Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-2000/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić- Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov-Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja- protutuženika CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ana Blečić Jelenović i Anela Troskot, odvjetnicama iz Rijeke, protiv tuženice-protutužiteljice FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Tino Stipinović, Duško Miočić i Arsen Stipinović, odvjetnicima iz Rijeke, radi isplate te utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Malom Lošinju, poslovni broj P-191/14-10 od 14. studenog 2014., u sjednici održanoj 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Malom Lošinju, poslovni broj P-191/14-10 od 14. studenog 2014. u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da Ugovor o zajmu od 27. lipnja od 1995. ovjeren kod javnog bilježnika 28. lipnja 1995. kojeg su zaključili zajmodavac CĐ i zajmoprimac FĐ ne proizvodi pravne učinke te u točki III. izreke.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja-protutuženika kao osnovane preinačava se presuda Općinskog suda u Malom Lošinju, poslovni broj P-191/14-10 od 14. studenog 2014. u preostalom dijelu točke II. izreke te u točki IV. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice za utvrđenje da je ništav Ugovor o zajmu od 27. lipnja od 1995. ovjeren kod javnog bilježnika 28. lipnja 1995.g. kojeg su zaključili zajmodavac CĐ i zajmoprimac FĐ.

Nalaže se tužitelju-protutuženiku da naknadi tuženici-protutužiteljici troškove postupka u iznosu od 3.201,11 eura (slovima: tritisućedvijestojedaneuro- jedanaestcenti) sa zateznim kamatama od 14. studenog 2014. do isplate, u roku od petnaest dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadu troškova postupka odbija.

III. Nalaže se tužitelju-protutuženiku da naknadi tuženici-protutužiteljici troškove postupka povodom revizije u iznosu od 622,14 eura (slovima:šestodvadesetdva- euračetrnaestcenti) u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja

– protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelj) za isplatu iznosa od 11.600,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 01. siječnja 1998. do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke utvrđen je ništavim Ugovor o zajmu od 27. lipnja 1995. zaključen između stranaka te da kao takav ne proizvodi pravne učinke, a točkom III. izreke obvezan je tužitelj da isplati tuženici-protutužiteljici (u daljnjem tekstu: tuženica) iznos od 12.125,33 eura u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi koje banke plaćaju na uloge po viđenju u mjestu ispunjenja tekuće od 31. srpnja 1997. do isplate. Točkom IV. izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 18.882,92 kuna.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, a odbije protutužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tužitelju, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prije svega valja reći da je u ovom postupku donesena presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-412/2015 od 11. svibnja 2016., ispravljena rješenjem poslovni broj Gž-412/2015 od 1. ožujka 2018., kojom je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena pobijana prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev i odbijen protutužbeni zahtjev, nakon čega je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-415/2018-2 od 4. ožujka 2025. ukinuta drugostupanjska presuda i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Tužitelj se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, budući da je suprotno žalbenim navodima izreka pobijane presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima presude o odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i međusobno neproturječni, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, tuženica je protutužbenim zahtjevom između ostalog zatražila isplatu iznosa od 17.400,00 eura te je presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-134/06 od 19. ožujka 2012. pravomoćno odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 5.264,67 eura, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Prvostupanjski sud je stoga, suprotno žalbenim navodima, pobijanom presudom pravilno odlučio o preostalom dijelu protutužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 12.125,33 eura, s time da suprotno žalbenim navodima tuženica u ponovnom postupku nije ustrajala kod cjelokupno zatraženog iznosa od 17.400,00 eura.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP -a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.600,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 1. siječnja 1998. do isplate, a koji zahtjev temelji na Ugovoru o zajmu od 27. lipnja 1995. te protutužbeni zahtjev tuženice za utvrđenje ništavim navedenog Ugovora o zajmu i isplatu iznosa od 12.125,33 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 31. srpnja 1997. do isplate, a koji zahtjev temelji na tvrdnji da je predmetni ugovor o zajmu prividan i da prikriva nezakonite zelenaške kamate na iznos od tadašnjih 42.000,00 DEM ugovoren Raskidom ugovora o zakupu poslovnog prostora od 27. lipnja 1995., s time da je tužitelju po osnovi ništavog ugovora isplatila iznos od tadašnjih 34.800,00 DEM (sadašnjih 17.400,00 eura).

9. U ovom stadiju postupka nije sporno:

- da je 1. lipnja 1994. između supruga tuženice KĐ kao zakupodavca i trgovačkog društva ZMR d.o.o. kao zakupoprimca sklopljen Ugovor o zakupu poslovnog prostora u [adresa], površine 36 m2, kojim je suprug tuženice dao u zakup ZMR d.o.o. u vlasništvu tužitelja, prostorije u prizemlju obiteljske kuće, a ZMR d.o.o. se obvezao zakupljeni prostor adaptirati, prenamijeniti u poslovni prostor i u istome obavljati djelatnost ugostiteljskog objekta „fast fooda“, s time da je ugovor zaključen na deset godina, uz ugovorenu zakupninu od 50,00 DEM mjesečno te mogućnost raskida ugovora sporazumom stranaka i zbog više sile prije isteka ugovorenog roka, u kojem slučaju zakupac ima pravo na obeštećenje s obzirom na izvršena ulaganja,

- da su se stranke sporazumjele o podjeli dobiti ostvarene poslovanjem predmetnog ugostiteljskog objekta na jednake dijelove,

- da je 27. lipnja 1995. između supruga tuženice KĐ i ZMR d.o.o. sklopljen Raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora, kojim su se ugovorne strane suglasile da je zakupoprimac ZMR d.o.o. uložio iznos od 42.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna u adaptaciju zakupljenog prostora i ugrađeni inventar te su ugovorile dinamiku isplate ugovorenog iznosa u tri rate i to prva rata u iznosu od 8.400,00 DEM do 31. prosinca 1995., druga rata u iznosu od 16.800,00 DEM do 31. prosinca 1996. i treća rata u iznosu od 16.800,00 DEM do 31. prosinca 1997., a u slučaju da isplatu ne izvrši, da ZMR d.o.o. može nastaviti koristiti predmetni prostor pod uvjetima iz Ugovora o zakupu od 01. lipnja 1994. godine ili svoja potraživanja ostvarivati putem suda, kao i da ZMR d.o.o. dozvoljava suprugu tuženice da predmetni prostor dade u zakup tuženici, s time da ista preuzima obvezu isplate ugovorenog iznosa ZMR d.o.o.,

- da je 27. lipnja 1995. između tužitelja kao zajmodavca i tuženice kao zajmoprimca sklopljen Ugovor o zajmu na iznos od 58.000,00 DEM kojim se tuženica obvezala vratiti navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti u tri rate i to iznos od 16.600,00 DEM do 31. prosinca 1995., iznos od 18.200,00 DEM do 31. prosinca 1996. i iznos od 23.200,00

DEM do 31. prosinca 1997.,

- da je tuženica isplatila tužitelju iznos od 42.000,00 DEM na temelju Raskida ugovora o zakupu poslovnog prostora od 27. lipnja 1995.,

- da tužitelj nije pozajmio tuženici iznos od 58.000,00 DEM,

- da je tuženica isplatila tužitelju iznos od 34.800,00 DEM na temelju Ugovora o zajmu od 27. lipnja 1995..

10. Sporno je da li je Ugovor o zajmu od 27. lipnja 1995. prividan pravni posao te da li prikriva drugi pravni posao odnosno da li iznos od 58.000,00 DEM naveden u tom ugovoru predstavlja uložena novčana sredstva tužitelja kao fizičke osobe u uređenje i opremu predmetnog poslovnog prostora koja se tuženica obvezala vratiti tužitelju nakon raskida ugovora o zakupu, kako to tvrdi tužitelj ili je riječ o zelenaškoj kamati na iznos od 42.000,00 DEM po osnovi uloženih sredstava od strane trgovačkog društva ZMR d.o.o. u predmetni poslovni prostor, kako to tvrdi tuženica.

11. Prvostupanjske sud, imajući u vidu da je predmet Ugovora o zajmu bila strana valuta (DEM), a da je Zakonom o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata ("Narodne novine" br. 91A/93.) i Zakonom o Narodnoj banci Hrvatske ("Narodne novine" br. 74/92., 26/93., 79/93., 29/94., 7/95., 35/95.) bilo zabranjeno da predmetom zajma među domaćim fizičkim osobama bude strana valuta, zauzima pravno shvaćanje da je predmetni ugovor o zajmu ništav u smislu čl . 103.st.1 Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., dalje:ZOO/91), slijedom čega je tužitelj pozivom na čl. 104.st. 1. ZOO/91 dužan vratiti tuženici nesporno isplaćeni iznos na temelju tog ugovora od tadašnjih 34.800 DEM, odnosno iznos od 17.792,90 eura. Stoga u okviru postavljenog protutužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 17.400,00 eura, ujedno cijeneće da je presudom poslovni broj P- 134/06 od 19. ožujka 2012. pravomoćno odbijen protutužbeni zahtjev tuženice za isplatu iznosa od 5.264,67 eura, prihvaća protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 12.125,33 eura u kunskoj protuvrijednosti, sa pripadajućim zateznim kamatama od 31. prosinca 1997. kao dana kada je tuženica taj iznos isplatila tužitelju pa do isplate pozivom na čl. 277. ZOO/91.

12. Nadalje, imajući u vidu tužitelj nije pozajmio tuženici iznos od 58.000,00 DEM, prvostupanjski sud pozivom na čl. 66.st. 1.ZOO/91 zauzima pravno shvaćanje da je predmetni ugovor o zajmu prividan pravni posao.

13. U odnosu na spornu činjenicu što predstavlja iznos od 58.000,00 DEM, prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključuje da je u trenutku sklapanja Ugovora o zakupu od 1. lipnja 1994. prava volja ugovornih strana bila da će ZMR d.o.o. adaptirati i prenamijeniti poslovni prostor ulaganjem novčanog iznosa, a potom da će stranke zajednički poslovati i dobit dijeliti na jednake dijelove. Nadalje, zaključuje da je nakon što je 1. srpnja 1994. otvoren ugostiteljski objekt došlo do nesuglasica između stranaka zbog čega su trebali regulirati međusobne odnose pa su sklopili Raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora 27. lipnja 1995. kojim su ugovorili da je ZMR d.o.o. uložio iznos od 42.000,00 DEM u poslovni prostor i inventar o čemu se trebala priložiti specifikacija i popis uloženog, što nije učinjeno, a koji iznos je tuženica u cijelosti isplatila 31. prosinca 1997..

14. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja građanskog vještaka utvrđuje da je vrijednost građevinskih radova izvedenih u predmetnom poslovnom 1994. iznosila 14.341,68 DEM, a na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je tužitelj kao fizička osoba u adaptaciju prostora uložio iznos od 20.320, 81 kuna, međutim na temelju priloženih isprava, računa i potvrda zaključuje da je tužitelj osobno platio samo iznos od 1.500,00 DEM i to ZĐ dana 16. kolovoza 1994., s obzirom da ostale isprave glase na ZMR d.o.o. ili je platitelj nepoznat, a iznos od 5.000,00 DEM za radove zidara PĐ prema priloženoj potvrdi od 20. travnja 1994. da je isplatio ZMR d.o.o. suprugu tuženice, kao i račun za izradu tende prema potvrdi DĐ i računima „Tendacom“ od 27. kolovoza 1994..

15. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, ujedno cijeneći da nije jasno zbog čega stranke nisu ugovorom ili potvrdom utvrdile ulaganja tužitelja kao fizičke osobe u poslovni prostor, kao i cijeneći iskaz tužitelja da iznos od 58.000,00 DEM ne predstavlja obeštećenje zbog raskida ugovora o zakupu, prvostupanjski sud zaključuje da ne može sa sigurnošću utvrditi da bi tužitelj kao fizička osoba uložio u adaptaciju i opremu poslovnog prostora iznos od 58.000,00 DEM kako to tvrdi pa pozivom na čl. 221a. ZPP-a zaključuje da tužitelj na kojem je bio teret dokaza nije dokazao da taj iznos koji je naveden u ugovoru o zajmu predstavlja njegovo osobno ulaganje u poslovni prostor.

16. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tuženica bila prinuđena potpisati sporni ugovor o zajmu kako bi mogla nastaviti s poslovanjem pa zaključuje da je tuženica bila u nuždi. Stoga, prvostupanjski sud u nedostatku dokaza da bi ugovor o zajmu predstavljao neki drugi valjani pravni posao prihvaća tvrdnju tuženice da iznos od 58.000,00 DEM predstavlja kamatu koju je tuženica trebala platiti tužitelju, pa cijeneći da je takva kamata zelenaška u smislu čl. 141. st.1. ZOO/91 zauzima pravno shvaćanje da je takav ugovor ništav.

17. Imajući u vidu da tužitelj nije dokazao da je u poslovni prostor kao fizička osoba uložio iznos od 58.000,00 DEM, a da je ugovor stranaka o plaćanju kamata u tom iznosu ništav pravni posao, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da tuženica nije u obvezi isplatiti tužitelju zatraženi iznos od 11.600,00 eura pa odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

18. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154.st.2. ZPP-a pa dosuđuje tuženici troškove postupka razmjerno njezinom uspjehu u parnici u omjeru od 69,68 %, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., dalje: Tarifa).

19. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.600,00 eura kao neosnovan te prihvatio protutužbeni zahtjev za utvrđenje da sporni ugovor o zajmu ne proizvodi pravne učinke i zahtjev za isplatu iznosa od 12.125,33 eura kao osnovan.

20. Odredbom čl. 66.st.1. ZOO/91 koji se u konkretnom slučaju primjenjuje pozivom na čl. 1163.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje:ZOO/05) propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (st..1.). Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost(st.2.).

21. U konkretnom slučaju, pri nespornoj činjenici da tužitelj nije pozajmio tuženici iznos od 58.000,00 DEM naveden u spornom Ugovoru o zajmu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je sporni ugovor prividan u smislu čl. 66.st.1. ZOO/91, slijedom čega je pravilno primijenjeno matreijalno pravo kada je prihvaćen protutužbeni zahtjev za utvrđenje da taj ugovor ne proizvodi pravne učinke .

22. S obzirom da je riječ o prividnom ugovoru koji nema učinka među ugovornim stranama, osim ako prikriva neki drugi pravno valjani ugovor, koji tada važi među ugovornim stranama (čl.66.st.2.ZOO/91), na tužitelju je bio teret dokaza tvrdnje da sporni ugovor prikriva drugi pravno valjani ugovor, i to ugovor o rješavanju međusobnih odnosa tužitelja i tuženice vezano za povrat uloženih sredstava tužitelja kao fizičke osobe u poslovi prostor u iznosu od 58.000,00 DEM, kako to tvrdi tužitelj.

23. Prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da iznos od 58.000,00 DEM predstavlja ulaganje tužitelja kao fizičke osobe u predmetni poslovni prostor. Naime, tužitelj tvrdi da je u poslovni prostor kao fizička osoba uložio iznos od 58.000,00 DEM i to plaćanjem izvođača radova u gotovini (“na ruke”). Takve tvrdnje tužitelj nije dokazao. Naime, izvedenim dokazima utvrđeno je da je vrijednost građevinskih radova izvedenih u poslovnom prostoru 1994. iznosila 14.341,68 DEM (materijala i rada), da je prema ispravama (nesporno plaćenim računima, potvrdama, uplatnicama, izvodima) ulaganje tužitelja kao fizičke osobe u adaptaciju i opremanje poslovnog prostora iznosilo 20.320, 81 kuna (što predstavljala iznos od tadašnjih cca 5.400,00 DEM), a što ukupno predstavlja daleko manji iznos od spornih 58.000,00 DEM za koji tužitelj tvrdi da predstavlja njegovo ulaganje kao fizičke osobe u poslovni prostor. Stoga, budući da tužitelj nije pružio drugih dokaza na okolnost visine osobnih ulaganja, a sukladno čl. 219. st.1. ZPP-a na tužitelju je bio teret dokaza te činjenice, pravilno je prvostupanjski sud pozivom na pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a zaključio da tužitelj nije dokazao da je kao fizička osoba uložio u predmetni poslovni prostor iznos od 58.000,00 DEM.

24. Žalbeni navodi tužitelja kojima se poziva da je sporni iznos od 58.000,00 DEM sporazumno ugovoren među strankama kao povrat njegovih osobnih ulaganja u poslovni prostor, nisu osnovani. Naime, imajući u vidu da izvedenim dokazima nije utvrđeno da bi tužitelj kao fizička osoba uložio u poslovni prostor novčana sredstva niti približno navedenom iznosu, kao i da je saslušan kao stranka izričito iskazao da u tom iznosu nije sadržano obeštećenje zbog raskida ugovora o zakupu, to nije moguće sa sigurnošću utvrditi da su stranke spornim ugovorom sporazumno ugovorile plaćanje iznosa od 58.000,00 DEM upravo na ime povrata osobnih ulaganja tužitelja u poslovni prostor odnosno da sporni ugovor prikriva valjani ugovor o razrješenju međusobnih odnosa stranaka vezano za ulaganje tužitelja kao fizičke osobe u poslovni prostor, kako to tvrdi tužitelj. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, okolnost da se tuženica suglasila sa sklapanjem spornog ugovora i u njemu navedenom iznosu, u nedostatku dokaza da je postojala suglasna volja stranaka da sporni iznos predstavlja upravo osobno ulaganje tužitelja u poslovni prostor koje se tuženica obvezala isplatiti, nije od utjecaja na prethodni zaključak.

25. Kako je sporni ugovor o zajmu prividan pravni posao, a tužitelj nije dokazao da prikriva drugi valjani pravni posao u smislu čl. 66.st.2. ZOO-a, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 66.st.1. ZOO/91 kojim je propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, tuženica nije u obvezi na temelju tog ugovora isplatiti tužitelju utuženi iznos od 11.600,00 eura sa zateznim kamatama. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.

26. Također, pravilno je prvostupanjski sud pri utvrđenju da je sporni ugovor o zajmu prividan i da ne prikriva drugi valjani pravni posao, primijenio materijalno pravo iz čl. 66.st.1. ZOO/91 kada je prihvatio protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 12.125 ,33 eura, s obzirom da je nesporno tuženica isplatila taj iznos (tadašnjih 34.000,00 DEM) tužitelju na temelju prividnog ugovora.

27. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, na temelju čl. 214. ZOO/91 dosudio tuženici u okviru postavljenog protutužbenog zahtjeva zatezne kamate na nesporno isplaćeni iznos od 12.125,33 eura (tadašnjih 34.000,00 DEM) na temelju prividnog ugovora o zajmu počev od 31. prosinca 1997. kao dana primitka tog iznosa, budući da je prema sadržaju spornog ugovora o zajmu taj iznos dospio najkasnije navedenog dana, a tužitelj nije pružio relevantnih dokaza da bi tuženica izvršila isplatu sa zakašnjenjem. Stoga, kako je tužitelj nesavjestan stjecatelj s obzirom na prividnost ugovora o zajmu na temelju kojeg je primio isplatu, tuženici sukladno čl. 214. ZOO/91 pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja pa do isplate.

28. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim spornog Ugovora o zajmu.

29. Naime, ovome sudu nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica dokazala da sporni ugovor o zajmu prikriva kamate na iznos od 42.000,00 DEM i da je tuženica ugovor sklopila u nuždi pa da isti predstavlja zelenaški ugovor sukladno čl. 141.st.1. ZOO/91 koji je kao takav ništav, kako se to osnovano žalbom poziva tužitelj.

30. Naime, tuženica ne tvrdi da bi sporni ugovor potpisala u nuždi, što bi tužitelj iskoristio, niti je u odnosu na tvrdnju da iznos od 58.000,00 DEM predstavlja kamate na iznos od 42.000,00 DEM koji se obvezala isplatiti ZMR d.o.o. na ime izvršenih ulaganja u poslovni prostor, osim vlastitog iskaza i iskaza svoga supruga KĐ, a čiji se iskazi sami sa sebe ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni s obzirom na njihovu zainteresiranost za ishod spora, pružila nijednog drugog dokaza .

31. Kako tuženica nije dokazala da sporni ugovor prikriva zelenaški ugovor prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 141.st.1. ZOO/91 kada je zauzeo pravno shvaćanje da je riječ o ništavom ugovoru. Stoga, ujedno imajući u vidu da sporni ugovor o zajmu kao prividan ugovor nije ništav ugovor, već nema učinke među ugovornim stranama (pravno shvaćanje izraženo u odluci VSRH broj Rev-1511/2024-2 od 17. prosinca 2024.) prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim spornog ugovora.

32. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u točki I. izreke, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe na temelju čl. 373. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu , kao u točki II. izreke ove presude.

33. S obzirom na ishod žalbenog postupka, primjenom čl. 166.st.2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka. Tužitelj nije uspio u odnosu na tužbeni zahtjev (0%), dok je tuženica u odnosu na taj zahtjev uspjela u cijelosti (100%). U odnosu na protutužbeni zahtjev tužitelj je uspio sa 15%, dok je tuženica u odnosu na taj zahtjev uspjela sa 85% (tuženica djelomično odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 5.264,67 eura, s time da je sa pravnom osnovnom zahtjeva za isplatu uspjela u cijelosti). Kada se ima u vidu uspjeh tuženice u odnosu na tužbu od 100% i u odnosu na protutužbu od 85% tj. ukupno 92,50% (100%+85% :2), te uspjeh tužitelja u odnosu na tužbu 0% i protutužbu 15% tj. ukupno 7,50 % (0%+15%:2), to je sukladno čl. 154.st.2. ZPP-a tužitelj u obvezi naknaditi tuženici troškove postupka u omjeru od 85% (92,50%-7,50%). Budući da trošak tuženice koji je prvostupanjski sud u skladu sa čl. 155.st.1. i Tarifom/12 pravilno odmjerio u okviru postavljenog zahtjeva u iznosu od 3.766,00 eura (28.375,00 kuna prema fiksnom tečaju 1 euro= 7,53450 kuna), to tuženici pripada naknada troškova postupka u razmjernom iznosu od 3.201,11 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

34. S obzirom da je tuženica uspjela sa revizijom u cijelosti, pripada joj naknada troškova revizije sukladno čl. 154.st.1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi/23 i to za sastav revizije u iznosu od 497,71 eura (Tbr.10.t.5.) sa PDV-om u iznosu od 124,43 eura, tj. u ukupnom iznosu od 622,14 eura, dok joj nije priznat trošak sudske pristojbe za reviziju jer prema stanju spisa predmeta pristojba nije plaćena, dakle taj trošak nije nastao . Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

35. Budući da je tužitelj uspio sa žalbom u neznatnom dijelu, a u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, primjenom čl. 154.st.5. ZPP-a ne pripada mu naknada troškova žalbenog postupka, , slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Rijeci 29. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan