Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-760/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Lucije Lasić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te mr. sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u Oroslavju, protiv tuženice „Raiffeisenbank Austria“ d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Nikoli Stipaničevu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2153/2023-10 od 6. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2153/2023-10 od 6. veljače 2026.

i  r i j e š i o  je

I. Djelomično se uvažava žalba tuženice pa se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2153/2023-10 od 6. veljače 2026. djelomično preinačava i to u dijelu pod točkom I. izreke na način da se rješava: Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 272,38 eura.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženice pa se djelomično potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 2153/2023-10 od 6. veljače 2026. u dijelu pod točkom II. Izreke, i to baš u pobijanom dijelu do dosuđenog iznosa od 276,54 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

III. Djelomično se uvažava žalba tuženice pa se djelomično preinačava rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2153/2023-10 od 6. veljače 2026. u točki II. izreke rješenja i to baš u pobijanom dijelu preko iznosa od 276,54 eura do ukupno dosuđenog iznosa od 1.066,36 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (dakle za razliku od 789,82 eura sa pripadajućim zateznim kamatama), na način da se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška koji je prihvaćen u ovom dijelu od strane prvostupanjskog suda, odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 445,22 eura te sudskih pristojbi koje se plaćaju na žalbu.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice da mu tuženik naknadi parnični trošak sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu i rješenje poslovni broj: P-2153/2023-10 od 6. veljače 2026.

Presudom je prvostupanjski sud u točki I. izreke utvrdio ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu broj: 028-50-4231879 od 3. srpnja 2007. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita u visini od 3,30% na iznos kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 272,38 eura sa zateznim kamatama. Rješenjem je prvostupanjski sud u točki I. izreke utvrdio da je vrijednost predmeta spora 1.599,60 eura. U točki II. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici s ovog osnova platiti tužiteljici iznos od 1.066,36 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Konačno, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženice u kojem predlaže žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o tzv. „ulaznoj naknadi“ tj. naknadi za obradu kredita i zahtjev za povrat naplaćene naknade u ukupnom iznosu od 272,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03., dalje ZZP) i obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 272,38 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužiteljica i tuženica 3. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 028- 50-4231879 3 na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 14.090,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 3. u predmetnom ugovoru o kreditu od 3. srpnja 2007. ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici istovremeno s korištenjem kredita, po osnovu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 3,30% na iznos kredita,

- da je tužiteljici prilikom isplate navedenog kredita naplaćena predmetna naknada za obradu i odobrenje kredita u iznosu od 272,38 eura,

- da su predmetni ugovori sklopljeni na standardiziranim, unaprijed pripremljenim obrascima u pogledu kojih tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogla utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužiteljica u pogledu odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu nije informirana na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tim naknadama,

- da je predmetni kredit tužiteljica podigla radi kupnje motornog vozila.

9. Na temelju navedenog prvostupanjski je sud zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezao tuženicu da isplati tužiteljici naplaćene naknade s osnove tih ništetnih odredbi.

10. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Također nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja kojim je odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP -a ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita. Naime, prilikom provođenja testa nepoštenosti sud je dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

12. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

13. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavka 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku tuženica nije predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. S druge strane, nije dovedena u pitanje istinitost iskaza tužiteljice koja je navela da nije imala mogućnost pregovaranja i da joj nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna naknada.

15. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je okolnost da tužiteljici banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

16. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP-a, za navesti je slijedeće.

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužiteljice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio, tužiteljici je banka uvjetovala plaćanje naknade za obradu kredita kako bi joj se odobrio kredit i isplatio.

22. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe a posebice o valutnoj klauzulu CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP-a, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP-a nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj katnoj stopi), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

24. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu radi kupnje vozila, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da tužiteljica ima svojstvo potrošača.

25. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

26. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje, ZOO) od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je banka (tuženica) nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

27. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 272,38 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2007. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužiteljici tu naknadu (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

28. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

29. Prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora (dalje VPS) je osnovan. U predmetnom slučaju tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženice te postavila tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom jedne odredbe ugovora (koji je zaključen između stranaka 3. srpnja 2007.) te isplate iznosa od 272,38 eura. Ovaj zahtjev za isplatom je postavljen, i od prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaćen, upravo na temelju stjecanja bez osnove radi ništetnosti sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu. Tužiteljica je još u tužbi označila kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.599,60 eura. Tužbeni zahtjev se sastoji od dijela koji se ne odnosi na novčanu svotu (utvrđenje ništetnosti) te dijela koji se odnosi na novčanu svotu (zahtjev za isplatom). Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti jedne odredbe predmetnog ugovora o kreditu (riječ je o deklaratornom tužbenom zahtjevu) u svrhu odlučivanja o zahtjevu za isplatom ukupnog iznosa od 272,38 eura (stjecanje bez osnove). Kod takvog stanja stvari, kad deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjev za činidbu – isplatu (o čemu se nedvojbeno radi u konkretnom slučaju), takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu – isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 688/2000-2 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008. i broj Revr- 31/02 od 9. svibnja 2002. Slijedom navedenog vrijednost predmeta spora u predmetnom slučaju iznosi 272,38 eura čiju isplatu je tužitelj zahtijevao, a prvostupanjski mu je sud i dosudio.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a na temelju odredbe članka 380. stavak 3. ZPP-a

31. Tužiteljica je imala trošak sastava tužbe u iznosu od 25 bodova, a ovo na temelju T. br.7.točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" br. 138/23., dalje „ Tarifa"). Nadalje tužiteljica je imala i trošak sastava podneska od 3. listopada 2025. u iznosu od 25 bodova na temelju odredbe T.br. 8. točka 1.“Tarife" te trošak zastupanja na ročištima od 9. listopada 2025. i 21. siječnja 2026. po 25 bodova, a ovo u suglasju sa odredbom T. br. 9. točka 1. „Tarife". Slijedom navedenog proizlazi kako ukupan trošak tužiteljice odgovara iznosu od 100 bodova prema „Tarifi". Pri vrijednosti jednog boda od 2,00 eura (T. br. 54. „Tarife") te trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% ( T. br. 46. „Tarife"), kao i pristojbe na tužbu i presudu u iznosima od po 13,27 eura, proizlazi kako je ukupan parnični trošak tužiteljice, koji joj je trebalo priznati i dosuditi na temelju odredbi članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, 276,54 eura, a na 1.066,36 eura kako je to utvrdio i dosudio prvostupanjski sud.

32. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi odluku o parničnom trošku do dosuđenog iznosa od 276,54 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a ovo na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

33. S druge pak strane žalbu tuženice je trebalo djelomično uvažiti, te djelomično preinačiti pobijanu odluku o trošku i to na način da se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog mu iznosa od 276,54 eura do ukupno dosuđenog iznosa od 1.066,36 eura (dakle za razliku od 789,82 eura), sa pripadajućim zateznim kamatama odbija kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

34. Zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška sastava žalbe i sudskih pristojbi koje se plaćaju na žalbu trebalo je odbiti kao neosnovan jer tuženica u ovoj parnici nije uspjela niti jednim dijelom u odnosu na tužbeni zahtjev, a ovo u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

35. Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu ovaj sud je odbio primjenom članka 155. stavak 1. ZPP-a jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki V. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Lucija Lasić