Poslovni broj: P-1571/2019-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

RJEŠENJE

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 23. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 29. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 8., kao i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 31. kolovoza 2007.godine, broj Ugovora 2402006- 1031262160/51400607-5103661954, kreditna partija: 5103661954, potvrđenog po javnom bilježniku Krešimir Kuzle iz Opatije pod brojem OU-/, OV-9690/07 u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Tuženika.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos u visini od 1.608,19 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate po stopi 8,14 % do9 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje od dana 1. srpnja 2019. godine do dana 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% godišnje od dana 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje od dana 1. srpnja 2020 godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje od dana 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021.godine, po stopi od 5,61% godišnje od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021.godine, po stopi od 5,49% godišnje od dana 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022.godine, po stopi od 5,31% godišnje od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022.godine, po stopi od 5,50% godišnje od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023.godine, po stopi od 7,00% godišnje od dana 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023.godine, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje po stopi koja se sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate dok za više zatraženu zakonsku kamatu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2., članka 7., kao i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 31. kolovoza 2007. godine, broj Ugovora 2402006- 1031262160/51400607-5103661954, kreditna partija: 5103661954, potvrđenog po javnom bilježniku Krešimir Kuzle iz Opatije pod brojem OU-/,OV-9690/2007 u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano u valutu švicarski franak po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos u visini od 12.904,25 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate po stopi 8,14 % do9 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje od dana 1. srpnja 2019. godine do dana 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% godišnje od dana 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje od dana 1. srpnja 2020 godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje od dana 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021.godine, po stopi od 5,61% godišnje od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021.godine, po stopi od 5,49% godišnje od dana 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022.godine, po stopi od 5,31% godišnje od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022.godine, po stopi od 5,50% godišnje od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023.godine, po stopi od 7,00% godišnje od dana 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023.godine, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje po stopi koja se sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate dok za više zatraženu zakonsku kamatu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude isplati tužitelju novčani iznos u visini od 1.078,15 EUR u roku od 15 dana dok se zahtjev tužitelja za isplatom kamate na ovaj iznos odbija kao neosnovan.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelj u dijelu koji glasi:

„Nalaže se Tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude isplati Tužitelju novčani iznos u visini od 6.396,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.godine pa do isplate, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje od dana 1. srpnja 2019. godine do dana 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% godišnje od dana 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje od dana 1. srpnja 2020 godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje od dana 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021.godine, po stopi od 5,61% godišnje od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021.godine, po stopi od 5,49% godišnje od dana 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022.godine, po stopi od 5,31% godišnje od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022.godine, po stopi od 5,50% godišnje od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023.godine, po stopi od 7,00% godišnje od dana 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023.godine, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje po stopi koja se sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate.“

VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.012,60 eura ( s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ) sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio se prigovor prijeboja tuženika odbija kao neosnovan.

VIII. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.982,59 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2026.. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana do kise za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

i riješio je:

I. Odbacuje se zahtjev za izuzeće suca podnesen od strane tuženika u podnesku od 1.12.2020.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio 31.8.2007. ugovor o kreditu broj 5103661954 kojim ugovorom je banka stavila tužitelju na raspolaganje novčani iznos od 132.000,00 CHF. Ugovor je sklopljen s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Navodi da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva na 4,40 % godišnje. Tuženik da ga nije obavještavao o promjenama kamatne stope. Ističe da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 potvrđenu odlukom Visokog Trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. g. te na odredbe Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je 15.1.2016. g. sa tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedbom konverzije i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice da nije obeštećen u cijelosti na način da se vraća u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli. Stoga traži da radi ništavosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 21.986,76 eura s kamatama i troškovima postupka a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 2.2.2026. Tužitelj traži na ime preplaćenih iznosa po ništavoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 1.60,8,19 eura, na ime tečajnih razlika iznos od 12.904,25 eura , oboje s kamatom na pojedine iznose od dana plaćanja pa do isplate; te iznos od 1.078,15 eura na ime zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije .Također traži i iznos od 6.396,17 eura kao razliku između EUR glavnice u konverziji u EUR i nedospjele glavnice CHF glavnice s kamatom od 1.10.2015. g. tj. od konverzije. Tužitelj je preinačio svoj zahtjev no sud je dozvolio preinaku pozivom na odredbu čl .190. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Navodi da tužba ne sadrži deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništavosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ugovorne odredbe da su dopuštene i zakonite. Ističe prigovor zastare te navodi da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Stoga da je prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati pa korisnik kredita više ne može osnovano potraživati što od banke na temelju tog ugovora kojeg više nema. Konverzija da je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što uključuje i kamate. U odgovoru na tužbu ističe i prigovor radi prijeboja u odnosu na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početne kojeg je uredio u podnesku od 8.11.2024. g. . U podnesku od 19.2.2021. g. ističe i prigovor radi prijeboja sa preplatom iz konverzije. Osporava i tijek zakonskih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću. Druge dokaze stranke nisu predlagale, s tim što je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem svojih djelatnika. Stranke su prihvatile matematički obračun vještaka te se odrekle njegovog saslušanja.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 31.8.2007. ( l.s. 8 ) Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 32.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 1. istog ugovora a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 240 mjeseci anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni- za izgradnju, kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.3.ugovora), kao i iskaza tužitelja koji je naveo da je kreditnim sredstvima izgradio kuću na adresi [adresa] u [adresa].

6. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare u kolektivnim sporovima riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g.Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Uzimajući u obzir primjenu shvaćanja iz navedenih odluka zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamata počela bi teći od 13. lipnja 2014. g,. i istekla bi 13. lipnja 2019. g. dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. g. i istekla bi 14. lipnja 2023. g. Kako je tužba podnesena 7. lipnja 2019. potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

7.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, tužene banke su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

8. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula)i promjenjivu kamatnu stopu, a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

9.Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. .S obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2 u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o jednostranom povećanju kamatne stope od strane tuženika, kao i odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku. No i tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bilo nikakvog posebnog govora/ upozorenja o valuti CHF u smislu da bi mu netko objasnio razloge promjene tečaja ili ga upozorio na to, podigao je kredit u valuti CHF jer je bio povoljniji a nije mogao utjecati na sadržaj teksta ugovora.

10.Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP-a/03, nije dokazao da se o sadržaju spornih ugovornih odredbi, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, pregovaralo pa okolnost što je predmetni ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na valjanost dijela odredbe čl.8., 2 . i 7. među strankama zaključenog Ugovora tj. odredbe Ugovora kojom je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

11.Slijedom navedenog, sud u ovom postupku vezan je utvrđenjima iz citiranih presuda. Presude u kolektivnom sporu nisu ovisile o namjeni ugovora o kreditu već o tome da li je tuženik kao banka koristio nepoštene i ništetne odredbe, o čemu je konkretno riječ.

12. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je podigao predmetni namjenski kredit za izgradnju nekretnine no svojstvo potrošača mu nije ni osporeno od strane tuženika.

13. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, jesu li te odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da mu zahtjev za isplatom nije osnovan.

14. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

15. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

19. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

21. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.

22. Kako je odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, to je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO, a s obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost banke. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO s tim što je tužitelj zapravo dva puta postavio zahtjev za kamatom jednom na pojedine preplaćene iznose a drugi put uglavničenu. U postupku je zapravo sporno ima li tužitelj pravo na obeštećenje temeljem navedenih ništetnih odredbi bez obzira na sklopljeni Aneks ugovora pri čemu nije bilo od značaja utvrđivati da li je neka odredba Aneksa ugovora ništava.

23.Iz nalaza vještaka Zrinka Ručevića slijedi da je u slučaju da se promatraju svi iznosi ( i pozitivni i negativni ), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.10.2010 g.) do dana konverzije a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita ukupno 1.608,19 eura; razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze ( 1.10.2010. g.) do dana konverzije a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate ( na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 12.904,25 eura. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015.g. kao i nakon uračunavanja efekta konverzije (preplata u iznosu od 32.775,58 kn) preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. .g iznosi 15.590,59 eura. ( konvertirani iznos ) i to 14.512,44 eura glavni dug 1.078,15 eura dospjele zatezne kamate. Preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu odnosno anuitete po otplatnom planu iznosila je 54.052,39 eura ( konvertirani iznos ) a visina nedospjele glavnice u konverziji iznosila je 60.448,56 eura, iz čega proizlazi manje priznati iznos umanjenja glavnice u visini od 6.396,17 eura. Vještak dalje u nalazu navodi da je konverzija predmetnog kredita provedena u skladu sa odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ZIDZPK/15 te su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog ugovora o kreditu uzete u obzir sve uplate tužitelja obavljene u razdoblju od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije pa tako i onaj dio uplata koji je predmet ovog sudskog postupka te je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita.

24. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka i uredio je svoj zahtjev u odnosu na isti. uzimajući u obzir i pozitivne i negativne razlike kao i efekte konverzije pa pje uvažio prigovor radi prijeboja tuženika glede preplate Tuženik također nije imao primjedbi na matematički obračun vještaka već je isticao prigovor pravne prirode u smislu da nije bilo ni potrebe vještačiti jer je zahtjev tužitelja neosnovan. prigovarao je nalazu vještaka jedino u pogledu izračuna kamatne stope nakon 1. veljače 2014.g. te tražio da vještak napravi dopunu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu tijekom čitavog ugovornog razdoblja, što je vještak i učinio. Stranke su se odrekle saslušanja vještaka, nisu tražile da dođe na ročište ponoviti usmeno svoj nalaz.

25. Iz naprijed navedenih razloga, valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja vezano za preplate kao i za dospjele zakonske zatezne kamate do konverzije ( točka II, IV i V izreke ove presude ) , pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, te će tek s isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Sud je dosudio tužitelju preplate na načni kao u točki II i IV izreke dosudivši glavnicu i kamate od konverzije do isplate dok je u preostalom dijelu za više zatraženu kamatu njegov zahtjev odbijen. Ovo stoga što je dospjele zatezne kamate tužitelj postavio kroz zaseban zahtjev u iznosu od 1.078,15 eura što je dosuđeno u točki V izreke. Na iznos dospjelih kamata ne teče dalje zakonska kamata jer se radi o kamati na iznose koji su priznati točkom II i IV tužbenog zahtjeva na koje teče kamata od konverzije pa do isplate a sve s obzirom na zabranu anatocizma.

26. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

27. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je dovela u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

28. Međutim, tužitelj u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužiteljici pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

29. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

30. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

31. Zbog izloženoj je zahtjev tužitelja usvojen na način kao u točki II, IV i V izreke pri čemu su uzeti u obzir efekti konverzije. Zahtjev tužitelja za isplatom 6.396,17 eura kao iznosa preostale glavnice na dan izračuna konverzije koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. g. tj. do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita nije osnovan. To stoga što je utvrđeno da je konverzija provedena po zakonu kako to slijedi iz nalaza vještaka i to po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c st. 1. točka 4. istog. Zato ne postoji po toj osnovi iznos kojeg bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju Preostala glavnica utvrđena konverzijom smatra se zakonitom jer je time zatvoren obračunski iznos glavnice koja nije otvorena za naknadu restituciju. Sudska zaštita odnosi se samo na preplaćene iznose jer potrošač može tražiti samo povrat preplaćenih anuiteta i kamate ali ne i korekciju preostale glavnice jer ona nije plaćeni iznos već je rezultat zakonske konverzije. Nema stjecanja bez osnove jer banka nije stekla razliku u glavnici niti je glavnica isplaćena potrošaču. Radi se o knjigovodstvenom stanju a ne o ispunjenju obveze.

32. Tužitelju je na dosuđeni iznos preplate određene tijek zateznih kamata od konverzije budući je iznos kamata po pojedinom anuitetu od plaćanja do konverzije tužitelj uglavničio i tražio kroz zasebni dio tužbenog zahtjeva kao što je već navedeno.Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Dospjelu kamatu tužitelj je tražio u apsolutnom iznosu sukladno izračunu vještaka koji je prihvaćen od obje parnične stranke.

33. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

34. Glede prigovora tuženika o izračunu vještaka uzimajući u obzir zakonsku kamatu za razdoblje od 1. veljače 2014. g. pa nadalje odgovoriti je da je vještak sačinio dvije verzije izračuna uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu na čitavo ugovoreno razdoblje te onu po kojoj od 1. veljače 2014. g. primjenjuje zakonski fiksiranu kamatnu stopu. Sud je priznao zahtjev tužitelja po verziji vještaka primjenom zakonski fiksirane kamatne stope od 3,23 % godišnje .Naime, nakon 1.2.2014. g. više ne djeluju ništetna odredba o jednostranoj kamatnoj stopi nego nova određena stopa od 3,23 % godišnje pa nema mjesta vraćanju na početno ugovorenu stopu ako ona više nije bila važeća za to razdoblje. Ova zakonito određena kamatna stopa više nije rezultat jednostrane odluke banke.

35. U pogledu prigovara radi prijeboja istaknutog od strane tuženika za razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početne odgovoriti je da u verziji izračuna vještaka priznatoj od suda ne postoje negativne razlike a i sam tužitelj je u konačno postavljenom zahtjevu uzeo u obzir i nalaz vještaka s izračunom i negativnih i pozitivnih razlika. Razlike postoje po verziji vještaka kada se tijekom čitavog razdoblja uzimaj u obzir početno ugovorena kamatna stopa, dakle i nakon 1. veljače 2014. g. no prigovor radi prijeboja nije osnovan. Plaćanjem anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Prigovor prijeboja bio bi onda neosnovan i s osnova eventualne tražbine kao naknade štete.

36.Zahtjev tuženika za izuzećem uređujućeg suca je odbačen pozivom na odredbu čl. 73. Zakona o parničnom postupku. Ovo stoga što je zahtjev postavljen uopćeno i predstavlja u svojoj suštini zapravo poziv sucu da se sam otkloni od suđenja u predmetnom postupku ukoliko postoje pretpostavke predviđene čl. 71. st. 7. ZPP-a.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je uspio u ovom sporu u razmjeru od 71 % a tuženik u razmjeru od 29%. To znači da tužitelju pripada 42 % od priznatog troška. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 16.3.2021. g. u visini od po 250 bodova, sastav podneska od 25.6.2024. g. u visini od 125 bodova ( Tbr.8/3 ) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 14.11.2023. g. 27.11.2025. . i 23.4.2026. g. u visini od po 250 bodova, na ročištu 28.8.2023. u visini od 125 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om i pristojbom na tužbu iznosi 4.006,16 eura odnosno 42 % priznatog troška iznosi 1682,59 eura. kada se tome pridodaju troškovi vještačenja u iznosu od 300 eura priznati u cijelosti preostaje obveza tuženika isplatiti tužitelju ukupno 1.982,59 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što mu nije priznat trošak sastava svih podnesaka po Tbr.8/1 a to je slučaj s podneskom sa preciziranim tužbenim zahtjevom niti mu je priznat trošak pristupa na sva ročišta po Tbr.9/1. iz već iznesenih razloga.

U Rijeci, 29. svibnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci , 29.05.2025.