Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž -750/2023-3

Split

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Lucije Lasić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i sudca izvjestitelja te mr. sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska elektroprivreda d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 28921978587, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Andreis & Partneri iz Zagreba, protiv tuženika pod 1) IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 2) ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupanih po punomoćnici Nataliji Đuran Tršinski, odvjetnici u Zaboku, radi predaje i iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika pod 1) IM i pod 2) ČM, protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj: 32 Ps -13/2021-19 od 8. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj: 32 Ps -13/2021-19 od 8. studenog 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjski je sud u točki I. izreke pobijane presude presudio ne slijedeći način: „ Nalaže se tuženicima IM iz [adresa], OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] i ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isele iz stana u [adresa], opisanog kao 1442/10000 dijela kč. br. [katastarska čestica], etažno vlasništvo (E-1), stan oznake S-1, koji se sastoji od spremišta, drvarnice, podruma te predsoblja, kupaonice, kuhinje, blagovaonice i tri sobe, prizemlje lijevo, sveukupne površine 61,02 m[2] , označen žutom bojom u etažnom elaboratu, oznake zemljišta kuća i dvorište, [adresa], ukupne površine 1561 m[2] , sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Općinskog suda u Zlataru, zemljišnoknjižni odjel [adresa], te da ga predaju, slobodnog od osoba i vlastitih stvari, u posjed tužitelju Hrvatska elektroprivreda d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 28921978587 u roku od 15 dana.“

1.2. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke presude odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženicima da s ovog osnova isplate tužitelju iznos od 45.200,00 kuna (sada 5.999,07 eura)[1] sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u točki III. izreke odbio kao neosnovan zahtjev oboje tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženici su podnijeli žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93.,112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23. i 146/25. dalje ZPP). Tuženici predlažu da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu, odnosno da je preinači na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.

4. Žalba tuženika pod 1) IM i pod 2) ČM je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja da tuženici isele i predaju mu u posjed predmetnu nekretninu, stan površine 61,02 m[2] koji se nalazi u zgradi oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji je stan točno opisan u točki I. izreke prvostupanjske presude. Tužitelj u tužbi i dalje tijekom postupka ističe kako je vlasnik predmetne nekretnine - stana, a kako se tuženici nalaze u posjedu istog te da ga bespravno koriste. Stoga podnosi tužbu te postavlja tužbeni zahtjev za predajom u posjed i iseljenjem tuženika iz predmetne nekretnine. Slijedom navedenog za zaključiti je kako tužitelj podnosi pravu vlasničku tužbu predviđenu odredbom članka 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14., dalje ZVDSP). Naime ovom je odredbom propisano kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

6.1. Tuženici smatraju kako je tužbeni zahtjev neosnovan, te da im pripada pravo na posjed. U tom kontekstu, i u žalbi, posebno ističu i svoje pravo na dom, u svezi sa odredbom članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06., dalje Konvencija). Tako je odredbom članka 8. stavak 1. Konvencije propisano kako svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Tuženici u kontekstu prava na dom ističu kako je njihov pravni prednik, sada pok. ĆM (otac tužitelja pod 1) IM i suprug tuženice pod 2) ČM) živio u predmetnom stanu po ovlaštenju vlasnika.

6.2. Tuženik pod 1) IM posebno navodi kako u predmetnom stanu živi cijeli život, a „samostalno“ od 1988. Sve „režije“ da upravo on plaća, a navodi kako su mu roditelji darovali predmetni stan, pa da je vlasništvo na istom stekao dosjelošću. U svezi sa pravom na dom posebno ističe kako nema drugih nekretnina osim spornog stana.

6.3. Tuženica pod 2) ČM navodi kako je bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, a pored toga da je stekla vlasništvo predmetnog stana dosjelošću. Sporni stan da su ona i njezin pok. suprug ĆM početkom devedesetih godina prošlog stoljeća darovali svom sinu IM (tuženiku pod 1) koji da u tom stanu živi cijeli život i kako druge nekretnine osim tog stana nerma.

7. Pored navedenog tuženici su tijekom postupka isticali i prigovor presuđene stvari, a da je riječ o presuđenoj stvari da se može utvrditi čitanjem rješenja Općinskog suda u Zaboku (broj: I - 539/92, sadašnji broj spisa Ovr - 1119/15). Tuženici u žalbi ustraju u ovom prigovoru, te ističu kako prvostupanjski sud ovaj dokaz nije izveo niti da je obrazložio iz kojeg razloga to nije učinio.

8. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi kako je pravo na dom zaštićeno odredbom članka 8. Konvencije. Stoga, a s obzirom na prigovore tuženika, kako je proveo test razmjernosti. U tom smislu sud posebno ističe kako je utvrdio da se iza smrti pok. ĆM, njegov sin, tuženik pod 1) IM, odrekao svog nasljednog dijela, što je između ostalog uključivalo i nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća i dvorište. S druge pak strane da je tuženica pod 2) ČM upravo od svog pok. supruga ĆM naslijedila ovu nekretninu. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje kako su prigovori prava na dom oba tuženika, a u odnosu na sporni stan, neosnovani.

9. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi kako je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, što je utvrđeno na temelju podataka iz zemljišnih knjiga za k. o. [katastarska općina] (upisano pravo vlasništva na ime tužitelja). S druge pak strane zaključuje kako tuženici neosnovano odbijaju tužitelju predati u posjed predmetni stan. Naime da njihov pravni prednik (otac odnosno suprug ĆM) nije ostvario pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, pa da stoga ovo pravo nije mogao prenijeti ni na svoje pravne slijednike – tuženike.

10. U odnosu na prigovor i žalbeni razlog presuđene stvari prvostupanjski se sud u bitnome poziva na pravomoćnu presudu kojom da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev pravnog prednika tuženika (tada tužitelja ĆM) da se utvrdi vlasnikom predmetnog stana. Također ističe kako je pravomoćno presuđeno, po tužbi tužitelja, da je prednik tuženika (ĆM, tada tuženik) dužan iseliti iz predmetnog stana, a da je upravo po toj pravomoćnoj presudi vođen i ovršni postupak (broj: I -539/92) na koji se pozivaju tuženici, koji da je prekinut zbog smrti prednika tuženika.

11. Nakon razmatranja žalbe tuženika pod 1) IM i pod 2) ČM, odgovora na žalbu, sadržaja pobijane presude kao i dokazne građe koja se nalazi u spisu za reći je slijedeće.

12.1. U odnosu na prigovor tuženika kako imaju pravo na dom za reći je kako je u tom smislu prije svega bilo potrebno ispitati je li zahtjev tužitelja za iseljenjem tuženika iz predmetnog stana i predaju u posjed istog, a uvažavajući sve konkretne okolnosti nužan i razmjeran legitimnom cilju koji se teži ostvariti. To znači da bez obzira na osnovanost zahtjeva sukladno domaćem pravu (ZVDSP-u) potrebno je bilo ispitati je li iseljenje tuženika pod 1) IM i pod 2) ČM nužno i je li legitimno s obzirom na sve konkretne okolnosti slučaja. Dakle u predmetnom slučaju, kao uostalom i u sličnim slučajevima, nije pravno relevantno samo to je li tužitelj vlasnik predmetne nekretnine i da li tuženici u istoj borave, odnosno drže je u posjedu bez valjanog pravnog osnova.

12.2. U predmetnom slučaju prvo pitanje na koje je prvostupanjski sud trebao dati odgovor jest može li se predmetni stan smatrati domom tuženika. Inače prema ustaljenoj sudskoj praksi dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost bez obzira da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja. Prvostupanjski sud nije se bavio ovim pitanjem jer je zaključio kako je njihov prigovor prava na dom neosnovan već stoga jer da se tužitelj pod 1) IM odrekao nasljedstva koje je uključivalo i kuću, a da je tuženica pod 2) ČM vlasnica nekretnine – kuće. Inače za naglasiti je kako je pojam doma neovisan o kvaliteti posjeda, a predstavlja li neki prostor „dom“ činjenično je, a ne pravno pitanje. Također je za naglasiti kako nitko ne može imati 2 doma.

12.3. Ovaj drugostupanjski sud ne isključuje pravnu relevantnost činjenica na koje se poziva prvostupanjski sud (vlasništvo druge nekretnine odnosno odbijanje mogućnosti za stjecanje prava vlasništva druge nekretnine), međutim ne znači uvijek i bezrezervno da onaj koji se primjerice odrekao nasljedstva koje je uključivalo i nekretninu (kuću ili stan) ne može osnovano isticati prigovor prava na dom.

12.4 Nakon što je sud trebao utvrditi da li sporni stan za tuženike predstavlja dom u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava, trebalo je provesti test razmjernosti

kako bi dobio odgovor na pitanje je li u predmetnom slučaju došlo do povrede odredbi članka 8. Konvencije, odnosno je li zahtjev tužitelja za iseljenjem tuženika odnosno predajom u posjed predmetnog stana, predstavlja neopravdano miješanje u eventualno pravo tuženika na dom.

12.5. Test razmjernosti provodi se pomoću 3 eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz članka 8. Konvencije. Dakle, pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. S tim u svezi prvostupanjski je sud morao utvrditi je li se kod opravdanog cilja isti mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješenje (predaja u posjed i iseljenje) razmjerno potrebi tužitelja u odnosu na potrebe tuženika pod 1) IM i pod 2) ČM.

12.6. Iz obrazloženja pobijane presude za zaključiti je kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije proveo valjani test razmjernosti kako je to ovdje navedeno, pa je u tom smislu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Stoga se za sada ne može ispitati je li prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Na ovaj je način ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a.

13.1. Prvostupanjski je sud u obrazloženju presude naveo kako je prigovor tuženika o presuđenoj stvari neosnovan.

13.2. Odredbom članka 288. stavak 2. ZPP-a propisano je kako će sud odbaciti tužbu ako utvrdi da je stvar pravomoćno presuđena. Da bi bila riječ o pravomoćno presuđenoj stvari nužno je postojanje subjektivnog i objektivnog identiteta spora. Kod subjektivnog identiteta spora pravomoćnost je ograničena na odnos među istim strankama, dok kod ocjene objektivnog identiteta spora pravomoćnost je ograničena istovjetnošću presuđenog pravnog odnosa, a pravni je odnos istovjetan kad se iz iste osnove među istim strankama postavlja isti zahtjev. Za naglasiti je kako se pod osnovom razumijeva skup činjenica iz kojeg proizlazi tužbeni zahtjev.

13.3. Prvostupanjski sud prilikom razmatranja osnovanosti prigovora da je stvar već pravomoćno presuđena nije detaljno analizirao postoje li ili ne postoje navedene pretpostavke. U tom smislu nije izveo dokaz čitanjem spisa na koje su se pozvali tuženici ne dajući za neizvođenje ovog dokaza potrebno obrazloženje, uz napomenu kako sve činjenice koje prvostupanjski sud navodi da su između stranaka nesporne, a u kontekstu odlučivanja o prigovoru presuđene stvari, tuženici nisu učinili nespornima.

14. Slijedom navedenog trebalo je prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo u suglasju sa odredbom članka 370. ZPP-a. Ovdje je posebno za istaknuti kako drugostupanjski sud iskazanim shvaćanjima ni na koji način ne želi sugerirati prvostupanjsku sudu na koji će način suditi u ponovljenom postupku.

15. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud prije svega razmotriti iskazana pravna shvaćanja drugostupanjskog suda i u tom smislu iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje je ukazano, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221 a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku. Posebno se čini bitnim, utvrditi činjenice koje se tiču odnosa tuženika u odnosu na sporni stan. Konkretno nalaze li se i danas u posjedu istog ili ne, koliko dugo su živjeli u predmetnom stanu. Također je potrebno nedvojbeno utvrditi kada su tuženici uselili odnosno stupili u posjed predmetnog stana i na temelju kojeg osnova, te jesu li tu osnovu izgubili, pa ako jesu kada i iz kojeg razloga. Nadalje o kojoj se točno nekretnini radi za koju prvostupanjski sud utvrđuje da ju je tuženica pod 2) ČM naslijedila od pok. supruga, te posebno je li tuženica pod 2) ČM i danas živi u spornom stanu, te neovisno o tome je li u posjedu/suposjedu istog.

U Splitu 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Lucija Lasić