REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6748/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj tužitelja AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkicshe Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 20. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 28. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu 1.150,00 eura.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju su ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu broj 51400610-5101663355, sklopljen dana 11. kolovoza 2003.g., između tužitelja AU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3a, kao kreditora, u dijelu u kojem se navodi: „NAKNADA:

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,00 % (dva posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora“

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkicshe Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.150,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. kolovoza 2003. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkicshe Bank d.d., OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 715,55 eura sa zateznim kamatama koje teku od 28. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 11. kolovoza 2003. zaključio Ugovor o kreditu broj 51400610-5101663355. Prema čl. 10. Ugovora naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2% od iznosa odobrenog kredita te se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Tužitelj dalje navodi da je tuženik 11. kolovoza 2003., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 114,00 eura, odnosno 2% od iznosa odobrenog kredita. Tužitelj dalje tvrdi da je tuženik unaprijed unio spornu odredbu na unaprijed pripremljeni obrazac, bez da su stranke o istoj odredbi pojedinačno pregovarale protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača. Ovo zato što niti iz jednog dokumenta nije vidljivo na što se točno odnose ti troškovi, zbog čega smatra ugovornu odredbu nejasnom, neodređenom i neodredivom. Zbog svega tužitelj smatra spornu odredbu nepoštenom, a time i ništetnom. Stoga u tužbi predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnom predmetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, isplati iznos 114,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva tužitelja u cijelosti. Prigovorio je naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao očito suviše visoko naznačenoj. Dalje je naveo da tužitelj uz tužbu nije priložio dokaz iz kojeg je vidljivo da je predmetna naknada naplaćena i u kojem iznosu. Smatra da nije moguće primijeniti Zakon o zaštiti potrošača, jer je njegova primjena počela 9. rujna 2003., a predmetni ugovor o kreditu je sklopljen 11. kolovoza 2003. Istaknuo je i prigovor zastare. Zaključno je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U podnesku od 13. veljače 2026. tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnim dijelove odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 1.150,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 12. kolovoza 2003., uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama (listovi 26-27 spisa).

3.1. Dakle, tužitelj je preinačio tužbu, jer je povećao iznos čiju isplatu potražuje. Navedenu preinaku sud je dopustio raspravnim rješenjem od 20. svibnja 2026., jer je preinaka učinjena do zaključenja prethodnog postupka, u smislu odredbe čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 - čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP).

3.2. Na ročištu održanom 20. svibnja 2026. tužitelj je ispravio svoj zahtjev u pogledu tijeka zateznih kamatama na način da traži isplatu istih na iznos 1.150,00 eura od 25. kolovoza 2003., umjesto od 12. kolovoza 2003. (list 32 spisa).

4. Tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.414,00 eura, a tužbom je tražio utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 114,00 eura.

4.1. Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu.

4.2. Kako u konkretnom slučaju, preinačenom tužbom, tužitelj traži isplatu iznosa iznosa 1.150,00 eura, to sud određuje vrijednost predmeta spora u tom iznosu (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23, Gž 4243/25, Županijski sud u Vukovaru Gž 644/25 i dr.)

4.3. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 51400610- 5101663355 od 11. kolovoza 2003. (listovi 4-7 spisa), dopise (listovi 24 i 25 spisa) te je saslušan tužitelj (list 33 spisa).

5.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te isplatu iznosa 1.150,00 eura.

6.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 51400610-5101663355 od 11. kolovoza 2003. na iznos 57.500,00 eura (dalje: Ugovor o kreditu).

6.2. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 2,00% iznosa kredita, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

6.2.1. Također je sporno da li je tužitelju ta naknada naplaćena i u kojem iznosu.

7. Prema odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,00% naknade na iznos kredita obračunate s datumom Ugovora.

8. Radi utvrđenja osnovanosti zahtjeva tužitelja sud je izvršio uvid u dostavljene isprave te je saslušao tužitelja.

9. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je sklopio predmetni Ugovor, jer mu je trebao novac za izgradnju kuće. Tu kuću koristio je za stanovanje te nikada nije bila davana u najam ili zakup. Ugovor je pročitao te je pisalo da mora platiti predmetnu naknadu. Nitko mu nije objasnio zbog čega se ta naknada treba platiti i na što se odnose ti troškovi. U banci ga je dočekao pripremljen Ugovor kada je došao s jamcima prije odlaska javnom bilježniku. Nije bilo posebnih razgovora oko sadržaja Ugovora. Predmetnu naknadu banka je naplatila iz iznosa kredita, a sada se ne može točno sjetiti o kojem se iznosu točno radilo, ali radilo se o 2% od iznosa kredita. Nitko mu nije rekao da može pregovarati o visini sporne naknade.

9.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao iskreno i uvjerljivo.

10. Sud utvrđuje da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za izgradnju kuće. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a niti je to tuženik tvrdio tijekom postupka. Slijedi da je tužitelj sklopio ugovor kao potrošač.

11. Tužitelj je u svom iskazu u bitnome naveo da je u ugovoru pisalo da mora platiti predmetnu naknadu. Nitko mu nije objasnio zbog čega se ta naknada treba platiti i na što se odnose ti troškovi. U banci ga je dočekao pripremljen Ugovor kada je došao s jamcima prije odlaska javnom bilježniku. Nije bilo posebnih razgovora oko sadržaja Ugovora. Nitko mu nije rekao da može pregovarati o visini sporne naknade.

12. Stoga sud utvrđuje da tužitelj prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s prednikom tuženika o uvjetima kreditiranja te da se o spornoj ugovornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe.

13. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da mu nitko nije objasnio zbog čega se plaća ta naknada, slijedom čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade

14. U konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) vodeći se odredbama Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., obzirom da se Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) počeo primjenjivati nakon zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

14.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, odnosno ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Ugovor o kreditu je dvostrani pravi posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

16. Kako je ranije navedeno, sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika, da se o spornoj ugovornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati, da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe te da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade.

17. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 2,00% iznosa odobrenog kredita.

19. Predmetni ugovor je tipski ili adhezijski ugovor, a pojedine njegove odredbe su ništave ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

20. Treba dodati da iako u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije bio donesen poseban propis koji bi regulirao zaštitu potrošača (Zakon o zaštiti potrošača), zbog čega se pri donošenju ove odluke sud vodio općim načelima obveznog prava i odredbama ZOO-a, upravo sadržaj odredbi čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03), koji je prvi cjelovito regulirao ovu pravnu materiju, a koje odredbe reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi, govore u prilog pravilnosti zaključka suda o nepoštenosti ugovornih odredbi koje su razmatrane u ovom postupku.

21. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

22. Slijedom navedenoga, a obzirom da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika te je nepoštena, jer je protivna općim načelima obveznog prava, ista je i ništava sukladno odredbi čl. 103. st. 1. ZOO-a.

23. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

23.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužitelj nije dokazao da bi sporna naknada uistinu bila naplaćena.

23.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je spornu naknadu banka naplatila iz iznosa kredita. Nije se mogao sjetiti o kojem se iznosu točno radilo, ali radilo se o 2% od iznosa kredita.

23.3. Kao što je prethodno rečeno sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao iskreno i uvjerljivo.

23.4. Prema odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,00% naknade na iznos kredita obračunate s datumom Ugovora.

24. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj ugovora o kreditu sud utvrđuje da je tužitelju bila naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu 2% od iznosa kredita odnosno 2% od iznosa 57.500,00 eura, što iznosi 1.150,00 eura.

24.1. Stoga je tužitelju dosuđen iznos 1.150,00 eura čiju isplatu je zatražio.

24.2. Prema odredbi čl. 210. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.3. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim.

24.4. Prema odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu sporna naknada na iznos kredita obračunava se s datumom Ugovora.

24.5. Kako je datum ugovora 11. kolovoza 2003., a tužitelj traži isplatu zatezne kamate od kasnijeg datuma - 25. kolovoza 2003., to je zatezna kamata tužitelju priznata kako je i zatraženo, od 25. kolovoza 2003., temeljem odredbe čl. 214. ZOO i čl. 2. ZPP-a.

24.6. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

25. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (28. svibnja 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

27.1. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 1.150,00 eura, priznat trošak sastava tužbe u visini 75 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 8. siječnja 2026. u visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 13. veljače 2026. u visini 18,75 bodova prema Tbr. 8/4 Tarife i zastupanja na ročištu 20. svibnja 2026. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

27.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 487,50 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 609,37 eura.

27.3. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura te na presudu u iznosu 53,09 eura.

27.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 715,55 eura.

27.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika