Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-10458/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice vijeća, te Davorka Kučana i Karmen Novak Hrgović, članova vijeća, uz sudjelovanje Matee Sačević u svojstvu sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog KŠ, zbog prekršaja iz članka 216. stavka 3. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23.; dalje: ZSPC), rješavajući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave požeško-slavonske, Policijske postaje Požega protiv presude Općinskog suda u Požegi od 27. listopada 2025., broj: Pp-1517/2025-5, u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave požeško-slavonske, Policijske postaje Požega kao osnovana i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela prekršaja i odluci o kazni, tako da se postupanje okrivljenog KŠ, činjenično opisano u točki I. izreke pobijane presude, pravilno pravno označava kao djelo prekršaja iz članka 216. stavka 3. ZSPC-a za koje mu se izriče kazna zatvora u trajanju od 30 (trideset) dana u koju se na temelju članka 40. stavka 1. i 2. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22; dalje: PZ) uračunava vrijeme uhićenja i zadržavanja od 17. listopada 2025. u 18,15 do 18. listopada 2025. u 10,05 kao 2 (dva) dana zatvora, pa je okrivljeniku na ime izrečene kazne zatvora preostalo za izdržati 28 (dvadesetosam) dana zatvora.
II U preostalom dijelu odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Požegi okrivljeni KŠ proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaje iz članka 216. stavka 3. i članka 289. stavka 4. ZSPC-a za koje mu je izrečena ukupna kazna zatvora u trajanju od 30 dana na koju je temeljem članka 44. PZ-a primijenjena uvjetna osuda s rokom provjeravanja od 3 mjeseca, te je odlučeno da će se u slučaju izvršavanja kazne zatvora u istu uračunati vrijeme zadržavanja od 2 dana.
1. Okrivljeniku je istom presudom naloženo platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 eura i odlučeno je da mu se po pravomoćnosti presude vrati privremeno oduzeti osobni automobil marke Opel Tigra reg. [registarska oznaka].
2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava požeško-slavonska, Policijska postaja Požega, pravodobno je podnio žalbu zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama. U bitnome tužitelj u žalbi navodi da je sud pogrešno cijenio olakotne i otegotne okolnosti na strani okrivljenika te je neosnovano istome kaznu zatvora zamijenio uvjetnom osudom s kratkim rokom provjeravanja i da je nejasno iz čega je sud donio zaključak da je okrivljenik lošeg imovnog i zdravstvenog stanja. Nadalje tužitelj ističe da je valjalo okrivljeniku izreći bezuvjetnu kaznu zatvora jer je očito da ranije novčane kazne za iste prekršaje na njega nisu imale utjecaja, te da priznanje prekršaja nije naročito olakotna okolnost, kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud. Tužitelj smatra da se od okrivljenika treba trajno oduzeti vozilo kojim je počinjen prekršaj, a koje je privremeno oduzeto, jer je očito da se svrha kažnjavanja na drugi način ne može postići jer je okrivljenik recidivist u činjenju istovrsnih prekršaja.
2. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 202. stavka 1. PZ-a po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (dalje: Suda) je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona. Međutim, utvrđeno je da je prvostupanjski sud počinio povredu materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. stavka 4. PZ-a na štetu okrivljenika.
4.1. Naime, povreda materijalnog prekršajnog prava iz citirane odredbe očituje se glede prekršaja koji su predmet optužbe, činjenično opisani u točki I. izreke pobijane presude, a u odnosu na koje je pogrešno primijenjen zakon u pravnoj oznaci prekršaja. Prvostupanjski sud je radnju okrivljenika iz točke I. izreke pobijane presude, odnosno činjenicu da je okrivljenik upravljao vozilom u prometu na cesti za vrijeme dok mu je na snazi zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije, ocijenio kao samostalno djelo prekršaja i proglasio ga krivim za realni stjecaj prekršaja iz članka 289. stavka 4. i članka 216. stavka 3. ZSPC-a (upravljanje vozilom u prometu na cesti prije stjecanja prava na upravljanje vozilom bilo koje kategorije), umjesto samo za prekršaj iz članka 216. stavka 3. ZSPC-a.
4.2. Radnja okrivljenika činjenično opisana u točki I. izreke pobijane presude (da je upravljao vozilom u vrijeme dok mu je na snazi bila izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije) ne predstavlja samostalni prekršaj u konkretnoj prometnoj situaciji kada okrivljenik upravlja vozilom prije stjecanja prava na samostalno upravljanje motornim vozilima bilo koje kategorije (članak 216. stavak 3. ZSPC-a) s obzirom da se radi o osobi koja nema vozačku dozvolu, odnosno nije položila vozački ispit. Zbog navedenog je ovaj Sud stava da u pravni opis odnosno biće djela prekršaja iz članka 216. stavka 3. ZSPC-a ulazi svo nepravo navedenog zbivanja, te se ne može kažnjavati okrivljenika i za djelo prekršaja iz članka 289. stavka 4. ZSPC-a.
4.3. Prekršaj iz članka 216. stavka 3. ZSPC-a, čija obilježja činjenično konkretno zbivanje sadrži, konzumira dakle prekršaj iz članka 289. stavka 4. ZSPC-a. U konkretnom slučaju okrivljenik nije imao pravo samostalno upravljati vozilima B kategorije jer nema položen vozački ispit stoga ga se ne može posebno osuditi da je upravljao vozilom dok mu je na snazi bila izrečena zaštitna mjera upravljanja motornim vozilima B kategorije, budući da u inkriminirano vrijeme nije imao pravo upravljati motornim vozilima. Kako se radi o prividnom stjecaju prekršaja, to je okrivljenika trebalo proglasiti krivim samo za prekršaj iz članka 216. stavka 3. ZSPC-a, zbog čega je drugostupanjski Sud, po službenoj dužnosti, preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.
5. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u pogledu žalbe tužitelja o odluci o kazni, ovaj Sud je mišljenja da osnovano ističe žalitelj da prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne nije pravilno cijenio sve okolnosti na strani okrivljenika a posebice njegovu raniju osuđivanost. Pravilno ističe tužitelj da se kaznom zatvora na koju je primijenjena uvjetna osuda, neće ispuniti svrha kažnjavanja budući da je okrivljenik recidivist u činjenju istih prekršaja.
5.1. U pravu je tužitelj kada ističe da se u konkretnom slučaju radi o jednom od najtežih prekršaja u cestovnom prometu koje okrivljenik opetovano čini (vožnja prije stjecanja prava na samostalno upravljanje), o čemu svjedoči potvrda Ministarstva pravosuđa o prekršajnoj osuđivanosti okrivljenika (list 15-16 spisa), dovodeći time u opasnost sebe i ostale sudionike u prometu. Razvidno je da dosadašnje kazne na okrivljenika nisu imale utjecaja niti su ostvarile svrhu kažnjavanja budući da ponovno čini iste prekršaje, stoga nije bilo mjesta primjeni uvjetne osude u konkretnom slučaju te neosnovano zaključuje prvostupanjski sud da će se izrečenom kaznom zatvora uz primjenu uvjetne osude ostvariti svrha kažnjavanja i da je ista primjerena stupnju krivnje i opasnosti prekršaja, budući da je okrivljenik svojim ponašanjem demonstrirao da dosadašnje blaže kazne na njega nisu ostvarile učinak niti ga odvratile od ponovnog činjenja prekršaja, odnosno da se radi o specijalnom recidivistu.
5.2. Slijedom navedenog, imajući u vidu preinačenje pobijane presude po službenoj dužnosti u odnosu na pravnu oznaku djela prekršaja, valjalo je prihvatiti žalbu tužitelja kao djelomično osnovanu te preinačiti odluku o kazni na način da se ovom presudom okrivljeniku za djelo prekršaja iz članka 216. stavka 3. ZSPC-a izriče bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od 30 dana u koju se temeljem članka 40. PZ-a uračunava vrijeme oduzimanja slobode u vezi s prekršajem u trajanju od 2 dana zatvora.
5.3. Ovaj je Sud mišljenja da je bezuvjetna kazna zatvora u ukupnom trajanju od 30 dana primjerena za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, kako to osnovano ističe tužitelj u žalbi, pa cijeneći jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti, kao i to da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost primjene uvjetne osude jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. PZ-a i svrha kažnjavanja iz članka 32. PZ-a u tom slučaju ne bi mogla postići. Zbog navedenog je u ovom dijelu prihvaćena žalba tužitelja kao osnovana, te je preinačena pobijana presuda u odluci o kazni, kako je to učinjeno u točki I. izreke ove presude.
6. Nadalje, u odnosu na navode iz žalbe tužitelja u odnosu na odluku prvostupanjskog suda o vraćanju privremeno oduzetog vozila, ovaj je Sud mišljenja da je takva odluka prvostupanjskog suda pravilna i na zakonu osnovana. Naime, obzirom da su ranijim sudskim odlukama okrivljeniku za istovrsni prekršaj izricane novčane kazne u ublaženim iznosima, koje se imaju smatrati blažim vrstama kazne, te je istome po prvi puta presudom ovog Suda izrečena stroža vrsta kazne odnosno kazna bezuvjetnog zatvora, to ovaj Sud opravdano smatra da bi mjera oduzimanja vozila u ovom slučaju bila suviše stroga i otegotna za navedene okolnosti i da će ovakva vrsta i mjera kazne imati utjecaja na okrivljenika da više ne čini ovakve i slične prekršaje odnosno da se ovakvom vrstom i mjerom kazne ostvaruje svrha kažnjavanja propisana člankom 32. PZ-a, a ukoliko to ne bude slučaj, okrivljeniku će se eventualno u budućnosti, ukoliko nastavi činiti teška djela prekršaja, moći izreći mjera trajnog oduzimanja motornog vozila. Zbog navedenog je žalba u ovom dijelu odbijena kao neosnovana te je potvrđena odluka prvostupanjskog suda.
7. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 28. svibnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Matea Sačević, v.r.
Renata Popović, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Požegi u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
