Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-634/2021-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja MN, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave 23. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja , Ane Sokal, odvjetnice u Rijeci, te punomoćnika tuženika, Petra Kovačevića, odvjetnika u Zagrebu, 29. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužiteljev glavni tužbeni zahtjev sa sadržajem:

« 1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103046527 od 30.6.2006. godine, zaključen između tužitelja i tuženika.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. «

II Prihvaća se tužiteljev eventualno kumulirani zahtjev koji glasi:

« 3. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103046527 od 30.6.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je iznos kredita 154.723,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je iznos mjesečnog obroka 729,25 CHF, u dijelu u kojem glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos od 92.883,80 CHF, u dijelu u kojem je iznos anuiteta 484,27 CHF ostatak vrijednosti glavnice 61.889,20 CHF, mjesečni iznos kamate na ostatak vrijednosti 244,98 CHF, u dijelu u kojem je povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, članak 8. u kojem je ugovoreno kako je kamata promjenjiva te se promjena kamatne stope, način obračuna i naplate mogu vršiti u skladu s važećim odlukama banke, članak 10. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je za obradu zahtjeva i odobrenje kredita korisnik kredita dužan platiti iznos od 1,000% naknade na iznos kredita, obračunato s datumom plasmana. «

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.226,11 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (29. svibnja 2026.) pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (više od 5.226,11 eura, a do zatraženih 6.663,61 euro) tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

IV Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 4.500,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe (djelomičnom promjenom istovjetnosti zahtjeva) sadržana u tužiteljevom podnesku od 22. rujna 2025.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu 15. travnja 2021. tužitelj, u bitnom, navodi da je s tuženikom sklopio 30. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51400607-5103046527. Citira pojedine ugovorne odredbe. Tako članak 3. Ugovora da određuje namjernu kredita na sljedeći način: Stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu; stambeni kredit za kupnju nekretnine; stoga je ugovor potrošački, a tužitelj se smatra potrošačem, da članak 2. Ugovora određuje: „Iznos kredita: 154.723,00

CHF (stopedesetčetiritisućesedamstvodvadesettri CHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.", da članak 3. određuje namjenu kredita: stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu; stambeni kredit za kupnju nekretnine, da Članak 7. stavak 1. Ugovora propisuje način vraćanja na sljedeći način: „Otplata kredita je u 360 (tristošezdeset) mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, da članak 7. stavak 2. Ugovora utvrđuje: „Iznos mjesečnog obroka: 729,25 CHF. Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta Glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos Ostatka vrijednosti. Nadalje, da članak 7. stavak 3. Ugovora predviđa da „Glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini od 92.833,80 CHF. Glavnica u anuitetskoj otplati da se vraća u 360 (tristošezdeset) mjesečnih anuiteta. Iznos anuiteta=484,27 CHF. Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice Kredita u visini od 61.889,20 CHF (šezdesetjednatisućaosmastoosamdesetdevetCHFidvadeset/ 100). Ostatak vrijednosti vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka, da Članak 7. stavak 4. Ugovora predviđa: „Banka na iznos Ostatka vrijednosti mjesečno obračunava redovnu kamatu. Mjesečni iznos kamate na Ostatak vrijednosti =244,98 CHF. Po dospijeću zadnjeg obroka Korisnik kredita može s Bankom ugovoriti otplatu preostalog iznosa Kredita u anuitetima sukladno važećim odlukama Banke. Banka te zatvoriti nedospjelu glavnicu kredita ukoliko te saldo prijevremenih uplata, o dospijeću obroka, prelaziti iznos 2 mjesečna obroka. Banka će s prvim sljedećim obrokom korigirati visinu istog i o tome pismeno obavijestiti Korisnika kredita. VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro -računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene te&ja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." Tužitelj ističe da iz odredbi članka 2., članka 3. i čl. 7. Ugovora jasno proizlazi da je ugovorena valutna klauzula za otplatu rata kredita po Ugovoru. Tvrdi da su temeljem čl. 296 Zakona o obveznim odnosima odredbe članka 2., članka 3. i članka 7. Ugovora ništetne jer se o istoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, obrazac Ugovora da je sačinjen od strane tuženika i predan mu na potpis, s tim da on nije mogao utjecati na sadržaj niti jedne odredbe, niti da je tužitelj nije upoznat od strane tuženika o rizicima valutne klauzule. Pored toga, temeljem kolektivne tužbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. da je odlučio da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, da su sukladno članku 502c Zakona o parničnom postupku, odredba članka 2., članka 3. i članka 7. su ništetne. Nastavno tužitelj ukazuje da članak 8. stavak 1. Ugovora propisuje sljedeće: „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,750% (četiri cijelih sedamdesetpet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode na temelju stvarnog broja dana u kamatom razdoblju i 360 dana u godini, da Članak 8. stavak 2. Ugovora propisuje: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.", da je člankom 8. stavkom 3. Ugovora utanačeno, cit: „lnterkalarna kamata obračunava se u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu, naplaćuje se jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu, u roku od 15 dana (petnaest) dana od datuma zaduženja. Tužitelj citira čl. 269. st.2., čl. 272. st.1., čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da se odredbom ugovora o redovnoj kamatnoj stopi određuje visina ugovorne obveze potrošača, takva odredba da mora biti određena odnosno odrediva, da je u konkretnom slučaju bila određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (4,750%) dok način promjene kamatne stope ni na koji način nije bio definiran u ugovoru, te da je odluka o promjeni kamate stope u cijelosti ovisila o volji druge ugovorne strane, banke, da mu način donošenja odluke o promjeni kamatne stope kao potrošaču nije jasan, nije određen, niti pak odrediv, te je slijedom navedenog, a sukladno ZOO-u, takva odredba ništetna. „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca." – članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Članak 50. stavak 11. istog Zakona propisuje da se nepoštenom može smatrati odredba „kojim se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga", a stavak 15. istog članka utvrđuje da se nepoštenom može smatrati odredba „kojom se trgovcu daje isključivo pravo tumačenja svih ili pojedinih odredbi ugovora", da je upravo takvo bilo postupanje tuženika glede promjene kamatne stope. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope da je ništetnost, sukladno članku 55. ZZP-a. O odredbi članka 4. Ugovora o kreditu da nije se uopće pregovaralo, kao uostalom niti o bilo kojoj drugoj odredbi, te je tužitelj bio stavljen u nepovoljnu poziciju, odnosno bio je onemogućen pregovarati o pojedinim odredbama, što da je u konačnosti rezultiralo nerazumijevanjem financijskih posljedica ugovora o kreditu. Osim navedenog, tužitelju tvrdi da mu od strane tuženika nisu bile dane nikakve informacije niti tumačenja odredbi ugovora, nije bio obavješten o potencijalnom riziku ugovaranja promjenjive kamatne stope, kao niti mogućnosti da će se kamatna stopa mijenjati temeljem jednostrane odluke banke, samoinicijativno i bez pregovora. Predlaže provođenje knjigovodstveno financijskog vještačenja na okolnosti izračuna preplaćenog iznosa od strane tužitelja u odnosu na promjenjive kamate i u odnosu na promjenjivi tečaj CHF HRK odnosno ništene odredbe ugovora, s ciljem izračuna iznosa koji tuženik duguje tužitelju radi ugovorenih ništetnih odredbi ugovora. Ukazuje da je tuženik je protiv njega pokrenuo ovršni postupak koji se vodi pri Općinskom sudom u Splitu pod brojem Ovr-1147/2018, da nema više nikakve osnove za vođenje tog postupka obzirom tuženik od njega u ovršnom postupku potražuje nešto za što je već primio isplatu, imajuću u vidu povećanje mjesečn ih rata kredita radi promjene tečaja CHF kao i promjenjive kamate. Smatra da je tražbina u ovršnom postupku Ovr-1147/18 prestala, te da su ništetne i odredbe ugovora o valutnoj klauzuli. Predlaže donošenje presude sa sadržajem: «1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 514006075103046527 dana 30.06.2006. godine sklopljen između tužitelja ZN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., 51 000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320.».

2. Tužitelj je podredno postavio i tužbeni zahtjev, cit.:« 2. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 2., članka 3., članka 7. i članka 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5103046527 dana 30.06.2006. godine sklopljen između tužitelja ZN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., 51 000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 koje glase: Članak

2.

„iznos

kredita:

154.723,00

CHF

(stopedesetčetiritisućesedamstvodvadesettriCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.” Članak 3. „namjena kredita: stambeni kredit gradana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu; stambeni kredit za kupnju nekretnine." Članak 7. stavak 1. NAČIN VRAĆANJA„ Otplata kredita je u 360 (tristošezdeset) mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Članak 7. stavak 2. „lznos mjesečnog obroka= 729,25 CHF. Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta Glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos Ostatka vrijednosti. Članak 7. stavak 3. „Glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini od 92.833,80 CHF (devedesetdvijetisuéeosamstotridesettriCHFiosamdeset/100). Glavnica u anuitetskoj otplati vraéa se u 360 (tristošezdeset) mjesečnih anuiteta. Iznos anuiteta=484,27 CHF. Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice Kredita u visini od 61.889,20 CHF (šezdesetjednatisuéaosmastoosa mdesetdevetCHFidvadeset/ 100). Ostatak vrijednosti vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Članak 7. stavak 4. „Banka na iznos Ostatka vrijednosti mjesečno obračunava redovnu kamatu. Mjesečni iznos kamate na Ostatak vrijednosti =244,98 CHF. Po dospijeću zadnjeg obroka Korisnik kredita može s Bankom ugovoriti otplatu preostalog iznosa Kredita u anuitetima sukladno važećim odlukama Banke. Banka će zatvoriti nedospjelu glavnicu kredita ukoliko će saldo prijevremenih uplata, o dospijeću obroka, prelaziti iznos 2 mjesečna obroka. Banka će s prvim sljedećim obrokom korigirati visinu istog i o tome pismeno obavijestiti Korisnika kredita. VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." Članak 8. stavak 1. „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,750% (četiri cijelih sedamdesetpet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode na temelju stvarnog broja dana u kamatom razdoblju i 360 dana u godini. Članak 8. stavak 2. „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kred itu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke." Tužitelj je postavio i tužbeni zahtjev sa sadržajem: « 3. Utvrđuje se da je tražbina za glavnicu i kamate koju tuženik potražuje kao ovrhovoditelj u postupku koji se vodi pred Općinskom sudom u Splitu protiv tužitelja kao ovršenika pod brojem Ovr-1147/18 prestala. 4. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos koji će se utvrditi financijskim vještačenjem na ime više plaćene obveze po kreditu zbog povećanja srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja u odnosu na srednji tečaj banke za CHF koji je bio na dan isplate kredita, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.«. Podnositelj tužbe od tuženika potražuje i trošak parničnog postupka.

3. Podneskom od 22. rujna 2025. tužitelj je preinačio tužbu na način da više ne ustraje s kondemnatornim zahtjevom, dok u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev (u njegovom eventualno kumuliranom dijelu) više ne zahtjeva utvrđenje prestanka tražbine u ovršnom postupku, kao i odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, već sada traži da se ništetnim utvrdi (pored članaka 2., 7. te 8.) i članak 10. Ugovora (tzv. «ulazna naknada»). Izmijenjeni tužbeni zahtjev konačno glasi kako je to sadržano u točki II izreke presude. Neizmijenjen je ostao glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu (točka I dispozitiva presude).

4. U odnosu na prethodno opisanu preinaku tužbe, tuženik se na pripremnom ročištu održanom 30. rujna 2025. tome protivio bez ikakve daljnje argumentacijske konkretizacije te svoje procesne radnje.

5. Sud je dopustio preinaku tužbe djelomičnom promjenom istovjetnosti zahtjeva (što je tužitelj učinio tijekom prethodnog postupka nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o meritumu) smatrajući da je navedeno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Prema tome, odluka kao u izreci rješenja donesena je primjenom odredbe članka 190. stavci 1. i 3. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, nadalje u tekstu: ZPP).

6. Tuženik je 3. kolovoza 2022. dostavio odgovor na tužbu (str. od 21 do 40 spisa). Obzirom na tužbene zahtjeve koji su predmet spora (sadržane u tužiteljevom podnesku od 22. rujna 2025.) za ovu parnicu irelevantni su tuženikovi navodi iz historijata odgovora na tužbu u odnosu na argumentaciju o stupnjevitoj tužbi (u kontekstu neodređeno postavljenog prvotnog kondemnatornog zahtjeva u tužbi), zatim vezano uz pitanje prestanka tražbine u ovršnom postupku, prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, tijek zateznih kamata, otkaz kredita i prigovor prijeboja. U ostalom dijelu odgovora na tužbu tuženik osporava tužiteljev status potrošača. Citira odredbu članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjeni uvjeti da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe, da se status potrošača ne presumira, da he tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Nadalje, osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan, da možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Citira članak 55. ZZK i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima. Konkretno, da odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora. Osim toga, da iz odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora, a ko je su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva, da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Uz to, poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 (pravo banke u pojedinačnim sporovima dokazivati da su potrošaču u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu - unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom - ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora). Tuženik tvrdi kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da su tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, da je tužitelja upozoravao i informirao samim ugovorom, reklamnim materijalnom, brošurama, i u razgovoru sa službenicima banke da je tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tvrdi da je tužitelj nesporno dobio brošuru u ko joj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te da je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Također, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važeć im pozitivnim propisima, da ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa da se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja, da su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 23. veljače 2026. saslušan je tužitelj (str. 205 i 206 spisa). Posebno se ističe da je na ročištu 23. veljače 2026. prije dovršetka dokaznog postupka punomoćnik tuženika (isto kao i zamjenica pun. tužitelja) istaknuo da nema daljnjih dokaznih prijedloga.

8. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a zaključak je suda da je glavni tužbeni zahtjev neosnovan, dok je eventualno kumulirani zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Predmet ovog spora je tužiteljev deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom, podredno (u smislu postavljenog eventualno kumuliranog zahtjeva) utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi iz tog pravnog posla koje se odnose na valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada).

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu br. 213975 (stranice od 7 do 12 spisa) utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 30. lipnja 2006., da je tužitelju kao korisniku kredita (Članak 2.) odobren isti u kunskoj protuvrijednosti od 154.723,00 CHF (čl. 3. Namjena – Stambeni kredit građana za kupnju nekretnine). Radi se o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, koja se može mijenjati, kao i način obračuna i naplate, u skladu s vežećim odlukama tuženika (Članak 8.) Člankom 10. ugovoreno je kako je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% naknade na iznos kredita, a minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom plasmana (tzv. ulazna naknada).

11. U stranačkom iskazu tužitelj je jasno istaknuo da je predmetni ugovor zaključio radi kupnje stana u tom kontinuirano živi od kada ga je kupio, te ga koristi čitavo vrijeme isključivo za stanovanje. Tuženik se iskazu tužitelja nije protivio, odnosno nije iznio primjedbe koje bi bile vezane uz sadržaj izrečenog. Prema tome, tužitelj je kupio stan (sukladno svrsi ugovora koja je u njemu napisana) za svoje osobne potrebe stanovanja, pa je zato on u predmetnom obveznopravnom odnosu u svojstvu potrošača i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/2003; dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 30. lipnja 2006. (u vrijeme zaključenja Ugovora). Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju stana. U slučaju da banka taj status osporava, upravo je na banci teret dokaza da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.). Osim toga, dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-71/18 od 12. 3. 2019.). Ništa u tom smislu tuženik nije dokazao stoga je ovaj njegov prigovor neosnovan.

12. Također, prema pravilima o teretu dokaza svaka stranka mora dokazati činjenice na kojima temelji svoje navode. Sud u parnici ne otkriva činjenice, nego mu ih prezentiraju stranke, dok one činjenice koje su relevantne za odluku o meritumu konkretnog spora sud utvrđuje istinitima, odnosno točnima temeljem sadržaja po strankama predloženih i u postupku izvedenih dokaza. Članak 221.a ZZP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prema odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13. Nadalje, tužitelj je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe podizanja kredita, istaknuo da je uzeo kredit u CHF u protuvrijednosti u kunama zato jer mu je to bilo jedino ponuđeno kod tuženika uz navod da mu je u banci prezentirano (bez konkretiziranja razloga) da za kredit u eurima ne zadovoljava uvjete, da mu je rečeno da kredit CHF u protuvrijednosti u kunama ima kamatnu stopu nižu i od eura. Ističe da mu nitko u banci nije pojasnio rizik dizanja kredita vezano uz CHF, niti mu je prezentirana usporedba tog rizika s rizikom uzimanja kredita koji je vezan uz euro ili neku drugu valutu u protuvrijednosti kune, da mu nitko nije ništa govorio u kontekstu CHF u smislu pojma valute utočišta, niti da je bilo govora uz koju stranu valutu Hrvatska narodna banka veže, odnosno štiti tečaj kune, te da mu nitko nije ništa govorio niti objasnio u pogledu ispunjenja kojih faktora će doći do promjene kamatne stope, odnosno od kojih elemenata to ovisi. Tvrdi da kad je došao u banku da je sadržaj ugovora već bio pripremljen, da nije mogao utjecati ni na jednu odredbu ugovora o kreditu u pogledu njegovog sadržaja, da mu u banci vezano uz plaćanje ulazne naknade za obradu kredita ništa u tom smislu nije bilo objašnjavano niti pojašnjavano, da mu je bilo servirano na stol samo da pročita i da potpiše, te sve što mora platiti, sastav ugovora i sav trošak.

14. Kao što je već ranije istaknuto, tuženik nije istaknuo nikakve primjedbe glede ijednog dijela sadržaja tužiteljevog iskaza, dok je na zadnjem ročištu u parnici tuženik naveo da daljnjih dokaznih prijedloga nema. U odnosu na pisani iskaz NN, zaposlenice tuženika, (str. 106 – 107 spisa) od 27. siječnja 2020. sud je ocijenio da je sadržaj tog dokumenta irelevantan za utvrđenje (razjašnjenje) predmetnog stanja stvari i konkretnih činjenica koje se odnose na ovaj spor, primarno stoga što navedena osoba nije spomenula u svojoj izjavi da je ikada bila u ikakvoj (poslovnoj) interakciji baš s tužiteljem (njegovo ime niti ne spominje) vezano upravo uz Ugovor od 30. lipnja 2006., koji pravni posao je predmet ovog pojedinačnog spora. Uz to, navodi u pisanoj izjavi NN su krajnje uopćeni (značajnim dijelom i citirani u odgovoru na tužbu), a povrh svega niti tužitelj nije spomenuo navedenu osobu da bi bila prisutna u bilo kojoj fazi procedure zaključenja predmetnog Ugovora u mjestu gdje je isti bio zaključen. Nadalje, tuženik je također tvrdio (počev od odgovora na tužbu) da je tužitelj, cit: « nesporno dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja». Međutim, s tim u vezi (kao u ostalom i s ostalom dokumentacijom na koju se pozivao) tuženik nije istaknuo niti temeljni, osnovni, odnosno kalendarski, početni podatak, a taj je – kojeg (kojih) točno datuma je tužitelju predao tu brošuru (ostalu dokumentaciju) na koju se poziva, dok je tuženikova tvrdnja da je u razgovoru sa službenicima banke tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, u direktnoj koliziji s tužiteljevim stranačkim iskazom, kojeg na ročištu prisutni predstavnik tuženika nije ni u kojem dijelu osporio.

15. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (u kojoj parnici je predmetni tuženik bio jedan od tuženika) utvrdila je nepoštenima i ništetnima odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti šv icarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenima i ništetnima.

16. Naime, presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž - 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine», broj: 96/2003., 46/2007. i 79/2007., dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine», broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.) te suprotno odredbama ZOO-a. Također, da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkim kreditima, ugovorima o kreditu, time što je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka, kao trgovac, nije u potpunosti informirala potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

17. Do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u člancima 2., 7. i 8. sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo je upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa. U tom kontekstu, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u presudi poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

18. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 82. stavkom 1. alineja 10. i 11. ZPP-a određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, kao i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga.

19. Nadalje, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Člankom 87. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

20. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a (ovom pravnom normom je regulirano pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama, konkretno o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita te visini te naknade. Međutim, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da tuženik nije dokazao da je upravo s tužiteljem MN pojedinačno pregovarao o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti o naknadi za obradu i odobrenje kredita, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnim stipulacijama ugovora koje sadrži odredbe i o promjenjivoj kamatnoj stopi i o tzv. «ulaznoj naknadi». Uz to, u odnosu na naknadu za obradu i odobrenje kredita, te njezin točan iznos u okvirima konkretnog kreditno-pravnog odnosa tuženik nije dokazao da je tužitelju objasnio (informirao ga) na što se ta naknada zapravo odnosi i od kojih elemenata te faktora se taj trošak sastoji, niti da mu je pojasnio koliko ugovoreni postotak predstavlja iznosa naknade u nominalnom iznosu. Prema tome, radi se konkretno o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne (čl. 87. st.1. ZZP). Također, ništetna je i nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak jer tuženik u dokaznom postupku ničim nije dokazao da je upravo MN informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik «valute utočišta» koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR (štoviše, u stranačkom iskazu tužitelj MN je naveo da je za pojam «valute utočišta» prvi put čuo na tom ročištu pred sudom), odnosno priroda i specifičnosti valute CHF nisu bile poznate prosječnom građaninu, pa tako ni tužitelju kojeg, prema rezultatima dokaznog postupka, tuženik nije o tome informirao, pa tužitelj kao potrošač nije bio i nije mogao biti svjestan rizika koji je preuzeo.

21. Dodatno, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

22. Prema odredbi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj: 35/2005; nadalje u tekstu: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st.1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. (čl. 324. st.2. ZOO).

23. Ugovorom se o kreditu, prema odredbi članka 1021. ZOO-a, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

24. Predmetnim ugovorom o kreditu, dakle, bila je ugovorena početna kamatna stopa (4,750 % - članak 8. Ugovora), koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje.

25. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo. (čl. 21. ZOO). Odredba članka 22. ZOO-a, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske prema stranoj valuti.

26. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari, unatoč ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, i dalje egzistiraju odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljen, neovisno o svoti kamata, korisnik dužan vratiti.

27. U tom smislu potrebno je naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2., u vezi s člankom 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojim su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga kako bi predmetni ugovor bio oslobođen od tih odredbi. Stoga konkretni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi nije ništetan u cijelosti, pa je primjenom materijalnog prava iz odredbi članka 21. i 22., u vez s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO-a, tužiteljev glavni tužbeni zahtjev neosnovan, te je u cijelosti odbijen (točka I izreke presude).

28. Sukladno članku 327. stavku 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Po ocjeni ovog suda ugovorna stana (npr. korisnik kredita) je svakako pravni subjekt koji ulazi u krug zainteresiranih osoba na koje se odnosi čl. 327.st.1. ZOO-a. Tužitelj kao ugovorna strana ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl. 328. ZOO-a), dakle vremenski je neograničeno.

29. Vezano uz eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnost pojedinačnih ugovornih odredbi i to o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi, te o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (tzv. ulazna naknada), iz rezultata provedenog dokaznog postupka, kako je već u ranijem dijelu predmetnog obrazloženja argumentirano (točke 20., od 13 do 17. i dr.) proizlazi da je u tim dijelovima predmetni Ugovor djelomično ništetan. Člankom 87. stavkom 2. ZZP-a regulirano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Iz razloga detaljno prezentiranih u točki 27. ovog obrazloženja konkretni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetnih odredbi, međutim obzirom na pravo i pravni tužitelja u smislu odredbe članka 328. ZOO - a, a u vezi s utvrđenim stanjem stvari tijekom glavne rasprave i dokaznog postupka, prihvaćen je tužiteljev eventualno kumulirani zahtjev, te je odlučeno sadržajem točke II dispozitiva presude.

30. U odnosu na trošak postupka, prema stavu prvostupanjskog suda, kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva iz čl. 188. st.2. ZPP-a, kada zahtjevi proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove, a tužitelj nije uspio u odnosu na glavni zahtjev, ali je uspio u odnosu na podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, dok u odnosu na glavni (odbijeni) zahtjev nisu nastali posebni troškovi, tuženik je tužitelju dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti. (U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1040/2023 od 30. listopada 2024.).

31. Odluka o trošku (točka III izreke) u korist tužitelja temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (600.000,00 kuna, što je sada ekvivalent iznosu od 79.633,69 eura), te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/23 i 107/25; nadalje u tekstu: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku od 20.2.2026. (str. 204 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 30.9.2025. i 23.2.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno tri (3) radnje po 1.200,00 eura (zajedno 3.600,00 eura), te sastav ostalog podneska od 22.9.2025. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) iznos od 50,00 eura. Naime, taj je podnesak, za kojeg i sam tužitelj navodi da njime cit: «uređuje tužbeni zahtjev», bez ikakvog obrazloženja, dok su obrazloženi podnesci u smislu sadržaja Tbr. 8. toč. 1. i 3. Tarife oni podnesci koji sadrže (alternativno ili kumulativno) činjenične navode, pravnu argumentaciju, očitovanje na navode protivne strane, dokazne prijedloge te njihovu elaboraciju i drugo. Pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke iznosi 912,50 eura (Tbr. 46. Tarife), dok su sudske pristojbe za tužbu u iznosu 663,61 eura (Tar.br.1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 37/2023). Prema tome, sveukupno je tužitelju odmjeren trošak postupka od 5.226,11 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije osnovan.

32. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatražena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23).

33. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

34. Budući u odnosu na glavni (odbijeni) zahtjev nisu nastali posebni troškovi, pa je zato tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u cijelosti, u odnosu na tuženika nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke IV izreke.

U Rijeci 29. svibnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika – e.komunikacijom