Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1506/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljice ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanih po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici u [adresa] protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P - 655/2025-27 od 19. studenoga 2025., na sjednici vijeća 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice prihvaća se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-655/2025-27 od 19. studenoga 2025. preinačuje i sudi:

I.I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljica koji glasi:

''Utvrđuje se da su I. tužitelj UT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelj ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekli pravo vlasništva na nekretninama tuženika upisanih kod Općinskog suda u Bjelovaru, Zemljišnoknjižni odjel Daruvar i to: upisanih u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje se sastoje od:

- kčbr. [katastarska čestica] – terević s 14120 m2 (od toga voćnjak s 1079 m2, dvorište s 669 m2 i oranica s 12372 m2),

- kčbr. [katastarska čestica] – teverić oranica s 6114 m2

- kčbr. [katastarska čestica] – teverić šuma s 10934 m2, koje su upisane kao vlasništvo REPUBLIKE HRVATSKE, što je tuženik REPUBLIKA HRVATSKA, zastupana po ODO Bjelovar, OIB: 52634238587dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na ime i vlasništvo tužitelja UT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u 1/3 dijela i tužitelja II. ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u 2/3 dijela.''

I.II. Nalaže se tužiteljicama naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.194,48 EUR-a u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužiteljicama naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 200,00 EUR-a u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

''I. Utvrđuje se da su I. tužitelj UT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelj ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekli pravo vlasništva na nekretninama tuženika upisanih kod Općinskog suda u Bjelovaru, Zemljišnoknjižni odjel Daruvar i to: upisanih u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje se sastoje od:

- kčbr. [katastarska čestica] – oranica [adresa] s 2 j i 726 čhv (14120 m2),

- kčbr. [katastarska čestica] – oranica [adresa] s 1 j i 100 čhv (6114 m2),

- kčbr. [katastarska čestica] – šuma [adresa] s 1 j i 1440 čhv (10934 m2), koje su upisane kao vlasništvo REPUBLIKE HRVATSKE, što je tuženik REPUBLIKA HRVATSKA, zastupana po ODO Bjelovar, OIB: 52634238587dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na ime i vlasništvo tužitelja UT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u 1/3 dijela i tužitelja II. ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u 2/3 dijela.

II. Tuženik je dužan tužiteljima nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.882,90 EUR s zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tužiteljice su se u odgovoru na žalbu protivile žalbenim navodima kao neosnovanim te predložile odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljica za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] s 2 j i 726 čhv (14120 m2), kčbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] s 1 j i 100 čhv (6114 m2) i kčbr. [katastarska čestica] šuma [adresa] s 1 j i 1440 čhv (10934 m2), a koji zahtjev temelje na tvrdnji da su vlasništvo predmetnih nekretnina stekle nasljeđivanjem svojih očeva pok. ZT i pok. ĐT i dosjelošću jer iste zajedno sa svojim pravnim prednicima uživaju u mirnom i nesmetanom posjedu više od 50 godina.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećih utvrđenih činjenica:

- da su prema priloženom zemljišnoknjižnom izvatku predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske,

- da među strankama nije sporna identifikacija predmetnih nekretnina na terenu,

- da iz priloženog posjedovnog lista broj 69 k. o. [katastarska općina] proizlazi da su u katastru kao posjednici predmetnih nekretnina upisani ĐT (otac tužiteljice ŽT) u 2/3 dijela i ZT (otac tužiteljice UT) u 1/3 dijela,

- da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj O-143/12 od 12. ožujka 2012. proizlazi da su predmetne nekretnine kao izvanknjižno vlasništvo u 2/3 dijela utvrđene kao ostavinska imovina iza pok. ĐT (sina BT), te su uručene tužiteljici ET, kao njegovoj zakonskoj nasljednici,

- da je uvidom u rješenje o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj O-7272/2021 od 4. listopada 2021. utvrđeno da je tužiteljica UT proglašena nasljednicom pok. ZT, te joj je u cijelosti uručena ostavinska imovina (utužene nekretnine nisu utvrđene kao ostavinska imovina iza pok. ZT – opaska ovog suda),

- da iz povijesti promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Bjelovar, Odjel za katastar nekretnina Daruvar proizlazi da je u razdoblju od 1971. do 1979. kao posjednik spornih nekretnina kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bio upisan BT (djed tužiteljica), od 1979. do 2004. kao posjednici su bili upisani ĐT, ZT i ČT (sinovi BT) svaki u 1/3 dijela, a od 2004. pa sve do danas su kao posjednici upisani ZT u 1/3 dijela i ĐT u 2/3 dijela na temelju vanknjižnog kupoprodajnog ugovora i zapisnika o toj promjeni,

- da su saslušani svjedoci MT, ST i FT u svojim iskazima u bitnome naveli da se tužiteljice nalaze u posjedu predmetnih nekretnina, a posjed istih su naslijedile iza svojih očeva, da je predmetne nekretnine za života ZT i ĐT obrađivao ĐT za sebe i ZT, da su tužiteljice nakon smrti svojih očeva nastavile koristiti i obrađivati te nekretnine, te da tužiteljicama i njihovim pravnim prednicima nitko nikada nije osporavao pravo vlasništva niti pravo posjeda na predmetnim spornim nekretninama,

- da iz iskaza tužiteljica, a čije je iskaze sud prihvatio, proizlazi da je tužiteljica ET sa svojim suprugom koristila sporne nekretnine od smrti svojeg oca [adresa]. do najma istih ST, da im nije bilo poznato da su predmetne nekretnine bile konfiscirane njihovom djedu BT, niti je to bilo poznato njihovim očevima,

utvrđuje da se tužiteljice putem svojih pravnih prednika nalaze u samostalnom, neprekidnom i mirnom posjedu spornih nekretnina najkasnije od 1971. do danas, odnosno više od 20 godina računajući od 8. listopada 1991. od kada se računa dosjelost za nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske (čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014 i 81/2015 – dalje: ZV). Prvostupanjski sud, imajući u vidu da je presudom Okružnog Narodnog suda u Daruvaru broj Kz-12/1946 od 19. veljače 1946., presudom Vrhovnog suda N.R. Hrvatske broj K-1054/46 od 29. ožujka 1946., zapisnikom i zaključkom Kotarskog Narodnog suda u Daruvaru broj R-217/46 od 29. travnja 1946. i 30. travnja 1946. djedu tužiteljica BT konfiscirana sva imovina, uključujući i sporne nekretnine, time da je njegovim sinovima (ČT, ĐT i ZT) ostavljena mogućnost zatražiti uživanje konfisciranih nekretnina, te cijeneći činjenicu da Republika Hrvatska tijekom postupka nije dokazala da je konfiskacija provedena u cijelosti odnosno da su BT i njegova obitelj deposedirani s predmetnih nekretnina, kao i da su sinovi BT nastavili nesmetano uživati konfiscirane nekretnine, zaključuje da se prednici tužiteljica ĐT i ŠT ne mogu smatrati nepoštenim posjednicima predmetnih nekretnina. Polazeći od utvrđenja da su tužiteljice sporne nekretnine naslijedile od svojih očeva ĐT i ZT, te da iz iskaza tužiteljica proizlazi da nisu imale saznanja da su sporne nekretnine konfiscirane njihovom djedu BT, niti su o tome imali saznanja njihovi očevi, prvostupanjski sud zaključuje da su tužiteljice nasljeđivanjem postale poštene posjednice u smislu čl. 18. st. 3. ZV-a jer nisu imale dovoljno razloga sumnjati da im ne pripada pravo na posjed naslijeđenih nekretnina , te da su zakonite i istinite posjednice na spornim nekretninama jer su posjed stekle nasljeđivanjem. Prvostupanjski sud je, stoga, stava da na strani tužiteljica postoji pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 159. st. 1. do st. 4. i čl. 160. ZV-a prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da obrazloženje presude ne sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, dok pojedini razlozi nemaju uporište u sadržaju i cjelokupnom postupku. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o poštenju posjeda tužiteljica i njihovih pravnih prednika kao neosnovan, jer iz prethodnih postupaka (prije svega postupka koji je kod Ureda državne uprave u Bjelovarsko bilogorskoj županiji, Ispostava Daruvar pokrenuo ZT zahtjevom od 18. rujna 2013. (otac UT, a stric ET) radi konvalidacije Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 7. prosinca 1976. i postupak naknade za oduzetu imovinu upravo navedenih nekretnina sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19, dalje: Zakon o naknadi u kojem je tražio priznanje prava vlasništva na spornim nekretninama, koji zahtjev je Min istarstvo pravosuđa, rješenjem Klasa: UP/II-942-01/14-01/266, Ur. broj: 514-04/01-15-03. od 17. prosinca 2015., odbilo, kao i zahtjev za konvalidaciju Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 7. prosinca 1976.), jasno proizlazi da su prednici tužiteljica, kao i one same, i te kako bili svjesni da su BT predmetne nekretnine bile oduzete i upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske na temelju Zaključka o konfiskaciji od 30. travnja 1946., a što je naveo sam ZT u svom zahtjevu od 18. rujna 2013. Navodi da je Republika Hrvatska upisana kao vlasnica na temelju čl. 360. st. 2. i čl. 362. st. 1. ZV-a jer su predmetne nekretnine od 1950. bile upisane kao Općenarodna imovina na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru od 19. veljače 1946. broj Kz-12/1946 (kojom su predmetne nekretnine konfiscirane djedu tužiteljica LT). Budući da se radi o prijenosu prava vlasništva na nekretninama u Općenarodnu imovinu u postupku konfiskacije, ističe da se u ovom konkretnom slučaju primjenjuju odredbe čl. 20. st. 1. i čl. 21. st. 3. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (Službeni list FNRJ br. 61/46) u kojima su propisani rokovi kada su treće osobe mogle postaviti izlučne zahtjeve glede predmetnih nekretnina odnosno u odnosu na konfisciranu imovinu (ti rokovi su odavno prošli pa je nastupila prekluzija), pa kako u ovom konkretnom slučaju treće osobe u postupku konfiskacije nisu postavile izlučne zahtjeve u pogledu konfisciranih nekretnina, to je sva imovina, uključujući i sporne nekretnine, pravnog prednika tužiteljica BT konfiscirana, pa je stoga netočan zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazala provedbu konfiskacije u cijelosti. Navodi da činjenica da je pravni prednik tužiteljica i nakon konfiskacije ostao u posjedu spornih nekretnina, a nakon njegove smrti iste su nastavili posjedovati njegovi sinovi kao nasljednici, a potom i tužiteljice, potpuno neodlučna, budući da se ne može steći vlasništvo na nekretninama Republike Hrvatske, ako posjed nije zakonit istinit i pošten, ili barem pošten, što u konkretnom slučaju znači da su tužiteljice, odnosno njihovi pravni prednici nastavkom posjedovanja, ali ne stavljanjem izlučnog zahtjeva u postupku konfiskacije, izgubili pravo podnošenja zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću, jer su samim postupkom konfiskacije izgubili poštenje posjeda, a time i zakonitost posjedovanja, pa stoga niti RT niti njegovi nasljednici nisu mogli raspolagati navedenim nekretninama, otuđivati ih i stjecati, jer su iste bile Općenarodna imovina bez upisanog prava korištenja u njihovu korist. Zaključno smatra da su tužiteljice znale kako im ne pripada pravo na posjed spornih nekretnina, a naročito da su to znali njihovi očevi, no unatoč toj činjenici nastavili su sa uživanjem spornih nekretnina kao nepošteni posjednici.

8. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na istaknuti žalbeni razlog utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju povredu obrazlaže tuženica u svojoj žalbi, jer su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, pa je moguće ispitati pobijanu presudu. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje odluke u ovom predmetu, te je ocjenom svih provedenih dokaza koje su predložile stranke potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Međutim, osnovano ukazuje tuženica da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljica.

10. Odredbom čl. 388. st. 2. ZV-a određeno je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

11. Obzirom na činjenične navode tužbe o posjedovanju predmetnih nekretnina tužiteljica i njihovih pravnih prednika u razdoblju od 1971. do podnošenja tužbe, u tom razdoblju u pogledu stjecanja vlasništva na nekretninama dosjelošću do 30. kolovoza 1980. bio je na snazi Opći građanski zakonik, od 01. rujna 1980. do 31. prosinca 1996. bio je na snazi Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ 6/1980. i 36/1990., ''Narodne novine'' broj: 53/91. – dalje: ZOVO), a od 01. siječnja 1997. na snazi je ZV-a. Odredbom čl. 29. ZOVO-a bilo je propisano da se na nekretninama u društvenom vlasništvu pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću. Donošenjem Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN. 53/91.) stavljena je izvan snage odredba čl. 29. ZOVO-a koja nije dopuštala stjecanje vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću. Člankom 388. st. 4. ZV-a bilo je određeno da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, ali je navedena zakonska odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. (''Narodne novine'' broj 137/1999). Člankom 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 114/2001) u čl. 388. iza st. 3. dodan je novi stavak 4. koji glasi: ''U rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.'' Odredbom čl. 159. st. 4. ZV-a propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u stavku 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10, odnosno 20 godina), dakle protekom 20, odnosno 40 godina.

12. Imajući u vidu odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu U protiv Republike Hrvatske (zahtjev br. 35298/04, odluka od 11. lipnja 2009.) u kojoj je isti zaključio da se radi o povredi prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju u odnosu na podnositelja zahtjeva zauzevši pravno shvaćanje da su posjednici u odnosu na koje su se ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u razdoblju od početka važenja ZV-a tj. od 1. siječnja 1997. pa do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske dana 17. studenog 1999., stekli pravo vlasništva nekretnine ukoliko ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes, moguće je uračunavati u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991., odnosno dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, ako su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bile ispunjene u razdoblju do 17. studenog 1999. i ako na nekretnini ne postoji suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

13. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka (list 34 prvostupanjskog spisa) proizlazi:

- da su sporne nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na temelju kupoprodajnog ugovora od 25. srpnja 1942. odobrenog po Ministarstvu pravosuđa otpisane sa imena i vlasništva Zavoda za kolonizaciju nekretnine te upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na ime i vlasništvo BT,

- da su na temelju Zaključka Kotarskog nadzornog suda u Daruvaru od 30. travnja 1946. broj R-217/46 i pravomoćne presude Okružnog suda u Daruvaru od 14. veljače 1946. i čl. 24. Zakona o konfiskaciji nekretnine sa imena i vlasništva BT upisane na ime i vlasništvo Federativne Narodne Republike Jugoslavije u novom zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], time da je 1950. na temelju čl. 5. Uredbe ispravljena uknjižba prava vlasništva na način da je umjesto FNR Jugoslavije kao vlasnik upisana Općenarodna imovina s organom upravljanja Povjereništvo poljoprivrede Kotarskog N.O. [adresa],

- te da su na prijedlog Državnog pravobranitelja Republike Hrvatske i odluke od 10. ožujka 1997. te čl. 360. st. 2. i čl. 362. st. 1. i 2. ZV -a nekretnine iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] otpisane u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na ime i vlasništvo Republike Hrvatske.

14. Donošenjem Zaključka Kotarskog nadzornog suda u Daruvaru od 30. travnja 1946. broj R-217/46 i pravomoćne presude Okružnog suda u Daruvaru od 14. veljače 1946. , konfiscirana imovina postala je imovinom u društvenom vlasništvu, neovisno o tome što nije izvršena deposedacija (prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama Rev-1980/1995-2 od 17. rujna 1998. i Rev x- 732/2016-2 od 12. prosinca 2018. konfiskacija nije vezana za deposediranje ), te je tada BT postao nepošteni posjednik utuženih nekretnina jer je znao odnosno morao znati da mu ne pripada pravo na posjed. Sukladno tome, predmetne nekretnine koje su konfiscirane BT nisu predstavljale njegovu imovinu, pa BT istu nije mogao na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 7. prosinca 1976. sklopljenim sa sinovima ZT, ĐT i ČT prenijeti u vlasništvo svojih sinova kao davatelji uzdržavanja, niti su utužene nekretnine predstavljale ostavinu BT pa da bi ju mogli naslijediti njegovi potomci, niti se zbog nedostatka pretpostavke poštenja posjeda njegovo vrijeme posjedovanja može uračunavati njegovim sljednicima u vrijeme potrebno za dosjelost.

15. BT prema podacima u spisu umro je 1979., te su prema povijesti promjena na katastarskim česticama Odjela za katastar nekretnina Daruvar od 31. listopada 2022., na temelju rješenja o nasljeđivanju 1979., kao posjednici spornih nekretnina upisani ĐT, ČT i ZT, pa imajući u vidu da se poštenje presumira, to su sukladno odredbi čl. 160. st. 3. ZV-a (a kojom je propisano kako nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kada je ostavitelj bio nepošteni posjednik ali ne, ako je nasljednik to znao ili morao znati) ĐT, ČT i ZT kao nasljednici iza BT postali pošteni posjednici od trenutka smrti BT odnosno od otvaranja nasljedstva iza pok. BT, time da je nesporno da je ČT **.**.1987. prodao svoj suvlasnički dio ĐT.

16. Iz priloženog rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice Senije Škrinjar Kos poslovni broj O-7272/2021 proizlazi da je ZT umro **.**.2021., te je tužiteljica JT, koja je proglašena jedinom nasljednicom pok. ZT, postala pošteni posjednik 29. srpnja 2021. kada je otvoreno nasljedstvo iza njezinog oca.

17. ĐT (prednik tužiteljice ET) bio je pošteni posjednik predmetne nekretnine od 1979., te je prema priloženom rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Mladena Čopa poslovni broj O-143/2012 od **.**.2012. umro 2012., pa je otvaranjem njegovog nasljedstva tužiteljica ET postala poštenom posjednicom.

18. Glede dosijedanja na nekretnini koju je tuženica stekla na temelju konfiskacije je Europski sud za ljudska prava sudio u predmetima Radomilja i dr. protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske, no međutim Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava je 20. ožujka 2018. objavilo presudu kojom je presuđeno da država nije povrijedila pravo podnositelja na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju) zaključivši da se ne može smatrati da podnositelji imaju „vlasništvo“ u konvencijskom smislu kada postoji spor o točnom tumačenju domaćeg prava i kada se o pitanju je li pojedini podnositelj ispunio zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva odlučuje u sudskom postupku pred domaćim sudovima, te je presudilo da zahtjev podnositelja da su vlasnici spornog zemljišta nije imao dovoljnu osnovu u hrvatskom pravu da bi predstavljao „vlasništvo“ u konvencijskom smislu i da da država nije povrijedila prava podnositelja.

19. Kako je, stoga, tuženica na temelju Zaključka Kotarskog nadzornog suda u Daruvaru od 30. travnja 1946. broj R-217/46 i pravomoćne presude Okružnog suda u Daruvaru od 14. veljače 1946., konfiskacijom na originarni način stekla pravo vlasništva predmetnih utuženih nekretnina 1946., to je nakon toga BT kao pravni prednik tužiteljica postao nepošten posjednik. Budući da su u smislu odredbe čl. 160. st. 3. ZV-a ZT i ĐT kao sljednici pok. BT, nakon otvaranja nasljedstva iza pok. BT, postali pošteni posjednici predmetnih nekretnina, to je od tada počeo teći potreban rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, te do 17. studenog 1999. nije protekao zakonom propisani rok od 40 godina posjedovanja predmetnih nekretnina, a koje posjedovanje je jedna od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, slijedom čega tužiteljice kao zakonske nasljednice ZT i ĐT nisu mogle nasljeđivanjem steći vlasništvo predmetnih nekretnina od svojih očeva ZT i ĐT, koji nisu bili vlasnici spornih nekretnina.

20. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 370. toč. 3. ZPP-a prihvatiti žalbu tuženice kao osnovanu te preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti kao neosnovan.

21. Kako je preinačenjem presude tuženica u cijelosti uspjela u ovoj parnici, valjalo je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a te primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' 138/2018 i 107/2025 – dalje: Tarifa) odlučiti o troškovima parničnog postupka koji pripadaju tuženici, a koje su joj tužiteljice dužne naknaditi u cijelosti.

22. Tuženici kao trošak potreban za vođenje parnice pripada pravo na trošak sastava odgovora na tužbu u zatraženom iznosu od 199,08 EUR-a, trošak zastupanja na ročištu 30. listopada 2023., 23. travnja 2024., 6. listopada 2025. i 3. studenoga 2025. u zatraženom iznosu od 199,08 EUR-a za svako ročište, te trošak sastava žalbe od 20. svibnja 2024. u zatraženom iznosu od 199,08 EUR-a, a što ukupno iznosi 1.194,48 EUR-a.

23. Tuženici pripada trošak sastava ove žalbe u iznosu od 200,00 EUR-a, te su joj ga tužiteljice dužne naknaditi u cijelosti (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

24. Tužiteljicama nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer isti u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za odlučivanje u žalbenoj postupku.

U Varaždinu, 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun