Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-635/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3829/2023-20 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3829/2023-20 od 29. studenog 2024. potvrđuje u točki I izreke i dosuđujućem dijelu točke II izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja, preinačuje se odbijajući dio odluke o parničnom trošku sadržan u točki II izreke citirane presude i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. studenog 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eura, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 2.002,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1,500 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka II izreke). U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja, a propušteno je navesti u toj točki izreke citirane presude.

2. Protiv navedene presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da mu se dosudi daljnji trošak

prvostupanjskog postupka u iznosu od 125,00 eura i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik presudu pobija u njezinom dosuđujućem dijelu (točka I izreke i dosuđujući dio točke II izreke) iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

7. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.002, 39 eura s kamatama zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 27. rujna 2006.

8. Među strankama nije sporno da su 27. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju vozila, da je kredit ugovoren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.667,43 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima koji su iskazani u valuti CHF i koji se isplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, te da je kredit u cijelosti otplaćen.

9. Cijeneći sadržaj predmetnog ugovora o kreditu i iskaz tužitelja da je navedeni ugovor zaključio nedugo nakon što je postao punoljetan, da mu je kredit ponuđen u auto kući u kojoj je kupio automobil, da su mu tamo rekli da je kredit vezan za CHF najbolji jer su kamate i rate najniže, da nije znao puno o švicarskom franku, da su ga uvjerili kako je upravo predmetni kredit najbolja opcija, CHF stabilna valuta i da takvi krediti postoje svugdje u svijetu, da za ovaj kredit uopće nije bio u banci i da je sve vezano za kredit riješila auto kuća u kojoj je automobil kupljen, da mu nitko nije ništa objasnio vezano za valutnu klauzulu vezanu za tečaj CHF, niti je spomenuo ikakve rizike, sud prvog stupnja polazeći od utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž -7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rvt-249/14-2 od 9. travnja 2015., čl. 502. ZPP-a, te čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/03) utvrđuje da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i time ništetne.

10. Imajući u vidu posljedicu ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, utvrđuje da je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 155/23 - dalje ZOO) dužan vratiti tužitelju iznose koji su mu isplaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zbog povećanja tečaja CHF prema hrvatskoj kuni u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita, a što prema nalazu angažiranog knjigovodstvenog vještaka iznosi 2.002,39 eura.

11. Pri tome, utvrđuje da zbog tuženikovog izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja, odnosno protutužbenog zahtjeva, nije bilo osnove umanjiti tužiteljevu tražbinu s potplaćenim iznosima, odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj hrvatske kune-švicarskog franka bio manji od tečaja hrvatske kune-švicarski franak na dan isplate kredita.

12. Prigovor zastare odbija kao neosnovan utvrđenjem da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa imajući u vidu vrijeme podnošenja predmetne tužbe, te da se primjenjuje opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

13. Posljedično navedenom, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezuje tužitelju vratiti preplaćeni iznos anuiteta sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate.

14. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj 138/23-dalje Tarifa). Zahtjev tužitelja za naknadu troška pristupa ročištu za objavu presude odbija kao neosnovan utvrđenjem da je presuda odmah nakon ročišta objavljena na E-oglasnoj ploči suda te da stranke i njihovi punomoćnici mogu po održanom ročištu preuzeti presudu i upoznati se sa njezinim sadržajem, tako da u slučaju izostanka s navedenog ročišta ne trpe ikakve štetne posljedice.

15. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP -a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

15.1. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 219. st. 2. ZPP-a, vezano za tvrdnju tuženika da je dužnost prvostupanjskog suda bila postupiti u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja, budući da tuženika zastupaju kvalificirani punomoćnici odvjetnici, koji su uz opširan odgovor na tužbu dostavili određene priloge te da je sud na pripremnom ročištu održanom 6. ožujka 2024. upozorio stranke na dužnost iznošenja svih činjenica i dokaznih prijedloga tijekom prethodnog postupka, opravdano ne nalazeći svrsishodnim nalagati tuženiku koje bi dokaze, osim onih koje je sam predložio u odgovoru na tužbu, trebao dodatno predložiti.

16. Isto tako, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

17. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

18. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13-dalje ZZP/07), a jednako tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 . ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupile na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 20. svibnja 2023. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

19. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

20. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Pri tome nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njima preuzima, međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Na tuženiku je bio teret dokaza da bi o navedenim odredbama pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, što isti tijekom postupka nije dokazao. Naprotiv, ističući da su događaji koji su stvarno nastupili bili izvanredne prirode te iste baš nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti, tuženik sadržajno ponavlja navode iz postupka vođenog po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača vođenoj kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, što upravo negira navode o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao, tada o tome nije mogao ni informirati tužitelja. K tome, od tuženika se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja ugovora o kreditu, već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanja tečajem kune u odnosu na tečaj švicarskog franka kao što je to učinila u odnosu na euro, zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je o tome obavijestio tužitelja, dok tuženik tijekom postupka pa ni sada u žalbi činjenično ni ne tvrdi da bi mu dao takve obavijesti.

21. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

22. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

23. Razmatrajući jesu li spomenute odredbe nepoštene potrebno je imati na umu da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.). Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.). Odredbom čl. 270. ZOO-a određeno je i da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

24. ZZP/03 važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u glavi 10 (čl. 81. – čl. 88.) regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. citiranog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

25. Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisao je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz toga članka Zakona mogle smatrati nepoštenima, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

26. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

27. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.).

28. Stoga je suprotno žalbenim navodima, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) postojala zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara promjenjivosti neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

29. Prema odredbi čl. 323. st. 1. citiranog Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju , ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

30. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

31. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

32. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti, jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništetnog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

33. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

34. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

35. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. svibnja 2023., podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

36. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

37. Pogrešno je shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

38. Naime, u ovom postupku predmet spora je restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik takav zahtjev nije podnio prigovorom radi prebijanja ili protutužbom.

39. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je tuženiku sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a naloženo platiti zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

40. Slijedom izloženog pravilnom je primjenom materijalnoga prava utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenih temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

41. Odluka o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu pravilna je i utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

42. Međutim, osnovano se žalbenim navodima tužitelja ističe da mu je trebalo dosuditi trošak pristupa punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude, prema Tbr. 9.3 Tarife, u konkretnom slučaju u iznosu od 125, 00 eura s PDV-om i kamatama.

43. S obzirom na uspjeh tužitelja u žalbenom postupku, istom je prema vrijednosti predmeta spora, a koji predstavlja ožalbeni iznos od 125,00 eura, dosuđen trošak sastava žalbe prema Tbr. 10.4 Tarife u iznosu od 31,25 eura s PDV-om, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

44. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

45. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP- a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 28. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović