Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj: Gž-811/2026-3
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženice Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, zastupane po generalnoj punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5576/2020-67 od 7. siječnja 2026., dana 28. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5576/2020-67 od 7. siječnja 2026.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 746,24 eura.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se naloži tuženici da mu isplati iznos od 17.090,27 eura, s pripadajućom zateznom kamatom. Prvostupanjskom presudom u točki II. izreke odlučeno je o parničnom trošku pa je naloženo tužitelju da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.663,61 eura, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Tužitelj se u žalbi posebno poziva na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a. Žalitelj predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tuženi zahtjev, podredno, da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnova isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku AP za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 30. rujna 2020., s osnova naknade štete isplati iznos od ukupno 17.090,27 eura s pripadajućom zateznom kamatom.
6. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju tužitelj ističe u žalbi.
8. Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku nakon što je u bitnom, utvrdio sljedeće:
- da je osiguranik tuženice AP ozljeđen u prometnoj nesreći 9. lipnja 1992. koji je skrivio EP upravljajući vozilom koje je bilo osigurano kod tuženice,
- da je osiguraniku tuženice AP pravomoćnim rješenjem broj IN- 693968 od 9. svibnja 1997. tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti u omjeru od 30% i povrede na radu u omjeru od 70% počevši od 19. veljače 1997., a do kojeg dana je imao 25 godina, 4 mjeseca i 16 dana mirovinskog staža,
- da je AP **.**.2011. napunio šezdeset i pet godina života,
- da je u razdoblju od 1. prosinca 2017. do 30. rujna 2020. tužitelj isplaćivao osiguraniku AP invalidsku mirovinu,
- da tužitelj potražuje 70% od ukupno isplaćenog iznosa invalidske mirovine.
9.1. Prvostupanjski je sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i polazeći od toga kako je tužitelj svom osiguraniku AP priznao pravo na invalidsku mirovinu, i to baš u omjeru od 70% zbog povrede na radu, zaključio da ne postoji razlika koju bi tuženica bila dužna isplatiti tužitelju na temelju odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP) pa je stoga, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
9.2. Pored toga, prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja tužiteljevog osiguranika pa da je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, i iz tog razloga, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
10. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.
11.1. Prvostupanjski sud pravilno smatra kako u predmetnom slučaju treba primijeniti odredbe ZOOP-a. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u brojnim odlukama, primjerice, odlukama broj Rev- 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Rev 5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-1067/2012 od 12. srpnja 2017., Rev-768/2022 od 11. srpnja 2023., u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.
11.2. Odredbom članka 27. stavak 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Nadalje, prema stavku 2. istog članka, stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Stavkom 4. je propisano da se odredbe stavaka 1., 2. i 3. tog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Zaključno, prema stavku 5., obvezu iz stavka 1. tog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.
12. Prema odredbi članka 27. stavak 1. ZOOP-a, obveza tuženice kao društva za osiguranje postoji samo onda ako bi iznos invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od iznosa mirovine koja bi se isplaćivala u slučaju umirovljenja zbog povrede na radu.
13. Nastavno navedenom, u kontekstu okolnosti da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, među ostalim zbog povrede na radu u omjeru od 70%, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da bi 70% isplaćenog iznosa invalidske mirovine osiguraniku tužitelja, bilo manje od iznosa invalidske mirovine koji bi bio isplaćen osiguraniku tužitelja zbog povrede na radu pa kako tužitelj nije pretrpio stvarnu štetu, prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
14. Kako nije utvrđeno da je tužitelju šteta nastala, nema pravnog osnova za daljnju analizu postojanja uzročno-posljedične veze između invalidskog umirovljenja osiguranika tužitelja i predmetnog štetnog događaja.
15. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki 2. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a tužitelj u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.
16. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. st. 1. ZPP -a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude .
17. Tuženica zahtjeva da joi se naknadi parnični trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 747,24 eura. Trošak sastava odgovora na žalbu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 500,00 eura, uvećano za PDV u iznosu od 125,00 eura, nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Nadalje, u spisu ne postoji dokaz o uplati sudske pristojbe u iznosu od 121,24 eura pa se smatra da tuženica nije platila pristojbu i stoga joj nije priznat trošak sudske pristojbe . Slijedom navedenog, zahtjev tuženice za naknadu parničnog trošak žalbenog postupka odbijen je te je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude .
U Splitu, 28. svibnja 2026.
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
dr.sc. Ivan Tironi
