Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1134/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog sud Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŠR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Kuduzu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-536/2019-32 od 14. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. svibnja 2026.
p r e s u d i j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-536/2019-32 od 14. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 od 12. kolovoza 2005. s ovjerama potpisa po Javnoj bilježnici Lidiji Perić od 16. kolovoza 2005. pod posl. br. OV-17945/2005 zaključenog između ŠR (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] kao korisnika kredita i bivše Slavonske Banke d.d. kao banke čiji je tuženik slijednik u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju LR na ime povrata više plaćenih kamata isplati iznos od 230,76 eura (slovima: dvjestotrideseteurasedamdesetšestcenti) uvećan za zatezne kamate tekuće na iznose:
- 1,34 EUR-a s danom dospijeća 01. listopada 2007. god.,
- 1,37 EUR-a s danom dospijeća 01. studenoga 2007. god.,
- 1,31 EUR-a s danom dospijeća 01. prosinca 2007. god.,
- 1,33 EUR-a s danom dospijeća 01. siječnja 2008. god.,
- 1,31 EUR- a s danom dospijeća 01. veljače 2008. god.,
- 1,21 EUR-a s danom dospijeća 01. ožujka 2008. god.,
- 1,28 EUR-a s danom dospijeća 01. travnja 2008. god.,
- 1,22 EUR-a s danom dospijeća 01.svibnja 2008. god.,
- 1,24 EUR-a s danom dospijeća 01. lipnja 2008. god.,
- 1,18 EUR-a s danom dospijeća 01.srpnja 2008. god.,
- 1,20 EUR-a s danom dospijeća 01.kolovoza 2008. god.,
- 1,18 EUR-a s danom dospijeća 01. rujna 2008. god.,
- 1,13 EUR-a s danom dospijeća 01.listopada 2008 .god.,
- 1,14 EUR-a s danom dospijeća 01. studenoga 2008. god.,
- 1,09 EUR-a s danom dospijeća 01. prosinca 2008.god.,
- 5,39 EUR-a s danom dospijeća 01. siječnja 2009. god.,
- 5,31 EUR- a s danom dospijeća 01. veljače 2009. god.,
- 4,71 EUR-a s danom dospijeća 01. ožujka 2009. god.,
- 5,11 EUR-a s danom dospijeća 01. travnja 2009. god.,
- 4,85 EUR-a s danom dospijeća 01.svibnja 2009. god.,
- 9,74 EUR-a s danom dospijeća 01. lipnja 2009. god.,
- 9,23 EUR-a s danom dospijeća 01.srpnja 2009. god.,
- 9,34 EUR-a s danom dospijeća 01.kolovoza 2009. god.,
- 9,14 EUR-a s danom dospijeća 01. rujna 2009. god.,
- 8,65 EUR-a s danom dospijeća 01.listopada 2009. god.,
- 8,73 EUR-a s danom dospijeća 01. studenoga 2009. god.,
- 8,24 EUR-a s danom dospijeća 01. prosinca 2009.god.,
- 8,31 EUR-a s danom dospijeća 01. siječnja 2010. god.,
- 8,10 EUR- a s danom dospijeća 01. veljače 2010. god.,
- 7,12 EUR-a s danom dospijeća 01. ožujka 2010. god.,
- 7,66 EUR-a s danom dospijeća 01. travnja 2010. god.,
- 7,20 EUR-a s danom dospijeća 01.svibnja 2010. god.,
- 7,21 EUR-a s danom dospijeća 01. lipnja 2010. god.,
- 6,77 EUR-a s danom dospijeća 01.srpnja 2010. god.,
- 6,77 EUR-a s danom dospijeća 01.kolovoza 2010. god.,
- 6,54 EUR-a s danom dospijeća 01. rujna 2010. god.,
- 6,10 EUR-a s danom dospijeća 01.listopada 2010. god.,
- 6,07 EUR-a s danom dospijeća 01. studenoga 2010. god.,
- 5,65 EUR-a s danom dospijeća 01. prosinca 2010. god.,
- 4,71 EUR-a s danom dospijeća 01. siječnja 2011. god.,
- 4,51 EUR- a s danom dospijeća 01. veljače 2011. god.,
- 3,89 EUR-a s danom dospijeća 01. ožujka 2011. god.,
- 4,09 EUR-a s danom dospijeća 01. travnja 2011. god.,
- 3,76 EUR-a s danom dospijeća 01.svibnja 2011. god.,
- 3,67 EUR-a s danom dospijeća 01. lipnja 2011. god.,
- 3,35 EUR-a s danom dospijeća 01.srpnja 2011. god.,
- 2,40 EUR-a s danom dospijeća 01.kolovoza 2011. god.,
- 2,24 EUR-a s danom dospijeća 01. rujna 2011. god.,
- 2,01 EUR-a s danom dospijeća 01.listopada 2011. god.,
- 0,95 EUR-a s danom dospijeća 01. studenoga 2011. god.,
- 0,84 EUR-a s danom dospijeća 01. prosinca 2011.god.,
- 0,79 EUR-a s danom dospijeća 01. siječnja 2012. god.,
- 0,70 EUR- a s danom dospijeća 01. veljače 2012. god.,
- 0,58 EUR-a s danom dospijeća 01. ožujka 2012. god.,
- 0,53 EUR-a s danom dospijeća 01. travnja 2012. god.,
- 0,43 EUR-a s danom dospijeća 01.svibnja 2012. god.,
- 0,36 EUR-a s danom dospijeća 01. lipnja 2012. god.,
- 0,26 EUR-a s danom dospijeća 01.srpnja 2012. god.,
- 0,18 EUR-a s danom dospijeća 01.kolovoza 2012. god.,
- 0,04 EUR-a s danom dospijeća 01. rujna 2012. god.,
obračunatih od dana iskazanog dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena te daljnjim odlukama HNB o izmjeni odluke o kamatnim stopama a od 1. kolovoza 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena te od 1. siječnja 2024. obračunate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate.
III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju LR na ime povrata više plaćenog tečaja isplati iznos od 1.641,47 eura (slovima: tisućušestočetrdesetjedaneuročetrdesetsedamcenti) uvećan za zatezne kamate tekuće na iznose:
- 4,68 EUR-a s danom dospijeća 01. listopada 2005. god.,
- 0,73 EUR-a s danom dospijeća 01. studenoga 2005. god.,
- 2,25 EUR-a s danom dospijeća 01. prosinca 2005. god.,
- 2,03 EUR-a s danom dospijeća 01. siječnja 2006. god.,
- 0,89 EUR- a s danom dospijeća 01. veljače 2006. god.,
- 1,82 EUR-a s danom dospijeća 01. prosinca 2008. god.,
- 8,10 EUR- a s danom dospijeća 01. veljače 2009. god.,
- 10,90 EUR-a s danom dospijeća 01. ožujka 2009. god.,
- 14,44 EUR-a s danom dospijeća 01. travnja 2009. god.,
- 7,06 EUR-a s danom dospijeća 01.svibnja 2009. god.,
- 6,91 EUR-a s danom dospijeća 01. lipnja 2009. god.,
- 3,78 EUR-a s danom dospijeća 01.srpnja 2009.god.,
- 5,40 EUR-a s danom dospijeća 01.kolovoza 2009. god.,
- 1,50 EUR-a s danom dospijeća 01. rujna 2009. god.,
- 4,19 EUR-a s danom dospijeća 01. listopada 2009. god.,
- 1,81 EUR-a s danom dospijeća 01. studenoga 2009. god.,
- 3,92 EUR-a s danom dospijeća 01. prosinca 2009.god.,
- 3,38 EUR-a s danom dospijeća 01. siječnja 2010. god.,
- 8,40 EUR- a s danom dospijeća 01. veljače 2010. god.,
- 9,16 EUR-a s danom dospijeća 01. ožujka 2010. god.,
- 10,46 EUR-a s danom dospijeća 01. travnja 2010. god.,
- 14,84 EUR-a s danom dospijeća 01. svibnja 2010. god.,
- 17,40 EUR-a s danom dospijeća 01. lipnja 2010. god.,
- 19,28 EUR-a s danom dospijeća 01.srpnja 2010. god.,
- 28,68 EUR-a s danom dospijeća 01.kolovoza 2010. god.,
- 26,66 EUR-a s danom dospijeća 01. rujna 2010. god.,
- 41,08 EUR-a s danom dospijeća 01.listopada 2010. god.,
- 32,93 EUR-a s danom dospijeća 01. studenoga 2010. god.,
- 34,28 EUR-a s danom dospijeća 01. prosinca 2010. god.,
- 42,48 EUR-a s danom dospijeća 01. siječnja 2011. god.,
- 49,72 EUR- a s danom dospijeća 01. veljače 2011. god.,
- 40,65 EUR-a s danom dospijeća 01. ožujka 2011. god.,
- 43,37 EUR-a s danom dospijeća 01. travnja 2011. god.,
- 41,29 EUR-a s danom dospijeća 01. svibnja 2011. god.,
- 49,19 EUR-a s danom dospijeća 01. lipnja 2011. god.,
- 61,38 EUR-a s danom dospijeća 01.srpnja 2011.god.,
- 75,07 EUR-a s danom dospijeća 01.kolovoza 2011. god.,
- 104,72 EUR-a s danom dospijeća 01. rujna 2011. god.,
- 65,79 EUR-a s danom dospijeća 01.listopada 2011. god.,
- 82,66 EUR-a s danom dospijeća 01. studenoga 2011. god.,
- 58,75 EUR-a s danom dospijeća 01. prosinca 2011. god.,
- 59,46 EUR-a s danom dospijeća 01. siječnja 2012. god.,
- 66,24 EUR- a s danom dospijeća 01. veljače 2012. god.,
- 68,29 EUR-a s danom dospijeća 01. ožujka 2012. god.,
- 68,39 EUR-a s danom dospijeća 01. travnja 2012. god.,
- 66,34 EUR-a s danom dospijeća 01. svibnja 2012. god.,
- 67,30 EUR-a s danom dospijeća 01. lipnja 2012. god.,
- 69,16 EUR-a s danom dospijeća 01.srpnja 2012.god.,
- 67,07 EUR-a s danom dospijeća 01.kolovoza 2012. god.,
- 67,19 EUR-a s danom dospijeća 01. rujna 2012. god.,
obračunatih od dana iskazanog dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, do 31. prosinca 2007.., a od 1. siječnja 2008. po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena te daljnjim odlukama HNB o izmjeni odluke o kamatnim stopama a od 01. kolovoza 2015. god. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena te od 01. siječnja 2024. god. obračunate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate,
IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju LR, naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.509,90 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 14. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu te preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja i naloži tužitelju plaćanje troška postupka tuženiku, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe članak 2.
3. i 4. Ugovora o namjenskom kreditu kojeg su stranke zaključile 12. kolovoza 2005. a glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te povrat preplaćenih iznosa koje je tužitelj preplatio s osnova ništetene ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Tako je zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 12. kolovoza 2005. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime ništetne promjenjive kamatne stope iznos od 230,77 eura, a na ime ništetne valutne klauzule iznos od 1.641,47 eura sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio odredbe članka 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03- u daljnjem tekstu:ZZP) te odredbe članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), ukazujući i na odredbe članka 241., 1111. i 1115. ZOO, smatrajući da nije osnovan prigovor zastare u odnosu na traženu isplatu s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a imajući u vidu zauzeto stajalište na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2).
7. Prilikom donošenja te odluke polazi od stava da djelomična osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Tuženik da je tijekom postupka tvrdio da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Predložio je na navedene okolnosti saslušanje javnog bilježnika koje saslušanje je sud odbio budući da činjenice koje bi se navedenim dokazima trebale utvrditi nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, i Ustavni sud Republike Hrvatske da je u više odluka, pa i u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zaključio da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. U predmetni ugovor o kreditu da je unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, a iz provedenih dokaza da ne proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, pa da su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne. S obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Odredbe čl. 502 i 118. ZPP da propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st.1. ZPP. Predmetni ugovor o kreditu da je sklopljen između stranaka na standardnom obrascu, a o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da se nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik da u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi ugovora definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe. Također da je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.
8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.
9. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.
10. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
11. Tužitelj je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio predmetni ugovor o kreditu pa je tuženik pasivno legitimiran, jer je rješenjem Hrvatske narodne banke od 9. 12. 2008. došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. Osijek banci HYPO-ALPE- ADRIA-BANK (prvotuženik u kolektivnom sporu), slijedom čega isti postaje univerzalni slijednik i stupa u pravni položaj svojeg prednika odnosno stječe sva prava i obveze, pa nije u pravu tuženik kada navodi da nije mogao pravnim sljedništvom preuzeti odgovornost koja za njegova prednika nije nastala. Dakle, kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d ne postoji, jer se fuzirala s tuženikom, te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank ili Slavonska banka, s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.
12. U smislu odredbe čl. 190. ZPP pravilno je tužitelj postavio konačan zahtjev po primitku nalaza vještaka kojim je tek mogao utvrditi visinu svoje tražbine, pa su neosnovani žalbeni navodi o tome da je tužitelj isto trebao učiniti do okončanja prethodnog postupka, a o dopuštenosti preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave se očitovao i Ustavni sud RH u odluci pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022. gdje je Ustavni sud RH utvrdio da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što je i sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. st. 1. ZPP, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti, ubrzanja postupka i osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava, što bi dovelo do povrede prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo, to i ovaj sud smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. No, i pored navedenog iz podataka predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi postavio manifestacijski zahtjev shodno članku 186.b stavak 3. ZPP, da je taj zahtjev bio osnovan, jer mu tuženik nije na njegov zahtjev dostavio potrebne podatke sa kojim je raspolagao i bez kojih tužitelj nije mogao postaviti određeni zahtjev za isplatu, a koje je na traženje suda naknadno tijekom parnice dostavio, pa kako je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja određeno postavio tužbeni zahtjev za isplatu, sve to sukladno odredbi članka 186.b stavka 3. ZPP, prigovor tuženika da je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. stavka 1. ZPP da nije osnovan.
13. Tužitelj u konkretnom slučaju traži da se utvrdi da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je zaključio sa tuženikom, a pored toga traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora odnosno njegovih ništetnih odredbi, a što mu pripada i temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO.
14. S obzirom da predmetni postupak tužitelj pokreće kao potrošač u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (članak 20. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, isti je u predmetom postupku bio ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnom postupku vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
15. Stoga se je suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu mogao osnovano pozvati na pravna utvrđenja donesena u naprijed navedenim pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, a sukladno odredbi čl. 138. a. ZZP.
16. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
17. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu.
18. Osim navedenog a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba članka 81. ZZP 03. U ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđivala, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u Ugovoru o kreditu morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjesna da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.
19. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.
20. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Š i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
21. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
22. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 230,76 eura s osnova promjenjive kamatne stope i iznos od 1.641,47 eura s osnova valutne klauzule, koje iznose je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati tražene novčane iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.
23. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401712 od 4. srpnja 2013. koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 9. lipnja 2019.
24. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).
25. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.
26. Također je osnovano prvostupanjski sud smatrao da tuženiku ne pripada prvo na negativnu razliku jer takav zahtjev nije ni postavio, kao što nije postavio ni prigovor radi prebijanja a i tuženik nema svojstvo potrošača u smislu odredbi ZZP pa se na njega i ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu.
27. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu zahtjeva potvrditi temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva.
U Splitu, 28. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Tihana Pivac
