Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-702/2025- 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-194/2024-9 od 21. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-194/2024-9 od 21. veljače 2025. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj [broj kredita] od 7. kolovoza 2007., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% iznosa kredita(točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 135,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. kolovoza 2007. do isplate(točka II izreke), te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2025. do isplate(točka III izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj [broj kredita] od 7. kolovoza 2007., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% iznosa kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 135,54 eura s kamatama i troškova parničnog postupka.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da su 7. kolovoza 2007. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Societe generale - Splitska banka d.d., kao kreditor sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 46.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom koja iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, neovisno o iskorištenom iznosu kredita,

- da je kredit odobren za adaptaciju.

7. Ocjenom provedenih dokaza, uvidom u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, te prihvaćajući iskaz tužitelja da je u Splitskoj banci, podružnica u Osijeku htio podići kredit u eurima ali su mu rekli da je kredit u CHF povoljniji, koliko se sjeća bila je riječ o nižoj kamatnoj stopi, da je sve papire u vezi ugovora rješavala službenica u banci koja mu je rekla da mora platiti "to, to, to", a on je mislio da tako mora biti; rekla mu je da mora platiti naknadu za obradu kredita, vjerovao joj je i da tu naknadu mora platiti, pa je uzeo "zdravo za gotovo"; i da mu djelatnica u banci nije pojasnila što predstavlja ta naknada i zašto se plaća; nije mu ni pojašnjeno na koji način je određena visina odnosno postotak koji se plaća na ime te naknade, da nije mogao utjecati ni na jednu odredbu ugovora, koji je sačinjen od strane banke, bilo je "uzmi ili ostavi", sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) utvrđuje da je tužitelj potrošač u smislu citirane zakonske odredbe, te da tuženik, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni ikakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Naime, utvrđuje da tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

8. Pri tome se sud pozvao na odredbe čl. 81. st. 1.,2.,3. i 4., čl. 82. čl. 84. i čl. 85. ZZP-a, Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13.

9. Pozivom na odredbu iz čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), kojom je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sud utvrđuje da nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu.

10. Nadalje, utvrđuje da prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Utvrđuje da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a, te daljnjom primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, utvrđenjem da je tuženik nepošten od dana stjecanja iznosa od 135,54 eura, koji među strankama nije sporan, tuženika obvezuje na isplatu istog, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 10. kolovoza 2007., kada je prema potvrdi tuženika od 18. prosinca 2023. izvršena uplata narečenog novčanog iznosa.

11. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te pozivom na Tarifu o o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

16. Isto tako, donošenjem navedene presude, sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

17. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 07. kolovoza 2007. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Iz sadržaja citiranog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja predmetne naknade u skladu s tarifom naknada banke, bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bile razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

19. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. U odnosu na visinu naknade za obradu kredita, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 0,50% od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 0,50% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, za zaključiti je da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

22. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako prilikom korištenja kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

23. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za ukazati je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

24. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

25. Pravilno je stajalište suda da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

26. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

27. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi tako i visini, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

28. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao izreci ove presude.

29. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 28. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović