REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3899/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. travnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika JŠ, odvjetničkog vježbenika, dana 29. svibnja godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 041-50-2639157, sklopljenog dana 25. siječnja 2005. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja EŠ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva, dakle točka 3. Ugovora, u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita;

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju EŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 767,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.1.2005. godine do 31.12.2007.godine po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, naknaditi tužitelju EŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od čl. 649,19 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.05.2026. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 25. siječnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-2639157, u svrhu kupnje novog vozila za osobne potrebe. Točkom 3. Ugovora, određeno je: „3.

/treće/ NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ Tuženik je tužitelju dana 28. siječnja 2005., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 5.786,02 kn, dakle upravo 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, kako su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Također, tužitelj smatra da je iz svega gore navedenog jasno da je sporna ugovorna odredba nepoštena, jer je protivna prisilnim propisima, konkretno spomenutim odredbama ZZP/03 Slijedom navedenog, tužitelj smatra da su ispunjeni uvjeti ništetnosti sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu govora propisani čl. 87. ZZP/03 te odredbama Zakona o obveznim odnosima, a posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja jer je tuženik nepoštetni stjecatelj.

2. Slijedom navedenog, tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da da je ništetna odredba čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Kako je tuženik dana 28.01.2005. godine tužitelju naplatio jednokratnu ulaznu naknadu u iznosu od 5.786,02 kn odnosno sada 767,94 EUR, to tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 767,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.01.2005. godine do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe kako je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa je stoga isključena od ocjenjivanja nepoštenosti, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze pa je stoga stav tuženika da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Čak i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, tuženik smatra kako tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja te ističe kako je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom tog ugovora izjavio da je upoznat sa istima i pristao na njihovu primjenu, dok nije postojala obveza tuženika da u samom ugovoru o kreditu navede na što se sve odnosi naknada za obradu kredita i koje troškove istom pokriva. Također, tuženik ističe kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te da se prema čl. 326 ZOO-a, ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Ističe i prigovor zastare te osporava da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj, osobito ukazujući na činjenicu da je tužba podnesena 19 godina nakon naplate sporne naknade te da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Nadalje tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva, a u podnesku od 31.01.2025. tuženik je je učinio nespornim da je datum plaćanja predmetne naknade za obradu (korištenje) kredita 28.01.2005. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 041-50-2639157 od 25.1.2005. godine,e- mail tuženika od 15.4.2021., saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu (korištenje) kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 767,94 EUR jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 041-50-2639157 od 25.1.2005. godine, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 35.883,72 CHF, kao i to da je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, time da se navedena naknada naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 767,94 EUR (ranije 5.786,02 kn, preračunato na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - NN 57/22 i 88/22, prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn), niti da je predmetna naknada tužitelju naplaćena dana 28.1.2005. godine.

8. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu (korištenje) kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 3,30% iznosa kredita sadržane u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 767,94 EUR, je li nastupila zastara te je sporan zatraženi tijek zatezne kamate.

9. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je čl. 3. istog ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

11. Tužitelj je iskazao da je u auto kući našao automobil Opel Vektra koji mu se svidio i htio je isti kupiti na kredit. Iz auto kuće su ga sa ponudom o cijeni automobila poslali u Raiffeisen banku, da provjeri može li dobiti kredit. U banci su provjerili njegovu kreditnu sposobnost i rekli mu da može dobiti kredit te su mu rekli koliko će iznositi njegova mjesečna kreditna rata. Nije puno više niti pitao jer mu je bilo bitno da može dobiti kredit i da može plaćati mjesečnu ratu. Također, u banci su mu rekli da će oni pripremiti Ugovor o kreditu i da će ga iz auto kuće pozvati kad ugovor o kreditu bude pripremljen. Dakle, u samom sastavljanju ugovora o kreditu nije sudjelovao već ga je pripremila banka. Iz auto kuće su ga pozvali da je banka pripremila ugovor i kad je došao u auto kuću, prije nego je potpisao ugovor, isti je pročitao i vidio da u njemu stoji jedna odredba da mora platiti neku naknadu koje je iznosila, ako se dobro sjeća, oko 3% iznosa kredita, a isto tako mu je i djelatnik auto kuće rekao da ako hoće kredit da mora platiti tu naknadu. Kako je želio kupiti automobil na kredit i kako je taj ugovor već bio pripremljen, dakle sve je praktički bilo gotovo, ništa nije pitao je li moguće da ne plati tu naknadu. Djelatnik auto kuće mu je rekao da ta naknada u biti predstavlja troškove kredita, ali mu nije objasnio na koje troškove kredita se ta naknada konkretno odnosi, niti na koje usluge banke bi se ta naknada eventualno odnosila. Koliko se sjeća nije posebno plaćao tu naknadu nego mu je za iznos te naknade umanjen odobreni iznos kredita. Obzirom na protek vremena ne sjeća se točno koliko je sporna naknada iznosila, ali u kojem iznosu je naplaćena vidljivo je prema dokumentaciji u spisu. Auto koji je kupio predmetnim kreditom koristio isključivo za svoje osobne potrebe. Od 1992. godine pa do 2015. godine bio je vlasnik ugostiteljsko-trgovačkog obrta " [obrt]". Automobil Opel Vektru koju je kupio predmetnim kreditom nije koristio za potrebe svog obrta, obzirom da je imao i dostavno vozilo marke Renault 5, koji je automobil tipa Caddy, tako da je taj automobil koristio za nabavku robe za potrebe svog obrta.

12. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljeva iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

13. Naime, uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o kreditu za kupnju automobila, a što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je automobil marke Opel Vectrakoji je kupio predmetnim kreditom koristio za svoje osobne potrebe, dok je za potrebe svog ugostiteljskog obrta koristio dostavno vozilo marke Renault 5, koji je automobil tipa Caddy, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, važećem u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu) kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, pri čemu sud ističe kako tuženik nije niti osporavao status potrošača tužitelju, niti je dokazivao da bi automobil koji je kupio predmetnim kreditom tužitelj koristio za potrebe svog ugostiteljskog obrta.

14. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 81. ZZP/ 03 propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

16. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (84 mjeseca tj. 7 godina kako je ugovoreno čl. 4. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 2. Ugovora o kreditu), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba čl.3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

19. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud je stava da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika). Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

20. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci naknadu za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, time da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

21. Iako je predmetna odredba (čl. 3 Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

22. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

23. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 3. u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama, i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

25. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91., 73/91., 113/93., 03/94., 07/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. u vezi s čl. 1065. novog ZOO-a -NN 35/05, obzirom da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 25.01.2005.godine, dakle, prije stupanja na snagu novog ZOO-a) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

26. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača (tužitelja) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita.

28. Obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je nakon provjere njegove kreditne sposobnosti, u banci rečeno da kredit može dobiti te koliko će mu iznositi mjesečna rata kredita, kao i da će banka pripremiti Ugovor o kreditu i da će ga zatim pozvati iz auto kuće kad ugovor o kreditu bude pripremljen, da su ga iz auto kuće pozvali kada je banka pripremila Ugovor o kreditu, da je prije potpisivanja ugovora vidio odredbu o plaćanju naknade za kredit koja je iznosila oko 3% iznosa kredita, kao i da mu je djelatnik auto kuće rekao da mora platiti tu naknadu ako želi kredit te da ta naknada u biti predstavlja troškove kredita, ali mu nije objasnio na koje troškove kredita se ta naknada konkretno odnosi, niti na koje usluge banke bi se ta naknada eventualno odnosila te uzimajući te obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da ga službenik banke (tuženika) nije upozorio na plaćanje naknade za korištenje kredita, niti od čega se ta naknada sastoji niti koliko bi ista iznosila, stav je ovog suda da se radi o tipskom ugovoru pripremljenom po tuženiku te da se o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu (korištenje) kredita nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je, iako je u čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu navedena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita, izostala informiranost tužitelja od strane tuženika na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi, od kojih stvarnih troškova i usluga banke, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03, pri čemu sud ističe da je prethodno opisano postupanje tuženika u suprotnosti s čl. 12. i čl. 18. st. 2. ZOO-a.

29. Nadalje, prema članku 142. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

30. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 9. istog, između ostalog, ugovoreno da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora (tuženika) kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je u tuženikovim općim aktima propisano plaćanje jednokratne naknade za obradu (korištenje) kredita te da je potpisom ugovora tužitelj pristao na primjenu tih općih akata te da je s istima upoznat.

31. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl. 142 st.1. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama općih akata kreditora (tuženika) na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općim aktima jedne ugovorne strane (tuženika), a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu (korištenje) kredita.

32. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021- 2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

33. Također, vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede, na koje ukazuje tužitelj, eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja radi čega se ništetnost sporne odredbe o naknadi za obradu kredita o ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 107. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost (ništavost) ne može isticati ako je uzrok ništavosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita od strane kreditora, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, kao kreditora, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem ništetne odredbe naplaćeno, opstojno.

34. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u djelu kojim je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

35. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a , u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelja ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

36. Tuženik je podneskom od 31.1.2025. godine učinio nespornim da je predmetna naknada u utuženom iznosu naplaćena 28.1.2005. godine.

37. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl.110. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu (korištenje) kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

38. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 767,94 EUR nesporna to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

39. Prema odredbi čl.210. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita, tuženik je, smatra ovaj sud ,postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na, tužitelja, kao potrošača, i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelja na temelju čl. 1115 ZOO- a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 28.1.2005. godine, kao dana plaćanja sporne naknade do isplate, a kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

41. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

42. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

43. Vezano za vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi označio u iznosu od 2.095,17 EUR, ovaj sud ističe kako smatra da je tužitelj previsoko označio vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, za koji je naznačio VPS od 1.327,23 EUR, postavio i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 767,94 EUR. Međutim, stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita zapravo jedino što je tužitelju životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništavoj odredbi. Osim toga sud je o ništavosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP- a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, osobito imajući u vidu odredbu čl. 109. st.1. ZOO-a kojom je određeno da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju VPS ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu odnosno isplatu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

44. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a i odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 767,94 EUR (što je ovaj sud učinio po službenoj dužnosti na pripremnom ročištu održanom 27.04.2026. godine) jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, odnosno zasebno označavanje vrijednosti predmeta spora za svaki od zahtjeva te njihovo kasnije pribrajanje samo tome i služe, jer je naknada troška za zbrojene zahtjeve tj. za iznos od 2.095,17 EUR (1.327,23 EUR + 767,94 EUR) kako ju je naznačio tužitelj u tužbi, viša nego kod naknade troška prema vrijednosti predmeta spora od 767,94 EUR, obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 767,94 EUR iznosi, bez PDV-a, 150,00 EUR, a prema VPS od 2.095,17 EUR iznosi 200,00 EUR, bez PDV-a, a dokazni postupak je isti.

45. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 75 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 14.10.2024. godine - 75 bodova po Tbr 8. toč. 1., pristupa na ročište 09.06.2025. godine – 18,75 bodova po Tbr 9. toč. 5., te zastupanja na ročištu 27.04.2026. godine - 75 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 243,75 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 487,50 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 121,88 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 609,38 EUR.

46. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29.01.2025. godine kojim se tužitelj očituje na tuženikove navode i prigovore (koje je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu) obzirom da ovaj sud smatra da je navode iz tog podneska tužitelj mogao istaknuti već u svom podnesku od 14.10.2024., sastav kojeg mu je priznat u trošak, a kojim podneskom se, također, očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da sastav podneska od 29.01.2025. nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155.st.1 ZPP-a.

47. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR te troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, tako da trošak sudskih pristojbi ukupno iznosi 39,81 EUR.

48. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 649,19 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

49. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 649,19 EUR, tekuću od 29.05.2026. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

50. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 29.svibnja 2026. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rj. za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. pun. tuženika