Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1130/2023-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], odvjetnice iz [adresa], zastupane po Zvjezdani Mađarević, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, OIB 91547293790, Regionalni ured Rijeka, Bulevar oslobođenja 14, Rijeka, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-615/2018-62 od 17. listopada 2023., u sjednici vijeća 29. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P 615/2018-62 od 17. listopada 2023. u točkama I, II, III i IV izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Radnička cesta 1, Zagreb, prema tužiteljici odvjetnici RŽ, temeljem Bjanko zadužnice ovjerene pod brojem:OV-5432/13 od 9.8.2013. kod Javnog bilježnika Nataše Šuran u Opatiji, a temeljene na Ugovoru o sufinanciranju zapošljavanja HŽ kao dugotrajno nezaposlene osobe, sklopljenog pod Klasom: 103-05/13-01/1271, 31.7.2013. godine, kao ni tuženikovo pravo na osiguranje tražbine označenom Bjanko zadužnicom, te se utvrđuje nedopuštenim pljenidba i prijenos sredstava sa računa tužitelja na račun tuženika temeljem iste zadužnice.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici preda Bjanko zadužnicu ovjerenu pod brojem: OV - 5432/13, kod Nataše Šuran, Javnog bilježnika u Opatiji, 09.8.2013., a temeljene na Ugovoru o sufinanciranju zapošljavanja ABC kao dugotrajno nezaposlene osobe, sklopljenog pod Klasom: 103-05/13-01/1271, 31.7.2013. godine, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 28,67 eur / 216,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznosi 18,72 eur/141,04 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana 22.02.2018. godine do isplate,

- na iznos od 9,95 eur/ 75,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana 28.02.2018. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznose zakonske zatezne kamate koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznosi od 1.605,07 eur/ 12.093,37 kn koje teku od dana 22.02.2018. godine, pa do povrata sredstava na račun tužiteljice,

- na iznos od 368,31 eur/ 2.775,00 kn od dana 28.02.2018. pa do povrata zaplijenjenih sredstava na račun tužiteljice,

- na iznos od 82,95 eur/ 625,00 kn od dana 09.03.2018. pa do povrata zaplijenjenih sredstava na račun tužiteljice,

- na iznos od 338,44 eur/ 2.550,00 kn od dana 30.03.2018. pa do povrata zaplijenjenih sredstava na račun tužiteljice,

- na iznos od 378,26 eur/ 2.850,00 kn od dana 06.04.2018. pa do povrata zaplijenjenih sredstava na račun tužiteljice,

- na iznos od 663,61 eur/ 5.000,00 kn od dana 09.04.2018. pa do povrata zaplijenjenih sredstava na račun tužiteljice,

- na iznos od 126,27 eur/ 951,38 kn od dana 19.04.2018. pa do povrata zaplijenjenih sredstava na račun tužiteljice, sve po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.553,56 eur/ 19.239,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 17.10.2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. “,

kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da ne postoji novčana tražbina tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje prema tužiteljici temeljem bjanko zadužnice ovjerene pod brojem Ovr-5432/13 od 9. kolovoza 2013. kod javnog bilježnika Nataše Šuran u Opatiji, a na temelju Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja HŽ kao dugotrajno nezaposlene osobe sklopljenog pod klasom : 103/-05/13-01/1271, 31. srpnja 2013. godine, kao ni tuženikovo pravo na osiguranje tražbine označene bjanko zadužnicom, te se utvrđuje nedopuštena pljenidba i prijenos sredstava sa računa tužiteljice na račun tuženika temeljem iste zadužnice.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici preda bjanko zadužnicu ovjerenu pod brojem Ov-5432/13, kod javne bilježnice Nataše Šuran u Opatiji 9. kolovoza 2013., a temeljene na Ugovoru o sufinanciranju zapošljavanja HŽ kao dugotrajno nezaposlene osobe, u roku od 8 dana.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 28,67 eura/ 216,04 kn sa zateznom kamatom po stopi s tijekom kako je pobliže navedene u izreci te presude, kao i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos po stopi i sa tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.553,56 eura/19.239,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

5. U točki V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja zaključenom između tuženika i tužiteljice dana 31. srpnja 2013. godine, zabrani Financijskoj agenciji da tuženiku isplati bilo koji novčani iznos na temelju bjanko zadužnice Ov-5432/13 kao osnove plaćanja iz prethodne točke te presude te naloži Financijskoj agenciji da iznos zaplijenjen temeljem bjanko zadužnice Ov-5432/13 javnog bilježnika Nataše Šuran od 9. kolovoza 2013. kao osnove za plaćanje u korist računa tuženika vrati – prenese na račun tužiteljice odmah po zaprimanju presude.

6. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. U žalbi navodi da je odredba čl. 10. Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja jasna i nedvosmislena, da predviđa delikt i sankciju i egzaktno mjerilo da li je do kršenja došlo. Pri tome ekskulpatorne odredbe ne postoje, odnosno nisu primjenjive u ovom slučaju. U odredbi čl. 10. Ugovora o sufinanciranju nigdje ne piše da se smatra da je tužiteljica svoju obvezu ispunila ukoliko je kontaktirala i razgovarala s određenim brojem osoba, što nije rezultiralo zapošljavanjem. Pravno je relevantna samo činjenica da tužiteljica nije u roku od 60 dana zaposlila osobu nakon raskida Ugovora o radu. Navodi da je smisao i cilj odredbe čl. 10. Ugovora o sufinanciranju bio smanjenje nezaposlenosti na tržištu rada i povećanje zaposlenosti (kapacitiranosti) u odvjetničkom uredu sa jedne na dvije osobe. Time je tuženik provodio u praksi Zakon o posredovanju pri zapošljavanju, te Nacionalni plan za poticanje zapošljavanja za 2011. i 2012. godinu koji je donijela Vlada Republike Hrvatske (dalje Nacionalni plan), a u skladu s uvjetima o načinu korištenja sredstava za provođenje mjera koje je prihvatilo Upravno vijeće Hrvatskog Zavoda za zapošljavanje, a čija primjena je bila do 31. prosinca 2013. Upravo navedeni Nacionalni plan precizira u glavi VI. točki 1.1. obvezu poslodavcu održati broj zaposlenih radnika na dan podnošenja zahtjeva na temelju kojeg je određeno sufinanciranje uvećan za broj sufinanciranih osoba i to prema trajanju ugovorne obveze zadržavanja u radnom odnosu sufinancirane osobe. Također, u slučaju kršenja navedene odredbe propisana je obveza vratiti isplaćena sredstva na ime sufinanciranja uvećana za kamatu u visini kamate prema članku 26. Zakona o obveznim odnosima.

8. Provođenje i kontrola tih mjera je stavljena u nadležnost Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (članci 34.-36. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, ''Narodne novine'', br. 80/08, 94/09, 121/10, 25/12, 12/13). U trenutku podnošenja zahtjeva za sufinanciranje, tužiteljica je u svom odvjetničkom uredu imala jednu zaposlenu osobu koja je trebala raditi u tom uredu najmanje do 31. srpnja 2014., ukoliko nije otišla prirodnim odljevom ili ukoliko tužiteljica nije nadomjestila tu zaposlenu osobu s novozaposlenom osobom, sklopivši s njom Ugovor o radu u roku od 60 dana od dana raskida Ugovora o radu. Kontrolom stanja, tuženik je došao do spoznaje da u odvjetničkom uredu tužiteljice u relevantnom razdoblju radi samo jedna osoba čiji rad je tuženik sufinancirao. U daljnjem postupku tužiteljica priznaje da osoba koja je u trenutku potpisivanja Ugovora (TŽ) od 21.ožujka.2014., prestala s radom u odvjetničkom uredu, a isto tako priznaje da nije u roku od 60 dana od dana raskida ugovora o radu zaključila ugovor o radu sa novom osobom, s čime je nesporno prekršila odredbu čl. 10. Ugovora. Navodi da je višekratno ustanovljavao kršenje Ugovora te ustrajno i beziznimno pozivao tužiteljicu da ili uplati dug ili sklopi Sporazuma o izvansudskoj nagodbi, podsjećajući ju da je Financijska agencija u posjedu Zadužnice. Navodi da je tužiteljica je dana 8. studenog 2017. podnijela Zahtjev o sklapanju sporazuma o izvansudskoj nagodbi, čime je priznala da dug na temelju odredbe čl. 10. Ugovora postoji i da je svjesna da isti mora i vratiti. Nakon podnošenja Zahtjeva za sklapanje Sporazuma o izvansudskoj nagodbi, tužiteljica je dobila, dana 30. studenoga 2017. Sporazum o izvansudskoj nagodbi u 4 primjerka međutim isti je odbila potpisati. Navodi da tužiteljica kada je podnijela zahtjev za sufinanciranje, imala zaposlenu jednu osobu koja je samostalno isplaćivala plaću. Pritom ju je naprosto nadomjestila suprotno ugovoru, Zakona o obveznim odnosima tada važećeg Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima u vrijeme nezaposlenosti, Nacionalnom planu s osobom čije zapošljavanje i rad je obilno sufinancirao tuženik, a kada je tuženik usudio primijetiti da dotična krši odredbe ugovora, i počeo preko FINE plijeniti tužiteljicu, sukladno toj istoj odredbi Ugovora trebao bi vratiti zadužnicu, zaplijenjenu cifru.

9. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

10. Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da u svim zakonskim propisima koji se primjenjuju na konkretan slučaj uvjet poslodavca za sufinanciranje novozaposlenih radnika je bio, da poslodavac ne smije radniku dati poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, a što tužiteljica nije učinila. Nadalje, navedenim zakonskim aktima predviđena obveza tuženika ali i drugih tijela, nadzor i kontrola podataka vezanih za radnike za čije je zapošljavanje tužiteljica kao poslodavac koristila olakšice. Nadzor i kontrolu mora vršiti i tuženik, ali isti za taj period nije utvrdio nikakve propuste u razdoblju u kojem je tužiteljica koristila olakšice za radnika HŽ. Štoviše, tuženik je nakon proteka tog roka s tužiteljicom sklopio sljedeći ugovor o sufinanciranju zapošljavanja drugog radnika JŽ, koja je uredno bila prijavljena kod tuženika kao nezaposlena osoba. Neosnovanim smatra tumačenje tuženika da izvanredni otkaz koji je radnica TŽ dala tužiteljici kao poslodavcu ne spada u to smanjenje broja, uz nespornu činjenicu da tužiteljica niti tom radniku a niti drugom radniku nije dala poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Smatra da nepreciznost sporne odredbe i njezina neusklađenost sa zakonskim i podzakonskim aktima, te činjenicom da je tuženik isključivi sastavljač predmetnog tipskog ugovora, čini navedenu ugovornu odredbu ništetnom i protivnom propisima te time podložnom pogrešnom tumačenju od strane tuženika. Tvrdi da od tuženika nikada nije zaprimila, a niti od drugog nadležnog tijela bilo kakav akt ili dopis koji bi u rokovima kad su isti provodili ili bili obvezni provoditi kontrolu i nadzor utvrđenog kršenje obveze iz predmetnog ugovora. Tvrdi da nikad nije podnijela zahtjev za sklapanje nagodbe s tuženikom, a podnesak od 8. studenog 2023. tuženik je pogrešnoi netočno označio kao zahtjev za sklapanje nagodbe, a kojim ona poziva tuženika na vraćanje zadužnice.

11. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

12. Žalba je osnovana.

13. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženik u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje na neke od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

14. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da su utvrdi da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici temeljem bjanko zadužnice, a temeljene na Ugovoru o sufinanciranju zapošljavanja HŽ kao dugotrajno nezaposlene kao ni tuženikovo pravo na osiguranje tražbine označene bjanko zadužnicom, te utvrđenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa sredstava sa računa tužiteljica na račun tuženika temeljem iste zadužnice. Uz to tužiteljica traži da se naloži tuženiku vratiti tužiteljici bjanko zadužnicu kao i vratiti naplaćena i zaplijenjena sredstva na temelju zadužnice.

15. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su stranke 31. srpnja 2012. sklopile Ugovor o sufinanciranju, zapošljavanje dugotrajno nezaposlene osobe, klasa: 103-05/1-01/1271, urudžbeni broj 2170-35- 04/1-13-07 za zaposlenika HŽ kojom se tuženik obvezao financirati zapošljavanje sufinancirane osobe u razdoblju od 9. srpnja 2013.do 8. srpnja 2014. u ukupnom iznosu od 36.282,64 kune, a čiji sastavni dio je zahtjev poslodavca, ovdje tužiteljice za sufinanciranje zapošljavanja od 6. svibnja od 2013. u kojem je naveden jedan zaposleni na dan 6. svibnja 2013.

- da je radi osiguranja potraživanja tuženika iz predmetnog ugovora tužiteljica predala tuženiku bjanco zadužnicu od 9. kolovoza 2013. na iznosi od 50.000,00 kuna, ovjerenog kod javnog bilježnika Nataše Šuran iz Opatije, 9. kolovoza 2013. pod brojem OV-5432/13,

- da je odredbom članka 10. Ugovora o sufinanciranju i zapošljavanju za HŽ po mjeri sufinanciranja zapošljavanja dugotrajno nezaposlene osobe, u razdoblju od 9. srpnja 2013. do 8. srpnja 2014. ugovorena obveza poslodavca da u roku od 12. mjeseci od dana potpisa tog ugovora neće smanjivati broj zaposlenika (1) utvrđen na dan podnošenja zahtjeva uvećan za broj sufinanciranih osoba, da se ne smatra da je došlo do smanjenja broja radnika zbog prirodnog odljeva ili ako je poslodavac u roku od 60 dana od dana raskida ugovora s radnikom zaključio ugovor o radu s novim radnikom (točka A.), a ukoliko smanji broj radnika u radnom odnosu iz točke A. tog članka, dužan je vratiti Zavodu razmjeran dio isplaćenih sredstava zajedno sa kamatama u visini kamate prema članku 26. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu je razmjer odnos broja za koji je smanjen broj ukupnih radnika i sufinanciranih osoba (točka B.),

- da je pregledom spisa tuženika oformljenog po zahtjevu tužiteljice za sklapanje predmetnog ugovora, klasa 103-05/13-01/1271 utvrđeno da je tužiteljica dostavila tuženiku potpisanu izjavu o izvanrednom otkazu zaposlenice SŽ od 21. ožujka 2014. kao i obrasce koje je bila dužna dostaviti, a iz kojih je razvidno da je u ožujku 2014. imala 2 zaposlenika, dok je ta travanj 2014. podnijela izvješće samo za jednog zaposlenika,

- da je iz dokumentacije razvidno da je na traženje tužiteljice da joj se vrati predmetna bjanco zadužnica od iste zatraženo u srpnju 2017. obrazloženje o smanjenom broju zaposlenika u vrijeme trajanja Ugovora o sufinanciranju zaposlenika ABC, uz upozorenje na moguće kršenje odredbe iz članka 10. Ugovora te potraživanje tuženika, isplaćenih sredstava sufinanciranja,

- da je tužiteljica o smanjenom broju zaposlenika očitovala se podneskom od 28. srpnja 2017. navodeći u bitnom kao u tužbi, međutim tuženik nije prihvatio obrazloženje tužiteljice o izvanrednom otkazu zaposlenice SŽ te traženju novog zaposlenika i konačno zapošljavanje JŽ temeljem Ugovora o sufinanciranju zaključenim sa tuženikom temeljem zahtjeva u studenom 2014.,

- da je tuženik radi povrata isplaćenog sufinanciranog iznosa od 36.282,64 kune sa pripadajućim kamatama temeljem prednje navedene zadužnice kao ovršne isprave podnio zahtjev za izravnu naplatu Fini i to 20. veljače 2018., a nakon slanja obavijesti tužiteljici o kršenju odredbe iz članka 10. Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja HŽ zbog smanjenog broja zaposlenika tijekom razdoblja sufinanciranja,

- da je financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću utvrđeno da je u postupku naplate pred Finom temeljem bjanko zadužnice izdane od strane tužiteljice, a ovjereno od strane javnog bilježnika Nataše Šuran u Opatiji pod brojem Ov 5432/13 od 9. kolovoza 2013., te bankovnog računa tužiteljice naplaćena naknada u ukupnom iznosu od 216,04 kune te zaplijenjen ukupan iznos od 26.844,75 kuna koji se nalazi na posebnom računu kod banke ovršenika, dakle ovdje tužiteljice sukladno dopisu Fine od 7. rujna 2020., te je tužiteljica onemogućena istim raspolagati do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

16. Na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži da se utvrdi da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici temeljem bjanco zadužnice, a u svezi s tim i zahtjev da se proglasi nedopuštenim pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate pokrenut temeljem bjanco zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Nataše Šuran iz Opatije te da se tuženiku naloži da vrati sva sredstva plaćena i zaplijenjena na temelju te zadužnice, kao i samu zadužnicu smatra osnovanim. Navodi da je zaposlenica TŽ dala izvanredni otkaz Ugovora o radu 21. ožujka 2014., čime je dovela tužiteljicu kao poslodavca u objektivno tešku i nezavidnu situaciju jer je tužiteljici trebala zaposlenica na tom radnom mjestu radi čega je tužiteljica i poduzela sve kako bi što prije zaposlila novog zaposlenika na poslovima EŽ te se raspitala o osobama pogodnim za taj posao, sa istima obavila razgovor, probni rad ali nažalost bez uspjeha unutar 60 dana koji je bio propisan odredbom članka 10. stavak 1. Ugovora. Utvrđuje da je tužiteljica u kontinuitetu nastavila tražiti zaposlenicu te već u lipnju 2014. stupila u kontakt sa JŽ i potom sa istom zasnovala radni odnos.

17. Slijedom navedenom zaključuje kako u ponašanju tužiteljice nije bilo kršenja odredbe članka 10. stavak 1. Ugovora jer je tužiteljica poduzela sve što je potrebno kako bi nadomjestila odlazak zaposlenice SŽ, pa u slučaju da poslodavac ne može doći do adekvatnog zaposlenika tada ima opravdan razlog jer se potreba za novim zaposlenikom nije mogla zadovoljiti, a kako je to iskazala i ZŽ, rukovoditelj Odsjeka aktivne politike zapošljavanja kod tuženika. Jednako tako, utvrđuje da postupanje tužiteljice nije bilo suprotno svrsi predmetnog Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja odnosno smislu sporne ugovorne odredbe da se zbog sufinanciranja zaposlenika ne daju otkazi zaposlenim osobama koje nisu sufinancirane i da se na taj način ne dovodi do manipulacija s onima koji su prethodno bili zaposleni, kako je to iskazala zaposlenica tuženika ČŽ. U suprotnom, drugačije tumačenje sporne odredbe iz članka 10. stavak 1. Ugovora, po sudu prvog stupnja bilo bi pretjerano formalistički na štetu tužiteljice čime bi joj bilo nametnut nerazumljiv teret "promjenom" tumačenja i prakse tuženika.

18. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoje obveze iz Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja za ABC zaključenog 31. srpnja 2013. te da svojim postupanjem nije kršila odredbu članka 10. stavak 1. Ugovora, pa je sukladno odredbi iz članka 160. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) prestala svaka obveza tužiteljice prema tuženiku čime je utvrđeno da je nedopuštena pljenidba sredstava sa računa tužiteljice na račun tuženika temeljem bjanko zadužnice ovjerene pod brojem Ov-5432/13 dana 9. kolovoza 2013. kod javnog bilježnika Nataše Šuran.

19. Navedeno pravno stajalište suda prvog stupnja nije pravilno.

20. Prema odredbi članka 10. Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja za HŽ od 9. srpnja 2013. do 8. srpnja 2014. (dalje Ugovor o sufinanciranju zapošljavanja) ugovoreno je da se poslodavac obvezuje: a) da u roku od 12 mjeseci od dana potpisa Ugovora o radu sa sufinanciranim osobama neće smanjiti broj zaposlenih radnika (1) utvrđen na dan podnošenja zahtjeva uvećan za broj sufinanciranih osoba. Ne smatra se da je došlo do smanjenja broja radnika zbog prirodnog odljeva ili ako je poslodavac u roku od 60 dana od dana raskida Ugovora o radu s radnikom zaključio Ugovor o radu s novim radnikom, b) ako smanji broj radnika u radnom odnosu iz točke A. ovoga članka, vratiti Zavodu razmjeran dio isplaćenih sredstava uvećan za kamatu u visini kamate prema članku 26. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu je razmjer odnos broja za koji je smanjen ukupan broj radnika i sufinanciranih osoba.

21. Dakle, poslodavac koji je ostvario pravo na sufinanciranje ima obvezu zadržati broj zaposlenih radnika utvrđenih na dan podnošenja zahtjeva za sufinanciranje, osim ako to nije propisano ili opravdano posebnim okolnostima. Takva iznimka ugovorena je odredbom članka 10. Ugovora o sufinanciranju u situaciji kad je smanjenje broja zaposlenih posljedica prirodnog odljeva ili kad poslodavac u roku do 60 dana od dana raskida Ugovora s radnikom zaključi Ugovor o radu s novim radnikom. Stoga prema citiranoj ugovornoj odredbi, pokušaj zapošljavanja ne čini iznimku na temelju koje se ne bi smatralo da je došlo do smanjenja broja radnika.

22. Prema tome činjenica da je tužiteljica tuženiku zahtjev za sufinanciranje podnijela 6. svibnja 2013., da je tužiteljica u svom odvjetničkom uredu u trenutku podnošenja zahtjeva za sufinanciranje (6. svibnja 2013.) imala zaposlenu 1 osobu, a koja je trebala raditi u tom uredu najmanje do 31. srpnja 2014., da je osoba koja je u trenutku podnošenja zahtjeva bila zaposlena (TŽ) prestala s radom u odvjetničkom uredu 21. ožujka 2014., da tužiteljica nije u roku od 60 dana od dana raskida ugovora zaključila Ugovor o radu s novom osobom, proizlazi da suprotno preuzetoj obvezi iz Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja nije zadržala broj zaposlenika, pri čemu je nesporno da se ne radi o prirodnom odljevu, niti je u roku 60 dana od dana raskida ugovora nadomjestila novim zaposlenikom.

23. Ovu obvezu tužiteljica nije ispunila samo time što je pokušala zaposliti radnike već je nužno da broj zaposlenih radnika ne bude smanjen u odnosu na stanje u vrijeme podnošenja zahtjeva za sufinanciranje. Dakle, poslodavac mora dokazati da je zadržao broj radnika, a ne samo da je pokušao zaposliti. Pokušaj zapošljavanja nije dovoljan za ispunjenje obveze ako je broj radnika zaposlenih smanjen u odnosu na početno stanje.

24. U kontekstu izloženog ovaj sud ne prihvaća stajalište suda prvog stupnja da je poslodavac, ovdje tužiteljica iz Ugovora o sufinanciranju ispunila obvezu iz Ugovora o sufinanciranju i samim time što je tražila zaposlenike. Naprotiv, slijedom unaprijed navedenog, proizlazi da tužiteljica u konkretnom slučaju nije zadržala broj zaposlenih osoba.

25. Činjenica da tuženik tužiteljicu na povrat sredstava nije pozvao odmah nakon što je dobio izvješće iz kojeg bi mogao vidjeti da tužiteljica ima manji broj zaposlenih u odnosu na broj zaposlenih prilikom predaje zahtjeva za sufinanciranje zapošljavanja, ne ograničava niti isključuje pravo tuženika da isplatu u smislu odredbe članka 10. Ugovora zatraži u bilo kojem trenutku nakon što utvrdi da je došlo do povrede ugovorne obveze.

26. Ovdje treba dodati da svrha predmetnog Ugovora nije bila samo omogućiti zapošljavanje radnice HŽ kroz isplatu sufinanciranog iznosa tužiteljici kao poslodavcu, već i ta da se uz tog radnika kod poslodavca na radu zadrži isti broj do tada zaposlenih radnika osim u situaciju koje je do smanjenja broja radnika došlo zbog prirodnog odljeva. Stoga u situaciji kad smanjenje broja zaposlenih kod tužiteljice nije posljedica prirodnog odljeva, već činjenice da je TŽ dala otkaz te unatoč preuzetoj obvezi iz članka 10. Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja, tužiteljica nije u roku od 60 dana od raskida ugovora zaposlila drugog radnika, to navodi tužiteljice da je poduzimala radnje zapošljavanja druge osobe u koju svrhu je obavljala razgovore i probni rad, nisu odlučne za odluku u ovoj pravnoj stvari.

27. Tako postupanje tužiteljice kao stranke ugovornog odnosa ne može se smatrati u skladu s ugovornom obvezom iz odredbe članka 10. Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja, pa isto daje pravo tuženiku da od tužiteljice zahtjeva isplatu na način kako je to ugovoreno, i da s obzirom da tužiteljica tome nije udovoljila po pozivu tuženika, svoju tražbinu naplati kroz postupak prisilne naplate.

28. Pri tome je neodlučno da tužiteljica UŽ nije dala poslovno uvjetovan otkaz odnosno da je otkaz dala TŽ. Navedeno iz razloga što je odredbom članka 10. točka A. Ugovora ugovoreno što se događa ako dođe do raskida ugovora s radnikom koji je u trenutku sklapanja ugovora već zaposlen kod poslodavca koji traži sufinanciranje za daljnje zapošljavanje. S obzirom na korištenje pojma raskida ugovora, jasno proizlazi da se mislilo na očitovanje bilo radnika bilo poslodavca za prestanak ugovora o radu otkazom. U suprotnom bilo bi ugovoreno na raskid s čije strane se misli. Uz navedeno ugovaranjem takve odredbe nije se išlo na štetu poslodavca. Naprotiv, time se zapravo izašlo u susret poslodavcu na način da mu je dana mogućnost da sanira nastalu situaciju kroz neki razumni period, a da se istovremeno ostvari svrha sklopljenog pravnog posla. Stoga u takvoj situaciji tužiteljica ne može s uspjehom tvrditi da se radi o odredbi kojom se ugovaranjem tog roka nameće prekomjerni teret, a niti osnovao ističe da se radi o nerazumljivoj odredbi koja bi s obzirom da ju je tuženik sastavio, trebao tumačiti u njenu korist u smislu odredbe članka 320. stavak 1. ZOO-a.

29. Pritom na navode iz odgovora na žalbu treba reći da ovaj sud nije u mogućnosti povodom žalbe tuženika ispitivati pravilnost presude u dijelu u kojem je pravomoćno ( zbog izostanka žalbe tužiteljice ) odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje ništetnosti odredbe članka. 10. Ugovora o sufinanciranju, pa se zbog toga ukazuju neosnovanim navodi tužiteljice iz odgovora na žalbu o ništetnosti navedene odredbe.

30. Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika presudu suda prvog stupnja preinačiti u točkama I:, II., III. I IV. Izreke na način kao je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz članka 373. točka 3. ZPP-a.

31. Presuda suda prvog stupnja u točki V. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 29. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan