Poslovni broj: Usž-710/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda, Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan - Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Vinku Ljubičiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ljubičić – Vrdoljak & partneri d.o.o., Split, Sukojišanska 4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela Drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2373/2025-7 od 7. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2373/2025-7 od 7. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, KLASA: UP/II-114-04/25-02/80, URBROJ: 511-01-158-25-6 od 28. kolovoza 2025. (dalje: drugostupanjsko rješenje).

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga, uglavnom ponavljajući tužbene navode. Ističe da drugostupanjsko rješenje nije zakonito zbog toga što činjenično stanje nije utvrđeno u dovoljnoj mjeri, a da u prvostupanjskom postupku tužitelju nije omogućeno sudjelovanje sukladno odredbi članka 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP), kao i da su pobijana rješenja u suprotnosti s odredbom članka 98. stavak 5. ZUP-a. Navodi da je isticao da je u paralelnom kaznenom postupku protiv tužitelja donesena oslobađajuća presuda te da se prvostupanjsko rješenje oslanja pretežito na pisane iskaze prikupljene tijekom internih izvida, dok nijedan od tih svjedoka nije ispitan na raspravi pred disciplinskim tijelom, a da se prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri osvrnuo na te prigovore. Također ističe da su izjave svjedoka dane tijekom postupka u suprotnosti s pisanim izvješćem, a da sud nije dao dostatno obrazloženje zašto je poklonio vjeru upravo tim pisanim navodima, a zanemario iskaze svjedoka koji idu u korist tužitelja, čime da je povrijeđeno pravo tužitelja na obranu. Ponovno ukazuje i na zabranu korištenja nezakonito pribavljenih dokaza te ističe da glavni (i jedini) teretni svjedok nije saslušan na raspravi, već da je sud uvažio njegovu raniju pisanu izjavu, što obrana drži neprihvatljivim. Dalje ponavlja ranije navode da tužitelju nije omogućeno suočenje sa svjedocima koji ga terete jer da ti svjedoci nisu bili neposredno ispitani pred disciplinskim sudom, čime da nije zadovoljen standard kontradiktornosti te se poziva na odluku Ustavnog suda poslovni broj U-III-1807/2009 i na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 1880/2022-3 od 14. lipnja 2023. Ponovno ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima Vanjak protiv Hrvatske i Lučić protiv Hrvatske, ističući važnost neposrednog svjedočenja, kao i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ustavnosudsku praksu, prema kojoj se, ako dokazi predstavljaju razumne dvojbe, okrivljenika ne smije proglasiti krivim te da se, iako je riječ o radnopravnom sporu, činjenice na kojima počiva tako teška mjera, moraju pouzdano utvrditi. Mišljenja je da u konkretnom slučaju, sve i da nije bilo proceduralnih nedostataka, ukupan skup dokaza ostavlja sumnju u pogledu tužiteljeve krivnje te da u spisu ne postoji neposredan dokaz koji bi bez sumnje teretio tužitelja. Naglašava da u konkretnom slučaju disciplinski sudovi nisu procijenili savjesno i brižljivo, a da odbijanje obrambenih prijedloga (poput suočenja sa svjedocima) nije adekvatno obrazloženo te da sve navedeno ukazuje da su sudovi počinili bitnu povredu postupka i pogrešno primijenili materijalno pravo, što da je dovelo do nezakonite i neutemeljene odluke. Predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske usvojiti žalbu te poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženiku da naknadi cjelokupni popisani trošak, uključujući i sastav žalbe, a podredno poništiti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu, tuženik ističe da tužitelj ponavlja prigovore koje je isticao tijekom upravnog postupka i u tužbi, a koje je, prema njegovom mišljenju, prvostupanjski sud argumentirano otklonio te odbio tužbu uz valjano obrazloženje. Ukazuje da je tužitelj, zajedno s punomoćnikom, bio na raspravi u disciplinskom postupku, kojom prilikom su se očitovali o dokazima i izjasnili o bitnim činjenicama, stoga da tužitelj pogrešno tvrdi da mu nije omogućeno sudjelovati u upravnom postupku. Predlaže odbiti žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.

6. Prvostupanjski sud je održao raspravu čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a omogućio da se očituju o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga, pregledani su spis upravnog tijela i sudski spis.

7. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu, prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja odluke tuženika te na temelju svih podataka spisa predmeta i cjelokupno provedenog postupka te, prema ocjeni ovog Suda, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje zakonite odluke.

8. Također, valja istaći da je prvostupanjski sud detaljno i iscrpno odgovorio na sve prigovore tužitelja koje on sad ponavlja i u žalbi. Prvostupanjski sud je dao razložno obrazloženje koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća. Ovaj Sud, bez potrebe ponavljanja, prihvaća u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog suda vezano za sve prigovore u tužbi te navodi da je obrazloženje dano sukladno odredbi članka 119. stavak 5. ZUS-a.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split, KLASA: UP/I-114-04/25- 02/191, URBROJ: 511-01-158-25-9 od 22. svibnja 2025. (dalje – prvostupanjsko rješenje), u točki 1. izreke tužitelj proglašen odgovornim da je počinio težu povredu službene dužnosti tako što je dana 21. veljače 2025. u vremenu između 21.00 i 23:45 sati, dok se nalazio izvan službe, odao konobarici noćnog kluba "Allegro", koji se nalazi u [adresa] na adresi: [adresa], službeni podatak označen stupnjem tajnosti "ograničeno" - da će se operativno taktička radnja racije provesti te večeri, u navedenom klubu - do kojeg je došao kao policijski službenik razgovarajući sa sudionikom racije, policijskim službenikom ČŽ, čime je omogućio da ista u dogovoru s vlasnikom kluba AŽ, s ciljem izbjegavanja moguće prekršajne i druge odgovornosti, prije dolaska službenih osoba isprazni klub od posjetitelja i zatvori ga, onemogućivši time provođenje racije, čime je počinio težu povredu službene dužnosti opisanu u članku 96. točkama 3. i 5. Zakona o policiji ("Narodne novine", 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19. - dalje: ZOP), te mu je na temelju članka 110. stavka 2. točke 6. ZOP-a utvrđena disciplinska kazna prestanak državne službe. Točkom 2. izreke tužitelj je proglašen odgovornim što je u vremenskom razdoblju od 5. veljače 2025. do 21. ožujka 2025. petkom i subotom u vremenu od 23:00 do 02:00 sati u noćnom klubu "Allegro" obavljao poslove privatne zaštite (tjelesne zaštite) bez izdanog dopuštenja i bez dopusnice Ministarstva, odnosno sigurnosno gospodarsku djelatnost privatne zaštite bez prethodno pribavljenog pisanog odobrenja glavnog ravnatelja policije ili osobe koju on za to ovlasti, za što je primao novčanu naknadu u iznosu od 100 eura po danu pružanja usluge, čime je počinio težu povredu službene dužnosti opisanu u članku 96. točki 6. ZOP-a, te mu je na temelju članka 110. stavka 2. točke 5. ZOP-a utvrđena disciplinska kazna uvjetna kazna prestanka državne službe uz rok kušnje od 12 mjeseci, s tim da je određeno da se kazna neće izvršiti pod uvjetom da tužitelj u tom roku ne počini novu težu povredu službene dužnosti. U konačnici, tužitelju je na temelju članka 110. stavka 6. ZOP-a izrečena jedinstvena disciplinska kazna prestanak državne službe.

10. Nadalje, iz spisa predmeta (izvješća o pretrazi mobitela GŽ, JŽ, NŽ, ĆŽ te Izvješće o zbirnoj analizi nakon pretrage mobitela) razvidan je sadržaj komunikacije između navedenih i drugih osoba, počevši od dana 21. veljače 2025. u 20:57 sati do 22. veljače 2025. u 16:01 sati iz kojih materijalnih dokaza, i to nedvojbeno, proizlazi pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja upravo na način kako se osporenim odlukama upravnih tijela tužitelju stavlja na teret, a koje činjenično stanje prvostupanjski sud, a tako i ovaj Sud, ocjenjuje pravilno i potpuno utvrđenim.

11. Također, prema ocjeni ovog Suda, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo - odredbe članka 96. stavka 1. točke 3., 5. i 6. ZOP-a i članka 110. stavak 2. točka 6. ZOP-a te pravilno zaključio da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti kako mu se osporenim odlukama upravnih tijela stavlja na teret.

12. Naime, člankom 96. stavak 1. ZOP-a propisano je da je teža povreda službene dužnosti, između ostalog, zlouporaba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi (točka 3.), odavanje podataka iz članka 35. toga zakona neovlaštenim osobama (točka 5.) te obavljanje samostalne gospodarske ili profesionalne djelatnosti suprotno odredbama članka 37. toga Zakona (točka 6.), dok je člankom 110. stavak 2. točka 6. ZOP-a propisano da se za teže povrede službene dužnosti mogu izreći kazna prestanka državne službe.

13. Odredbom članka 35. stavak 1. ZOP-a propisano je da policijski službenik dužan je čuvati podatke koje je saznao u obavljanju posla ili povodom obavljanja posla, a stavkom 2. istog članka propisano je da se podatkom, u smislu tog Zakona, smatra podatak koji je na temelju posebnih propisa određen kao neklasificirani ili klasificirani podatak.

14. Odredbom članka 37. stavak 1. ZOP-a propisano je da policijski službenik ne smije obavljati samostalnu gospodarsku ili profesionalnu djelatnost niti obavljati poslove ili pružati usluge pravnoj ili fizičkoj osobi, a odredbom stavka 2. istog članka propisano je da iznimno, policijski službenik smije, izvan redovitog radnog vremena i po prethodno pribavljenom pisanom odobrenju glavnog ravnatelja ili osobe koju on za to ovlasti, obavljati samostalno ili kod pravne ili fizičke osobe samo poslove koji ne utječu na zakonito i pravilno obavljanje policijskih poslova.

15. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud se pod točkom 15. obrazloženja pobijane presude jasno i dostatno očitovao o prigovorima vezano za u paralelnom kaznenom postupku donesenu oslobađajuću presudu protiv tužitelja.

16. I prema ocjeni ovog Suda, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba članka 30. ZUP-a niti do povrede načela jednakosti oružja, a nije osnovan niti navod tužitelja da se prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri osvrnuo na prigovore da se prvostupanjsko rješenje oslanja pretežito na pisane iskaze prikupljene tijekom internih izvida, dok da nijedan od tih svjedoka nije ispitan na raspravi pred disciplinskim tijelom.

17. Naime, prvostupanjski sud je pod točkom 10. obrazloženja pobijane presude naveo da je iz spisa predmeta razvidno da je 22. svibnja 2025. prvostupanjski disciplinski sud održao usmenu raspravu na kojoj su uz prisutnost tužitelja i njegovog opunomoćenika saslušani svjedoci JŽ, AŽ i ČŽ, a tužitelj nije imao drugih dokaznih prijedloga. Ujedno je izjavio da ne želi odgovarati na pitanja članova vijeća i zastupnice podnositelja zahtjeva. Dodaje se da niti tijekom upravnog spora, osim uvida u spis tuženika i saslušanja tužitelja, tužitelj nije imao drugih dokaznih prijedloga, s tim da je na usmenoj raspravi od dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja, odustao.

18. Također, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, prvostupanjski sud je jasno i dostatno obrazložio iz kojeg razloga je prvostupanjsko tijelo ocijenilo iskaze usmeno saslušanih svjedoka nevjerodostojnima.

19. Ostali prigovori tužitelja istaknuti u žalbi su neosnovani i bez utjecaja na drukčije rješavanje predmetne upravne stvari, pogotovo zbog toga što se radi o prigovorima koje je tužitelj isticao i u upravnom postupku te u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno i jasno očitovao, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.

20. Budući da tužitelj nije s uspjehom osporio zakonitost pobijane presude, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci (točka I. izreke presude).

21. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to u smislu odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava iste (točka II. izreke presude).

U Zagrebu 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan