Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26d
Poslovni broj: Gž-1216/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Amaliji Švegović, u pravnoj stvari tužitelja Generali osiguranje d.d., OIB: 10840749604, Slavonska avenija 1B, Zagreb zastupanog po punomoćniku Draženu Biliću, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. 201, Zlatar, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-239/2025-4 od 12. kolovoza 2025., dana 28. svibnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-239/2025-4 od 12. kolovoza 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odbačena je tužba u ovom predmetu.
2. Navedeno rješenje pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da ukine pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da preinači prvostupanjsko rješenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prvostupanjski sud, obrazlažući pobijano rješenje, navodi da je tužitelj dana 18. travnja 2025. podnio protiv tuženika tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga, u kojoj navodi da je javna bilježnica Đurđica Pozaić dana 10. travnja 2015. donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave – liste dospjele, a nenaplaćene premije od 5. ožujka 2015. poslovni broj Ovrv-281/2015, koje je postalo pravomoćno i ovršno 23. travnja 2015., a kojim je naloženo ovršeniku ĐN (vl. odjavljenog obrta "[obrt]", [adresa], sada s adresom u Njemačkoj da u roku od 8 dana namiri ovrhovoditelju Izvor osiguranju d.d. tražbinu iz prijedloga za ovrhu u iznosu od 6.720,00 kn (891,90 EUR-a) s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, kao i nastalim troškovima ovrhe u iznosu od 1.381,00 kn (183,29 EUR-a) i predvidivim troškovima ovrhe u iznosu od 899,75 kn (119,42 EUR-a) sa zateznim kamatama, da je na temelju ugovora o cesiji preneseno potraživanje Izvor osiguranja d.d. (ovrhovoditelja u navedenom rješenju o ovrsi) na Generali osiguranje d.d. (tužitelja u ovom postupku), te da tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe s prijedlogom za izdavanje platnog naloga sukladno čl. 446. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025– dalje: ZPP) opravdava tvrdnjom da ima pravni interes tražiti izdavanje platnog naloga neovisno o tome što raspolaže ovršnom ispravom jer je tuženik fizička osoba sa prijavljenim privremenim odlaskom u inozemstvo, a temeljem ovršne isprave – rješenja o ovrsi javne bilježnice na temelju vjerodostojne isprave ne može naplatiti svoju tražbinu u inozemstvu obzirom da se, a imajući u vidu shvaćanje Suda Europske unije izraženo u presudi broj: C-484/15 od 9. ožujka 2017. da Uredbu br. 805/2004. Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. treba tumačiti na način da se za rješenje o ovrsi koje u Hrvatskoj donosi javni bilježnik na temelju "vjerodostojne isprave", a protiv kojeg nije bilo prigovora, ne može izdati potvrda o europskom ovršnom naslovu jer se ono ne odnosi na nespornu tražbinu u smislu čl. 3. st. 1. te Uredbe, na isto ne može izdati potvrda o Europskom ovršnom naslovu. Polazeći od utvrđenja da tužitelj nije predložio izdavanje platnog naloge na temelju vjerodostojne već ovršne isprave (pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika), prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 499. ZPP-a donio rješenje poslovni broj Pl-18/2025-2 od 16. svibnja 2025. kojim je odlučio da se ne prihvaća prijedlog za izdavanje platnog naloga i da će se postupak nastaviti po tužbi nakon upisa predmeta u upisnik "P", te je rješenjem poslovni broj: P-239/2025-3. od 3. lipnja 2025. dostavio tužbu tuženiku na odgovor i ujedno upozorio stranke da je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak (čl. 461.a. st. 3. ZPP -a) te da će sud održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog (stavak 4. tog članka). Utvrdivši da je tuženik citirano rješenje uredno primio na adresi svojeg prijavljenog prebivališta - [adresa] i da u određenom mu roku nije podnio odgovor na tužbu, te da niti jedna stranka nije predložila održavanje ročišta, ocijenivši da nema potrebe za provođenje dokaznog postupka radi čega nije odredio održavanje ročišta, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nema pravni interes za izdavanje predloženog platnog naloga, jer je o identičnoj tražbini tužitelja već odlučeno pravomoćnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice, a koje je rješenje ovršna isprava na temelju koje tužitelj kao primatelj sukladno odredbi čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO) ima ista prava koja je prema tuženiku imao ustupitelj (Izvor osiguranje d.d. – ovrhovoditelj prema navedenoj ispravi) i ovlašten je na temelju iste zahtijevati provedbu ovrhe protiv tuženika. Prvostupanjski sud je, stoga, primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a odbacio tužbu, ocijenivši da činjenica što se prema odredbi čl. 3. st. 1. Uredbe br. 805/2004. Europskog parlamenta i vijeća od 21. travnja 2004. za navedeno rješenje o ovrsi ne može izdati potvrda o europskom ovršnom naslovu pri tome nije odlučna, obzirom da potvrda o europskom ovršnom naslovu nije jedini način ostvarivanje tražbine na temelju ovršne isprave, pogotovo što tuženik ima prebivalište u [adresa], te je na adresi prebivališta uredno primio rješenje kojim mu je tužba dostavljena na odgovor.
6. Tužitelj u žalbi ističe da je u vrijeme podnošenja tužbe raspolagao podatkom da tuženik ima prijavljeno prebivalište u [adresa]. 201, ali da je zaprimio i potvrdu MUP-a RH iz koje je vidljivo kako je tuženik 2022. prijavio privremeni odlazak u inozemstvo na očekivano razdoblje od 3 godine, radi čega je podnio tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga. Nadalje navodi da je naknadno primio rješenje prvostupanjskog suda Pl-18/2025-2 od 16. svibnja 2025. kojim sud nije prihvatio prijedlog za izdavanje platnog naloga i odredio da će se postupak po tužbi nastaviti sukladno čl. 449. st. 1. ZPP-a, te rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-239/2025-3 od 03. lipnja 2025. kojim je prvostupanjski sud dostavio tuženiku tužbu radi odgovora na tužbu u roku od 30 dana, koji odgovor na tužbu tuženik nije podnio. Ističe da je s povjerenjem nastavio sudjelovati u ovom parničnom postupku, a posebice jer je tužbu podnio nešto prije nastupa zastare rješenja o ovrsi javne bilježnice Đurđice Pozaić iz [adresa] (zastara je trebala nastupiti 23. travnja 2025.) pa je donošenjem pobijanog rješenja doveden u zastaru naplate potraživanja, a što je suprotno prethodnoj odluci prvostupanjskog suda poslovni broj Pl-18/2025-2 od 16. svibnja 2025. kojom je određen nastavak postupka kao postupka po tužbi. Ukazuje da kod prvostupanjskog suda postoji dualizam mišljenja o identičnom pravnom problemu te da je znao da će prvostupanjski sud postupiti na ovakav način, mogao je pokrenuti prije zastarnog roka postupke kojima bi prekinuo zastaru. Osim toga, smatra da je prvostupanjski sud propustio ostati dosljedan rješenju Pl-18/2025-2 od 16. svibnja 2025., pa kad je već odlučio nastaviti postupak po tužbu, te dostavio tuženiku tužbu na odgovor, trebao donijeti presudu zbog ogluhe sukladno čl. 331.b ZPP-a obzirom da tuženik u određenom mu roku nije podnio odgovor na tužbu, a tužba je podnesena na temelju ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice od 10. travnja 2015.
7. Odredbom čl. 446. st. 1. ZPP-a propisano je da kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelo potraživanje u novcu, a to se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom priloženom tužbi u izvorniku ili ovjerenom prijepisu, sud će izdati nalog tuženiku da udovolji tužbenom zahtjevu (platni nalog), dok je u stavku 2. istog članka propisano da u tužbi kojom se predlaže izdavanje platnog naloga tužitelj treba posebno navesti razloge zbog kojih predlaže njegovo izdavanje umjesto da predlaže određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Ako sud ocijeni da razlozi koje je tužitelj naveo ne opravdavaju njegov pravni interes za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga, odbacit će tužbu kao nedopuštenu. Prema čl. 446. st. 3. ZPP-a smatrat će se da postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga ako je tuženik osoba u inozemstvu ili ako je tuženik prethodno osporio tražbinu sadržanu u vjerodostojnoj ispravi.
7.1. Dakle, tumačeći odredbu čl. 446. ZPP-a u skladu s ciljevima i načelima Zakona, valja zaključiti da je namjera zakonodavca bila uskratiti stranci pravni interes za jedan put pravne zaštite u situaciji kad je osiguran drugi brži i učinkovitiji pravni put (prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave). Naime, određivanje i provođenje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave predstavlja pogodnost koju vjerovnik može koristiti , dok tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga vjerovnik može podnijeti samo ako postoji pravni interes za podnošenje takve tužbe, time da je u takvom slučaju dužan već u tužbi navesti činjenice koje dovode do zaključka o postojanju pravnog interesa za takvo postupanje i priložiti dokaze koji potvrđuje te činjenice.
8. Kako iz sadržaja same tužbe, a što ponavlja i tužitelj u žalbi, proizlazi da je tužitelj podnio tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Đurđice Pozaić poslovni broj Ovrv-281/2015 od 10. travnja 2015., a ne na temelju vjerodostojne isprave, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u ovom konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za izdavanje platnog naloga propisane odredbom čl. 446. st. 1. ZPP-a, jer tužitelj raspolaže pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje ima značenje ovršne isprave na temelju koje može naplatiti svoju tražbinu provođenjem ovršnog postupka, tim više što je tuženik i u vrijeme podnošenja predmetne tužbe imao prijavljeno prebivalište u [adresa], koje pravno shvaćanje prihvaća pravilnim i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja.
9. Činjenica da je prvostupanjski sud, prije donošenja pobijanog rješenja, pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 449. ZPP-a kada je donio rješenje kojim nije prihvatio prijedlog tužitelja za izdavanje platnog naloga te je nastavio postupak po tužbi i pozvao tuženika na davanje odgovora na tužbu, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, jer je tužba tužitelja pravilno odbačena jer nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje platnog naloga iz čl. 446. st. 1. ZPP-a. Protivno žalbenim navodima tužitelja, tužitelj je vlastitim dispozicijama, a ne postupanjem suda, doveo sam sebe u situaciju da mu je nastupila zastara potraživanja s danom 23. travnja 2025. jer u situaciji kada je raspolagao pravomoćnom i ovršnom ispravom - pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Đurđice Pozaić poslovni broj Ovrv-281/2015 od 10. travnja 2015., na temelju koje je mogao pokrenuti ovršni postupak protiv tuženika u Republici Hrvatskoj na svim predmetima i sredstvima ovrhe (nekretnine, pokretnine, novčana sredstva ovršenika) prije nastupa zastare, nije mogao legitimno očekivati donošenje nove odluke o identičnoj tražbini, o kojoj je već pravomoćno odlučeno. Iz istih razloga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da je prvostupanjski sud trebao donijeti presudu zbog ogluhe.
10. Slijedom navedenog, valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.
11. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).
U Varaždinu, 28. svibnja 2026.
Sutkinja
Amalija Švegović