Poslovni broj: Usž-762/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MGM MONTAŽA d.o.o., Duga Resa, Stara cesta 81, OIB: 56291921257, kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi uvrštavanja na Popis poslodavaca kod kojih je utvrđeno postojanje neprijavljenog rada, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-2428/2025-8 od 7. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-2428/2025-8 od 7. siječnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenim rješenjem odbačena je tužba tužitelja, s obrazloženjem da protiv konkretnog postupanja tuženika (uvrštavanje tužitelja na Popis poslodavaca kod kojih je tijekom inspekcijskog nadzora zapisnikom utvrđeno postojanje neprijavljenog rada), nije iskorišten redovit pravni lijek, pa da, sukladno odredbi članka 46. stavak 1. točka 3. Zakona o upravnim sporovima „Narodne novine“, broj: 36/24. - dalje: ZUS), ne postoje pretpostavke za vođenje spora.
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga, a prvenstveno ističe žalbeni razlog bitne povrede upravnog spora iz članka 126. stavak 3. točka 2. ZUS-a. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako protiv konkretnog postupanja tuženika, nije iskorišten redovit pravni lijek te da je pogrešno zaključio da je tužba nedopuštena, odnosno pogrešno odbacio tužbu primjenom odredbe čl. 46. st. 1. t. 3. ZUS-a. Pozivajući se na odredbu čl. 45. st. 1. ZUS-a, smatra da je prvostupanjski sud, nakon što je utvrdio da predmetna tužba ne sadržava propisane dijelove ili je nerazumljiva, bio dužan pozvati tužitelja da u određenom roku otkloni nedostatke tužbe i upozoriti ga na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda. Ističe da bi, da je prvostupanjski sud pozvao tužitelja na ispravak, on dostavio prigovor i odluku tuženika o prigovoru, s čim u vezi dostavlja prigovor od 26. studenoga 2025. i očitovanje tuženika KLASA: 110-01/25-01/247, 524- 03-01-02/3-25-2 od 5. prosinca 2025.
2.1. U žalbi dalje tužitelj navodi da se prvostupanjski sud uopće nije mogao upustiti u ispitivanje zakonitosti tužbe prije donošenja odluke o privremenoj mjeri, budući da je postupak osiguranja donošenjem privremene mjere hitni postupak koji ima primat u rješavanju u odnosu na sami upravni spor. U vezi s navedenim, ukazuje na sudsku praksu - rješenje Upravnog suda u Splitu, posl.br. Us I-2479/2025-4 od 24. listopada 2025. u kojem je prihvaćen prijedlog za osiguranje, a koji predmet je, po njegovom mišljenju, pravno i činjenično istovjetan ovoj pravnoj stvari. Ponavlja razloge zbog kojih smatra da bi neodređivanje privremene mjere imalo za posljedicu nastupanje nepopravljive štete.
2.2. Tužitelj predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske da prihvati žalbu i poništi prvostupanjsko rješenje i predmet vrati na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška tužitelju u pobliže naznačenom iznosu.
3. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnom iznosi svoje mišljenje kako je krucijalno to što je tuženik imao mogućnost podnošenja pravnog lijeka protiv rješenja Državnog inspektorata te mogućnost sudjelovanja u pokrenutom prekršajnom postupku povodom optužnog prijedloga zbog utvrđenih prekršaja. Navodi da je nije u pravu tužitelj/predlagatelj osiguranja kada tvrdi da je sud prvo morao odlučiti o privremenoj mjeri, pa tek onda o meritumu spora, a čak i da se sud upustio u ispitivanje pretpostavki iz članka 42. stavak 3. ZUS-a, došao bi do zaključka da iste nisu ispunjene. Dodaje i kako tužitelj pogrešno upire na izdvojeni slučaj sudske prakse te ukazuje na brojnu sudsku praksu u istovjetnim predmetima u kojima je odlučeno na isti način kao i u ovom predmetu. Predlaže održati na snazi pobijano rješenje.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući zakonitost pobijanog rješenja, kao i postupka koji je prethodio njegovom donošenju, u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno članku 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da nisu osnovani žalbeni razlozi kojima tužitelj pobija prvostupanjsko rješenje, odnosno da ti razlozi nisu odlučni za ocjenu zakonitosti pobijanog rješenja.
6. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 23. studenoga 2025. podnio prvostupanjskom sudu tužbu u kojoj osporava zakonitost postupanja tuženika koje se sastoji u uvrštavanju tužitelja na Popis poslodavaca kod kojih je tijekom inspekcijskog nadzora zapisnikom utvrđeno postojanje neprijavljenog rada.
7. Iz podataka spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj prije podnošenja tužbe tuženiku izjavio prigovor zbog opisanog postupanja tuženika.
8. Uvidom u Prigovor broj 0712-2025, utvrđeno je da je isti tužitelj podnio tuženiku 26. studenog 2025. Navedeni prigovor tužitelj je dostavio u spis tek uz predmetnu žalbu, kao i Očitovanje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Uprave za rad i zaštitu na radu, KLASA: 110-01/25-01/247, URBROJ: 524-03-01-02/3- 25-2 od 5. prosinca 2025., koje je tužitelj zaprimio 12. prosinca 2025.
9. Imajući u vidu da je očitovanje tuženika KLASA: 110-01/25-01/247, URBROJ: 524-03-01-02/3-25-2 od 5. prosinca 2025., doneseno nakon podnošenja predmetne tužbe (tim više, i prigovor je podnesen tek nakon podnošenja tužbe), nesporno je da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za vođenje spora.
10. Prema odredbi članka 46. stavak 1. točka 3. ZUS-a, sud će rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da protiv pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora nije iskorišten redovit pravni lijek.
11. U osvrtu na žalbene prigovore tužitelja, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo osnove da prvostupanjski sud poziva tužitelja da u određenom roku otkloni nedostatke tužbe i upozori ga na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda, budući da je tužba razumljiva te su u njoj navedeni svi elementi propisani odredbom članka 39. stavak 1. ZUS-a, uključujući jasno naveden tužbeni zahtjev - da tuženik izbriše tužitelja kao poslodavca s Popisa poslodavaca kod kojih je tijekom inspekcijskog nadzora zapisnikom utvrđeno postojanje neprijavljenog rada.
12. Također, pravilno je prvostupanjski sud naveo da, budući da ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ne postoje niti pretpostavke za odlučivanje o izdavanju privremene mjere.
13. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za drugačije postupanje prvostupanjskog suda, niti su žalbeni navodi od značaja za ocjenu zakonitosti pobijanog rješenja.
14. S obzirom da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio zakonitost pobijanog rješenja, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, u vezi s odredbom članka 128. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.
15. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, osnovano je pravilnom primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora. U kontekstu iste zakonske odredbe, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
U Zagrebu 28. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan
