REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-890/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nataši Owens, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Owens, Houška i partneri d.o.o., protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Ivanu Glamuzina i Josipu Grošeta, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnice tužiteljice Ivane Matić, odvjetnice te zamjenika punomoćnika tuženika Azre Čustović, odvjetnice, dana 29. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

"I Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu od 09.06.2005.g. sklopljen između tužiteljice i tužene, potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću, broj OU-477/2005. II Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, s osnova stjecanja bez osnove isplatiti tužiteljici iznos od 19.559,53 EUR (147.371,30 kn) uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje: - na iznos od 206,12 EUR/1.553,00 kn teku od 04.08.2005.g. pa do isplate,

- na iznos od 212,22 EUR/1.599,00 kn teku od 07.09.2005.g. pa do isplate,

- na iznos od 208,91 EUR/1.574,00 kn teku od 04.10.2005.g. pa do isplate,

- na iznos od 211,03 EUR/1.590,00 kn teku od 05.11.2005.g. pa do isplate,

- na iznos od 210,37 EUR/1.585,00 kn teku od 10.12.2005.g. pa do isplate,

- na iznos od 211,03 EUR/1.590,00 kn teku od 10.01.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 207,84 EUR/1.566,00 kn teku od 07.02.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 207,31 EUR/1.562,00 kn teku od 08.03.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 205,06 EUR/1.545,00 kn teku od 07.04.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 204,79 EUR/1.543,00 kn teku od 06.05.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 205,06 EUR/1.545,00 kn teku od 06.06.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 203,33 EUR/1.532,00 kn teku od 10.07.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 205,72 EUR/1.550,00 kn teku od 07.08.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 204,39 EUR/1.540,00 kn teku od 06.09.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 205,45 EUR/1.548,00 kn teku od 07.10.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 204,79 EUR/1.543,00 kn teku od 08.11.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 205,45 EUR/1.548,00 kn teku od 20.12.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 201,21 EUR/1.516,00 kn teku od 08.01.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 200,01 EUR/1.507,00 kn teku od 08.02.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 202,27 EUR/1.524,00 kn teku od 12.03.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 200,01 EUR/1.507,00 kn teku od 05.04.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 198,16 EUR/1.493,00 kn teku od 14.05.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 196,30 EUR/1.479,00 kn teku od 06.06.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 194,57 EUR/1.466,00 kn teku od 07.07.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 195,90 EUR/1.476,00 kn teku od 04.08.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 196,70 EUR/1.482,00 kn teku od 06.09.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 193,64 EUR/1.459,00 kn teku od 10.10.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 193,63 EUR/1.458,90 kn teku od 16.11.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 201,08 EUR/1.515,00 kn teku od 08.12.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 199,48 EUR/1.503,00 kn teku od 10.01.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 203,20 EUR/1.531,00 kn teku od 07.02.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR/1.544,00 kn teku od 07.03.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 208,37 EUR/1.570,00 kn teku od 07.04.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 203,20 EUR/1.531,00 kn teku od 20.05.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 206,91 EUR/1.559,00 kn teku od 11.06.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 207,58 EUR/1.564,00 kn teku od 16.07.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR/1.544,00 kn teku od 11.08.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 204,66 EUR/1.542,00 kn teku od 06.09.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 209,17 EUR/1.576,00 kn teku od 22.10.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 224,43 EUR/1.691,00 kn teku od 08.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 212,22 EUR/1.599,00 kn teku od 02.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 228,68 EUR/1.723,00 kn teku od 20.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 232,40 EUR/1.751,00 kn teku od 23.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 230,94 EUR/1.740,00 kn teku od 11.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 231,07 EUR/1.741,00 kn teku od 31.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 230,54 EUR/1.737,00 kn teku od 08.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 226,93 EUR/1.709,79 kn teku od 16.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 224,57 EUR/1.692,00 kn teku od 30.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 224,04 EUR/1.688,00 kn teku od 11.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 226,69 EUR/1.708,00 kn teku od 14.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 229,35 EUR/1.728,00 kn teku od 23.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 225,76 EUR/1.701,00 kn teku od 10.11.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 227,89 EUR/1.717,00 kn teku od 03.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 229,74 EUR/1.731,00 kn teku od 04.01.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 236,11 EUR/1.779,00 kn teku od 23.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 234,26 EUR/1.765,00 kn teku od 02.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 237,18 EUR/1.787,00 kn teku od 30.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 236,25 EUR/1.780,00 kn teku od 17.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 239,43 EUR/1.804,00 kn teku od 10.06.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 254,36 EUR/1.916,50 kn teku od 06.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 250,85 EUR/1.890,00 kn teku od 14.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 261,33 EUR/1.969,00 kn teku od 08.09.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 257,48 EUR/1.940,00 kn teku od 15.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 255,29 EUR/1.923,50 kn teku od 19.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 264,52 EUR/1.993,00 kn teku od 15.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 278,72 EUR/2.100,00 kn teku od 05.01.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 267,44 EUR/2.015,00 kn teku od 09.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 274,07 EUR/2.065,00 kn teku od 21.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 270,68 EUR/2.039,45 kn teku od 18.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,29 EUR/2.044,00 kn teku od 25.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 291,33 EUR/2.195,00 kn teku od 15.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 290,13 EUR/2.186,00 kn teku od 15.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 308,45 EUR/2.324,00 kn teku od 17.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 297,83 EUR/2.244,00 kn teku od 07.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 287,48 EUR/2.166,00 kn teku od 11.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 288,41 EUR/2.173,00 kn teku od 23.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 288,80 EUR/2.176,00 kn teku od 23.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 293,05 EUR/2.208,00 kn teku od 26.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 297,30 EUR/2.240,00 kn teku od 28.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 297,83 EUR/2.244,00 kn teku od 27.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 292,65 EUR/2.205,00 kn teku od 10.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 295,31 EUR/2.225,00 kn teku od 24.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 591,70 EUR/4.458,16 kn teku od 09.07.2012.g. pa do isplate, po stopi u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini kamatne stope koja teče od dospijeća pojedinog iznosa do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II

Utvrđuje se da su djelomično ništetne odredba članka 7. Ugovora o kreditu od 09.06.2005.g. sklopljen između tužiteljice i tužene, kojom je obveza povrata sredstava vezana za CHF odnosno obračunata po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, te odredba članka 3. Ugovora o kreditu od 09.06.2005.g. sklopljen između tužiteljice i tužene, kojom je ugovorena jednokratna naknada naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.

III Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, s osnova stjecanja bez osnove isplatiti tužiteljici DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.557,10 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće:

- na iznos 0,57 EUR od 07.09.2005.g. pa do isplate,

- na iznos 1,05 EUR od 04.10.2005.g. pa do isplate,

- na iznos 1,07 EUR od 05.11.2005.g. pa do isplate,

- na iznos 1,50 EUR od 10.12.2005.g. pa do isplate,

- na iznos 4,39 EUR od 08.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos 7,43 EUR od 20.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 9,63 EUR od 23.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 10,62 EUR od 11.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 8,02 EUR od 31.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 8,55 EUR od 08.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 4,30 EUR od 16.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 1,17 EUR od 30.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 2,00 EUR od 11.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 3,65 EUR od 14.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 3,51 EUR od 23.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 1,84 EUR od 10.11.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 4,97 EUR od 03.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos 7,48 EUR od 04.01.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 11,04 EUR od 23.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 10,23 EUR od 02.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 15,07 EUR od 30.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 14,15 EUR od 17.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 15,94 EUR od 10.06.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 31,44 EUR od 06.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 28,25 EUR od 14.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 38,00 EUR od 08.09.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 34,63 EUR od 15.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 29,21 EUR od 19.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 40,64 EUR od 15.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos 55,18 EUR od 05.01.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 44,88 EUR od 09.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 48,49 EUR od 21.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 43,90 EUR od 18.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 44,73 EUR od 25.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 64,22 EUR od 15.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 66,12 EUR od 15.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 82,40 EUR od 17.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 74,04 EUR od 07.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 64,88 EUR od 11.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 63,62 EUR od 23.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 62,92 EUR od 23.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos 67,27 EUR od 26.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos 71,06 EUR od 28.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos 71,57 EUR od 27.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos 68,94 EUR od 10.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos 70,71 EUR od 24.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos 71,93 EUR od 09.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos 69,89 EUR od 09.07.2012.g. pa do isplate,

po stopi u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini kamatne stope koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007.g., od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, s osnova stjecanja bez osnove isplatiti tužiteljici DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 513,46 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 14.06.2005.g. do 31.12.2007.g. po stopi u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini kamatne stope, a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 naknaditi tužiteljici DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.033,58 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 29.05.2026. g., kao dana donošenja ove presude, do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 9.6.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 818-50-2880228, a koji je solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika pod brojem OU-477/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.683,00 CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca, uz ugovorenu valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama.

2. Nadalje, tužiteljica ističe kako se Ugovorom o kreditu u članku 7. obvezala otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća (tzv. valutna klauzula), a prema otplatnom planu koji je uručen tužiteljici po isplati kredita, s dospijećem svakog pojedinog anuiteta zadnjeg dana u mjesecu. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata u iznosu 3,5 %, kao promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, dok je u članku 3. Ugovora o kreditu ugovoren iznos jednokratne naknade koji je tuženik obračunao tužiteljici prilikom prvog korištenja kredita i to u iznosu 3,3 % od iznosa kredita – dakle u iznosu od 814,54 CHF.

3. Tužiteljica, dalje, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine (donesenim u kolektivnom sporu između tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i tuženik), ističe da je u spomenutom kolektivnom sporu utvrđeno, također, i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (kakva je i odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je obveza povrata kredita vezana uz CHF odnosno obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja) a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

4. Naime, tužiteljica ističe da je tuženik propustio obavijestiti potrošača tj. tužiteljicu o 4 bitne činjenice:

- o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu

- o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a,

- o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan

- o riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

5. Tužiteljica smatra da se nepoštenje, a time i ništetnost ugovorne odredbe iz čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku ogleda u tome da je tuženik, protivno dobroj vjeri, propustio u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, valjano i potpuno informirati tužiteljicu kao potrošača o svim relevantnim činjenicama, uvjetima, parametrima i ekonomskim posljedicama njezine kreditne obveze. Tuženik nije omogućio tužiteljici niti da o toj odredbi pojedinačno pregovara, čime je tužiteljica onemogućena donijeti valjanu odluku o preuzimanju svojih obveza temeljem predmetnog pravnog posla.

6. Također, tužiteljica ističe kako ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu čini i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, odredba članka 2. Ugovora o kreditu ne sadrži nikave smjernice prema kojima banka mora postupati prilikom utvrđenja kamatne stope što čini kamatnu stopu za svakog potrošača u toj poziciji neizvjesnom – tuženik je u svako vrijeme mogao promijeniti kamatnu stopu na način na koji je sam htio, što je i činio povisujući kamatnu stopu, tako da je od početno ugovorene kamatne stope od 3,5 % godišnje, kamata u jednom trenutku iznosila 6,5 %tj. skoro duplo od početne.

7. Kako je tužiteljica zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćala povećane iznose anuiteta, to ista ističe, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. godine, kako su u predmetnom Ugovoru o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (kakva je i odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovorena kamatna stopa mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora - tuženika), a da prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik i tužiteljica nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili parametre i metode izračuna za promjenu kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice u odnosu na tuženika.

8. Nadalje tužiteljica navodi kako je u predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik tužiteljici nametnuo još jednu nepoštenu i ništetnu odredbu u smislu Zakona o zaštiti potrošača i to odredbu iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 3,3% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i prema kojoj odredbi je tužiteljica platila 14.06.2005.g. tuženiku iznos od 814,54 CHF odnosno iznos od 3.868,65 HRK prema tečaju banke (tuženika) na dan korištenja kredita, a što danas iznosi 513,46 EUR.

9. Tužiteljica ističe kako o jednokratnoj naknadi za obradu (korištenje) kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale, već je isto sastavni dio tipskog ugovora tuženika. Ugovor o kreditu, sastavljen od strane tuženika, ponuđen je tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“, bez pojedinačnog pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, što je dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Ugovaranje takve naknade predstavlja zapravo prikrivenu naknadu koju tuženik neosnovano nameće tužiteljici kao korisniku kredita i potrošaču, bez da je tuženik zauzvrat obavio bilo kakvu uslugu odnosno isporučio bilo kakav proizvod. Stvarni troškovi u trenutku sklapanja ugovora padali su na teret tužiteljice jer je ona bila ta koja je platila trošak solemnizacije javnog bilježnika, a ne tuženik.

10. Dakle, tužiteljica smatra kako slijedom svega prethodno navedenog proizlazi da nepoštenost i ništetnost svih prethodno navedenih ugovornih odredbi čine cijeli ugovor o kreditu ništetnim, pri čemu ističe da su odredbe o valutnoj klauzuli odnosno vezanje glavnice i otplate kredita uz valutu švicarski franak i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci ugovora o kreditu te su stoga ništetne pa bez njih niti cijeli predmetni ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika ne može ostati na snazi.

11. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je u cijelosti ništetan predmetni ugovor o kreditu, kao i da tuženik na ime stjecanja bez osnove, uslijed ništetnosti cijelog predmetnog ugovora o kreditu, isplati tužiteljici iznos od 19.559,53 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

12. Nadalje, tužiteljica za slučaj da sud ne usvoji prethodno postavljeni (osnovni) tužbeni zahtjev kao osnovan, postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da sud:

- utvrdi da su djelomično ništetne odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je obveza povrata sredstava vezana za CHF odnosno obračunata po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja te odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada naplaćena prilikom prvog korištenja kredita

- naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa od 1.557,10 EUR s osnove ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos počev od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa, do isplate,

- naloži tuženiku isplatu iznosa od 513,46 EUR s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi naplaćenoj prilikom korištenja kredita, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.06.2005. godine do isplate. Potražuje i parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja, do isplate.

13. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe da niti jedan od spornih elemenata predmetnog Ugovora, dakle niti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a niti odredba o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita nisu ništetne odredbe, a sve i da jesu ništetnost tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu.

14. Nadalje, tuženik navodi kako je izreka presude donesene u spomenutom kolektivnom sporu apstraktna, da u postupku kolektivne zaštite sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene te da se u ovom parničnom postupku treba utvrditi nalaze li se nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, promjenjivoj kamatnoj stopi i jednokratnoj naknadi za korištenje kredita i u predmetnom ugovoru o kreditu. Pored navedenog, tuženik ističe da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, dok se navedene odluke iz kolektivnog spora odnose na stambene kredite. Također, tuženik ističe kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužiteljice). Navodi kako su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin ugovor o kreditu, da je tužiteljica mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, tako da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno da će joj visini anuiteta ovisiti o kretanju tečaja CHF. Osim što je tuženik tužiteljici prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu dao sve informacije temeljem kojih je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, tuženik ističe da je solemnizacijom ugovora o kreditu javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama predmetni ugovor o kreditu jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Također, tuženik ističe da je prilikom ugovaranja valutne klauzule tužiteljici dao sve potrebne informacije vezane uz valutnu klauzulu odnosno uz tečaj CHF kojima je i sam raspolagao.

15. Tuženik, također, smatra da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, kao i da na razumljivost te odredbe ukazuje i činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran odnosno da je tužiteljici predmetni ugovor o kreditu obrazložen po javnom bilježniku. Ističe, također, kako citiranim presudama iz kolektivnog spora nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tuženik smatra da u ovom pojedinačnom parničnom postupku treba utvrditi da li su promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Ističe, dalje, kako je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija primjena je bila ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 9 istog. Tuženik je u svojim, tada važećim, Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika te cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke i to: kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanje tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa, kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu, imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu te ističe kako su navedeni kriteriji detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Navodi da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu te ističe da je sklapajući predmetni ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužiteljica unaprijed dala suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je stoga trebala očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Osim toga tuženik je svoje djelatnike obučavao da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je i tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila upozorena na taj rizik i nije joj mogao ostati nepoznat.

16. U odnosu na jednokratnu naknadu za korištenje kredita, u odgovoru na tužbu, tuženik ističe kako je ta odredba, također, jasna, razumljiva i lako uočljiva pa je stoga isključena od ocjenjivanja nepoštenosti, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze pa je stoga stav tuženika da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Čak i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, tuženik smatra kako tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja te ističe kako je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu a tužiteljica je potpisom tog ugovora izjavila da je upoznata sa istima i pristala na njihovu primjenu, dok nije postojala obveza tuženika da u samom ugovoru o kreditu navede na što se sve odnosi naknada za obradu kredita i koje troškove istom pokriva.

17. Dalje, u odgovoru na tužbu tuženik ukazuje i na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje Zakon o konverziji) kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, navodeći da je cilj tog Zakona bio dvojak: otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Ističe kako su odredbom čl. 19.st.3. Zakona o konverziji iz primjene tog Zakona izričito isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Tuženik smatra, uzimajući u obzir ciljeve Zakona o konverziji, da je očigledno da je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužiteljice) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Nadalje, tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužiteljica ukazuje predstavljaju eventualno zabranu manjeg značaja zbog čega se, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ne može isticati.

18. Zaključno, tuženik osporava zatraženi tijek kamata jer smatra da nije bio nesavjestan stjecatelj, ističe i prigovor zastare, prigovara visini tužbenog zahtjeva te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom na parnični trošak tekućom od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

19. Također, samo u slučaju da sud usvoji osnovni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog predmetnog Ugovora o kreditu i isplatom iznosa od 19.559,53 EUR s osnove ništetnosti cijelog predmetnog ugovora o kreditu, tuženik ističe prigovor radi prebijanja kojim traži da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 15.559,31 EUR / 117.231,64 kn (što je iznos kredita koji je tuženik isplatio tužiteljici) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.06.2005. (kao dana isplate kredita tužiteljici) do isplate.

20. Nadalje, sud ističe kako je na pripremnom ročištu održanom 09.12.2024. tuženik je učinio nespornom visinu dijela eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 513,46 EUR, što predstavlja jednokratnu naknadu za korištenje odnosno obradu kredita koju je tuženik naplatio tužiteljici, tada u iznosu od 814,54 CHF (sada 513,46 EUR) te je učinio nespornim da je ta naknada tužiteljici naplaćena 14.6.2005. godine. Također, tuženik je učinio nespornom visinu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u iznosu od 1.557,10 EUR te je učinio nespornim da na svaki pojedini utuženi iznos s osnove valutne klauzule tužiteljica u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu potražuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa. Dakle, na navedenom ročištu, tuženik je istaknuo kako nije sporna visina eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, ali da tuženik i nadalje osporava kako osnov prvog (osnovnog) tužbenog zahtjeva i visinu istog, kao i osnov eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva te, također, smatra i da kod eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva zakonska zatezna kamata ne može teći od dana plaćanja nego eventualno od utuženja.

21. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 818-50- 2880228 od 09.06.2005. godine, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom ugovoru o kreditu za razdoblje od 30.06.2005. do 03.11.2022. godine, tuženikove Uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Kia, tijekom akcije u trajanju od 1.6. do 30.6.2005. godine, u suradnji s tvrtkom "KMAG" d.o.o., u CHF i EUR (dalje: tuženikovi Uvjeti za auto kredite), tuženikove Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila koji su u primjeni od 01.06.2005. godine, pregled tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF od prvog kvartala 2004. godine do prvog kvartala 2013. godine, saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

22. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra osnovni (prvi) tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog predmetnog Ugovora o kreditu i isplatom iznosa od 19.559,53 EUR u cijelosti neosnovanim, dok eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim tužiteljica traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je obveza povrata sredstava vezana za CHF odnosno obračunata po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja te odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada naplaćena prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplatu iznosa od 1.557,10 EUR i 513,46 EUR, ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim.

23. Među strankama je nesporno da je dana 09.06.2005. godine između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 818-50-2880228, solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću u Dubrovniku pod brojem OU-477/2005, kojim Ugovorom se otplata kredita veže uz valutu švicarskog franka – tzv. valutna klauzula (dio odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu), kao i da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (dio odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu), time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 3,50% godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana na više jednostranom odlukom tuženika, kao i da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao te da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit. Nije sporno niti da je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za korištenje (obradu) kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, time da se navedena naknada naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, niti je sporno da je tu naknadu tuženik naplatio tužiteljici dana 14.06.2025 godine u utuženom iznosu od sada 513,46 EUR. Nesporna je i visina cjelokupnog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, obzirom da je istu tuženik učinio nespornom na ročištu održanom 09.12.2024.godine.

24. Sporno je jesu li nepoštene, a slijedom toga i ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se otplata kredita veže uz tečaj švicarskog franka te kojima je ugovoreno plaćanje naknade za korištenje (obradu) kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 3,30% iznosa kredita, a posljedično tome sporno je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove zbog spornih odredbi. Sporno je, također, je li predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan ili su ništetne samo prethodno navedene odredbe tog ugovora. Dakle, sporan je osnov osnovnog (prvog) tužbenog zahtjeva i visina istog. Sporan je i osnov eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Nadalje, sporno je je li nastupila zastara te zatraženi tijek kamata obzirom tuženik smatra da nije nesavjesni stjecatelj.

25. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužiteljice. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03, dalje ZZP/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenutom presudom utvrđeno je i to da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

26. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1729/13 od 13.6.2014. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika u dijelu kojim je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika i u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi potrošačkih ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

28. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 03.09.2019. godine. Navedenom presudom u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3. st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom.

29. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o trome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Valja reći da se tužitelj u traženju pravne zaštite u ovom konkretnom slučaju poziva upravo na utvrđenja navedenih odluka. Isto tako ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu tuženik je postupio nepošteno, a posljedica takvih nepoštenih odredbi je ništetnost, budući da kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe čl. 46. st. 2 i čl. 50. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91., 73/91., 113/93., 03/94., 07/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO) koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. u vezi s čl. 1065. novog ZOO-a (NN 35/05), obzirom da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 09.06.2005.godine, dakle, prije stupanja na snagu novog ZOO-a. Naime, ugovorne odredbe gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, dakle jedne ugovorne strane. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba i ona je u ovom slučaju zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa stoga predmetna odredba Ugovora kojom se određuje visina promjenjive kamatne stope uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer je tuženik onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata. Osim toga valja reći i to da su sukladno ZOO-u stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti s druge strane. Stoga su odredbe ugovora kojima se promjena kamatne stope čini zavisnom samo o odluci banke (tuženika) nepoštene i ništetne.

30. Odredba čl. 502c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koja odredba je identična odredbi čl. 138a ZZP/07, kao i prema odredbi čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi povrata preplaćenih anuiteta kredita, a koje preplata je uzrokovana postupanjem tuženika.

31. I odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine utvrđeno je, kako to navodi Ustavni sud RH: "…da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene slijedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama." U navedenoj odluci Ustavni sud se poziva i na svoj predmet broj U-III- 1170/2021 navodeći da je u tom predmetu odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formularnog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu i to stoga jer su te okolnosti pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se, uslijed primjene čl. 502.c ZPP-a, na te okolnosti ne mogu ponovno izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu. Dakle, o svim prethodno navedenim okolnostima koje spominje Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranim odlukama odnosno predmetima, sukladno čl. 502.c ZPP-a, ne mogu se ponovno izvoditi dokazi u ovom pojedinačnom parničnom postupku.

32. Međutim, kako iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30.6.2022. godine proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, to je ovaj sud radi utvrđivanja tih okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, dok zaposlenika tuženika sud nije saslušao kao svjedoka u ovom parničnom postupku jer niti jedna parnična stranka nije predložila njegovo saslušanje, a, a ne radi se o situaciji iz čl. 7 .st.2. ZPP-a. Također, sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem kao svjedoka javnog bilježnika Anđelka Stanića. Naime, sud ističe kako je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužiteljici kao potrošaču učiniti razumljivom (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., iz kolektivnog spora zaštite interesa potrošača). Naime, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ugovora, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Uostalom, javni bilježnik se sigurno ne može sjećati solemnizacije konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen i solemniziran 2005.godine, dakle gotovo punih 18 godina prije podnošenja tužbe.

33. Tužiteljica je iskazala kako tuženik nije njezina matična banka već je do zaključenja ugovora o kreditu s tuženikom došlo na način da su tužiteljica i njezin suprug vidjeli reklamu autosalona Kia za automobile marke Kia te kada su otišli u autosalon u kojem se prodaju Kia automobili i pitali mogu li kupiti auto na kredit te su im tamo rekli da oni surađuju sa Raiffeisen bankom i da kod Raiffeisen banke mogu dobiti auto kredit za Kia automobil koji su odabrali. Iz auto salona su suprug i ona otišli u poslovnicu Raiffeisen banke u Dubrovniku, rekli su u banci da im treba auto kredit za Kia automobil te da su im u auto salonu rekli da sa njima (bankom) surađuju vezano uz kredite. Službenica u banci tada im je rekla da imaju akciju za kredite u švicarskim francima odnosno objasnila im je da ta akcija znači da je to kredit s najpovoljnijim uvjetima tada, a koji ima i povoljniju kamatu od kredita u eurima. Dakle, postojali su i krediti koji su bili vezani uz EUR, ali njima je službenica u banci ponudila baš ugovor koji je vezan uz CHF kao akcijski odnosno najpovoljniji kredit. Nadalje, tužiteljica je iskazala da joj je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu bilo jasno da valutna klauzula konkretno znači da je njezin kredit vezan uz valutu CHF tj. da mora plaćati ratu kredita prema onom tečaju koji vrijedi na dan dospijeća, odnosno bilo joj je jasno da se tečaj CHF može mijenjati i na više i na niže. Međutim, tužiteljica je istaknula da ju u banci nitko nije upozorio da bi kredit koji je vezan valutnom klauzulom uz CHF bio rizičan kredit, već su joj ga nudili kao najpovoljniji kredit. Isto tako, nisu joj u banci objasnili koji razlozi, kriteriji i parametri, mogu dovesti do promjene tečaja švicarskog franka, a prema njezinom saznanju tečaj švicarskog franka je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio stabilan, čak stabilniji od eura. Što se tiče same kamatne stope, u ugovoru je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, time da je u trenutku zaključenja ugovora ona iznosila 3,50%, a tijekom otplate kredita, koliko se sjeća povećala se i na više od 6,00%, misli da je najviša bila 6,50%. U fazi koja je prethodila sklapanju ugovora o kreditu, službenica banke nije joj objasnila koji razlozi, kriteriji i parametri mogu dovesti do promjene kamatne stope, niti joj je uručena Odluka o kamatnim stopama banke. Sjeća se da je samo kada bi se kamata povećala došla pisana obavijest banke da je došlo do povećanja kamatne stope i da obzirom na isto mora platiti veću mjesečnu ratu. Ne sjeća se točno kada, ali tijekom otplate kredita, što zbog povećanja tečaja, što zbog povećanja kamatne stope, došlo je i do povećanja mjesečne rate kredita, tako da je ta rata bila povećana čak 60% do 70% u odnosu na početnu mjesečnu ratu. U banci joj uopće nisu nudili mogućnost zaključenja ugovora s fiksnom kamatnom stopom. Također tužiteljica je iskazala da je željela dignuti kredit na rok otplate od 5 godina, ali u banci su joj rekli da ne može dobiti kredit na 5 godina, nego na rok otplate od 7 godina jer prema svojoj plaći ne može podmirivati ratu kredita koja bi bila na rok od 5 godina. Tužiteljica je, nadalje, iskazala da joj službenici u banci nisu dali nikakvo posebno objašnjenje vezano uz naknadu za korištenje kredita. Naime, službenica u banci joj je samo rekla da će banka naplatiti naknadu za korištenje kredita, time da joj nije rekla u kojem iznosu će ta naknada biti, nije joj rekla niti točan postotak te naknade, kao niti na što se ta naknada točno odnosi, odnosno koji troškovi i usluge banke bi se pokrivali tom naknadom. Naime, koliko joj je poznato, sve banke su u to vrijeme naplaćivale naknade za obradu kredita, to je bila politika banaka i na to se nije moglo utjecati. Dalje je tužiteljica iskazala kako u samom sastavljanju ugovora o kreditu nije sudjelovala, već su ju iz banke pozvali kad su sastavili ugovor o kreditu. Prije nego je potpisala ugovor o kreditu, isti je pročitala i sjeća se da je bio naveden iznos kredita koji su joj odobrili, rok otplate od 7 godina, pisala je kamatna stopa od 3,50% te da je kamatna stopa dalje promjenjiva. Koliko se sjeća, u ugovoru o kreditu bila je navedena i obveza plaćanja naknade za korištenje kredita u nekom postotku, ali sad se više točno ne može sjetiti u kojem. Također, tužiteljica je iskazala da joj je, koliko se sjeća, naknada za korištenje kredita naplaćena već kod korištenja kredita od iznosa kredita, nije morala dodatno istu plaćati. Prilikom solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu javni bilježnik nije joj objašnjavao niti jednu od ugovornih odredbi. Troškove solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika platila je osobno, to nije išlo iz iznosa kredita. Prije predmetnog ugovora o kreditu nije imala kredit koji bi bio vezan uz CHF, imala je kredit koji je bio vezan uz EUR, ali taj je kredit otplatila bez ikakvih problema jer, ako je i došlo do povećanja rate, radilo se o neznatnim povećanjima.

34. Sud je iskazu tužiteljice poklonio vjeru u cijelosti jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično te sukladno odredbama predmetnog ugovora o kreditu, a u prilog istinitosti njezinog iskaza govori i činjenica da niti tuženik nije prigovarao istinitosti iskaza tužiteljice.

35. Ovaj sud ističe kako status potrošača tužiteljice proizlazi iz činjenice da je predmetni ugovor o kreditu sa tuženikom zaključila kao fizička osoba, što je sud utvrdio uvidom u predmetni Ugovor o kreditu. Isto tako, iz Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je namjena kredita kupnja vozila KIA, što potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom. Iz navedenog sud zaključuje da je tužiteljica, kao fizička osoba, sa tuženikom koji ima status trgovca, predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje automobila, dakle, za zadovoljenje svojih osobnih potreba, a tuženik ni na koji način nije dokazao da je tim automobilom tužiteljica obavljala trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, iz čega proizlazi da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a isto tako i u smislu kasnijeg čl. 3. st. 1. ZZP/07 koji je stupio na snagu tijekom otplate predmetnog kredita.

36. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog, predmetnog Ugovora o kreditu, službenica u banci, kao korisnicu kredita ni na koji način nije upozorila da bi kredit koji je vezan uz valutu CHF bio rizičan kredit, nije joj objašnjavala koji parametri, odnosno kriteriji mogu utjecati na promjenu tečaja švicarskog franka, nije joj dala nikakva objašnjenja vezana uz ugovornu kamatnu stopu. Dakle, dakle službenica banke nije dala tužiteljici ikakve obavijesti o parametrima i kriterijima promjene kamatne stope, a isto tako niti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno nije joj dala obavijesti o rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi (o tuženikovoj jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli) na određivanje njene (tužiteljičine) novčane obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, već joj je naprotiv, kao što je prethodno navedeno, službenica banke (tuženika) preporučila kredit koji je vezan uz CHF kao akcijski odnosno tada najpovoljniji kredit, koji ima i povoljniju kamatu od eurskog kredita. Takvo postupanje tuženika, kao trgovca, odnosno kao jače ugovorne strane, u odnosu na tužiteljicu, kao potrošača, odnosno slabiju ugovornu stranu, ovaj sud smatra postupanjem koje je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO-a, imajući pri tome u vidu da se radi o tipskom, odnosno standardiziranom Ugovoru koji je sastavila banka (tuženik) i pozvala tužiteljicu, kad je sastavila Ugovor o kreditu. Naime, stav je ovog suda da je banka (tuženik) kao financijska institucija čiji zaposlenici raspolažu specifičnim ekonomskim i financijskim znanjima bila dužna informirati tužiteljicu o kriterijima, parametrima i razlozima koji utječu na promjenu tečaja švicarskog franka i promjenu ugovorene kamatne stope te kako to utječe na određivanje ukupne kreditne novčane obveze tužiteljice, a što je u predugovornoj fazi i pri zaključenju predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, čijem iskazu je sud poklonio vjeru, a ni tuženik mu nije prigovorio.

37. Pri tome sud ističe kako nije sporno da ugovorena promjenjiva kamatna stopa znači da se ista može promijeniti tijekom otplate kredita, kao što nije sporno da se tijekom otplate kredita tečaj CHF može mijenjati, kao i da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu bilo jasno da valutna klauzula konkretno znači da je njezin kredit vezan uz valutu CHF tj. da mora plaćati ratu kredita prema onom tečaju koji vrijedi na dan dospijeća, odnosno bilo joj je jasno da se tečaj CHF može mijenjati i na više i na niže. Međutim ovaj sud smatra da tužiteljica nije mogla procijeniti potencijalne, znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, mogla imati za njezine financijske obveze po predmetnom ugovoru o kreditu jer nju kao potrošača tj. slabiju ugovornu stranu banka nije upozorila na posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i jednostrane promjeni kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Prethodno opisano postupanje banke kao financijske institucije u čiju poslovnu djelatnost spada i zaključivanje ugovora o kreditu, smatra ovaj sud, u suprotnosti je i s čl. 18. st. 2. ZOO-a.

38. Nadalje, sud ističe kako je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je tužiteljica, prilikom zaključenja ugovora o kreditu, mogla odabrati i kredit koji je vezan uz valutu EUR te se poziva na svoje Uvjete za auto kredite koji su bili u primjeni u razdoblju u kojem je podizan predmetni kredit (list 50 do 55 spisa). Međutim, stav je ovog suda da je u situaciji kada tužiteljici, kao korisnici kredita i slabijoj ugovornoj strani, služenica banke (tuženika) nudi kredit koji je valutnom klauzulom vezan uz CHF kao najpovoljniji kredit odnosno koji je povoljniji i od eurskog kredita, bilo iluzorno za očekivati da tužiteljica odabere kredit koji je valutnom klauzulom vezan uz EUR odnosno kredit koji je za nju nepovoljniji. Osim toga, sud ističe kako su u spomenutim tuženikovim Uvjetima za auto kredite, opisani uvjeti auto kredita vezanih uz CHF i EUR, ali tuženik nije dostavio dokumentaciju koja se odnosi na predmetni ugovor o kreditu, iz koje bi sud mogao zaključiti je li tužiteljica bila kreditno sposoban i za dizanje kredita u eurima ili nije. Sve navedeno, smatra ovaj sud, upućuje na neosnovanost tuženikovih navoda iz odgovora na tužbu.

39. Slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud smatra da su sporne ugovorne odredbe kojima tuženik jednostrano mijenja visinu ugovorene kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama (dio odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu), kao i odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF odnosno kojom je obveza povrata kredita vezana za CHF odnosno obračunata po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (dio odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu) nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, da kao takve nisu tužiteljici bile lako razumljive te da nepoštenost tih ugovornih odredbi dovodi do ništavosti istih u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

40. Pri tome, vezano uz odredbu čl. 84. ZZP/03 u kojoj je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ističe da zahtjev iz čl. 84. ZZP/03 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, podrazumijeva ne samo gramatičku razumljivost te odredbe potrošaču, već „… u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učink svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu.“ (tako VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017. godine), a što je kod zaključenja predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako je prethodno obrazloženo. Nadalje, u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C- 186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula C i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, kao i za mogućnost promjene ugovorene kamatne stope, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze.

41. Nadalje, ovaj sud je čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu e utvrdio da je čl. 3. istog ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

42. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

43. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

44. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (84 mjeseca tj. 7 godina kako je ugovoreno čl. 4. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 2. Ugovora o kreditu), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

45. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

46. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužiteljici kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

47. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud je stava da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužiteljici, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj predmetnog Ugovora.

48. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

49. Iz predmetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci naknadu za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, time da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

50. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljica nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

51. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za korištenje (obradu) kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 3. u dijelu koji se odnosi na naknadu za korištenje (obradu) kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama, i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

52. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

53. Pri tome se ističe da niti odredbe čl.1065. do 1068. ZOO-a, ne predviđaju plaćanje naknade za korištenje (obradu) kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

54. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

55. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za korištenje kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3.30% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača (tužiteljice) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita.

56. Obzirom da iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da ga je prethodno pripremio i sastavio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a isto potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom. Sve navedeno upućuje da je, iako je u čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu navedena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita, izostala informiranost tužiteljice od strane tuženika na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi, od kojih stvarnih troškova i usluga banke, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03.

57. Nadalje, prema članku 142. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

58. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 9. istog, između ostalog, ugovoreno da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti banke Kreditora (tuženika) kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je u tuženikovim općim aktima propisano plaćanje jednokratne naknade za obradu (korištenje) kredita, kao i da je ugovorenu kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim aktima te da je potpisom ugovora tužiteljica pristala na primjenu tih općih akata te da je s istima upoznata.

59. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl.142. st. 1. ZOO- a, stav je ovog suda da se o odredbama općih akata kreditora (tuženika) na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što posljedično znači da tužiteljica sa tuženikom nije mogla pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu (korištenje) kredita, kao niti o tuženikovoj Odluci o kamatnim stopama.

60. Vezano uz tuženikov prigovor da iz ciljeva i odredaba Zakona o konverziji proizlazi da je očigledno da je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužiteljice) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, ovaj sud prije svega ističe kako je konverzija rađena da bi se potrošače koji su imali zaključene ugovore o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF dovelo u položaj istovjetan onome koje su imali potrošači u kreditima s valutnom klauzulom u EUR te im se olakšala daljnja otplata kredita uklanjanjem ogromnih tečajnih razlika koje je generirao švicarski franak. Dakle, da bi se konverzija (izjednačavanje položaja CHF i euro korisnika kredita - čl.19.b Zakona o konverziji) uopće provela, notorno je da se moralo raditi o kreditima koji su u otplati (ili su prethodno otkazani radi neuredne otplate). A contrario, oni krediti koji su otplaćeni prije konverzije, nisu po logici stvari nikako mogli biti predmetom konverzije jer se više nije imalo što izjednačavati i prebacivati obveze u euro kredit. Ti ugovorni odnosi su već tada bili okončani otplatom kredita, dok se konverzija bavila samo regulacijom daljnjeg ugovornog odnosa. Dakle, to je osnovni razlog zašto su otplaćeni krediti isključeni iz konverzije, a ne zato što nije postojala znatna neravnoteža među ugovornim stranama. Pri tome se ističe kako sintagma „znatna neravnoteža“ izrijekom uopće ne postoji u Zakonu u konverziji, odnosno glavi IV.a, već se pojavljuje u ZZP/03.

61. Također, vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede, na koje ukazuje tužiteljica, eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja radi čega se ne može isticati ništetnost spornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, o jednostranoj promijenjivosti kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i jednokratnoj naknadi za korištenje kredita, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako odredba čl. 107. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen (što je slučaj kod predmetnog kredita), ovaj sud smatra da se, međutim, (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, o jednostranoj promijenjivosti kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i jednokratnoj naknadi za korištenje kredit, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.

62. Nadalje, vezano uz tuženikov prigovor da se presuda koja je donesena u kolektivnom sporu ne odnosi na auto kredite već samo na stambene kredite, ovaj sud ističe kako je i taj prigovor tuženika neutemeljen i to stoga jer iz izreke pravomoćne presude donesene u spomenutom kolektivnom sporu proizlazi da se ista odnosi na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine vezano uz ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a predmetni kredit je potrošački kredit koji je zaključen u navedenom razdoblju tj. 09.06.2005. godine.

63. Dalje, ovaj sud ističe da iako su utvrđene ništetnim odredba kojom tuženik jednostrano mijenja visinu ugovorene kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama (dio odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu), odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF odnosno kojom je obveza povrata kredita vezana za CHF odnosno obračunata po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (dio odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu), kao i odredba o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu), stav je ovog suda da ništetnost spornih ugovornih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu iz razloga koji će biti obrazloženi u nastavku obrazloženja ove presude.

64. Prema odredbi čl.103. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovoraugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl.105. st. 1. ZOO-a). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.čl.105. st.2. ZOO-a).

65. Ugovorom o kreditu, prema odredbi čl. 1065. ZOO-a, banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

66. Predmetnim je Ugovorom o kreditu bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se (zbog ništetnosti odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika), kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje.

67. Kad obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon naređuje što drugo (čl. 394. ZOO). Odredba čl. 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

68. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebne odredbe, i to odredbe čl. 81. ZZP/03. Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka (tuženik) korisniku kredita (tužiteljici) dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti (u konkretnom je slučaju tužiteljica je kredit otplatila).

69. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1065. st. 2. ZOO u vezi s čl. 1066. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik, kao banka, stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, a ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika, valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i jednokratnoj naknadi za korištenje kredita je u ovoj pravnoj stvari i utvrđena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga je stav ovog suda da predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, može opstati. (tako i VSRH u presudi Rev-274/2024 od 22.01.2025. godine).

70. Slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud je u točki I izreke, kao neosnovan odbio osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti i isplatu iznosa od 19.559,53 EUR kao stečenog bez osnove za slučaj utvrđenja ništetnosti cijelog Ugovora, obzirom da nije utvrđena ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, dok je ovaj sud kao osnovan u točki II izreke usvojio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da su djelomično ništetne odredba članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je obveza povrata sredstava vezana za CHF odnosno obračunata po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF) te odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada naplaćena prilikom prvog korištenja kredita (odredba o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita).

71. Utvrđenjem spornih ugovornih odredbi ništetnim, nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinak ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužan platiti da se od početka otplate, za cijelo vrijeme otplate kredita primjenjivala otplata prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a učinak ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita jest da tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za korištenje kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a, u vezi s čl. 104.st.1 ZOO-a.

72. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud ističe kako se prema odredbi čl. 110. ZOO-a pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Dalje, odnosu na prigovor zastare za stjecanje bez osnove zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, ovaj sud ističe kako se radi o stečenom bez osnove, tako da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO-a. Stav je ovog suda da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba u tom predmetu je podnesena 4.4.2012. godine), prekinuta zastara na temelju čl.388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u odnosu na tuženika u pogledu vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dana 14.06.2018. godine, kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 tj. kada je pravomoćno okončan prethodno spomenuti postupak po kolektivnoj tužbi u odnosu na ovdje tuženika (tako i Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. godine). Dakle, na temelju čl. 392. st. 3. ZOO-a, zastarni rok od 5 godina počeo je iznova teći 14.6.2018. godine te istekao 14.6.2023. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10.02.2023. godine, to proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

73. Nadalje, vezano uz istaknuti prigovor zastare u odnosu na stjecanje bez osnove zbog ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita ovaj sud ističe kako je i u tom dijelu tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, taj zahtjev za isplatu zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, prema odredbi čl. 371. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti ove prvostupanjske presude, kojom je utvrđena ništavost odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita, to zastarni rok od pet godina propisan čl. 371. ZOO-a nije protekao.

74. Slijedom svega prethodno navedenog te obzirom da među strankama nije sporna visina eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.557,10 EUR, kao stečenog bez osnove uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to ovaj sud na temelju čl. 210. ZOO-a, u točki III izreke dosuđuje tužiteljici iznos od 1.557,10 EUR, koliko je tužiteljica i zatražila.

75. Također, obzirom na prethodna utvrđenja te obzirom da među strankama nije sporna visina eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 514,46 EUR, kao stečenog bez osnove uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita, to ovaj sud na temelju čl. 210. ZOO-a, u točki Iv izreke dosuđuje tužiteljici iznos od514,46 EUR, koliko je tužiteljica i zatražila.

76. Nadalje, ovaj sud smatra da na svaki pojedini utuženi iznos, tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata počev od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, na temelju čl.214. ZOO-a, kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan (nepošten) od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

77. Ovaj sud je stava da se tuženik može smatrati nepoštenim (nesavjesnim) stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, koju odredbu je u ugovor unio sam tuženik, bez da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, u cijelosti informirao potrošača (tužiteljicu) o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o mogućnosti i razlozima promjene tečaja švicarskog franka te je na temelju takve nepoštene ugovorne odredbe naplaćivao od tužiteljice novčane iznose koji mu nisu pripadali. Slijedom navedenog te obzirom da je tuženik na pripremnom ročištu održanom 09.12.2024. godine učinio nespornim da tužiteljica na svaki pojedini utuženi iznos(koji potražuje eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli) potražuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate, to je na temelju čl. 277. st. 1. ZOO-a, u vezi s čl. 214. ZOO-a, presuđeno kao u točki III izreke ove presude u pogledu zatražene zatezne kamate na svaki pojedini dosuđeni iznos u točki III izreke.

78. Također, ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita tuženik je, smatra ovaj sud postupao nesavjesno (nepošteno) iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužiteljica utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nesavjesno (nepošteno) postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na, tužiteljicu kao potrošača, i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporno da je jednokratnu naknadu za korištenje kredita tuženik naplatio tužiteljici 14.06.2005. godini, ovaj sud tužiteljici, na temelju čl. 277. st. 1. ZOO-a, u vezi s čl. 214. ZOO-a, u točki IV izreke dosuđuje zateznu kamatu na iznos od 513,46 EUR, od 14.06.2005. godine, kao dana plaćanja sporne naknade, do isplate, a kako je tužiteljica i zatražila tužbenim zahtjevom.

79. Visina kamatne stope određena do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. pa nadalje po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. novog ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

80. Obzirom da je tuženik postavio prigovor radi prebijanja samo za slučaj da sud usvoji osnovni tužbeni zahtjev, a sud je taj tužbeni zahtjev odbio, to ovom presudom sud nije odlučivao o tuženikovom prigovoru radi prebijanja.

81. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužiteljice odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

82. Obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom to je ovaj sud parnični trošak odmjerio prema vrijednosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtijeva, a ovaj sud smatra da je to iznos od 2.070,56 EUR, što je dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva na isplatu (1.557,10 EUR + 513,46 EUR) obzirom da je dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba čl. 7 i čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu samo prethodno pitanje za odlučivanje o evenutalno kumuliranom tužbenom zahtjevu na isplatu (tako i VSRH u odlukama Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

83. Trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 100 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 04.06.2024. - 100 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na 2 ročišta – 09.12.2024. i 19.05.2025. – svako ročište po 100 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 400 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 800,00 EUR. Na taj iznos obračunat je PDV po Tbr. 46 u iznosu od 25%, što iznosi 200,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku iznosi 1.000,00 EUR.

84. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 21.11.2024., obzirom da ovaj sud smatra kako je u bitnome navode iz tog podneska tužiteljica mogla iznijeti ili u svom podnesku od 04.06.2024. ili na ročištu održanom 09.12.2024., koji su joj priznati u trošak, slijedom čega ovaj sud smatra da sastav podneska od 21.11.2024. nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

85. Trošak sudskih pristojbi tužiteljice sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,58 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 1. ZSP-a, prema vrijednosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.070,56 EUR, dok tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u zatraženom iznos ud 242,05 EUR, obzirom da je tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe na temelju čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a.

86. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela s osnovom i visinom eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, to joj sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 1.000,00 EUR i cjelokupni naprijed priznati trošak sudskih pristojbi u iznosu od 33,58 EUR, što čini ukupni parnični trošak tužiteljice u iznosu od 1.033,58 EUR, kao u točki V izreke ove presude.

87. Tužiteljica je zatražila i zateznu kamatu na parnični trošak te joj je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 1.033,58 EUR, tekuću od 29.05.2026. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je naloženo tuženiku plaćanje troškova postupka tužiteljici.

88. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom.

U Zagrebu, 29. svibnja 2026. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisano županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika