Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-50/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov-Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupani po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate,, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini poslovni broj P-301/2025-13 od 20. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini poslovni broj P- 301/2025-13 od 20. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 10.02.2007. godine, sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,1% (jedancijelajedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. “

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d.., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju PG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 183,30 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 13.02.2007. do isplate, i to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 164,82 sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka se odbija. "

2. Protiv te presude žale se tužitelj i tuženik.

3. Tužitelj presudu pobija u točki IV. Izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti i dosuditi trošak kako je žalbom navedeno, uz naknadu troška žalbe.

4. Tuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a te obrazloženje presude sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a. Također, suprotno žalbenim navodima izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, jer je razvidno koji dio ugovorne odredbe je utvrđen ništetnim, kao i koliki iznos je tuženik dužan platiti tužitelju.

8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 10. veljače 2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, a temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 27.635,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

-da je odredbom čl. 6.1,. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja, da neposredno prije isplate kredita plati tuženiku naknadu u visini od 1,10 % od iznosa kredita, jednokratno,

-da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila, da je osnovne informacije dobio u auto kući, a u banci da je već bio pripremljen ugovor, da se u vezi sporne odredbe ugovora o kreditu u vezi obveze plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nije posebno pregovaralo, a sporna odredba kojom se tužitelju kao potrošaču nameće obveza plaćanja navedene naknade bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale sa potrošačem, da mu glede naknade nije obrazloženo koji troškovi se tom naknadom podmiruju niti je mogao utjecati na visinu naknade.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je sporna odredba čl. 6.1.. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03 dalje: ZZP).

12. Naime, utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, već je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, a što proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja, čime je ispunjen prvi uvjet da se predmetna odredba smatra nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pri tome da tuženik nije tijekom ovog postupka uopće dokazivao suprotno a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga sud prvog stupnja na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 87. stavak 1. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 6.1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. U smislu članka 83. ZZP-a pri donošenju odluke, sud prvog stupnja u obzir je uzeo i okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, predmet ugovora te ostale ugovorne odredbe. Pritom je imao na umu i Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (članak 4. stavak 2. i članak 5.) te Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u odnosu na test poštenosti te shvaćanje da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive već adekvatno i dostatno pojašnjene.

14. Navodi da unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

15. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 6.1.. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

16. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu vrati primljeni iznos od 183,30 eura za trošak obrade zahtjeva i odobravanje kredita, kao stečeno bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2007., kao dana nakon isplate kredita s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

17. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio zahtjevu tužitelja.

18. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

19. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o odredbi čl. 3. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

20. Prema odredbi čl. 84. ZZP, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, navedena se odredba odnosi na bitne sastojke potrošačkog ugovora (predmet ugovora i cijenu). Međutim, predmetna odredba predstavlja ugovornu odredbu o sporednim obvezama pa se navedena odredba na nju ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je iznos naknade u spornoj odredbi ugovora o kreditu točno i jasno određen, kao i da je iznos naknade za obradu kredita svaka osoba sposobna izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

21. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

22. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP ( prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je sud prvog stupnja i raspravio.

23. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

24. Naime, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelj i tuženik nisu pregovarali o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelj obaviješten na koje se određene troškove tuženika odnosi naknada za obradu kredita, a niti je tuženik na kojem je bio teret dokaza pružio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, kao što nije dokazao niti opravdanost sporne naknade.

25. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

26. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz utvrđenja suda proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

27. Upravo stoga takvom je ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

28. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

29. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini 1,10 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

30. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tužitelja kojima osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora po prvostupanjskom sudu

31. Naime, kada je predmet spora zahtjev za isplatu, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, iako sud o ništetnosti vodi računa po službenoj dužnosti te bi i bez postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva ništetnost rješavao kao prethodno pitanje, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu čl. 37. st. 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz čl. 187. st. 3. ZPP-a jer deklaratorni zahtjev, uz tužbeni zahtjev za isplatu, služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se stoga određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Deklaratorni zahtjev ima svrhu rješavanja prethodnog pitanja vezanog uz kondemnatorni zahtjev, pa pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu.

32. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 183,30 eura, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, odmjeren upravo prema toj vrijednosti predmeta spora.

33. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 29. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan