REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3095/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3-a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su-461/2021, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 7. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika odvjetničkog vježbenika MU, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-510203270, sklopljenog 31. kolovoza 2004. između tužitelja CU i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.”

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 558,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 428,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. travnja 2025. ovom sudu podno tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je 31. kolovoza 2004. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102032707, a prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 92.413,79 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje je naveo da je Ugovorom ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Isto tako tužitelj je naveo da je predmetnim tipskim Ugovorom u odredbi čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,00% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom isplate kredita. Tužitelj je, također, naveo da mu je tuženik prilikom isplate kredita 3. rujna 2004. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 4.433,94 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 588,48 EUR. Pojasnio je da se o ugovornoj odredbi za tzv. ulaznu naknadu nije pojedinačno pregovaralo već da je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelj je još naveo da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Stoga tužitelj smatra da navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništava (ništetna), te ne proizvodi pravni učinak. Isto tako smatra da mu je tuženik na temelju nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi istu naplatio i da je time stekao nepripadajuću imovinsku korist, te da je istu, kao nepošten stjecatelj, dužan vratiti zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništavom (ništetnom) odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102032707, sklopljenog 31. kolovoza 2004. između tužitelja i tuženika, koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.”. Istim tužbenim zahtjevom tužitelj, također, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 588,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2004. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da se za status potrošača treba raditi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno je istaknuo da se status potrošača ne presumira, te da je teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik je isto tako naveo da je odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da je u istoj nedvosmisleno naveden iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita, a što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Stoga tuženik smatra da je bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništavost navedene odredbe. Tuženik je, također, naveo da je o naplati naknade tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja istog na način da je službenica tuženika koja je ugovarala kredit s tužiteljem, tužitelju jasno komunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Pojasnio je da je u vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, korisniku kredita bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a koja se naplaćuje prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik je još osporio navode tužitelja da nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita jer su se istom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Dodao je da tuženiku u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi koje tuženik podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Isto tako tuženik je naveo da je s obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik sukladno odredbi čl. 10. Ugovora i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od 588,48 EUR. Tuženik još smatra da sve i da je dopušteno utvrđivati nepoštenost predmetne odredbe da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom. Istaknuo je i da iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlazi da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom, tužitelju poznatom, lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se, također, tužitelja upozorilo na obvezu plaćanje naknade. Stoga, tuženik smatra da, nakon što je tužitelj upoznat sa svim tim okolnostima, ako nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni Ugovor o kreditu. Tuženik je, nastavno, istaknuo i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 3. rujna 2004., dok se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Konačno, tuženik je osporio i zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 4. rujna 2004. jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavom (ništetnom) odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102032707, sklopljenog 31. kolovoza 2004. između tužitelja i tuženika, koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.”, te zahtjev za isplatom utuženog iznosa od 588,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2004. do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 588,48 EUR.

5. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku dopisa tuženika od 12. kolovoza 2024. (str. 5 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102032707 od 31. kolovoza 2004. (str. 6-9 spisa), presliku izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u primjeni od 18. veljače 2004. (str. 23-27 spisa), presliku Izmjena i dopuna Uvjeta stambenih kredita u poslovanju s građanstvom (str. 28-29 spisa), saslušan je tužitelj (str. 99 spisa) te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102032707, sklopljenog 31. kolovoza 2004. (str. 6-9 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom, kao kreditorom, te da je istim tužitelju odobren stambeni kredit preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 92.413,79 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49%, te je ugovoreno i da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika (čl. 8. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 360 mjeseci od puštanja kredita u tečaj (čl. 6. Ugovora o kreditu). Još je ugovoreno da će se povrat obveza iz Ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika (čl. 7. Ugovora o kreditu). Konačno, u odredbi čl. 10. st. 1. (NAKNADA) Ugovora je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

8. Uvidom u presliku dopisa tuženika od 12. kolovoza 2024. (str. 5 spisa) utvrđeno je da je po predmetnom kreditu tužitelja broj 5102032707 (partija kredita u CHF), odnosno 5114123061 (partija kredita nakon konverzije) naplaćena naknada za obradu kredita 3. rujna 2004. u iznosu od 4.433,94 kn.

9. Iz preslike izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u primjeni od 18. veljače 2004. (str. 23-27 spisa) proizlazi da je u t. 1.3.2. iste Odluke određena jednokratna naknada za stambene kredite do 30 godina u visini od 1,5%.

10. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je s tuženikom 2004. zaključio predmetni Ugovor o kreditu, te da je kredit podigao za kupnju kuće u kojoj i danas živi. Kuću kupljenu sredstvima predmetnog kredita je koristio isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji te u istoj nikada nije obavljao poslovnu djelatnost niti je u istoj imao otvorenu firmu ili obrt. Kada se dogovarao za podizanje predmetnog kredita kod tuženika zapravo je htio podići kredit uz valutnu klauzulu u dolarima s obzirom na to da nije poznavao niti valutu CHF niti EUR, međutim, u banci su mu rekli da je ovaj kredit najsigurniji za njega. Kod tuženika je došao s povjerenjem te je zato pristao zaključiti predmetni Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF. Ne sjeća se da je tom prilikom sa zaposlenikom tuženika razgovarao o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te se ne sjeća je li istu platio, ali zna da je platio sve što je bilo potrebno za podizanje kredita. Pojasnio je da mu zaposlenik tuženika nije rekao uopće da treba platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita niti mu je rekao na što se naknada odnosi, odnosno u koju svrhu je plaća. Ugovor o kreditu je pročitao, međutim nije isti u cijelosti razumio, no nije mogao utjecati na bilo koju odredbu Ugovara pa nije mogao utjecati niti na odredbu o naknadu za odobravanje kredita i obradu zahtjeva, već je u toj situaciji mogao samo prihvatiti Ugovor ili ne. Za predmetni Ugovor o kreditu je zaključio Dodatak 2016. kojim je konvertirao kredit iz valute CHF u valutu EUR, međutim, smatra da zaključenom konverzijom nije obeštećen. Navedeni kredit još uvijek nije otplatio te ga i dalje otplaćuje. Ugovor o kreditu je ovjerio kod javnog bilježnika, no niti javni bilježnik mu nije bilo što govorio o pojedinim odredbama Ugovora, pa tako niti o predmetnoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

11. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

12. Ovdje valja reći da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovoru o kreditu utvrđeno da je predmetni kredit namijenjen kupnji nekretnine, dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je kuću kupljenu sredstvima predmetnog kredita koristio isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji te u istoj nikada nije obavljao poslovnu djelatnost, niti je imao otvorenu firmu ili obrt. Ovdje još valja reći da tuženik nije tvrdio, niti dokazivao, da bi sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način propisan Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK), a koji Dodatak tužitelj spominje u svom iskazu, utjecao na utvrđivanje ništavosti odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu i isplatu na temelju primjene iste. Naime, tuženik na kojem se, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, nalazi teret dokazivanja, nije dokazao da bi Dodatkom Ugovora o kreditu na bilo koji način bio izmijenjena odredba koja je predmet ovog spora, odnosno odredba koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. U svezi s tim tuženik, dakle, nije dokazao ni da bi sklapanjem Dodatka bila otklonjena posljedica ništavosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu. Pritom valja dodati da niti odredbama ZID ZPK-a nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se, u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF, ugovarala naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništavost takvih odredaba.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako je u odredbi čl. 13. ZOO-a propisana zabrana vršenja prava iz obveznog odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 15. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 103. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništava odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je tužitelj, kao korisnik kredita, dužan prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora, te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naime, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu zaposlenik tuženika nije uopće rekao da treba platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti mu je rekao na što se naknada odnosi, odnosno u koju svrhu je plaća. Stoga, kraj navedenog, činjenica da je u odredbi čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,00% od iznosa kredita, odnosno naknada manja nego što je to navedeno u tuženikovoj Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u primjeni od 18. veljače 2004. (1,5% od iznosa kredita) sama po sebi ne ukazuje na to da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok tuženik nije dokazao drugačije. Kako je, dakle, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi, tako je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, te da je ista odredba u spornom dijelu u Ugovor o kreditu unesena prema odluci jednog ugovaratelja (tuženika), i to bez preciznog označavanja na što se ista naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, a što uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda, tužitelj je u okviru njezinih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi se o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne, u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (1,00% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga, po ocjeni ovog suda proizlazi da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

15. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi, a kako je to navedeno, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio svjestan da ima obvezu plaćanja predmetne naknade, pa imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, tako po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da mu bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije ima saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

16. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ništava ugovorna odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,00 % na iznos kredita obračunata s datumom Ugovora, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

17. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništave odredbe Ugovora o kreditu ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (tzv. ulazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništave ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

19. Nadalje, iz dopisa tuženika od 12. kolovoza 2024. je utvrđeno da je tužitelj po predmetnom kreditu tuženiku platio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 3. rujna 2004. u iznosu od 4.433,94 kn, što sukladno Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/2022. i 88/2022.) i fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 588,48 EUR, te što i tuženik potvrđuje u navodima odgovora na tužbi. Stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana nakon dana plaćanja, odnosno od 4. rujna 2004. do isplate i to na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a. Pritom je sud uzeo u obzir da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje ZOO/05). Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

20. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti (ništetnosti) ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost (ništetnost) ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 588,48 EUR utvrđenoj na ročištu 7. svibnja 2026. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti predmetne ugovorne odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, te je mjerodavna vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

22. Troškovi su, nadalje, odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

23. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 375,00 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 10. lipnja 2024. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 23. lipnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 7. svibnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 75,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 EUR i za presudu u iznosu od 26,54 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 428,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 28. svibnja 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

24. Međutim, tužitelju nije priznat trošak sastavljanja dopisa tuženiku od 10. lipnja 2024. (prije podnošenja tužbe) jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Isto tako tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti, također, nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Nadalje, također, valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 28. svibnja 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 EUR i za presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Tuženiku po odvj.