Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-188/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Oreškovićeva 6 D/1, Pisarnica u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 5, protiv tuženika Raiffeiesnbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , izvan rasprave, 29. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj: 148-50-6231611 od 19. veljače 2013. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita; a koja glasi „Naknada 0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 21,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2013. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 138,28 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu broj 148-50-6231611 od 19.02.2013., kojom je ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 0,50 % iznosa kredita, te je isti iznos naplaćen tužitelju prilikom prvog korištenja kredita. Inače je id. Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit tužitelju kao korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti od 4.250,00 EUR, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, a ugovornu odredbu iz članka 3. kojom je dakle ugovoreno plaćanje jednokratne tzv. „ulazne naknade“ smatra nepoštenom i ništetnom. Naime, poziva se na presude Suda EU koja je, kako navodi, obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj kao i na pozitivne hrvatske propise. Obrazlaže; Presudama Suda EU u predmetima C- 84/19 i C-244/19 odlučeno je, kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi je li odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“), utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Nadalje navodi; „Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 96. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan.

1.1. Tužitelj dodatno ističe da je čl. 96. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07) propisano:

(1)Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

a stavkom 2. istog članka je propisano:

(2)Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.2. Slijedom navedenog, a budući po tužitelju „ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja“; to je po tužitelju evidentno da se o predmetnoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo. Kako se pak o (id.) odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje člankom 102. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te je istim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza; te je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 1,00 % iznosa kredita , što je iznosilo 1.596,50 CHF, tužitelj dakle istu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom. Dodaje kako iz dopisa tuženika od 17. prosinca 2025. proizlazi da je navedena naknada naplaćena dana 19. veljače 2013. u kunskoj protuvrijednosti od 161,08 kn; što preračuna to u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 21,38 EUR . Stoga potonji iznos predstavlja visinu tražbine iz tužbenog zahtjeva koji tužitelj potražuje ovom tužbom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te predlaže donijeti presudu radi utvrđenja i isplate kao u točki I i II izreke ove odluke. Uz to potražuje troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom na glavno potraživanje i troškove postupka.

2. Po zaprimanju tužbe tuženik je pozvan dostaviti odgovor na tužbu u roku 30 dana. U pozivu je tuženik upozoren na potrebu očitovanja na navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te je pozvan dostaviti dokaze za svoje tvrdnje. Također je upozoren u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, da će u slučaju nedostavljanja odgovora biti donesena presuda zbog ogluhe.

3. Međutim, tuženik nije u zadanom roku dostavio odgovor na tužbu, a niti je to učinio do pisanja ove odluke, pa je za utvrditi da tuženik nije ni na koji način osporio navode u tužbi i potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva, te su se već u tom smislu ispunili uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe. Također se može utvrditi osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, koja proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i dokaza priloženih uz tužbu, uz daljnje utvrđenje da navedene činjenice nisu u suprotnosti s pridonesenim dokazima ili općepoznatim činjenicama te da ne postoje opće poznate okolnosti zbog kojih bi tuženik opravdano bio spriječen dostaviti odgovor na tužbu. Stoga je temeljem čl. 331.b st.1 ZPP-a usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i donesena presuda kao u izreci. Odnosno, nasuprot tome što tuženik nije osporio navode u tužbi ni protivio se postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj je za svoje tvrdnje pridonio dokaze u vidu Ugovora o kreditu broj 148-50-6231611 od 19.02.2013.g., Potvrde tužene banke od 17.12.2025.g., uz potvrdu o uplati sudske pristojbe za tužbu na listu 13 spisa, sve dostavljeno uz tužbu, pa se obzirom na postojanje zakonske osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva i meritorno utvrđuje da su ispunjeni uvjeti u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku. Stoga je obzirom na navedeno donesena presuda kao u točki I i II izreke ove odluke.

4. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu bio je na snazi i u primjeni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 96. stavak 1. ZZP određivao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", a stavkom 4. toga članka bilo je propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 102. stavkom 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da je u stavku 2 sadržano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

5. Isto tako, člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri prouzroči na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

6. S tim u vezi za istaći je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i u tu svrhu ima zaposlene djelatnike, kao i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, te iz predmetne odredbe zapravo nije jasno koji su to posebni troškovi nastali zbog tužiteljevog sklapanja ugovora s tuženikom. Nasuprot tome i unatoč tome, evidentno je da je tužitelj platio te troškove kod banke i vjerojatno je snosio sve druge troškove vezane uz sklapanje ugovora o kreditu, kao što je solemnizacija i sl. Osim toga, nejasno je na što se odnosi id. naknada obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se ista odnosi, već je samo navedeno da se „naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

7. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je ujedno definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su dakle glavnica i ugovorene kamate, pa je slijedom toga ujedno razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja bilo kakvu naknadu koja se evidentno odnosi na obradu kredita. To pak posljedično znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, pa je navedena odredba ništetna i obzirom na primjenu takve odredbe ZOO-a.

8. Uz to valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio kako je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni i koji su konačno neproporcionalni.

9. Također, imajući u vidu navedenu situaciju u spisu tuženik nije ni pokušao dokazati, u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe. Iz toga je dakle također za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 102. stavku 1. id. ZZP-a, te potrebu povrata onog iznosa koji je plaćen na osnovu ništetne odredbe predmetnog članka 3. id. Ugovora o kreditu. Slijedom je slijedom svega prethodno navedenog donesena odluka kao u točki I i II izreke ove presude.

10. Odluka o troškovima postupka donesena je u korist tužitelja jer je uspio u postupku, a u tužbi je potraživao troškove postupka u visini jednokratne nagrade prema Tbr. 7. toč. 9. Odvjetničke tarife u iznosu od 100,00 eur s pripadajućim PDV- om, uz trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od po 6,64 eur. Navedeno trošak je opravdan imajući uvidu vrijednost predmeta spora i stvarno plaćeni trošak na ime sudske pristojbe za tužbu, uz odredbu Zakona o sudskim pristojbama prema kojoj na ime pristojbe za presudu zbog ogluhe plaća polovičan iznos sudske pristojbe. Slijedom toga je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 138,28 eur-a sa zakonskim zateznim kamatama kako je određeno u točki III izreke ove odluke.

U Karlovcu 29. svibnja 2026.

Sudac

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka, putem ovoga sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Marini Konrad, odvjetnici iz OD Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Oreškovićeva 6 D/1.

2. Tuženiku Raiffeiesnbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb.