REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-418/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kalauzu, odvjetniku iz ZOU Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 16. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 216-213/2005 od dana 10. lipnja 2005.g. sklopljen između tužitelja CP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika, HYPO-ALPE-ADRIA-BANK Zagreb, kao kreditora, u dijelu u kojem se navodi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, [adresa], da tužitelju CP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] na osnovi nepoštene odredbe iz točke I. ove presude isplati iznos od 826,64 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 25. lipnja 2005. pa do isplate, i to po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015.g.određene čl. 29 st 2 ZOO po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 977,32 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 28. svibnja 2026. pa do isplate pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika 10. lipnja 2005. u Splitu sklopili ugovor o kreditu broj 216-213/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Predmetni ugovorom da je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 105.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita i to na rok otplate kredita od 20 godina. Da je čl. 5. navedenog ugovora propisano kako se prije isplate gore navedenog kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi odrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Da je tuženik tužitelju za naknadu obrade kredita naplatio 24. lipnja 2005. iznos od 6.228,34 kn/826,64 Eur-a. Da je ove odredbe tuženik u ugovor unio bez da su stranke o istima pregovarale, protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, što ima za posljedicu ništetnost te odredbe, a to posebice jer ni iz Ugovora ni iz otplatnog plana nije vidljivo na što se ti troškovi odnose, budući da je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom kreditnih zahtjeva i koji su zaposleni u tu svrhu, pa je nejasno koje je to troškove tuženik mogao imati kod zaključenja ovog kredita. Da ugovorna odredba nije ni jasna, ni određena ni odrediva. Slijedom čega da je ugovora odredba nepoštena i ništetna, a da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. pod brojem Su - 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za pos tupanje u ovom predmetu (list 22-23 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ne spori da je 10. lipnja 2005. sklopljen predmetni ugovor o kreditu te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena naknada u iznosu naznačenom u tužbi. Nadalje, da test poštenosti u ovom predmetu nije potrebno provoditi, da transparentnost nije upitna, a da je čl. 84. ZZP isključeno provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive odredbe o predmetu ugovora i cijeni, a da je ovdje riječ o naknadi koja predstavlja cijenu. Da navedena odredba ispunjava i uvjete predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju na temelju točnih i razumljivih kriterija da utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz same odredbe. Nadalje, da je odredba sastavljena u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti. Slijedom navedenog da je predmetna odredba valjana i zakonita. Nadalje, da tuženik kroz spornu naknadu naplaćuje svoju uslugu. Da se radi o tipskom ugovoru, ali da se pregovaračka moć tužitelja ogledala u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene i usporedi ponudu na tržištu. Da se radi o naknadi koja se plaća odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i da je tužitelj bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Da je tužitelj samostalno procjenjujući rizik odabra sklopiti ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade kredita. Da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ta kako predmetna naknada po ničem ne uzrokuje značajnu neravnotežu . Nadalje, da je tuženik o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora, kao i upozorio ga na činjenicu da će se troškovi obrade naplatiti odmah. Da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala obveza kreditne institucije da ugovorna odredba mora sadržavati jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade. Protivi se i zahtjevu za kamatom od dana plaćanja do isplate, a ujedno i ističe da je zahtjev tužitelja za isplatu u zastari ističući kako je zastari rok pet godina od dana plaćanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kako neosnovan.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Dopis tuženika od 25. veljače 2025. (list 4 spisa), Ugovor o kreditu broj: 216-213/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 8-20 spisa), saslušan je tužitelj zamolbenim putem na ročištu kod Općinskog suda u Splitu od 4. veljače 2026. (list 118-119 spisa).

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP -a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu broj: 216-213/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, te da je u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno. Nije sporno ni da je navedena naknada naplaćena u iznosu od 6.228,34 kn/826,64 Eur-a dana 24. lipnja 2005.

7. Sporno je je li odredba čl. 5. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, ništena ili nije. Sporno je i jeli nastupila zastara tužiteljevog zahtjeva za isplatu, kao i pripada li tužitelju pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja.

8. Čitanjem Ugovor o kreditu broj: 216-213/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 8-20 spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika (HYPO ALPE ADRIA-BANK d.d.) kao kreditora 10. lipnja 2005. Nadalje, utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 105.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika na dan korištenja kredita (čl.2. Ugovora o kreditu), kao i da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno (čl.5.1. Ugovora o kreditu).

9. Čitanjem dopisa tuženika od 25. veljače 2025. (list 4 spisa) utvrđeno je da je naknada za obradu kredita naplaćena 24. lipnja 2005. u iznosu od 6.228,34 kn/826,64 Eur-a.

10. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu kod Općinskog suda u Splitu zamolbenim putem od 4. veljače 2026. (list 118-119 spisa) utvrđeno je da tužitelj tužbom traži naknadu troškova kredita temeljem ugovora o kreditu koji je zaključio sa tuženikom i temeljem kojeg su mu i naplaćeni ti troškovi. Da je zaključenje ugovora njemu predložio njegov osobni bankar i da mu je rekao da je to najpovoljniji kredit za njega, da je ugovorena najpovoljnija kamata, da je riječ o stambenom kreditu . Da mu je primjerak ugovora prije potpisivanja dan na uvid, te da ga je pročitao i da nije smatrao da je u ugovoru nešto sporno. Da nije upućen u bankarske poslove, da je po zanimanju mesar, da odredbu o naknadi može pretpostaviti da je pročitao ali da ne zna je li u potpunosti shvatio na što se to odnosi. Da nije tražio pojašnjenja, jer se rukovodio time da mu je zaključenje ugovora predložio njegov tada osobni bankar te je njemu poklonio vjeru. Novac od kredita je iskoristio za kupnju stana, nikada nije taj stan davao u zakup, niti ga je iznajmljivao, a u vrijeme zaključenja ugovora nije bio obrtnik, niti vlasnik trgovačkog društva, već je bio zaposlen u poduzeću Adriacink. Da s bankom nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, da mu je ugovor za koji bi rekao da je tipski mu je dan na potpis, da ga je pročitao ali kako nije stručan nije smatrao da ima išta sporno u njemu.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren.

11. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da odredba o ulaznoj naknadi nije „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kred itu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova ni ti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

Slijedom navedenog sporna odredba podliježe testu poštenosti, i kad je potpuno transparentna.

12. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni kredit podignuo u privatne svrhe, za kupnju stana, koji nije nikada dan u zakup ili najam, a tužitelj u to vrijeme nije bio obrtnik ni vlasnik trgovačkog društva.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 81 st.4. ZZP dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo.

Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, utvrđeno je da je člankom 5. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Dakle, tuženik nije ničim dokazao da je tužitelja informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

Također, prilikom odluke o tom da li je predmetna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već i činjenica da je ista ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Pri tome uopće nije jasno koji bi to dodatni troškovi prilikom obrade kredita nastali za banku, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Štoviše, sama činjenica da je ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita (znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu), govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Također, da su tom naknadom plaćani stvarni troškovi, ista bi bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog kredita.

Nadalje tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena prilikom puštanja kredita i to na način da je tužitelju toliko manje isplaćeno na ime odobrenog kredita. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se ista naknada točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi, što je prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

13. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je određeno da naknada za obradu kredita iznosi jednokratno 1,25% od iznosa kredita, te je riješeno kao u točki I. izreke ove Presude.

14. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu točke čl. 5. Ugovora o kreditu, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je nesporno da je ista plaćena 24. lipnja 2005. u iznosu od 6.228,34 kn /826,64 Eur-a.

15. Na iznos od 826,64 Eur-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naknada za obradu kredita naplaćena je 24. lipnja 2005. u iznosu od 6.228,34 kn /826,64 Eur-a., pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom tekuće od 25. lipnja 2005. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

16. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO -a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju pravomoćnošću ove presude.

17. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 10. ožujka 2025. (Tbr.7.1. Tarife) u iznosu od 150,00 Eur-a, sastava podneska od 10. srpnja 2025. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 150,00 Eur-a, ročišta od 1. listopada 2025., 4. veljače 2026., 16. travnja 2026. (Tbr.9.1. Tarife) svako u visini od 150,00 Eur-a, dakle ukupno 750,00 Eur-a, uvećano za PDV 25%, odnosno 937,50 Eur- a, uvećano za sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 19,91 Eur i sudsku pristojbu presude u iznosu od 19,91 Eur, dakle ukupno 977,32 Eur-a. Sve navedeno uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3 ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki III. izreke ove Presude.

Tužitelju nije priznat trošak podneska od 11. ožujka 2025. jer istim dostavlja dokumentaciju koju je omaškom izostavio dostaviti uz tužbu, dakle svojom krivnjom, slijedom čega mu po mišljenju ovog suda navedeni trošak ne pripada, kao i više zatraženi iznos sudskih pristojbi, isti biti pozvan na pristojbu tužbe i presude u ovdje dosuđenom iznosu.

Dugo Selo, 28. svibnja 2026.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun po pun.uz pristojbu presude

2. Tuženiku po pun putem OPS