica kao zahtjev postavlja u podnesku od 16. veljače 2025. valja navesti kako je sud i u odnosu na taj zahtjev dopustio preinaku to iz razloga jer se radi o potraživanju koje se temelji također na ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, dakle ne radi se o novom pravnom osnovu te se radi o nepravoj preinaci te je ista dopuštena. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu proveden je dokaz saslušanje tužitelja, financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marimar-fin d.o.o. Tuženik je odustao od saslušanja HH, ŽH i CH .

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP -a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Tužitelji potražuju ovom tužbom traže da sud kao prethodno pitanje raspravi ništetnom odredbe čl. 6 ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno da će se kamatna stopa mijenjati sukladno jednostranoj odluci banke zatim u dijelu odredbi ugovora o kreditu u kojem u ugovoru ugovoreno da je otplata kredita vezana u valutu obveze CHF te slijedom takvih utvrđenja isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi , zatim isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog valuti obveze u CHF, isplatu iznosa zbog nedovoljno umanjene glavnice u konverziji .Također traži utvrđenje ništetnim i odredbe čl. 8 ugovora o kreditu kojim je ugovorena naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 01.06.2005. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 98.521,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora , a koji iznos se obvezao vratiti za 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 596,50 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa Banke. U čl. 3. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 3,99 % godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke-čl 6 . Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,7789450 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate. Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile 23.02.2026. Anex ugovoru o kreditu prema koje je tužitelju priznata preplata u visini od 2.767,79 kn .

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF .

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi , tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. - 3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN - 96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Tužitelj je podigao predmetni kredit u privatne svrhe, radi se o stambenom kreditu za kupnju stana , kako je navedeno u čl. 3 ugovora, što tužitelj potvrđuje svojim iskazom, a tuženik suprotno tome nije dokazao .

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iz čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu ništave .

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama( NN-79/07 i dr. ). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući čl. 6 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO -a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 3,99 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 3,99 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

U svom iskazu tužitelj navodi kako nije mogla utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu . Rekli su joj da će kamatna stopa ovisiti o LIBORU, te je u prvom momentu promjena pratila kretanje LIBORA, no nakon nekog vremena iako je LIBOR padao kamatna stopa je rasla, te su samo slali izvješća da promjena kamatne stope ovisi o odluci banke.

Tužitelj, kako to proizlazi iz iskaza nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem , isti je odustao od saslušanja svjedoka HH koji je pregovarao s tužiteljicom, a na tuženiku je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

U odnosu na pisani iskaz SHZ sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 6. toč. 2 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništava, i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP -a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. o čemu sud odlučuje kao o prethodnom pitanju.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Tužitelj se u ovome u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018 i presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog sud,a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu -i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

Tužiteljica u iskazu navodi kako su joj u banci rekli da je kreditno sposobna samo za kredit u CHF valuti. Nije mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora o kreditu, znala je da njezin anuitet može rasti , no anuitet je 2.400,00 kn a najviši 4.300,00 kn. Htjela je otplatu u ratama, tuženik je nudio otplatu samo u anuitetima. Konverziju je prihvatio jer su anuiteti rasli sve veći i veći, ali se nije slagala s obračunom konverzije. Kredit je prijevremeno otplatila 20166 na način je pe podigla kreditu u kunama u HPB-u . Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita rekli su da se kod prijevremeno otplate ista mora platiti.

Iz navedenog jasno je da tužiteljica kao potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF , tuženik ga nije se informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF , odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl. 2. i čl. 3 . koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetan što sud utvrđuje kao prethodno pitanje.

U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze ( čl. 230. st. 3. ZOO-a ). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da je pravo tužitelja u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom nije zastarjelo jer je tužba podnesena 15. svibnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina pa to potraživanje tužitelja nije u zastari.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev prigovor zastare također nije osnovan, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, stoga za te pojedinačno preinačene iznose nije nastupila zastara jer su mjesečni iznosi pravovremeno utuženi a njihova visina se konačno mogla precizirati po provedenom vještačenju. Također i u odnosu na uglavnične kamate izračunate na pojedinačno utvrđene iznose preplate kamate i tečaja nema govora o zastari jer su zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate kamate i tečaja već utužene u tužbi, a to što je tužitelj sada iste prikazao kao obračunate-uglavničene kamate ne utječe na zastaru. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne što je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO -a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. -a.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marimar-fin d.o.o. proizlazi da preplaćen iznos s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 6.770,12 EUR stupac 17 Tabela br. 5, preplata tečaja iznosi 7.877,68 EUR stupac 17 Tabela br. 8,. negativne tečajne razlike iznose 793,71 EUR . Na dan 30.09.2015. razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 3.852,21 EUR. Nadalje navodi kako je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da su sve preplate tužitelja s osnova kamate i tečaja uzete u obzir. Tuženik je prilikom izračuna konverzije uzeo u obzir sve tužiteljičine kunske uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po njemu do 30.09.2015. godine, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope, te ih iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu . Tuženik je tužiteljici u konverziji na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od *367,08 EUR, za namirenje do 50% budućih dospijevajući anuiteta konvertiranog kredita s vk u EUR dok se preplata u cijelosti ne iskoristi . Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine . Konvertirani kredit je prijevremeno otplaćen dana 09.05.2016. godine, a za prijevremenu otplatu kredita u cijelosti tuženik nije obračunao niti naplatio naknadu.

Tužitelj nije istako primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te ga je u cijelosti prihvatio.

Tuženik je prigovarao samo metodologiji koju je vještak koristila, dok nije iznio primjedbe na matematički izračun. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja navodi kako tužitelj treba uzeti u obzir i negativnu razliku koju je vještak utvrdila. Nadalje kako vještak nije utvrdilo da bi tužiteljici bila naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita to da ista nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim te odredbe ugovora o kreditu.

Tijekom postupka vještak je pozvan po rješenju suda od 03. srpnja 2025. dopunu nalaz na način da vještak na utvrđene iznose preplate kamate i tečaja obračuna zakonsku zateznu kamatu do 30.09.2015. te da od tog iznosa odbije preplatu tužitelju priznatu u konverziji.

U dopuni svog nalaza i mišljenja vještak Marimar- fin d.o.o. navodi kako zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos anuiteta (tečaj i kamata) iznosi 6.860,31 EUR ( zakonske zatezna kamate na utvrđene iznose preplate kamate iznosi 4.435,50 EUR, a na utvrđene iznose preplate tečaja iznose 2.424,81 EUR) pa kada se isti iznos umanji za preplatu iz konverzije od 367,08 EUR dolazi se do iznosa od 6.493,23 EUR.

Tužitelj nije istakao primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja vještaka te je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 10. prosinca 2025. na način da na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 6.770,12 EUR, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos 7.877,68 EUR oba sa zakonskim zateznom kamatom od 01.01.2015., razlika glavnice u visini od 3.852,21 EUR sa zateznim kamata od 01.10.2015. do isplate te iznos od 6.493,23 EUR (obračunate zakonske zatezne kamata ne preplatu tečaja i kamate do 30.09.2015.-6.860,31 eur oduzeto od preplate priznate u konverziji 367,08 EUR) sa kamatom od presuđenja.

Tuženik je podneskom od 03. veljače 2026. naveo kako nema primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje vještaka .

Nalaz i mišljenje vještaka i dopunu istog ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, a svojim pisanim očitovanjima vještak je otklonio sve primjedbe stranaka.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji ispravno je tužitelj uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 2 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako je to tužitelj i učinio.

Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjeva tužitelja te tužitelju dosuditi na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 6.770,12 EUR, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 7.877,68 EUR. Na sve te iznose tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. dana nakon provedene konverzije kako je to tužitelj i tražio , a sve budući je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.201.5 radi primjene odredbe o uračunavanju prema čl. 171 i 172 ZOO -a, pa na te iznose preplate daljnja kamata može teći od 01.10.2015. U odnosu na obračunatu - uglavničnu kamatu na utvrđene iznose preplate tečaja i valute koja iznosi 6.860,31 EUR pravilno je tužitelj isto potraživanje umanjio za iznos preplate priznate u konverziji u visini od 367,08 EUR, te konačno utužio 6.493,23 EUR.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja-uplate tužitelja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste. Stoga je odlučeno kao u točkama II a, b i d. izreke presude.

Tužitelju nadalje pripada i iznos od 3.852,21 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Navedeni zahtjeva tužitelja nije u zastari jer je istog tužiteljica utužila u općem zastarom roku od 5 godina, a rok počinje teći od 15. lipnja 2018. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2025 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki II c izreke.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužitelju dosuđene .

U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv potplaćenim iznosima.

Tužiteljica postavlja i zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sadržane u čl. 8 kojoj je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1,00% od ugovorenog kredita.

Tužiteljica saslušana u ovom postupku navodi kako dakle o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu nije mogla pregovarati te je pitala što znači ta odredba ugovora o kreditu, rečemo joj je ako želi prijevremeno otplatiti kredit da tu naknadu mora platiti.

U odnosu na ove sporne ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi jasno je dakle da se radi o ugovornim odredbama koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirane od strane tuženika, kao trgovca te zbog toga tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i one su tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasne i razumljive. Ocjena je ovog suda da je ta ugovorne odredbe nepoštene jer su u okolnostima konkretnog slučaja, suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, posljedično čemu su one ništetne. Tuženik ničim nije dokazao da je o ovoj odredbeni s tužiteljem neposredno pregovarao.

Odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene su ništetnima u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

Kako spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, nema mjesta ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što naknada nije naplaćena.

Nepoštenost ugovorne odredbe ocjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora. Činjenica da banka nije iskoristila tu odredbu, predmetnu odredbu ne čini valjanom. Dakle bez obzira na činjenicu što ova naknada nije naplaćena od strane tuženika tužitelj ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti svake pojedine odredbe ugovora o kreditu zaključenog s protivnom stranom. Odredba je bila pravno obvezujuća za sve vrijeme trajanja ugovora i ograničavala je potrošačevo zakonsko pravo na prijevremenu otplatu kredita, a ista predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača bez obzira što nije naplaćena stoga je pozivom na odredbu čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku iz reda odvjetnika pa je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1) za sastav podneska od 05.04.2020, 13.04.2023., 14.10.2024 i 10.12.2025. u visini od po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1), za sastav podneska od 28.02.2025. . u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč. 3.) za sastav podneska od 13.02.2024. u visini od po 25 bodova ( Tbr 8 toč. 4) za zastupanje na ročištima održanima 10.10.2023., 15.1.2023., 10.02.2025., 28.03.2025., 23.05.2025 i 08.04.2026. . svaki u visini od po 250 bodova (Tbr. 9 toč. 1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati troškove vještačenja u iznosu od 800,00 EUR što sveukupno iznosi 7.987,50 EUR. Tužitelju ne pripada trošak za sastav podneska od 14.01.2024. i 27.09.2024. jer istim samo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje kao niti trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a , a pored toga stranke presudu mogu podignuti putem e oglasne ploče. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki III izreke presude.

U Rijeci 29. svibnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

1. pun tužitelja

2. pun. tuženika