Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-575/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Marku Miloševiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. travnja 2026. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njene punomoćnice Željke Ivanušić, odvjetnice iz Osijeka, te punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 29. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140430427 - 20010380589/2006 sklopljenog dana 14.06.2006. između tužiteljice ZH OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem Ov-11.361/06, a koja u čl. 2. glasi: „… protuvrijednosti iznosa od…CHF…prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“; u čl. 3. toč. 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 3.: “... obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja“, u toč. 4. “Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“; u čl. 4. glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovog Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“, a u čl. 13. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.

II. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. OIB:14036333877 isplatiti tužiteljici ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.534,62 eura (dvijetisućepetstotrideset četirieurašezdesetdvacenta) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče po stopi od 15 % do 31.07.2008., a od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.01.2023. pa do 31.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.01.2024. do isplate, po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja na iznos od:

- 2,16 € teče od 26.09.2006. godine pa do isplate,

- 7,93 € teče od 17.02.2010. godine pa do isplate,

- 15,51 € teče od 02.03.2010. godine pa do isplate,

- 20,83 € teče od 02.04.2010. godine pa do isplate,

- 19,46 € teče od 02.05.2010. godine pa do isplate,

- 22,14 € teče od 02.06.2010. godine pa do isplate,

- 37,21 € teče od 02.07.2010. godine pa do isplate,

- 33,78 € teče od 02.08.2010. godine pa do isplate,

- 46,66 € teče od 02.09.2010. godine pa do isplate,

- 39,86 € teče od 02.10.2010. godine pa do isplate,

- 34,76 € teče od 02.11.2010. godine pa do isplate,

- 50,29 € teče od 02.12.2010. godine pa do isplate,

- 59,90 € teče od 02.01.2011. godine pa do isplate,

- 52,93 € teče od 02.02.2011. godine pa do isplate,

- 53,96 € teče od 02.03.2011. godine pa do isplate,

- 48,95 € teče od 02.04.2011. godine pa do isplate,

- 50,50 € teče od 02.05.2011. godine pa do isplate,

- 67,50 € teče od 02.06.2011. godine pa do isplate,

- 69,89 € teče od 02.07.2011. godine pa do isplate,

- 88,70 € teče od 02.08.2011. godine pa do isplate,

- 81,87 € teče od 02.09.2011. godine pa do isplate,

- 71,23 € teče od 02.10.2011. godine pa do isplate,

- 70,95 € teče od 02.11.2011. godine pa do isplate,

- 69,79 € teče od 02.12.2011. godine pa do isplate,

- 73,65 € teče od 02.01.2012. godine pa do isplate,

- 77,91 € teče od 02.02.2012. godine pa do isplate,

- 78,03 € teče od 02.03.2012. godine pa do isplate,

- 75,36 € teče od 02.04.2012. godine pa do isplate,

- 76,45 € teče od 02.05.2012. godine pa do isplate,

- 78,04 € teče od 02.06.2012. godine pa do isplate,

- 76,32 € teče od 02.07.2012. godine pa do isplate,

- 76,47 € teče od 02.08.2012. godine pa do isplate,

- 74,88 € teče od 02.09.2012. godine pa do isplate,

- 71,95 € teče od 02.10.2012. godine pa do isplate,

- 75,52 € teče od 02.11.2012. godine pa do isplate,

- 76,83 € teče od 02.12.2012. godine pa do isplate,

- 76,30 € teče od 02.01.2013. godine pa do isplate,

- 71,08 € teče od 02.02.2013. godine pa do isplate,

- 74,70 € teče od 02.03.2013. godine pa do isplate,

- 75,53 € teče od 02.04.2013. godine pa do isplate,

- 73,91 € teče od 02.05.2013. godine pa do isplate,

- 69,09 € teče od 02.06.2013. godine pa do isplate,

- 65,84 € teče od 02.07.2013. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.465,38 eura (tisuću- četristošezdesetpeteuratridesetosamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri parnični trošak u iznosu od 1.457,00 eura (tisućučetristopedesetsedameura) sa zateznom kamatom tekućom od dana 29. svibnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 611,23 eura

(šestojedanaesteuradvadesettricenta) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 6. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženice kao pravne slijednice Slavonske banke d.d. Osijek, radi utvrđenja ništetnosti odredbi vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu od dana 6. lipnja 2006., te isplatu iznosa od 4.000,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Tužiteljica tužbu obrazlaže navodeći da je dana 6. lipnja 2006. sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem Ov-11.361/06, a prema kojem ugovoru joj je pravni prednik tužene odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 347,48 CHF / oko 1.500,00 HRK, no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na hrk, a povećavali te su pred kraj otplate kredita iznosili čak preko 266,00 eura / 2.000,00 HRK. Tužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu VTS RH broj Pž-7129/ 13-4. od 13.06.2014. i broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018., navodeći da su Banke obuhvaćene presudama, pa tako i tužena, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time Banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Stoga smatra da je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, u svezi s čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO-a. Tužiteljica se poziva i na odredbu čl. 502. a st. 1. i čl. 502.c ZPP-a, navodeći da je sud vezan utvrđenjima u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Poziva se i na odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07), te čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima.

2. U odgovoru na tužbu od dana 15. srpnja 2024. i tijekom postupka tužena osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, odnosno osporava tužiteljici svojstvo potrošača, ali ne spori da je pravni sljednik Slavonske banke d.d., a koja je s tužiteljicom sklopila Ugovor o kreditu, ali treba uzeti u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije nego što je došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. tuženici. Navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. („Presuda VTS - valutna klauzula“) u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koju je podnijela udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“ („Parnica Potrošač“) i presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2012 od 13. lipnja 2014. („Presuda VTS – promjenjiva kamatna stopa“), jer nije dokazala da ima status potrošača sukladno članku 3. t. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , napominjući da je iz Ugovora o kreditu vidljivo kako je isti odobren tužiteljici kao poljoprivredniku. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje: „ZZP/03“) osobito članci 81., 84. i 87. U tom kontekstu, relevantne su i odredbe Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Sukladno članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stav je tuženice da je korisnik kredita u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze, jer je Ugovor o kreditu prije potpisa i sklapanja pročitan i protumačen korisniku kredita od strane javnog bilježnika, a što je on potvrdio potpisom Ugovora o kreditu. Tužena je u svojem vlastitom glasilu aktivno educirala javnost o uvjetima kreditiranja u CHF valuti, i to kroz komparativni prikaz uvjeta kreditiranja u EUR valuti i CHF valuti čime je omogućio potrošaču da se informira i donese odluku, ovisno o tome u kojoj mu je mjeri tečajni rizik bio prihvatljiv. Valutna klauzula nije u 2006. godini bila novost u hrvatskom pravnom sustavu s obzirom da je odredba kojom se dopušta ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj uvedena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 1994. Od tada pa sve do danas valutna klauzula predstavlja izrazito često korišten pravni institut koji se čvrsto ustalio u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i potrošača. Tako primjerice ugovori o kupoprodaji nekretnina ili vozila, ugovori o zakupu, ugovori o najmu i sl. izrazito često sadrže odredbu o valutnoj klauzuli. Valutna klauzula nije uobičajena samo u kreditnom poslovanju između financijskih institucija i potrošača, već je izrazito uobičajena u mnogim ugovornim odnosima između potrošača samih. Iz navedenih podataka može se zaključiti da je općenita razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo visoka. Razlog takvoj povećanoj svijesti svakako možemo tražiti u nestabilnosti domaće valute kroz povijest. Stoga nije životno uvjerljivo da potrošači na generalnoj razini tvrde kako nisu shvaćali ekonomske učinke valutne klauzule kada su bili u poziciji dužnika po kreditu, kad su očito jako dobro razumjeli valutni rizik kada su bili u poziciji vjerovnika (štediše) te su prema tome odlučili primijeniti metodu minimizacije tog rizika štedeći u devizama. Ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nikako nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, a pogotovo ne u mjeri u kojoj je do promjena u tečaju švicarskog franka došlo nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga smatra da je posve jasno da je korisnik kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može samostalno procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 . Odredba o valutnoj klauzuli izrijekom je dopuštena Zakonom o obveznim odnosima još od 1994. kada je po prvi puta uvedena u hrvatski pravni sustav. Ugovorna odredba koja se temelji na važećem zakonu ne može sama po sebi uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena zato što nije razumno očekivati da tuženik može predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika kao banke da isključivo tuženik snosi valutni rizik. Procjena da li odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Odredbe Ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamate nije ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima niti je nepoštena u smislu ZZP/03. Sukladno Ugovoru o kreditu činidba korisnika kredita sastoji se od plaćanja jednakih mjesečnih anuiteta , a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Smatra da je činidba korisnika kredita iz Ugovora o kreditu bila određena odnosno odrediva budući da Ugovor o kreditu sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti (članak 272. st. 1. ZOO-a). Naime, Ugovor o kreditu je jasno odredio da korisnik kredita ima obvezu plaćati iznos mjesečnog anuiteta. Treba napomenuti također da korisnik kredita nije niti jednom od sklapanja Ugovora o kreditu prigovorio tuženiku da ne može izvršiti svoju činidbu jer je neodređena i / ili neodrediva. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije niti podložna testu poštenja. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj tužbenim zahtjevom također traži utvrđenje ništetnom odredbe članka 13. Ugovora o kreditu sukladno kojem je isti potpisivanjem Ugovora o kreditu prihvatio odredbe poslovnih uvjeta banke, a naročito Odluku o kamatnim stopama i Odluku o visini naknade za usluge banke te sve izmjene i dopune tih odluka. Tužitelj ne obrazlaže iz kojeg razloga je odredba članka 13. ništetna te za takvo svoje utvrđenje ne daje nikakve dokaze niti navodi činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev. Ističe kako predmetna odredba ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo te da je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te se ponovno upućuje na argumentaciju koja je iznesena u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik nije ništa stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove

– Ugovora o kreditu, pa nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, a što u ovom predmetu nije slučaj. Tužiteljica nema pravo na zatezne kamate od dana stjecanja s obzirom da tuženica nije nepošten stjecatelj. Tuženica prigovara visini tužbenog zahtjeva i iz razloga što tužiteljica u svoj izračun nije uvrstila tzv. negativne razlike, odnosno periode kada su tečaj švicarskog franka i visina kamatne stope bili manji od početno ugovorenih, pa u odnosu na negativne razlike ističe prigovor radi prebijanja koji će se specificirati po eventualno obavljenom vještačenju. Napominje da je na prvoj stranici kreditnog prijedloga navedeno kako je tužiteljica nositeljica OPG-a i da su članovi OPG-a IH, JH i KH. Iz kreditnog prijedloga je razvidno kako je tužiteljica ušla u sustav PDV-a čak godinu prije podizanja kredita, pa je očigledno dobro poslovala kroz svoju poljoprivrednu djelatnost uz prodaju mlijeka. Iz svega navedenog je jasno kako se radi o kreditu koji je tužiteljica podigla da bi uredila staje za životinje jer se poslovanje proširilo. Navodi da je odredbom članka 2. st. 3. tada važećeg Zakona o sustavu poreza na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 47/95., 106/96., 164/98., 105/99., 54/00., 73/00., 127/00., 48/04., 82/04., 90/05., 76/07., 94/09., 87/09., 22/12., 136/12., 73/13.) propisano da se poduzetnikom u smislu navedenog Zakona smatra pravna ili fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja djelatnost s namjerom ostvarivanja prihoda. Poduzeće u smislu toga Zakona obuhvaća gospodarsku ili drugu djelatnost poduzetnika. Stoga je iz svega navedenog jasno kako je tužiteljica kreditna sredstva koristila u poduzetničke svrhe i kako bi stjecala dobit, pa zbog toga ista nema status potrošača, a niti je dokazala da je potrošač već upravo suprotno. Ona je poduzetnik koji je u prometu dužan postupati s povećanim stupnjem pažnje, pa se ne može pozivati na zaštitu koja je predviđena za potrošače.

3. Podneskom od dana 23. srpnja 2024. i 29. svibnja 2025. tužiteljica osporava navode tužene iz odgovora na tužbu, navodeći da joj je kredit odobren u nenamjenske svrhe, a ne u neku unaprijed određenu svrhu vezanu za poslovanje, te je teret dokaza na tuženoj ako osporava status potrošača. Predmetni ugovor je sklopila sa Slavonskom bankom d.d. koja je 29. siječnja 2009. kao pravna osoba prestala postojati pripojenjem drugoj pravnoj osobi i to Hypo-Alpe-Bank d.d, koja je kasnije preimenovana u Addiko bank, ovdje tuženica. Iz priložene materijalne dokumentacije je razvidno da je uplate po kreditu činila i tuženici i pravnoj prednici tuženice Slavonskoj banci d.d., koje je uplate tužena primala, pa pravo na povrat preplaćenih iznosa proizlazi ne samo na temelju uplata koje su učinjene pravnom slijedniku tuženice, već i samoj tuženici. Poziva se na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30.01.2020. na kojoj je zauzet stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom tužbom postavila zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovor o kreditu , to nema govora o nastupu zastare za postavljanje kondemnatornog zahtjeva na restituciju zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. U odnosu na izlaganja tužene kako je valutna klauzula, kako je predviđena odredbom čl. 22. ZOO-a, zakonita, te kako je dopušteno u Republici Hrvatskoj ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ona to niti ne osporava, već u tužbi samo tvrdi da su u povodu kolektivnog potrošačkog spora, u ugovorima o kreditu sklopljenima u valuti CHF u razdoblju od 2004. do 2008. godine s jednom od osam hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti visine obveze uz valutu CHF, nametale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, slijedom čega su u konkretnom slučaju, za potrošače obuhvaćene kolektivnom tužbom, te ugovorne odredbe oglašene nepoštenima i time ništetnima. U odnosu na osporavanje visine tužbenog zahtjeva, želi istaknuti okolnost da kao laik ne raspolaže ekonomskim znanjem da bi mogla precizno izračunati razliku kamate unutar svakog anuiteta između početno ugovorene i stvarno otplaćene, stoga je vrijednost predmeta spora odredila okvirno, prema svom najboljem znanju, a upravo radi točnog utvrđenja pretplate koja je nastala temeljem više plaćenih anuiteta, predložila je provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost razlike između primijenjene promjenjive kamatne stope unutar svakog anuiteta i ostatka glavnice u odnosu na početno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i na okolnost razlike između primijenjenog tečaja CHF unutar svakog anuiteta i ostatka glavnice u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita, nakon čega će specificirati tužbeni zahtjev, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženoj da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a ujedno radi poštivanja načela ekonomičnosti, efikasnosti i svrsishodnosti postupka. Navodi da je tzv. „kreditni prijedlog“ interni dokument banke, koji je tuženica oformila kao svoj dokument provjere podataka, a samo postojanje dokumenta kreditnog prijedloga ne podrazumijeva da je po njemu sklopila predmetni Ugovor o nenamjenskom kreditu. Upravo suprotno, iz potpisa Ugovora o kreditu može se iščitati da je isti sklopila kao fizička osoba sa Odjelom za kreditiranje stanovništva, dakle fizičkih osoba, dakle pod uvjetima za potrošače, a ne prema uvjetima za pravne osobe. Nadalje, ugovor o kreditu sklopljen je kao nenamjenski, što uz činjenicu da je svaku ratu ugovora o kreditu uplatila osobno na svoje ime kao fizičke osobe, potvrđuje okolnost da je predmetni Ugovor o kreditu, sklopila, koristila i vratila kao potrošač.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica ne stavlja primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te djelomično povlači tužbu za iznos od 1.465,38 eura, te s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zahtijeva iznos od 2.534,62 eura s pripadajućim zateznim kamatama nakon dospijeća pa do isplate.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, te svjedoka BH, izvršio uvid i pročitao Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006. (list 8.-13. spisa), uplatnice (list 14.20.), Otplatni plan (list 21.-26.), Specifikaciju uplata (list 27.- 29.), Pregled prometa za klijenta (list 30. -41.), Obavijest o stanju kredita u otplati (list 44.), novinske članke (list 91.-100.), ovjerenu Izjavu ZHP od 24.08.2020. (list 10.-105.), objave iz glasila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 108.-120.), kreditni prijedlog (u e-Predmetu prilog broj 1 uz podnesak tužene od 15.05.2025.), podatke Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 27.06.2025. (list 153.-154., 157.-158.), rješenje Ureda državne uprave u OBŽ od 21.05.2023. (list 155., 159.), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje, te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 7.10.2025. (list 167.-181. spisa).

6. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF (čl. 2., čl. 3.2., čl. 3.3., čl. 3.4. i čl. 4.), te čl. 13. kojim korisnik kredita potpisom na Ugovoru u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune, Ugovora o kreditu koji je sklopljen dana 6.06.2006. između tužiteljice i prednika tuženice Slavonske banke d.d. Osijek, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

9. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica bila upisana u svojstvu nositeljice na poljoprivrednom gospodarstvu naziva JH iz [adresa], u razdoblju od 9.03.2006. - 1.02.2010.,

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa prednikom tuženice Slavonskom bankom d.d. Osijek, dana 6.06.2006. sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita, kojim je banka odobrila i stavila na raspolaganje tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti iznos od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize HNB na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate 7 godina,

- da je čl. 4. ugovoreno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa tom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na Ugovoru;

- da je čl. 2. ugovoreno da banka odobrava nenamjenski kredit poljoprivrednicima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita;

- da je čl. 3. točka 2. i 3. ugovorena valutna klauzula CHF,

- da je čl. 3. točka 4. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dopsijeća, odnosno na dan plaćanja ako se vrši prije roka dospijeća,

- da je čl. 4. ugovoreno da Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovog Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

- da je čl. 13. ugovoreno da korisnik kredita potpisom na Ugovoru u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je početna iznosila 7,00%,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu .

10. Među strankama je sporna:

- osnova i visina zahtjeva,

- aktivna legitimacija,

- status potrošača,

- pasivna legitimacija u odnosu na sklapanje Ugovora o kreditu i pripajanje tuženici,

- prigovor radi prebijanja,

- valjanost (poštenost) odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj švicarski franak (CHF), te čl. 13. Ugovora kojim je ugovoreno da korisnik kredita potpisom na Ugovoru u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune,

- vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.,

- je li potraživanje u zastari.

12. Čitanjem Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006. (list 8.-13. spisa) sud je utvrdio da su Ugovor zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i pravna prednica tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) dana 6.06.2006. kojim Banka odobrava nenamjenski kredit poljoprivrednicima, da je pravna prednica tuženice Slavonska banka d.d. Osijek, stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate 7 godina, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu, te da je čl. 13. ugovoreno da korisnik kredita potpisom na Ugovoru u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune. Iz Ugovora nije vidljivo koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja švicarski franak (CHF), a također i da obveza korisnika kredita ovisi o budućim, neograničenim i nepredvidivim odlukama banke (čl. 13.).

12.1. Čitanjem podataka Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 27.06.2025. (list 153. -154., 157.-158.), te rješenja Ureda državne uprave u OBŽ od 21.05.2023. (list 155., 159.) sud je utvrdio da je tužiteljica bila upisana u svojstvu nositeljice na poljoprivrednom gospodarstvu naziva JH iz [adresa] u razdoblju od 9.03.2006. do 1.02.2010., od kada je upisana kao član poljoprivrednog gospodarstva.

12.2. Iz Kreditnog prijedloga (u e-Predmetu prilog broj 1 uz podnesak tužene od 15.05.2025.) koji je potpisan od strane referenta BH, proizlazi da je tužiteljica podnijela zahtjev za odobrenje kredita kao nositelj OPG kojeg su članovi IH - suprug, te sin JH i kćerka KH, radi kapitalne investicije, adaptacije postojećih objekata, da gospodarstvo ima staje za krave i staje za telad, muzne uređaje i kamion od poljoprivredne mehanizacije, poljoprivredno zemljište od 1,5ha i u najmu od 6ha, da OPG proizvodi mlijeko, da je namjena kredita poljoprivreda. Dakle, da je tužiteljica poljoprivrednica koja se bavi proizvodnjom mlijeka, da je uzgojem dobila 15 krava i još 9 teladi i junica kojima će proširiti osnovno stado krava, da se OPG bavi prodajom mlijeka, obrađuje 10ha zemlje od kojih je 1,5ha u njenom vlasništvu, a ostalo u najmu, da je u sustav PDV-a ušla krajem prošle godine, da planira adaptirati staje s obzirom na povećan broj grla, radi čega traži nenamjenski kredit u iznosu od 23.000,00 CHF na rok otplate od 7 godina.

12.3. Ovjerenu Izjavu ZHP iz [adresa] od dana 24. kolovoza 2020. (list 101.-105.) sud je ocijenio kao nevjerodostojnu, paušalnu i usmjerenu isključivo ka pogodovanju tuženoj, jer navedena nije bila osoba koja je neposredno sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pa nema potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi sa spornim ugovornim odredbama.

12.4. Ostalu materijalnu dokumentaciju vezanu za otplatu kredita sud nije posebno obrazlagao, jer je nesporna među strankama i istu je vještak uzeo u obzir prilikom vještačenja, dok ostalu materijalnu dokumentaciju koju je tužena priložila sud nije posebno obrazlagao, jer ista nije relevantne za konačno rješenje spora među strankama, odnosno, istom se ne bi utvrdile odlučne činjenice u ovom sporu.

13. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja, te statusa potrošača, saslušana je tužiteljica i svjedok TH.

13.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sjeća da je svjedok TH radio na njenom kreditu koji je predmet ovoga postupka, te da je u Banku došla kao nositeljica OPG-a koji je bio otvoren par dana prije toga, te da je bila odbijena kao takva sa zahtjevom za kredit, ali su joj ponudili kredit kao fizičkoj osobi, a na upit suda ne može se izjasniti zašto onda u čl. 2. Ugovora stoji da joj banka odobrava nenamjenski kredit kao poljoprivrednici. Kredit je iskoristila za adaptaciju unutrašnjosti kuće. Ugovor o kreditu je pročitala i ugovorne odredbe su joj bile jasne i nije postavljala nikakva pitanja kreditnom referentu, a niti joj je isti sam pojašnjavao ugovorne odredbe. Prihvatila je ponuđen kredit u CHF valuti i otplatila je isti u cijelosti. Nije mogla mijenjati ugovorne uvjete, znala je da tečaj CHF može varirati u odnosu na kunu , ali ne baš toliko, jer joj je rata sa početnih 1.000,00 kn narasla na 2.200,00 kn.

13.2. Iz iskaza svjedoka TH proizlazi da je 2006. godine bio zaposlen u Slavonskoj banci kao financijski savjetnik za SME (small-medium- enterprises) i radio je isključivo na kreditima za potrebe obiteljsko poljoprivrednih gospodarstava. Sjeća se da je tužiteljica realizirala kredit radi potreba OPG-a i na predmetnom Ugovoru o kreditu je na sredini svakog lista Ugovora njegov potpis, dok je Ugovor potpisala tada mu nadređena NH i njegova koleg ica UH. Pojašnjava da tada u ugovorima za poljoprivrednike nisu navodili kao korisnike kredita nositelje OPG-a, odnosno OPG, već samo ime i prezime fizičke osobe, jer se tada tako radilo. Kredit koji je predmet ovoga postupka je bio namijenjen za kupnju repromaterijala u poljoprivredi i iznos kredita se isplaćivao na žiro račun OPG-a. Taj kredit nije za potrebe fizičke osobe, a niti je on radio na kreditima za fizičke osobe. U Slavonskoj banci je tada postojao poseban Odjel u sklopu retaila koji se bavio isključivo kreditiranjem poljoprivrednika, a to nije bio Odjel za kreditiranje stanovništva. Ukoliko neki OPG ne bi bio kreditno sposoban on je takvu stranku odbio sa zahtjevom za kredit, dok bi u spornim slučajevima odlučivao Kreditni odbor. Banka je slala Obavijesti (sa lista 44. spisa) klijentima nevezano radi li se o fizičkim ili pravnim osobama i nositeljima OPG-a. Ne može se sjetiti da li je tužiteljici pojašnjavao rizike vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ne sjeća se detalja kredita, ali ukoliko bi stranke imale kakvih pitanja oko ugovornih odredbi sve im je pojašnjavao, ali ipak u to vrijeme on ne bi znao strankama objasniti koji parametri utječu na promjenu tečaja, ali je znao objasniti parametre koji utječu na promjenu kamatne stope. U to vrijeme nitko nije mogao znati koliko će rasti rada kredita u odnosu na tečaj i promjenjivu kamatnu stopu.

13.3. Sud je iskaz svjedoka cijenio kao vjerodostojan, jer je dan konkretno, sukladno sjećanju, na temelju neposrednih saznanja i sukladan je priloženoj materijalnoj dokumentaciji - Kreditnom prijedlogu koji je sačinio upravo ovaj svjedok, te Ugovoru o kreditu koji je isti potpisao kao referent prednice tuženice.

14. Prije svega nije osnovan navod tužene u odnosu na njegovu pasivnu legitimaciju jer da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prije nego što je došlo do pripajanja Slavonske banke d.d., tuženici. Naime, iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a ne sa tuženicom, iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d., pa je slijedom navedenoga, tuženica sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, i kao takva je pasivno legitimirana u ovom postupku.

15. Osnovani su navodi tuženice da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku, te da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača, jer tužiteljica nema status potrošača, slijedom čega ista u tom smislu nema ni aktivnu legitimaciju.

15.1. U konkretnom slučaju, prema mišljenju ovoga suda, ne radi se o potrošačkom kreditu i tužiteljica nema status potrošača u smislu odredbe čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), koji bi se imao primijeniti u konkretnom slučaju, odnosno čl. 2. Direktive Vijeća Europe 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

15.2. Naime, prema čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema čl. 2. Ugovora o kreditu, kao i utvrđenjima iz Kreditnog prijedloga i iskaza svjedoka BH – kreditnog referenta u predmetnom ugovornom odnosu, kredit je odobren kao nenamjenski poljoprivrednicima, a tužiteljica je nesporno u to vrijeme bila nositeljica OPG-a i kao takva je podnijela zahtjev za nenamjenski kredit radi adaptacije staja s obzirom na povećani broj grla (stoke), pa stoga tužiteljica ne može s uspjehom zahtijevati pravnu zaštitu pozivom na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, odnosno pozivom na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe podnesene sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku.

15.3. Drugim riječima, da bi se tužiteljica mogla pozivati na navedene zakonske odredbe, pa tako i utvrđenja iz kolektivnih presuda, potrebno je da je u sklapanju pravnog posla, konkretno Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006., sudjelovala kao potrošač u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača. Kako ista nije dokazala svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, to se ista ne može s uspjehom pozivati na stajališta zauzeta u kolektivnim tužbama, a niti praksu suda Europske unije, koji se ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, jer se utvrđenja iz navedenih presuda odnose isključivo na potrošače, kao fizičke osobe koje sklapaju pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene nj ihovom zanimanju, niti njihovim poslovnim aktivnostima ili poduzetničkoj djelatnosti, a kako to propisuje čl. 3. točka. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Kako je nesporno utvrđeno da je tužiteljica zatražila i dobila kreditna sredstva kao fizička osoba, ali isključivo u svrhu povećanja prihoda na poljoprivrednom gospodarstvu kojeg je bila nositelj u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, kako to proizlazi iz čl. 2. Ugovora, Kreditnog prijedloga te iskaza svjedoka BH, po stajalištu ovoga suda, ona se ne može smatrati potrošačem u smislu ranije citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača , a niti se pozivati na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku, jer tužiteljica nije potrošač vezano za Ugovor o kreditu od 6. lipnja 2006. u smislu odredbe čl. 3. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom slučaju, nije riječ o potrošačkom Ugovoru i posljedično se na nj. ne primjenjuju odredbe potrošačkog zakonodavstva i presude iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača tvz. slučaj F ranak. Pri tome je potpuno nebitno s obzirom na svrhu sklapanja ugovora (a koja svrha je od bitnog značaja za utvrđenje radi li se o potrošaču u smislu navedenog Zakona ili ne) što je taj ugovor tužiteljica zaključila u svojstvu fizičke osobe i da je kao takva navedena u Ugovoru kao Korisnik kredita, jer je prema iskazu svjedoka BH, u to vrijeme bila takva politika banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu u poljoprivredne svrhe, odnosno kada je kredit odobren na zahtjev nositelja OPG-a i za potrebe OPG-a.

16. Međutim, tužiteljica je aktivno legitimirana u konkretnom slučaju, ali iz drugih razloga. Naime, tužiteljica činjenične navode u tužbi i tijekom postupka ne ograničava samo i isključivo na tome da je u vrijeme sklapanja Ugovora imala status potrošača, već se poziva i na odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnim ugovornim odredbama.

16.1. Tužiteljica je dakle u okviru činjeničnih navoda iznijela tvrdnje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, a ne samo iz razloga koje propisuje Zakon o zaštiti potrošača, pa je ovaj sud u okviru činjenica iznijetih u tužbi i do kraja prethodnog postupka, dužan odlučiti primjenom odredaba čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.) i utvrditi je li odredba tipskog ugovora o kreditu kojim je određeno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorne i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa, te odredbe o valutnoj k lauzuli, kao i odredba čl. 13. kojom je ugovoreno da korisnik kredita potpisom na Ugovoru u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune; neodređena i neodrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, a kao takve i ništetne na temelju odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, odnosno je li tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima), neovisno o tome da li korisnik kredita ima status potrošača ili ne (tako u odluci VSRH broj Rev-295/2024-3 od 19.02.2025., Rev- 556/2023 od 10.09.2024.).

16.2. Pored navedenog, treba napomenuti da sukladno čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu ima prvenstveno korisnik kredita kao ugovorna strana, ali i svaka druga osoba koja dokaže svoj pravni interes (zainteresirana osoba).

17. Naime, pregledom samog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, isti je sastavljen od strane prednice tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate, u kojem sastavljanju ugovornih odredbi tužiteljica nije sudjelovala, kako to iskazuje. Iz Ugovora nije vidljivo koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja švicarski franak (CHF), dok iz iskaza svjedoka BH – kreditnog referenta u konkretnom ugovornom odnosu, proizlazi da on ne bi niti znao objasniti korisnicima kredita koji parametri utječu na promjenu tečaja. Sud prije svega polazi od odredbe čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj č inidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; kao i odredbe čl. 272. istoga Zakona, prema kojoj je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. U konkretnom slučaju, sud utvrđuje da ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula, ne sadrže jasno određene niti objektivno odredive kriterije na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina obveze tužiteljice tijekom trajanja ugovornog odnosa. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da Ugovor ne sadrži parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, niti provjerljive elemente za promjenu tečaja, a iskaz saslušanog svjedoka – kreditnog referenta, potvrđuje da isti nije mogao objasniti kriterije prema kojima dolazi do promjene tečaja, a niti je pojašnjavao ugovorne odredbe ako stranke nisu pitale, što dodatno upućuje na zaključak da takvi kriteriji nisu jasno određeni, niti su ugovorom učinjeni dostupnima drugoj ugovornoj strani – tužiteljici. Stoga su predmetne ugovorne odredbe neodređene i neodredive, budući da visina obveze tužiteljice ovisi o jednostranoj odluci tužene bez unaprijed utvrđenih mjerila. Takve odredbe, prema ocijeni suda, suprotne su i odredbama čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, koje uređuju opće uvjete ugovora, budući se radi o unaprijed sastavljenim ugovornim odredbama koje nisu jasno i razumljivo formulirane, a niti su tužiteljici omogućavale da u trenutku sklapanja ugovora sagleda ekonomske posljedice preuzetih obveza. Osim toga, nejasne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, valja tumačiti u korist ugovorne strane koja ih nije sastavila, a to je u konkretnom slučaju tužiteljica kao korisnik kredita. Nadalje, sud nalazi da je tuženica kao profesionalna i stručna osoba na tržištu financijskih usluga, bila dužna postupati u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o legitimnim interesima druge ugovorne strane (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, ugovaranjem odredbi koje omogućuju jednostranu i neograničenu promjenu bitnih elemenata ugovora, bez jasno utvrđenih kriterija, tuženica je dovela tužiteljicu u neravnopravan položaj, izlažući istu neizvjesnom i nepredvidivom financijskom opterećenju. Takvo postupanje sud ocjenjuje protivno načelu savjesnosti i poštenja, a time i protivno temeljnim načelima obveznog prava (čl. 2. do 10. Zakona o obveznim odnosima).

17.1. U odnosu na ništetnost odredbe čl. 13. Ugovora, treba reći da se radi o klauzuli kojom korisnik kredita unaprijed prihvaća opće uvjete, ali i buduće odluke banke (o kamatama i naknadama) uključujući njihove izmjene i dopune. Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 295. st. 5. Zakona o obveznim odnosima. Kao što je već iznijeto, nejasne odredbe tumače se u korist druge strane (čl. 296. Zakona o obveznim odnosima). Kako korisnik kredita sukladno odredbi čl. 13. Ugovora, ne prihvaća samo postojeće uvjete, nego i buduće, dakle nepoznate akte banke, čiji sadržaj u trenutku sklapanja ugovora nije određen niti odrediv, takva klauzula po mišljenju suda prelazi dopušten okvir općih uvjeta, jer se ne može smatrati da je druga strana pristala na nešto što nije ni postojalo niti je odredivo, čime se bitni elementi obveze (kamata, naknada) prepušta budućoj volji jedne strane – tužene. Stoga je takva činidba neodrediva, jer obveza ovisi o budućim, neograničenim i nepredvidivim odlukama banke. Dakle banka kao jača strana, zadržava pravo da jednostrano mijenja sadržaj ugovora bez ograničenja, na što korisnik nema utjecaj i nema mogućnost predvidjeti obvezu, pa takva klauzula narušava ravnotežu ugovornih strana i protivna je načelu savjesnosti i poštenja u ugovornom odnosu (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Stoga je sud ocijenio i odredbu čl. 13. ništetnom u smislu čl. 322. u vezi s čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, jer omogućuje jednostrano određivanje obveza, čini bitne elemente ugovora neodređenima, te je protivna temeljnim načelima obveznog prava.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su dijelovi ugovorne odredbe čl. 2., čl. 3.2., 3.3., čl. 3.4., te čl. 4. i čl. 13. ništetni u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, jer su protivne prisilnim propisima koji zahtijevaju odredivost činidbe, kao i temeljnim načelima obveznog prava, radi čega je odlučeno kao pod I. izreke.

19. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima , ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

19.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

20. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ivando konta d.o.o. Osijek, a zadatak vještaka je bio utvrditi visine preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovu povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu za svaki anuitet i tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od dana isplate kredita i svakog naknadnog povećanja tečaja za vrijeme otplate kredita, te da navede dan kada su od strane tužitelja vršene uplate, iskazati i negativne anuitete odnosno kada je valuta bila manja od početno ugovorenog tečaja.

20.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 7. listopada 2025. (list 167.- 181. spisa) utvrđuje da je preplaćeno na obje okolnosti - kamate zbog promjenjive kamatne stope i tečaja uslijed CHF valutne klauzule u ukupnom iznosu od 3.116,71 EUR. Preplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 2.702,76 EURa u 57 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Manje je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od -168,14 EURa u 27 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Kod razlike kamate nema manje plaćenih (-) razlika. Stoga je preplaćeno tečajnih razlika umanjenih za tzv. negativne anuitete 2.534,62 eura (Tabela 2. na stranici 8. - 11. Nalaza, te na stranici 12.-15. Nalaza).

20.2. Na nalaz i mišljenje vještaka, tužiteljica nije imala primjedbi, te nije predlagala da se vještak pozove na ročište radi iznošenja nalaza i mišljenja.

20.3. Podneskom od dana 13. studenog 2025., te na ročištu od 14. travnja 2026. tuženica navodi da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, te stavlja primjedbe pravne naravi. Između ostalog navodi da je nalaz izrađen polazeći od pretpostavke da se razlika između stvarnih uplata i uplata koje su trebale biti uplaćene u skladu s tečajem na dan isplate (korištenja) kredita treba utvrditi s polaznom pretpostavkom da je tužitelju plasiran kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, te kako o točnom zadatku koji je sud postavio vještaku može samo nagađati s obzirom da tuženoj nije dostavljeno rješenje kojim se određuje provođenje vještačenja i određuje zadatak vještaku.

20.4. U odnosu na prigovor tužene da joj nije dostavljeno rješenje kojim se određuje provođenje vještačenja i određuje zadatak vještaku, sud napominje da je sud rješenje kojim određuje financijsko-knjigovodstveno vještačenje donio na ročištu održanom dana 10. lipnja 2025. na koje nitko za uredno pozvanu tuženicu nije pristupio, a niti je tužena izostanak opravdala, te je zadatak vještaku sud odredio sukladno prijedlogu tužiteljice, kao i tužene iz podneska od 15. svibnja 2025. , odnosno da se izvještače i tzv. negativne razlike u odnosu na koje je u istom podnesku tužena istakla prigovor radi prebijanja, koji se obvezala specificirati po obavljenom vještačenju, a što ista nije učinila, budući je tužiteljica umanjila svoj zahtjev za tzv. negativne razlike (-168,14 eura). U odnosu na ostale prigovore pravne naravi, sud napominje da je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno rješenju suda, a prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud i koji mu je odredio zadatak vještačenja, pa stoga prigovori tužene neosnovane.

20.5. Kao što je već navedeno, tužena je istakla prigovor radi prebijanja s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita i koji iznosi (-)168,14 eura i za koji je iznos tužiteljica konačno postavljeni zahtjev za isplatu po osnovi tečajne razlike, umanjila, pa je stoga taj prigovor bespredmetan u tom slučaju.

20.6. Tužena se na ročištu od dana 14. travnja 2026. izjasnila da ne predlaže da se vještak poziva na ročište, stoga sud istog nije pozvao na iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu pred sudom.

21. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, podneskom od dana 29. listopada 2025. djelomično povukla tužbu (u tužbi tražila isplatu 4.000,00 eura), te sada na ime povrata preplate po osnovi valutne klauzule konačno zahtijeva ukupan iznos od 2.534,62 eura sa zateznim kamatama tekućim nakon dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

22. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 7. listopada 2025., ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, s time da je tužiteljica uskladila svoj konačni zahtjev upravo sukladno izračunu vještaka u odnosu na preplatu po osnovu valutne klauzule i tzv. negativnih razlika.

23. Kako se tuženica u podnesku od dana 13. studenog 2025. izjasnila da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, to do djelomičnog povlačenja tužbe u konkretnom slučaju nije ni došlo, pa je sud o tom dijelu zahtjeva meritorno odlučio na način da je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 1.465,38 eura, a prihvatio za iznos od 2.534,62 eura, kao pod II. i III. izreke, dok su troškovi postupka odmjereni u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

23.1. Naime, u situaciji kada tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, nema pravo na troškove prema odredbama čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer do povlačenja tužbe nije niti došlo, već se troškovi odmjeravaju u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3305/2024-2 od 03.09.2024.).

24. Nije osnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužiteljice. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u čl. 2., čl. 3.2., čl. 3.3. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, nije protekao.

25. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom tužitelj stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj ica osnovano potražuje zatezne kamate počev nakon dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima .

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2 . Zakona o parničnom postupku.

26.1. Troškovi postupka određuju se sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

26.2. Tužiteljica je u tužbi kondemnatorni zahtjev postavila na iznos od 4.000,00 eura, ne navodeći da li restituciju zahtijeva po obje osnove za koje traži utvrđenje ništetnosti (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) ili samo po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli po kojoj je konačnim zahtjevom tražila isplatu. Stoga sud smatra da je tužiteljica sa osnovom uspjela 100% u konkretnom slučaju.

26.3. Sud je tužiteljici dosudio iznos od 2.534,62 eura.

26.4. Prema konačnom tužbenom zahtjevu o kojem je sud odlučivao, tužitelj ica je u postupku s osnovom uspjela 100%, a s visinom je uspjela 63,36% (od ukupno traženih 4.000,00 eura uspjela je sa 2.534,62 eura), odnosno u smislu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ukupni omjer uspjeha tužitelj ice u parnici ocijenjen je sa 81,68% (63,36% + 100% = 163,36% : 2 = 81,68%), a tuženica sa 18,32%, pa kad se jedno s drugim oduzme, dobije se konačni uspjeh tužitelj ice od 63,36%, u kojem postotku je odmjerena naknada priznatih troškova tužiteljici, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj 138/2023. i 107/2025.).

26.5. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.068,23 eura.

26.6. Zahtjev tužitelja se sastoji od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), sastava obrazloženog podneska od 23.07.2024. i 29.05.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od dana 10.06.2025. i 14.04.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), a na ročištu za objavu presude od dana 29.05.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a na te iznose od 325,00 eura (Tbr. 46.), plaćene pristojbe na tužbu od 43,23 eura, te plaćenog predujma za vještačenje od 400,00 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, a što od priznatog troška prema uspjehu tužiteljice od 63,36%, iznosi 1.057,00 eura, te uvećano za trošak plaćenog predujma za vještačenje od 400,00 eura koji je kao nužan trošak priznat tužiteljici u cijelosti sukladno čl. 155. Zakona o parničnom postupku, dakle ukupno iznosi 1.457,00 eura, sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i koji iznos pripada tužiteljici sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, a u visini stope propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod IV. izreke.

26.7. Preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 611,23 eura nije razmjeran postignutom uspjehu u sporu, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

U Osijeku, 29. svibnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužiteljice

2.Punomoćniku tuženice