REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. broj P-820/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik iz Pule, protiv tužene Raiffeisen banke Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne rasprave dana 21. svibnja 2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te odsutnosti tužene, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 29. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 10.st. 2. Ugovora o kreditu broj: 114-50-3899685 koje su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik , kao banka, sklopili dana 30. siječnja 2007.god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule, br. OU-134/07-a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor".

II Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 750,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 29.05.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se tužiteljica prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 30.01.2007.godine sklopio u Poreču Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 114-50- 3899685, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 40.500,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.13.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor sklopljen u Poreču. Nadalje prema odredbi čl.19.st.1.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, stoga tužitelj podnosi tužbu pred ovim sudom. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Umagu posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl.br. Gž Ovr-393/2018 od 4.05.2018.god.,Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž- 2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017,Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaruposl.br.Gž-429/2018. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 10. citiranog Ugovora o kreditu te je 12.kolovoza 2011. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe članka 10. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 8.517,66 kuna/1.130,48 EUR. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, a koje razloge će iznijeti u nastavku. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava(ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da tužitelj/korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik/Kreditor, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl.1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Slijedom navedenog predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženoj je tužba s privicima i dokazima uz poziv od 13.1.2026.godine na dostavu pisanog odgovora na tužbu i sva upozorenja glede posljedica nepostupanja po istom dostavljena na odgovor dana 15.1.2026.godine, te tužena nije dostavila odgovor na tužbu. Isto tako tužena je pozvana na pripremno ročište od 13.4.2026.godine za koje je uredno primila poziv dana 26.3.2026.godine te na isto nije pristupila niti se očitovala glede nedolaska na isto. Isto tako tužena je uredno pozvana na ročište od 21.5.2026.godine za što je primila poziv dana 20.4.2026.godine te na isto ponovo nije pristupila, niti je dostavila bilo kakvo očitovanje.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima 6-13 spisa, potvrde na listu 15-16 spisa, 17-20 spisa, 21-38 spisa, te iskaza tužiteljice sa ročišta od 21.5.2026.godine.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 6 do 10 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 114-50-3899685 kojeg su sklopili kao korisnik kredita tužiteljica te tužena kao davateljica kredita, koji je zaključen u Poreču kojom je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nije sporna činjenica da je rok povrata kredita prema čl. 4 istog ugovora bio 25 godina.

6. Nije sporna činjenica da tužiteljica u ovoj parnici traži i da se utvrdi ništetnom odredba predmetnog ugovora o kreditu i to odredba članka 10.st. 2. Ugovora o kreditu broj: 114-50-3899685 koje su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik , kao banka, sklopili dana 30. siječnja 2007.god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule, br. OU-134/07- a koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor".

7. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sačinjen od strane banke, da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu što je vidljivo iz samog oblika predmetnog ugovora na listu 6 do 10 spisa a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice sa ročišta od 21.5.2026.godine.

8. Nije sporna činjenica da na listu 11 spisa prileži potvrda tužene od 20.12.2024.godine kojom je potvrđena činjenica da je tužiteljica bila korisnica predmetnog kredita koji je zatvoren otplaćen 12.8.2011.godine. Nije sporna činjenica da na listu 11 spisa prileži u navedenoj potvrdi da je obračunata naknada za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 8.517,66 kn.

9. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

10. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva.

11. Tužena iako uredno pozvana na dostavu odgovora na tužbu, list 39 spisa, isti nije dostavila niti se naknadno očitovala tijekom ovog postupka. Međutim nisu postojale zakonske pretpostavke za donošenjem presude zbog ogluhe iz članka 331 b ZPP-a.

12. U odnosu na pitanje zastare na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.godine zauzeto je jasno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Opisano stajalište prihvaća i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-281/2019-2 od 21.5.2020., presuda Županijskog suda u Puli Gž-19/2023-2 od 16.1.2023.godine itd.). Slijedom navedenog tužena i da je istaknula prigovor zastare, ne bi dolazila u pravno povoljniji položaj.

13. U odnosu na pravni interes za podnošenjem samo deklaratorne tužbe po ocjeni ovog suda tužiteljica ima pravni interes. Naime u odluci Županijskog suda u Puli Gž-359/2023-2 od 30.3.2023.godine izraženo je slijedeće pravno stajalište citira se:

"6. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je, (već) nakon prethodnog ispitivanja, odbacio kao nedopuštenu tužbu za utvrđenje ništetnosti pravnog posla - Ugovora o kreditu sklopljenoga između tužitelja kao korisnika kredita te pravnog prednika tuženika kao kreditora 27. rujna 2007. zbog nedostatka pravnog interesa, s obrazloženjem da tužitelji traže samo utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu bez postavljanja bilo kakvog kondemnatornog zahtjeva prihvaćanjem kojeg bi ostvarili određenu pravnu korist, a da u tužbi nisu učinili vjerojatnim postojanje pravnog interesa za isticanje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva, jer nisu obrazložili zbog čega u konkretnom slučaju ne bi bilo moguće uz deklaratorni tužbeni zahtjev istaknuti odgovarajući kondemnatorni zahtjev, odnosno zahtjev na činjenje, trpljenje ili propuštanje, primjerice na trpljenje brisanja založnog prava koje je upisano u zemljišnoj knjizi na njihovim nekretninama ili pak za neku drugu tražbinu, a ne radi se ni o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe.

7. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga određenih u žalbi, a pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP), ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se pozivaju žalitelji, jer je prvostupanjski sud iznio dostatne i razumljive razloge za svoju odluku.

9. Međutim, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijanim rješenjem počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 187. stavka 2. u vezi s člankom 354. stavkom 1. ZPP-a.

10. Odredbom članka 187. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (stavak 1.), a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (stavak 2.).

11. Prilikom donošenja pobijanog rješenja prvostupanjski je sud osnovano pošao od toga da je kod tužbe za utvrđenje ništetnosti pravnog posla, kakva je predmetna, tužitelj dužan učiniti vjerojatnim postojanje pravnog interesa prema članku 187. stavku 2. ZPP-a. Naime, iako tužitelji ističu da se na ništetnost u smislu odredbe članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.) može pozivati svaka zainteresirana osoba, pa stoga i oni kao ugovorne strane, pojam pravnog interesa kao procesne pretpostavke za meritorno suđenje može se preklapati s pravnim interesom koji opravdava aktivnu legitimaciju u smislu mjerodavnih materijalnopravnih odredbi (s time što su stranke predmetnog ugovornog odnosa ugovorile primjenu austrijskog prava), ali može biti i uži te ga je potrebno ocijeniti u svakom pojedinom slučaju.

12. Međutim, pobijana odluka temelji se na pogrešnom pravnom stajalištu da, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je predmet spora zahtjev za utvrđenje ništetnosti pravnog posla, izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenoga po osnovi (toga) ništetnog pravnog posla ili pak zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom, upućuje na zaključak da tužitelji nemaju pravni interes za deklaratornu zaštitu.

13. Načelo pravnog interesa je odraz načela ekonomičnosti pa se, u pravilu, stranci ne priznaje pravni interes za angažiranje sudskog mehanizma za slabiju pravnu zaštitu, ako može ostvariti jaču pravnu zaštitu ishođenjem ovršne (kondemnatorne) isprave.

14. No, zahtjev za utvrđenje pravnog posla ništetnim je tek prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanje stečenoga (bez osnove) na temelju toga pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Pravni interes za takav deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što, pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev, tim više što je prvostupanjski sud iz tužbe utvrdio da je radi osiguranja tražbine po predmetnom Ugovoru o jednokratnom kreditu na nekretninama tužitelja upisano založno pravo u korist tuženika.

15. Budući da je prvostupanjski sud neosnovano zaključio da tužitelji, samim time što uz deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti nisu postavili (i) kondemnatorni zahtjev za saniranje posljedica te ništetnosti, nemaju pravni interes za predmetnu deklaratornu tužbu, nepravilno je primijenio odredbu članka 187. stavka 2. ZPP-a, što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke pa je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a" završen citat.

14. Ovaj sud u cijelosti prihvaća prethodno izneseno pravno stajalište višeg suda. Tužiteljica stoga ima pravni interes za podnošenjem ove deklaratorne tužbe.

15. U odnosu na sam meritum spora proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke na ročištu od 21. 5 2026.godine. Tako je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 6-10 spisa, da je banka sačinila taj ugovor. Tužiteljica je iskazala da je točno da je ranije otplatila taj kredit i to u listopadu 2011.g. iako je kredit bio na 25 godina. Na upit da li je mogla pregovarati vezano za promjene ugovornih odredbi tužiteljica je iskaza da zna da je bila bankarska službenica te nije mogla pregovarati. Na upit da li joj je netko objašnjavao vezano za prijevremenu otplatu kredita te da li joj je objašnjeno i ako da koji će to biti troškovi, od čega će se sastojati ti troškovi, odgovorila je da nije bilo govora o tome, samo joj je rečeno da pročita ugovor o kreditu tako da joj ništa nije bilo objašnjavano niti govoreno niti za troškove niti za visinu niti je bilo govora o toj naknadi. Iskazala je da je točno da je platila iznose na listu 11 spisa za prijevremenu otplatu, bila je naknadno pozvana da platim a bez plaćanja ove naknade ne bi mogla dobiti potvrdu da je uopće plaćen kredit u cijelosti. Nije dobila nikakvo objašnjenje zašto je naknada u takvom iznosu, od čega se sastoji od kojih troškova jednostavno joj nije ništa bilo objašnjeno vezano za takvu visinu naknade. Iskazala je da su joj oni uvjetovali plaćanje te naknade da bi mogla prijevremeno zatvoriti kredit. Iskazala je vezano za upit pun. tužitelja da je bila i kod bilježnika, a niti ju on ništa nije upozorio vezano za ovo ju je sudac prethodno pitao, samo ju je pitao da li je pročitala ugovor, te joj ništa nije niti bilježnik objašnjavao.

16. Po ocjeni ovog suda sama po sebi ugovorna odredba za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 10 st. 2 predmetnog ugovora ne bi bila ništetna (da ne postoje drugi elementi o čemu će u nastavku biti riječi) jer tako proizlazi iz doduše kasnije donesene Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48, Direktive 93/13 EEZ kao i iz Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16. Dakle ugovorna odredba da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te time i naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ali pod uvjetom ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo da je tužiteljici kao potrošaču pružena pravodobno potpuna informacija i koje bi ona mogla procijeniti sve rizike i ekonomske posljedice iste, te da tako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita što je bitno naglasiti ne prouzročuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, da se iz iznosa i potvrde sa lista 11 spisa uopće ne može shvatiti koja je bila struktura troškova kako za naknadu za obradu kredita tako i za naknadu za konačnu otplatu kredita. Tužiteljici razvidno nije objašnjeno što uopće čini trošak obrade kredita , a što čini troškove naknade za konačnu otplatu kredita. Opisano nije pojašnjeno niti u potvrdi na str. 11 spisa a kamo li u ugovoru u kojem iz jedne nedorečene formulacije iz čl. 10 predmetnog ugovora nije na prihvatljiv način objašnjeno sve prethodno opisano. U konkretnom slučaju životan iskaz tužitelj ice kojeg ovaj sud prihvaća jasno ukazuje da od tužene vezano i za prijevremenu otplatu nije dobila obrazac sa što je bitno navesti konkretnim informacijama.

21. Na temelju provedenih dokaza u spisu jasno proizlazi da je predmeti ugovor o kreditu list 6 do 10 spisa pisala banka, da se radi o obrascu banke te da se (niti) o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo. Sporna ugovorna odredba je propisala jednu općenitu i nedorečenu formulaciju po kojoj je tužena odlučila da je dopuštena prijevremena otplata kredita ali samo uz suglasnost i uz uvjete koje ona odredi pri čemu nije jasno koji su to uvjeti, pa je takva ugovorna odredba sukladno Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 ništetna. Naime temeljem tog zakona i čl. 81 st. 1 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzroku znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2 smatra se da se o pojedinoj ugovorih odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog obrasca trgovca. Prema čl. 87 st. 1 istog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna dok je stavkom 2 istog članka propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Na tragu navedenog ocjena je ovog suda da u takvom kontekstu tužiteljici servirana na unaprijed pripremljenom obrascu ugovorna odredba iz čl. 10 st. 1 koja je u tom dijelu ništetna. Naime uvažavajući u svezi s tim pravno stajalište izraženo u odluci USRH broj U-III 2521/2015 od 13.12.2016. NN 123/16 odnosno prihvaćajući ravno shvaćanje VSRH Revt 249/14 od 09.04.2015. i to upravo u onom dijelu u kojem su odbijene revizije odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu u kojem je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

22. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu budući tužena nije dostavila niti odgovor na tužbu, postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke glede kojeg tužiteljica nije mogla imati utjecati na sadržaj tog ugovora a naročito nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, budući se niti o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za slično pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev-673/2023-2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:

"24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat.

23. U takvom kontekstu i ugovorna odredba ugovora o kreditu koju je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) ta odredbe nepoštena. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi ona kao potrošač mogla dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine i zašto baš u tom iznosu koji prema potvrdi na str. 11 spisa nije bio mali. Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C-621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C-84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne- kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporciona lni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kred itu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat.

24.Iznesena pravna stajališta prihvaća u cijelosti i ovaj sud budući je razvidno da nije bilo transparentnih i konkretnih informacija vezanih za tako neproporcionalnu ali i visoku naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 8.517,66 kn sada 1.130,49 eura (tečaj 7,53450), list 11 spisa.

25. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava HDČ i FDČ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao pravnu slijednicu potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05) što međutim nije predmetom ove parnice. Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno (i) o navedenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

26. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81. st 1. i 87 ZZP 96/03 i prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev te utvrditi da je ništetna ( bez pravnog učinka) navedena ugovorna odredba iz predmetnog ugovora o kreditu od 30.1.2007. godine (dio iz članka 10 st. 2 tog ugovora), a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

27. U odnosu na postupovni dio ove tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 21.5.2026.godine na kojem se tužiteljica na izričit upit suda suglasila da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta, a sa kojeg ročišta je izostala uredno pozvana tužena. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 26.6.2026.godine ali je isto zbog spriječenosti prezakazano rješenjem za dan 29.5.2026.godine.

28. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP -a . Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku cijeneći vrijednost predmeta spora od 1.328,00 eura valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe sukladno vrijednosti predmeta spora 100 bodova Tbr 7/1, za zastupanje na ročištima od: 13.4.2026. i 21.5.2026.godine po 100 bodova za svako to ročište tbr. 9/1 ili po tom osnovu 300 bodova ili 600,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 125,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 750,00 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici, stav II izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 29.5.2026. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav II izreke ove presude.

29. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti, stav III izreke ove presude. Naime sukladno članku 155 ZPP-a nije bio neophodan trošak za sastav o podneska opomena pred tužbu budući isti nije bio uvjet za podnošenje tužbe sukladno recentnoj sudskoj praksi, a glede sudskih pristojbi tužiteljica iste nije platila jer je priložila list 17 spisa zahtjev za odobravanje pravne pomoći. O trošku tužene nije odlučivano budući isti nije niti bio zatražen.

U Puli, 29. svibnja 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženoj