Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-926/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ABANKA d.d. iz Ljubljane, Slovenija, Slovenska cesta 58, OIB: 89346389541, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5969/2017-35 od 29. lipnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5969/2017-35 od 29. lipnja 2020.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se dopuna žalbe tužitelja od 14. rujna 2023. kao nepravovremena.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Odbijaju se tužitelji s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o hipotekarnom [broj kredita], te Ugovor o hipotekarnom [broj kredita] sklopljen između tužitelja i tuženika.

II. Utvrđuju se ništetnim Sporazumi o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem Založnog prava javnog bilježnika Ermine Radić iz Raba, Mali Palit, poslovni broj Ov - 545/2008 i poslovni broj Ov-3657/2008.

III. Nalaže se tuženiku trpljenje upisa brisanja hipoteke u korist tuženika na nekretninama upisanim u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća broj ... površine 103 m2, dvorište površine 224 m2;

- zk. ul. br. [broj ZK uloška] [katastarska čestica], u naravi oranica površine 195 m2

- zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. č. br. [katastarska čestica], u naravi put površine 82 m2

- zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. č. br. [katastarska čestica], u naravi njiva površine 559 m2 te uspostava prijašnjem zk. stanja kakvo je bilo u trenutku pred predaje prijedloga za zasnivanjem Založnog prava u korist tuženika, u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku

8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužiteljima ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i EO [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku ABANKA d.d. iz Ljubljane, Slovenija, Slovenska cesta 58, OIB: 89346389541 parnični trošak u iznosu od 58.275,00 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2020.g. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana. "

2. Protiv te presude žale se tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalaze u tome što je izreka presude kontradiktorna obrazloženju, a obrazloženje je nejasno, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su nejasni i proturječni, te iz istih nije razvidno zbog čega je odlučeno kao i u izreci. Tužitelji ističu da se tužbeni zahtjev zasniva na nedopuštenom radu tuženika u Republici Hrvatskoj, putem posrednika, a bez valjane dozvole za rad. Naglašavaju da je tuženik mogao poslovati na području Republike Hrvatske isključivo putem suglasnosti i podružnice u skladu s propisima Republike Hrvatske. Navode da je sporni ugovor sastavljen na slovenskom jeziku koji tužitelji ne razumiju, te sadrži nepoštene odredbe proturječne Direktivi Vijeća 93/13 EEZ i Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Na opisani način tužitelji su dovedeni u podređeni položaj, nisu im objašnjenje odredbe ugovora, a niti materijalno pravo Republike Slovenije, koje je izrijekom ugovoreno kao mjerodavno. Navode da ugovorne odredbe sastavljene na slovenskom jeziku koji korisnici kredita ne poznaju, nisu jasne, jer ne razumiju jezik, a uslijed čega nisu mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope, o povratu kredita, ključne su odredbe ugovora, a isto ovisi isključivo o odluci tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta za koje se vežu promjene predviđene ugovorom, pa stoga cijeli ugovor na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka, što je suprotno odredbi članka 247. ZOO -a prema kojoj je ugovor sklopljen kad su ugovorne stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Pogrešnim i protivan dokazima smatraju zaključak suda da je javni bilježnik obrazložio odredbe ugovora. Navode da je tuženik sastavio obrazac ugovora, koji su tužitelji dobili na uvid prvi put kod potpisa, tako da nisu mogli izmijeniti niti jednu točku ili zarez a kamoli koji odredbu, a nisu im predani ni opći uvjeti poslovanja koji su sastavni dio ugovora, što je protivno Direktivi Vijeća broj 93/13/EEZ, slijedom čega je ugovor o kreditu ništetan. Nadalje, tužitelji se pozivaju na odredbu članka 19 . Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine broj 107/15 dalje ZID ZPK/15) a kojim je izrekom propisano da ako je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje kreditne usluge potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan, no sud citirane odredbe Zakona ne primjenjuje. Pri tome da nije relevantno kad je Zakon stupio na snagu i kad je ugovor sklopljen, jer iz teksta citiranog članka jasno proizlazi da citirana odredba primjenjuje se na sve sklopljene ugovore neovisno o vremenu sklapanja ugovora i početku primjene citiranog Zakona . Nadalje, tužitelji se pozivaju i na odredbu članka 319., 320. i 322. ZOO-a. Navode da je tuženik postupio i formirao ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te na opisani način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO-a i načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a te načelo zabrane zloupotrebe prava iz članka 6. ZOO - a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi članka 81. stavak 2. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" dalje ZZP/03).

4. Predlažu pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredba članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) na koju sadržajno ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje na neke od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točka 2. , 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovora o hipotekarnom [broj kredita], ugovora o hipotekarnom [broj kredita], te sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava.

10. Taj zahtjev tužitelji su činjenično temeljili na tvrdnji da je ugovor ništetan jer tuženik odnosno kreditni posrednik nisu imali odobrenje za pružanje usluga poslovnog kreditiranja na području Republike Hrvatske, da su tužitelji u vrijeme sklapanja ugovora bili u iznimnoj teškoj situaciji i zbog toga prisiljeni potpisati ugovor koji ne razumiju, što sve predstavlja zelenaško ponašanje prema tužiteljima u namjeri da im se otuđi nekretnina.

11. U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je Ugovor o hipotekarnom [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju tražbine sklopljen između prvotužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 31. siječnja 2008. na iznos od 70.000,00 eura, te drugotužitelja kao založnog dužnika,

- da je Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju hipotekarne tražbine sklopljen 16. lipnja 2008. između prvotužite ljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora na iznos od 20.000,00 eura, te drugotužitelja kao založnog dužnika ,

- da su ugovori o kreditu solemizirani pred javnom bilježnicom Erminom Radić u Republici Hrvatskoj pod brojem Ov-545/08 (Ugovor o hipotekarnom [broj kredita]) i brojem Ov-3657/08 (Ugovor o hipotekarnom [broj kredita]), da je hipoteka uknjižena na nekretnine koje se nalaze u Republici Hrvatskoj,

- da je tuženik banka u Republici Sloveniji sa sjedištem u [adresa] ,

- da tuženik nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja na području Republike Hrvatske,

- da je saslušanjem prvotužiteljice i svjedoka utvrđeno da su tužiteljica i suprug podigli dva hipotekarna kredita, radi podizanja kuće, izgradnje apartmana i radi ostvarivanja turističkih prihoda, zbog čega otplata obroka kredita je bila predviđena jedanput godišnje zajedno sa pripadajućim kamatama, kad se ostvare prihodi od turističke djelatnosti.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra neosnovanim pozivanjem tužitelja na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17 dalje ZNUK) jer je isti zakon sukladno presudi Europskog suda u Luxemburgu broj C-430/17 od 14. veljače 2019. suprotan pravu Europske unije, te je stoga izuzet od primjene od strane nacionalnih sudova država članica Europske unije, pa tako i hrvatskih sudova.

13. Vezano za citiranu presudu, navodi kako je rečeno u istoj da odredbu članka 17. stavak 1. Uredbe broj 1215/2012 treba tumačiti na način da se tuženik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati "potrošačem" u smislu te odredbe, osim ako je obzirom na kontekst transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini, veza između tog ugovora te profesionalne djelatnosti tako slaba da je očito da se navedenim ugorovom u biti ostvaruju privatne svrhe, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

14. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da su tužitelji sklopili ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj žive u cilju među ostalim da u njoj pružaju usluge turističkog smještaja, sud prvog stupnja zaključuje da se tužitelji ne mogu smatrati potrošačima u smislu te odredbe, radi čega tužiteljima ne pripada zašti ta koja je predviđena za potrošače koji su podignuli kredit isključivo za privatne potrebe.

15. Nadalje, ispitujući je li predmetni ugovor o kreditu ništetan prema odredbama ZZP/03, sud prvog stupnja utvrđuje da je ugovor sastavljen od strane jedne ugovorne strane banke i da je isti bio na slovenskom jeziku, međutim utvrđuje da je tužiteljima taj ugovor detaljno razjašnjen i protumačen prilikom zasnivanja sporazuma o založnom pravu, a koji sporazum sadržava sve bitne elemente ugovora o kreditu zajedno sa glavnicom, kamatama, načinom otplate, pa stoga odredbe tog sporazuma i svi elementi ugovora o kreditu nisu tužiteljima mogli ostati nepoznati, a taj sporazum je potpisan voljom obje ugovorne strane, a isto je bilo i u situaciji Ugovorom [broj kredita] i [broj kredita].

16. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se tužitelji neosnovano pozivaju na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu sa međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom.

17. Naime, odredbom članka 3. stavak 1. ZNUK propisano je da ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenog vjerovnika su ništetni, dok je odredbom članka 4. tog Zakona propisano da je i javnobilježnički akt sklopljen na osnovi i u vezi s ništetnim ugovorom iz članka 3. toga zakona ništetan. Odredbom članka 10. stavak 1. propisano je da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima u smislu tog Zakona sklopljeni do dana stupanja na snagu zakona u Republici Hrvatskoj između tužitelja i neovlaštenih vjerovnika ništetni od trenutka njihova sklapanja s posljedicama iz članka 7. tog Zakona, dok je stavkom 2. propisano da su glavni poslovi sklopljeni do dana stupanja na snagu ovog Zakona u Republici Hrvatskoj između tuženika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedica ili se temelje ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona ništetni od trenutka sklapanja s posljedicama iz članka 7. ovoga Zakona. Prema tome, da bi se odredbe ovog zakona primijenile na konkretan odnos stranaka u postupku prije svega je trebalo dokazati da je navedeni ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj što ovdje nije slučaj. Naime, prema stajalištu ovog suda, sporni ugovor o kreditu sklopljeni su u Republici Sloveniji, pri čemu okolnost potpisivanja ugovora od strane tužitelja u Republici Hrvatskoj ni na koji način ne utječe na takav zaključak. Naime, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je ugovor sastavio tuženik te da je tužiteljima predan na potpis ugovor koji je već bio potpisan od ovlaštene osobe tuženika. Kako se radi o pravnom postupku s međunarodnim elementom pitanje primjene mjerodavnog prava propisano je odredbom članka 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ( "Narodne novine" broj 53/91, 88/01, - dalje ZRSZ), prema kojem propisu za ugovore o zajmu kao mjerodavno pravo primjenjuje se pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo sjedište zajmodavca.

18. S obzirom da se u ovom slučaju radi o sporu s međunarodnim obilježjem koji se vodi pred sudom Republike Hrvatske, a radi se o potraživanju iz ugovora o zajmu, valja imati na umu glede mjerodavnog prava odredbu članka 19. ZRSZ prema kojoj je za ugovor mjerodavno pravo što su ga stranke same izabrale. U ovom slučaju tuženik tvrdi da su stranke koristile svoje pravo pri sklapanju ugovora s međunarodnim elementom te ugovorile primjenu slovenskog prava, a što proizlazi iz odredbe članka 23. Ugovora.

19. Sve da i u ovom slučaju nije ugovorena primjena prava Republike Slovenije na primjenu tog prava upućuje i odredba članka 20 točka 8. ZRSZ prema kojoj za ugovor o zajmu kao mjerodavno pravo primjenjuje se pravo mjesta gdje je u vrijeme primitka ponude nalazilo se prebivalište odnosno sjedište zajmodavca kao i odredba članka 20. točka 20. ZRSZ prema kojoj za ostale ugovore koji nisu pojedinačno navedeni u članku 20. točka 1. -19 kao mjerodavno pravo primjenjuje se pravo gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponuditelja. Sjedište ponuditelja je u Republici Sloveniji gdje je ugovor sklopljen, pa bi primjenom kolizijskih propisa Republike Hrvatske za predmetni ugovor bilo mjerodavno pravo Republike Slovenije. Stoga se odredbe ZNUK-a ne mogu primjenjivati na konkretan slučaj.

20. Osim toga, presudom Europskog suda je (suda Europske unije u predmetu S-630/17 BO protiv Raiffeisen bank St. Stefan – Jagerberg – Wolfsberg eGen od 14. veljače 2019.) odlučeno da je takav propis države članice protivan članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Naime, u toj odluci je presuđeno da članak 56. UFEU treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga u kojemu je riječ u glavnom postupku, učinak kojeg je među ostalim to da se ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastankom u drugoj državi članici, koji ne raspolažu odobrenje nadležnih tijela prve države članice izdaju za obavljanje njegovih djelatnosti na državnom području ništetni od dana sklapanja čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog Zakona. Navedena presuda djeluje prema svima, što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudom. Dakle, navedeno znači da, i pod pretpos tavkom da je ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, a što nije, ne može se više govoriti o tome da bi predmetni ugovori o kreditu bili ništetni zbog toga što su sklopljeni u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom.

21. U tom smislu ne mogu se na konkretni slučaj primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP), kao ni odredbe ZOO-a.

22. Činjenica da je Sporazum o osiguranju, sastavljen i ovjeren u Republici Hrvatskoj ne dovodi u pitanje zaključak o mjestu sklapanja ugovora o kreditu u Republici Sloveniji. Naime, riječ je o pravnom aktu kojim je drugotužitelj očitovao volju da se radi osiguranja tražbine tuženika iz predmetnog ugovora o kreditu zasnuje založno pravo (hipoteka) na nekretnini u njegovom vlasništvu. Navedeni sporazum sastavljen je u skladu sa člankom 54. i člankom 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, 120/16, 57/22 dalje: ZJB) i predstavlja javnobilježnički akt na temelju kojeg je u zemljišnim knjigama upisano založno pravo na nekretnini tužitelja u korist tuženika. Stoga, sastavljanje i ovjera tog sporazuma u Republici Hrvatskoj samo za sebe ne dovodi do zaključka da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj.

23. Međutim, tužitelji u tužbi tvrde da su Ugovori o kreditu ništetni jer sadrže ugovorne odredbe koje nisu razumljive, budući da su sastavljene na slovenskom jeziku.

24. O nepoštenosti ugovornih odredbi valjalo je odlučiti i primjenom prava Republike Slovenije, a koje je sud prvog stupnja sukladno odredbi članka 13. ZRSZ-a trebao utvrditi odnosno pribaviti po službenoj dužnosti. Prema utvrđenju suda prvog stupnja pored ugovora o kreditu je sklopljen i sporazum o osiguranju zasnivanjem založnog prava, a koji sadrži sve što je potrebno za osnivanje založnog prava na nekretnini drugotužitelja kao založnog dužnika, točno je navedena tražbina vjerovnika iz osnovnog pravnog posla, ugovora o kreditu, koja se osigurava, pristanak da se založno pravo upiše u javnu knjigu kao teret. Stoga je neosnovan žalbeni navod tužitelja da su odredbe Ugovora o kreditu nerazumljive. Osim toga njihov sadržaj nije bio sporan između stranaka, tada sama činjenica podnošenja isprave na stranom jeziku nije mogla utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude.

25. Nadalje tvrdnja da bi ništetnost ugovora proizlazila iz toga što tužiteljima nisu bili dostupni prevedeni opći uvjeti poslovanja tuženika koje je isti dostavio u prijevodu na hrvatski jezik tek tijekom postupka, također nisu osnovani budući da isti u sebi ne sadrže tvrdnju korištenje koje konkretne odredbe tih Općih uvjeta bi predstavljalo postupanje protivno odredbama slovenskog prava.

26. Točan je žalbeni navod tužitelja da tuženik nije imao odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj, međutim, ta činjenica je neodlučna jer je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Sloveniji, mjesto sjedišta tuženika, a što proizlazi iz sadržaja ugovora. Zato na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu se primjenjivati odredbe ZIDZPK pa time nije odlučno pozivanje tužitelja na odredbu članka 19.j ZID ZPK/15.

27. Što se tiče žalbenih navoda da je odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena time i ništetna, radi se o novoj činjenici koju tužitelji po prvi put ističu u žalbi, a to sukladno odredbi č lanka 352. stavak 1. ZPP-a nije dopušteno. Iako sud na ništetnost pravnog posla ili njegovih pojedinih odredbi pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 327. stavak 1. ZOO-a, ali i u tom slučaju samo na temelju činjeničnih navoda stranaka. Sud činjenice ne utvrđuje po službenoj dužnosti, osim ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. ZPP), već su u smislu odredbe iz članaka 7. stavak 1. ZPP-a stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Zbog toga, pozivanje tužitelja na odredbe Direktive Europske unije i pravna shvaćanja Suda Europske unije nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

28. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz članka 368. stavak 1. ZPP-a.

29. Što se tiče dopune žalbe tužitelja od 14. rujna 2023., ista je podnesena prekasno. Naime, tužitelji su presudu suda prvog stupnja od 29. lipnja 2020., poslovni broj P-5969/2017-66, primili dana 7. srpnja 2020., te su pravovremeno podnijeli žalbu dana 2. srpnja 2020., dok je dopuna žalbe podnijeta izvan zakonskog roka od 15 dana, pa je istu temeljem odredbe članka 367. ZPP-a, kao nepravovremenu valjalo odbaciti.

U Rijeci, 29. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan