Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-423/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Franu Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6459/2024-11 od 19. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6459/2024-11 od 19. rujna 2025. u točki

III. izreke u odbijajućem dijelu.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6459/2024-11 od 19. rujna 2025. u točkama I. i II. izreke te u točki III. izreke za iznos od 191,36 eura (sto devedeset i jedan euro i trideset i šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom.

III Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6459/2024-11 od 19. rujna 2025. u točki III. izreke u preostalom dijelu na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 156,25 eura (sto pedeset i šest eura i dvadeset i pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom.

IV Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 9. ožujka 2006., kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 85,51 eura sa zateznom kamatom od 14. ožujka 2006. do isplate, dok je u točki III. izreke obvezan naknaditi parnični trošak u iznosu od 347,61 eura sa zateznom kamatom od 19. rujna 2025. do isplate.

2. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke, tužiteljica protiv odluke o parničnom trošku iz točke III. izreke, u odbijajućem dijelu, a tuženik protiv presude u dosuđujućem dijelu, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tužiteljica u žalbi ukazuje da je pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo pri odlučivanju o troškovima postupka, budući da je trošak obračunat prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, zanemarujući činjenicu da uz taj zahtjev postoji i deklaratorni zahtjev, zbog čega da je vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 1.412,74 eura. Stoga smatra da joj pripada pravo na nadoknadu troška u ukupnom iznosu od 843,75, a prema u troškovniku koji je priložen u spisu.

4. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i naložiti tuženiku da joj nadoknadi daljnji iznos parničnog troška, sve uz trošak žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

6. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se od iznosa kredita naplaćuje naknada u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, koja odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva te je donesena sukladno Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, čime da je zadovoljen zahtjev transparentnosti, pri čemu navodi da je zakonodavac tek naknadno detaljnije uredio pitanje naplate takve naknade i na taj način priznao da je naplata opravdana. U svakom slučaju da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je pogrešno proveden test transparentnosti i test poštenosti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, jer da je ništetnost utvrđena isključivo zbog nedostatka pojedinačnih pregovora te činjenice da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao. Ukazuje na praksu Suda Europske unije u predmetu C-621/17 u kojemu je izraženo stajalište da banka ne mora klijentu prikazati strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade.

7. Navodi da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03-dalje; ZZP/03) da bi se prijeporna odredba mogla smatrati nepoštenom . Naglašava da naplaćivanje naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno n iti je protivno Ustavu Republike Hrvatske, da je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) te da banka nije bila dužna u ugovoru o kreditu utvrditi točan iznos troškova i naknada na teret potrošača.

8. Osporava stajalište suda prvog stupnja glede pitanja zastare tražbine tužiteljice, ukazuje da je presudom Suda Europske unije broj C-561/21 izneseno obvezujuće pravno stajalište glede zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve, prema kojemu je potrebno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja i omogućiti pružatelju usluga da dokazuje da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koji za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbe i prije donošenja presude. Pored toga tvrdi da nije nepošteni stjecatelj, budući da je postupao u skladu s propisima pa da ne dolazi u primjenu članak 1115. ZOO-a. Smatra da je u nazočnom slučaju došlo do povrede ustavnih načela vladavine prava i pravne sigurnosti.

9. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da se u sporovima u kojima je vrijednost predmeta spora manja od 100 eura odvjetniku priznaje nagrada za cjelokupni postupak od 50 bodova odnosno 100 eura. Osim toga da nisu sve radnje odvjetnika bile potrebne te da je, umjesto u podnescima, svoje tvrdnje mogao iznijeti na glavnoj raspravi.

10. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

11. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana samo u dijelu odluke o parničnom trošku.

12. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povredu postupka na koju ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka od povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je prednik tužiteljice kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu 9. ožujka 2006., temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 9.220,01 CHF (švicarski franak) te da je pritom naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita u skladu s čl. 12.3. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se korisnik kredita obvezuje banci prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % od iznosa kredita.

14. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je njezin prednik (suprug) ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila, da im je u banci ponuđen kredit u CHF , da glede naknade za obradu kredita nije ništa pojašnjeno, da nisu mogli utjecati na visinu naknade, budući da o tome stranke nisu pojedinačno pregovarale, jednako kao ni o ostalim ugovornim odredbama.

15. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja ocjenjuje da je bilo dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita. Nadalje ocjenjuje da je u odnosu na naknadu za obradu kredita ugovorena činidba sasvim određena i transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03, budući da je korisnik mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze. Međutim, unatoč tome što je odredba o visini naknade za obradu kredita bila jasna, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, budući da ne potpada pod kriterije iz čl. 84. ZZP/03. Kako odredba čl. 12.3. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi druga ugovorna strana pristala na ugovaranje takve odredbe u pojedinačnim pregovorima, pa zaključuje da nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 81. ZZP/03.

16. Glede postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje da takva neravnoteža može proizlaziti iz činjenice što se ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim pravilima. U nazočnom slučaju da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, pri čemu da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na potrošača obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na njegovu štetu stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da zastara počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje restitucijskog zahtjeva.

18. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tužiteljici priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za zastupanje, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, ukupno 347,61 eura, primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tužiteljice i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužiteljici pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje i zahtjeva za povrat isplaćene naknade.

20. Kako je uvodno navedeno, prednik tužiteljice je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 9. ožujka 2006., u vrijeme važenja ZZP/03. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti troškova i njihovoj specifikaciji. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, u postupku je pravilno utvrđeno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

22. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem shvaćanju zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita (takvo stajalište je izneseno i u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820). Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

23. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine, s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako propisuje čl. 328. ZOO-a, a zahtjev za povrat naknade dospijeva pravomoćnošću presude kojom je ništetnost utvrđena.

24. Glede odluke o parničnom trošku treba navesti da je pogrešno stajalište tužiteljice da je trošak trebalo obračunati prema vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi. Naime, točno je da je tužiteljica postavila dva tužbena zahtjeva, prvi na utvrđenje ništetnosti te drugi zahtjev za isplatu. Međutim, radi se o slučaju u kojemu je za odlučivanje o zahtjevu za isplatu (kondemnatorni zahtjev) nužno prethodno odlučiti o pitanju ništetnosti odredbe koja je temelj za isplatu pa se stoga u nazočnom slučaju vrijednost predmeta spora utvrđuje prema visini kondemnatornog zahtjeva. Stoga je parnični trošak tužitelja trebalo obračunati prema vrijednosti predmeta spora od 85,51 eura.

25. S obzirom na izneseno, u nazočnom slučaju se radi o parničnom postupku u kojemu je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura, pa trošak zastupanja odvjetnika treba obračunati primjenom Tbr. 7. 9. Tarife, na način da mu pripada jednokratna nagrada za cijeli postupak u visini od 50 bodova, odnosno 100 eura te iznos poreza na dodanu vrijednost od 25,00 eura primjenom Tbr. 46. Tarife. Pored toga tužiteljici pripada i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53 ,09 eura te na presudu u iznosu od 13,27 eura, odnosno ukupan trošak u iznosu od 191,36 eura.

26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke, u odbijajućem dijelu potvrditi, zatim žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke te točki III. izreke za iznos od 191,36 eura potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, a žalbu tuženika protiv odluke o parničnom trošku djelomično uvažiti i presudu suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke III. izreke, za iznos od 156,25 eura preinačiti i odbiti zahtjev u tom iznosu, primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

27. Strankama nije priznat trošak žalbenog postupka, tužiteljici zato što u tom postupku nije uspjela, a tuženiku zato što je uspio samo s dijelom sporednog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara