Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-48/2025

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja SIMELA d.o.o., OIB: 54474091210, Vrbovsko, Hambarište 1, kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Vučković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika H-ABDUCO d.o.o., OIB: 13667298928, Zagreb, Slavonska avenija 5A, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Vuković, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zaključio je glavnu raspravu 16. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te donio i objavio presudu 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu Stalne službe u Ogulinu broj Ovr-428/2018 od 4. lipnja 2018. tuženika H-ABDUCO d.o.o. Zagreb, Slavonska avenija 5A OIB 13667298928 protiv tužitelja SIMELA d.o.o., Vrbovsko, Hambarište 1, OIB 54474091210.

2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 762.359,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja ove tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 53.630,00 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu koji iznosi 663,61 EUR tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključkom Općinskog suda u Karlovcu Stalne službe u Ogulinu broj Ovr-428/2018 od 7. studenog 2024. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Navodi da za vođenje ovršnog postupka tuženiku kao ovrhovoditelju nedostaje aktivna legitimacija. Tuženik je protiv tužitelja kao pravne osobe i direktora TĆ kao direktora pokrenuo veći broj ovršnih postupaka. U predmetu pravno i činjenično identično ovome Županijski sud u Slavonskom Brodu dana 27. veljače 2024. donio je pod poslovnim brojem Gž- 907/2022-3 presudu kojom je utvrdio da je ovrha tuženika protiv direktora tužitelja nedopuštena s obzirom da tuženiku nedostaje aktivna legitimacija za vođenje ovršnog postupka. Ugovor o kreditu broj 011-51011457 sa pripadajućim Aneksom 1 jednostrano je raskinut od strane banke nakon čega je javni bilježnik na predmetni ugovor stavio potvrdu ovršnosti s danom 28. studenog 2015. Nakon što je raskinula predmetni ugovor o kreditu Hypo Alpe Adria Bank d.d. navodno zaključuje sa tuženikom Ugovor o ustupu tražbine, što bi proizlazilo iz članka 1. Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja. Nakon navodnog zaključenja Ugovora o ustupu tražbine od 9. ožujka 2016., stranke su zaključile 14. travnja 2016. Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja. U prijedlogu za ovrhu tuženik se poziva samo na Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja od 14. travnja 2016., dok Ugovor o prijenosu potraživanja od 9. ožujka 2016. niti ne spominje. S obzirom da je Ugovor o prijenosu potraživanja od 9. ožujka 2016. temelj za aktivnu legitimaciju te da je na temelju tog Ugovora naknadno sačinjen Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja od 14. travnja 2016. sud je bez dokaza, odnosno bez uvida u Ugovor od 9. ožujka 2016. zaključio da je tuženik aktivno legitimiran u ovršnom postupku. S obzirom da tuženik nije dokazao aktivnu legitimaciju sud je u ovršnom postupku bio dužan donijeti rješenje o odbijanju prijedloga za ovrhu temeljem članka 50 stavka 1 točke 7. Ovršnog zakona. O ovome se jasno izjasnila sudska praksa pa je tako odlukom Županijskog suda u Varaždinu od 19. veljače 2018. u predmetu broj Gž Ovr- 954/2017 istaknuto: „Prijedlog za ovrhu je neosnovan, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, jer ovrhovoditeljeva aktivna legitimacija za vođenje ovog ovršnog postupka ne proizlazi iz ovršne isprave. Ovrhovoditelj je tu aktivnu legitimaciju trebao dokazati u smislu odredbe čl. 32. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, br. 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17 - dalje OZ), a što nije učinio. Radi se o propustu u dokazivanju, a ne o propustu glede razumljivosti ili potpunosti podneska“. O tome da Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja od 14. travnja 2016. nije ovršna isprava te da se njome ne dokazuje aktivna legitimacija svjedoči i solemnizacija predmetne isprave. Javni bilježnik Mladen Ježek u solemnizaciji isprave provedenoj pod Poslovnim brojem OV-1518/16-2 od 15. travnja 2016. navodi: ''Potvrđujem da sam sudionike, sukladno odredbi članka 58. ZJB upozorio kako mi nisu predočeni izvornici dokumentacije pobrojane u prednjoj privatnoj ispravi, te na posljedice koje bi za sudionike uslijed njihova nepostojanja mogle nastupiti, no unatoč danom upozorenju, sudionici ustraju na daljnjoj potvrdi prednje privatne isprave.'' U članku 58. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Iz navedenog slijedi inzistiranje tuženika na solemnizaciji unatoč činjenici da za istu nisu bili ispunjene pretpostavke jer javnom bilježniku nisu bili predočeni valjani dokumenti pa isprava solemnizirana na taj način ne može imati svojstvo ovršne isprave niti se njome može dokazati aktivna legitimacija. Kao što je već istaknuto tuženik s nedostavljanjem dokumentacije nastavlja i pred sudom te uz prijedlog za ovrhu, čak niti u preslici, ne dostavlja Ugovor o ustupu tražbine od 9. ožujka 2016., a u ovršnom postupku ističe neshvatljivu tvrdnju da za dostavom tog ugovora nema nikakve potrebe. Člankom 81. Zakona o obveznim odnosima određeno je da sa tražbinom po automatizmu prelaze na primatelja sporedna prava među kojima zakon izričito navodi hipoteku i založno pravo pa je u slučaju navodnog postojanja Ugovora o ustupu tražbine naknadni Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja pravno irelevantan i suvišan. Ovršni postupak kao strogo formalni postupak ne može se protiv ovršenika voditi na temelju tajne dokumentacije. Člankom 32. stavkom 1. Ovršnog zakona propisano da se ovrha određuje u korist osobe koja nije navedena u ovršnoj ispravi ako ona javnom ili javno ovjerovljenom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena. Stoga bez uvida u javno ovjerovljeni ugovor o cesiji sud nije mogao izvesti zaključak o postojanju aktivne legitimacije na strani tuženika. Zaključkom o prodaji nekretnina u predmetu ovog suda broj Ovr-428/2018 od 13. rujna 2022. ispravljenog zaključkom od 8. studenog 2022. utvrđena je vrijednost nekretnina tužitelja upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u iznosu od 5.744.000,00 kn, odnosno 762.359,81 EUR. Na drugoj elektroničkoj javnoj dražbi prodane su predmetne nekretnine. Sukladno članku 58. Ovršnog zakona ovršenik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala nedopuštenim vođenjem ovrhe, a koja se u ovom slučaju odnosi na vrijednost nekretnina ovršenika koje su prodane u ovršnom postupku, kao i naknadu svih troškova u ovršnom postupku koje mu je ovrhovoditelj neosnovano prouzročio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe kako je tužba nerazumljiva jer je tužitelj Zaključkom Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Ovr-428/2018 od 7. studenog 2024. upućen u parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe posl. br. Ovr-428/2018, a u „petitu“ tužbe traži da se proglasi nedopuštenom ovrha posl. br. 424/2018, podredno obzirom da u toč. II. „petita“ traži isplatu iznosa od 762.359,81 EUR što suštinski nema veze s ovim parničnim postupkom, već isključivo može biti predmet zasebnog parničnog postupka na ime naknade štete kao i obzirom da se radi o presuđenoj stvari u odnosu na Rješenje Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž Ovr-154/2019-2 od dana 27. prosinca 2019., kojim je odbijena žalba tuženika kao neosnovana, te je potvrđeno Rješenje o ovrsi. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima. Tuženik prvenstveno ističe kako je Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu dana 4. lipnja 2018., na temelju prijedloga ovrhovoditelja H-ABDUCO d.o.o.-a, ovdje tuženika, donio Rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-428/18-2, kojim je određena ovrha na nekretninama ovršenika, ovdje tužitelja. Ovršenik je dana 16. siječnja 2019. podnio žalbu protiv gore navedenog rješenja o ovrsi, a koja žalba je rješenjem Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž Ovr- 154/2019-2 od dana 27. prosinca 2019., odbijena kao neosnovana, te je potvrđeno gore navedeno Rješenje o ovrsi. Tuženik ističe kako je tužitelj u gore navedenoj žalbi kao žalbene razloge protiv Rješenja o ovrsi naveo upravo razloge na koje se poziva u predmetnoj tužbi, te da je u meritumu o istima već odlučio Županijski sud u Šibeniku prilikom donošenja Rješenja posl. br. Gž Ovr-154/2019-2, stoga tuženik ističe prigovor “res iudicata” – pravomoćno presuđene stvari. Obzirom na navedeno, tuženik ističe kako je očigledno da tužitelj u ovom parničnom postupku zloupotrebljava procesne mogućnosti te je predmetni postupak pokrenuo isključivo radi pokušaja odugovlačenja ovršnog postupka koji se pred Naslovnim sudom vodi pod poslovnim brojem Ovr-428/18. Tuženik ističe kako su potpuno neosnovani navodi tužitelja da tuženiku nedostaje aktivna legitimacija za vođenje ovrhe. Nesporno je da su Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao Vjerovnik, SIMELA d.o.o. kao korisnik kredita i založni dužnik, SIMEUN GALIĆ kao založni dužnik i jamac-platac i TĆ kao vlasnik obrta „ [obrt]“ kao jamac-platac sklopili i solemnizirali: Ugovor o kreditu broj: 011-51011457 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba dana 14. veljače 2012. pod posl. br. OV-1833/2012 te pripadajući Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj: 011-51011457 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek dana 23. srpnja 2012. pod posl. br. OV-10011/2012 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Javni bilježnik Ilinka Lisonek iz Zagreba je na predmetni Ugovor o kreditu i Sporazum, sukladno Zakonu o javnom bilježništvu i samim odredbama Ugovora i Sporazuma, izdala potvrdu ovršnosti, odnosno potvrdila da je Ugovor i Sporazum, kao javnobilježnički akt ovršan s danom 28.11.2015. Potrebno je istaknuti čl. 9. gore citiranog Ugovora o kreditu u kojem je izričito navedeno: „Korisnik kredita, Jamci – platci i Založni dužnici ovlašćuju Banku da primljene instrumente osiguranja tražbine kao i tražbinu iz ovog Ugovora ima pravo prenijeti odnosno predati trećoj osobi. Korisnik kredita i Založni dužnici su suglasni, a Založni dužnici izričito dozvoljavaju da Banka u slučaju prodaje tražbine zajedno s instrumentima osiguranja prenese na novog vjerovnika i stečeno založno pravo na nekretninama opisanim u čl. 10. ovog Ugovora.“ Dakle, Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i Sporazuma izričito ovlastio Banku da tražbinu i instrumente osiguranja, te stečeno založno pravo prenese na treću osobu – a koje ovlaštenje Banke u predmetnoj tužbi, apsolutno neosnovano, dovodi u pitanje. Nadalje, u čl. 1. Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja, sklopljenom dana 14. travnja 2016. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao Cedenta i H-ABDUCO d.o.o. kao Cesionara, jasno se navodi da su ugovorne strane, dakle Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao Cedent i tuženik kao Cesionar, dana 09.ožujka 2016. sklopile Ugovor o ustupu tražbine temeljem kojeg je Cedent ustupio Cesionaru tražbinu zajedno s odgovarajućim sredstvima osiguranja, detaljno opisanu u čl. 2. istog Ugovora. Također, u članku 2. Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja Cesionar i Cedent suglasno su utvrdili da je stupanjem na snagu Ugovora o ustupu Cesionar, ovdje Tuženik, postao isključivi nositelj tražbine i svih sporednih prava uključujući i sredstva osiguranja. Obzirom na gore navedene činjenice, razvidno je kako nije bilo potrebe za dostavom samog Ugovora o ustupu od 09. ožujka 2016. godine uz prijedlog za ovrhu, budući iz dostavljenog javnobilježničkog akta – Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja u kojem se jasno navode podaci o tražbini koja je ustupljena temeljem Ugovora o ustupu, pravnom osnovu nastanka tražbine, dužnicima, te danim sredstvima osiguranja i njihovom prijenosu, jasno i nedvojbeno proizlazi da je H-ABDUCO d.o.o. aktivno legitiman za pokretanje i vođenje predmetnog ovršnog postupka. Nadalje, tužiteljeve nekretnine opterećene su založnim pravom u korist tuženika. Uknjižba, ustupanje založnog prava sa Hypo Alpe-Adria-Bank na tuženika u zemljišnim knjigama provedeno je pod posl. br. Z- 49/12 upravo temeljem Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja od 14. travnja 2016. a koji prijenos je pravomoćan. Slijedom navedenog, sasvim je razvidno da je Naslovni sud potpuno ispravno, sukladno čl. 32. Ovršnog zakona, ovrhu u predmetu pod posl. br. Ovr-428/18, protiv tužitelja odredio na prijedlog i u korist osobe – H- ABDUCO d.o.o.-a, ovdje Tuženika, koji u ovršnoj ispravi (Ugovoru o kreditu) nije označena kao vjerovnik, jer je Tuženik ovjerovljenom privatnom ispravom odnosno javnobilježničkim aktom i to Ugovorom o prijenosu sredstava osiguranja od 14. travnja 2016. solemniziranog pred javnim bilježnikom Mladenom Ježekom iz Zagreba pod posl. br. OV-1518/16-2 , dokazao da je tražbina prenesena na istog. Opreza radi, ističe se, a kao što je to u pobijanoj tužbi i Tužitelj naveo, Hypo-Alpe-Adria -Bank je jednostrano raskinula Ugovor o kreditu broj: 011-51011457 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba dana 14. veljače 2012. pod posl. br. OV-1833/2012, te uz isti pripadajući Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj: 011-51011457 sa Sporazumom 4 o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek dana 23. srpnja 2012. godine pod posl. br. OV-10011/2012. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu jednostrano je raskinut uslijed kašnjenja sa plaćanje dospjelih obveza, a što su stranke Ugovora o kreditu u čl. 19. istog navele kao jedan od mogućih razloga u slučaju nastanka kojih je Banka ovlaštena jednostrano raskinuti Ugovor o kreditu. Nadalje, čl. 11. istog Ugovora o kreditu ugovorena je klauzula exequendi – kojom korisnik, založni dužnici i jamci-platci, ovlašćuju vjerovnika, ovdje tuženika, da na temelju predmetnog Ugovora o kreditu može neposredno provesti ovrhu na nekretninama iz čl. 10. Ugovora radi naplate osiguranog potraživanja nakon njegove dospjelosti ili raskida Ugovora sukladno čl. 54. st. 3. Zakona o javnom bilježništvu i na ovaj način stranke utvrđuju ovršnost ovog Ugovora i Sporazuma za neposrednu ovrhu u smislu čl. 54. st. 1. i 3. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br.78/93, 29/94, 16/07 i 75/09). Sukladno čl. 54. st. 3. Zakona o javnom bilježništvu, na temelju javnobilježničkog akta, na temelju kojega je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka na određenoj nekretnini, može se neposredno tražiti ovrhu na toj nekretnini radi naplate osiguranog potraživanja, nakon njegove dospjelosti, ako je dužnik na to u tom aktu izričito pristao, a što je isto tako stav potvrđen u obrazloženju rješenja posl. br. Gž Ovr-154/2019-2 od dana 27. prosinca 2019., donesenog od strane Županijskog suda u Šibeniku. Tuženik ističe kako je rješenjem Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž Ovr-154/2019-2 od dana 27. prosinca 2019., u cijelosti potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu posl. br. Ovr-428/18-2 od dana 4. lipnja 2018. Dakle, prilikom odlučivanja o podnesku ovršenika (ovdje Tužitelja), a koji podnesak u naravi predstavlja žalbu koju nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, ima se primijeniti odredba čl. 53. st. 1. Ovršnog zakona, a kojom je propisano kako ovršenik može zbog razloga iz čl. 50. st. 1. t.7. i t. 9. do 11. Zakona podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv toga rješenja. Nadalje st. 3. istog članka propisano je kako je ovršenik dužan u žalbi iz st. 1. istog članka istaknuti sve razloge iz st. 1. koje može istaknuti u vrijeme njezina podnošenja i dokaze kojima potkrepljuje svoje navode. Ovršenik je dužan uz žalbu priložiti isprave na koje se poziva u žalbi. St. 4. istog članka propisano je da ako ovršenik ne postupi sukladno st. 3. ili ako se žalba temelji na razlozima koje je ovršenik mogao istaknuti u prije podnesenoj žalbi, sud će odbaciti žalbu. Dakle, obzirom na pravomoćnost rješenja o ovrsi posl. broj Ovr-428/18-2, pogrešno je ovršni sud u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Karlovcu, Stalnoj službi u Ogulinu pod posl. br. Ovr-428/18 uputio ovršenika pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom primjenjujući odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. i. 10. OZ-a, budući je ovršenik podnio podnesak koji predstavlja žalbu nakon proteka roka, te je istu trebalo odbaciti. Zbog svega navedenog Tuženik osporava sve navode iz tužbe i osporava tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, predlaže Naslovnom sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu, odnosno podredno tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan i naložiti Tužitelju da Tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak u cijelosti.

3. U podnesku od 20. veljače 2025. tužitelj navodi da navodno zaključenim Ugovorom o cesiji između Hypo Alpe Adria bank d.d. i tuženika od 9. ožujka 2016. nije prenesena tražbina banke prema tužitelju. U ugovoru o cesiji uopće se ne spominje tužitelj i tražbina koja bi bila predmet prijenosa. Naime, popis tražbina kao prilog tom ugovoru u potpunosti je prazan. Nadalje, tuženik je zacrnio gotovo polovicu tog ugovora neosnovano se pozivajući na poslovnu tajnu. Tuženik nije dokazao niti da je predmetni ugovor uopće stupio na snagu. Naime, u članku 4. stavku 2. predmetnog Ugovora navedeno je da do prijenosa tražbine i svih prava i obveza sa Cedenta na Cesionara dolazi tek plaćanjem kupoprodajne cijene po tom Ugovoru. Istim člankom navodi se da Ugovor stupa na snagu tek plaćanjem kupoprodajne cijene po tom Ugovoru. S obzirom da je tuženik u potpunosti zatamnio dijelove Ugovora koji se tiču kupoprodajne cijene, a plaćanje kupoprodajne cijene je uvjet prijenosa tražbina i same valjanosti Ugovora koji stupa na snagu trenutkom isplate, tuženik nije dokazao niti prijenos tražbine a niti samo stupanje na snagu Ugovora. Temeljem tih utvrđenja Županijski sud u Slavonskom Brodu je u pravomoćno okončanom parničnom predmetu koji se vodio između koji se između tuženika i direktora tužitelja pod poslovnim brojem Gž-907/2022 utvrdio da tuženik nije aktivno legitimiran za vođenje ovršnog postupka te je ovrhu proglasio nedopuštenom. Svjestan da Ugovorom o cesiji na njega nije prenesena tražbina tuženik u sudskim postupcima koje vodi s tužiteljem ne dostavlja Ugovor o cesiji navodeći da isti nije potrebno dostavljati. Neosnovan je navod da tužitelj nije ovlašten na podnošenje tužbe u ovom predmetu. Naime, zaključkom Općinskog suda u Karlovcu broj Ovr-428/2018-60 od 7. studenog 2024. tužitelj je upućen na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i 10. Ovršnog zakona. O tim žalbenim razlozima ne odlučuje županijski sud u ovršnom postupku već prvostupanjski sud u parničnom postupku pa je jasno da je tužitelj ovlašten na podnošenje ove tužbe. Tuženik neosnovano ističe prigovor presuđene stvari s obzirom da Županijski sud u Šibeniku nije odlučivao o prigovorima iz članka 50. stavka 1. točke 7. i 10. Ovršnog zakona što je među ostalim jasno i naveo u obrazloženju svoje odluke. Naime, u obrazloženju odluke poslovni broj Gž Ovr-154/2019-2 od 27. prosinca 2019. Županijski sud u Šibeniku ističe: „Žalbeni navodi ovršenika u kojima osporava visinu potraživanja ovrhovoditelja predstavljaju žalbeni razlog iz članka 50. stavak 1. točka 9. OZ, o kojem je, jednako kao i o žalbenim razlozima iz članka 50. stavak 1. točka 7. i 10. OZ, sukladno odredbi članka 52. OZ, nadležan za odlučivanje prvostupanjski sud.“ Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj nije ovlašten u ovom postupku tražiti naknadu štete već smatra da bi isto trebalo ostvarivati u zasebnom parničnom postupku. Tuženik gubi iz vida odredbu članka 56. Ovršnog zakona koja ovlašćuje ovršenika na naknadu štete u ovakvim situacijama. Tužitelj je omaškom u tužbenom zahtjevu naveo poslovni broj Ovr-424/2018 umjesto ispravnog Ovr-428/2018 pa predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu broj Ovr-428/2018 od 4. lipnja 2018. tuženika H- ABDUCO d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 5A OIB 13667298928 protiv tužitelja SIMELA d.o.o., Vrbovsko, Hambarište 1, OIB 54474091210 i nalaže tuženiku H- ABDUCO d.o.o. Zagreb, Slavonska avenija 5A OIB 13667298928, platiti tužitelju SIMELA d.o.o., Vrbovsko, Hambarište 1, OIB 54474091210 iznos od 762.359,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja ove tužbe do isplate, kao i nadoknaditi mu troškove ovršnog i parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.

4. U podnesku od 30. siječnja 2026. tužitelj sukladno rješenju ovoga suda od 28. siječnja 2026. ispravlja tužbu i predlaže da sud donese presudu kojom se proglašava nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu Stalne službe u Ogulinu broj Ovr-428/2018 od 4. lipnja 2018. tuženika H-ABDUCO d.o.o. Zagreb, Slavonska avenija 5A OIB 13667298928 protiv tužitelja SIMELA d.o.o., Vrbovsko, Hambarište 1, OIB 54474091210, i nalaže tuženiku H-ABDUCO d.o.o. Zagreb, Slavonska avenija 5A OIB 13667298928, platiti tužitelju SIMELA d.o.o., Vrbovsko, Hambarište 1, OIB 54474091210 iznos od 762.359,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja ove tužbe do isplate, kao i nadoknaditi mu troškove ovršnog i parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u spisu: zaključak Općinskog suda u Karlovcu posl.br. Ovr-428/2018 od 7. studenog 2024. te je izvršio uvid u priklopljeni spis Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, posl.br. Ovr- 428/2018.

6. Raspravnim rješenjem od 2. travnja 2025. sud je odbio dodijeliti tuženiku dodatni rok radi dostave Ugovora o ustupu tražbine i očitovanje na dostavljenu sudsku praksu. Naime, rješenjem od 16. siječnja 2025., kojim je tužba dostavljena tuženiku na odgovor, tuženik je upozoren da je već u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, dužan iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze za utvrđivanje iznijetih činjenica, kao i da nakon zaključenja prethodnog postupak stranke ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, osim ako ih nisu mogle ranije bez svoje krivnje iznijeti (čl. 299. ZPP-a). Tužitelj je već u tužbi iznio činjenicu o „navodnom“ sklapanju ugovora o ustupu tražbine, kojeg tuženik kao ovrhovoditelj nije dostavio uz prijedlog za ovrhu, dok u odgovoru na tužbu se tuženik poziva na Ugovor o prijenosu sredstva osiguranja, navodeći da iz tog ugovora proizlazi da je sklopljen Ugovor o prijenosu tražbine. Dakle, tuženik se niti ne poziva na Ugovor o prijenosu tražbine kao dokaz svojih činjeničnih navoda. Tuženik se na pripremnom ročištu očitovao da mu kao punomoćniku predmetni ugovor nije predan odmah prilikom primopredaje predmeta te je na istome potrebno prije dostave zacrniti poslovnu tajnu. Međutim, kako je od dostave tužbe tuženiku na odgovor (16. siječanj 2025.) te podnošenja odgovora na tužbu (14. veljače 2025.) do dana održavanja pripremnog ročišta od 2. travnja 2025. proteklo skoro dva mjeseca, ocjena je ovoga suda da je tuženik imao dovoljno vremena za dostavu tog ugovora u sudski spis prije zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, na ročištu za glavnu raspravu tuženik je naveo da nije niti dužan dostaviti ugovor o ustupu tražbine jer takav ugovor predstavlja poslovnu i bankarsku tajnu, a iz čega je razvidno da se tuženik nije niti pozivao na ugovor o prijenosu tražbine kao dokaz svojih navoda, već upravo na ugovor o prijenosu sredstava osiguranja. S druge strane, predmet ovoga spora je zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom zbog nedostatka aktivne legitimacije za koju tužitelj, kao ovršenik iz ovršnog postupka, tvrdi da tuženik kao ovrhovoditelj nije imao već prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu sudu jer je uz taj prijedlog podnio ovršnu ispravu – Ugovor o prijenosu sredstva osiguranja, no ne i Ugovor o prijenosu tražbine. Stoga naknadna dostava Ugovora o prijenosu tražbine nije niti odlučna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari budući da je za ocjenu postojanja razloga zbog kojih je tužitelj upućen u parnicu odlučno stanje u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi, kao i isprave dostavljene u ovršni spis do tog trenutka.

7. Nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet spora je kumulirani zahtjev za proglašenjem nedopuštenim ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu Stalne službe u Ogulinu broj Ovr-428/2018 od 4. lipnja 2018. tuženika H-ABDUCO d.o.o. Zagreb, Slavonska avenija 5A OIB 13667298928 protiv tužitelja SIMELA d.o.o., Vrbovsko, Hambarište 1, OIB 54474091210, te zahtjev za naknadu štete u iznosu od 762.359,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja ove tužbe do isplate.

9. Iz Zaključka Općinskog suda u Karlovcu posl.br Ovr-428/2018 od 7. studenog 2024. proizlazi da je ovdje tužitelj kao ovršenik upućen na parnicu u roku od 15 dana od dostave tog zaključka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 10. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje: OZ), odnosno iz razloga što tvrdi da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave zbog nedostatka aktivne legitimacije. Iz zaključka nadalje proizlazi da je predmetno rješenje o ovrsi potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž Ovr-154/2019 od 27. prosinca 2019., u kojem je navedeno kako o žalbenim razlozima ovršenika iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 10. OZ-a sukladno odredbi čl. 52. OZ-a odlučuje prvostupanjski sud, a što proizlazi i iz rješenja na str. 197. spisa.

Nije osnovan tuženikov prigovor pravomoćno presuđene stvari. Naime, iz priklopljenog ovršnog spisa proizlazi da je Županijski sud u Šibeniku rješenjem posl.br. Gž Ovr-154/2019 od 27. prosinca 2019. odbio ovršenikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, posl.br. Ovr-428/2018 od 4. lipnja 2018. Međutim, radi se rješenju donesenom u ovršnom postupku koji je izvanparnični postupak, a ne o odluci donesenoj u parničnom postupku, pa ne postoji objektivni identitet spora.

10. Odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a je propisano da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, dok je t. 10. propisano da ako je ispunjenje tražbine odgođeno, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg proistječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

11. Kako je zaključkom ovršnog suda tužitelj upućen u parnicu zbog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 10. OZ-a, to je sud u ovom postupku ograničen na raspravljanje o tim razlozima, odnosno je li tuženik kao ovrhovoditelj imao aktivnu legitimaciju pokrenuti ovršni postupak protiv ovršenika i je li Ugovor o prijenosu sredstva osiguranja ovršna isprava.

12. Između stranaka je sporno je li tuženik kao ovrhovoditelj imao pravo na temelju isprave – Ugovora o prijenosu sredstva osiguranja, pokrenuti protiv tužitelja kao ovršenika ovrhu, kao i je li osnovan tuženikov prigovor pravomoćno presuđene stvari.

13. Između stranaka nije sporno, a proizlazi iz priklopljenog ovršnog spisa:

- da su Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao Vjerovnik, SIMELA d.o.o. kao korisnik kredita i založni dužnik, SIMEUN GALIĆ kao založni dužnik i jamac-platac i TĆ kao vlasnik obrta „ [obrt]“ kao jamac-platac sklopili i solemnizirali: Ugovor o kreditu broj: 011-51011457 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba dana 14. veljače 2012. pod posl. br. OV-1833/2012 te pripadajući Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj: 011-51011457 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek dana 23. srpnja 2012. pod posl. br. OV-10011/2012 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu),

- da je čl. 9. gore citiranog Ugovora o kreditu izričito navedeno: „Korisnik kredita, Jamci – platci i Založni dužnici ovlašćuju Banku da primljene instrumente osiguranja tražbine kao i tražbinu iz ovog Ugovora ima pravo prenijeti odnosno predati trećoj osobi. Korisnik kredita i Založni dužnici su suglasni, a Založni dužnici izričito dozvoljavaju da Banka u slučaju prodaje tražbine zajedno s instrumentima osiguranja prenese na novog vjerovnika i stečeno založno pravo na nekretninama opisanim u čl. 10. ovog Ugovora,

- da je Ugovor o kreditu jednostrano raskinut od strane banke i da je javni bilježnik Ilinka Lisonek iz Zagreba na predmetni Ugovor o kreditu i Sporazum, sukladno Zakonu o javnom bilježništvu i samim odredbama Ugovora i Sporazuma, izdala potvrdu ovršnosti, odnosno potvrdila da je Ugovor i Sporazum, kao javnobilježnički akt ovršan s danom 28. studenog 2015,

- da je u čl. 1. Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja, sklopljenom dana 14. travnja 2016. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao Cedenta i H-ABDUCO d.o.o. kao Cesionara, utvrđeno da su ugovorne strane, dakle Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao Cedent i tuženik kao Cesionar, dana 9. ožujka 2016. sklopile Ugovor o ustupu tražbine temeljem kojeg je Cedent ustupio Cesionaru tražbinu zajedno s odgovarajućim sredstvima osiguranja, detaljno opisanu u čl. 2. istog Ugovora: - tražbinu iz Ugovora o kreditu broj: 011-51011457 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba dana 14. veljače 2012. pod posl. br. OV-1833/2012 te Aneksa broj 1 uz Ugovor o kreditu broj: 011-51011457 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek dana 23. srpnja 2012. pod posl. br. OV- 10011/2012 (čl. 2.), pri čemu je navedeno da je predmet tog Ugovora potvrda prijenosa tražbine i reguliranje međusobnih odnosa s obzirom na provedeni ustup tražbina iz čl. 2. tog Ugovora te prijenos odgovarajućih osiguranja,

- da je u članku 2. Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja Cesionar i Cedent suglasno su utvrdili da je stupanjem na snagu Ugovora o ustupu Cesionar, ovdje Tuženik, postao isključivi nositelj tražbine i svih sporednih prava uključujući i sredstva osiguranja, a da su ustupljena potraživanja navedena u Prilogu 1. Ugovora,

- iz Priloga 1, koji je sastavni dio Ugovora o prijenosu sredstva osiguranja (str. 145. spisa), proizlazi da je stanje duga temeljem ugovora broj 011-51011457, iznosi ukupno 18.431.688,87 HRK,

14. Imajući u vidu sadržaj isprava na temelju kojih je pokrenut ovršni postupak, ocjena je ovoga suda da osnovano tuženik ukazuje kako nije bilo potrebe za dostavom samog Ugovora o ustupu od 9. ožujka 2016. uz prijedlog za ovrhu, budući iz dostavljenog javnobilježničkog akta – Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja u kojem se jasno navode podaci o tražbini koja je ustupljena temeljem Ugovora o ustupu, pravnom osnovu nastanka tražbine (Ugovor o kreditu – ovršna isprava), dužnicima, te danim sredstvima osiguranja i njihovom prijenosu, a iz čega jasno i nedvojbeno proizlazi da je H-ABDUCO d.o.o. aktivno legitiman za pokretanje i vođenje predmetnog ovršnog postupka u smislu odredbe čl. 32. st. 1. OZ-a.

15. Odredbom čl. 32. OZ-a je propisano da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena i8li da je na nju na drugi način prešla.

16. Ugovor o prijenosu sredstva osiguranja je ovjerovljena privatna isprava kojom su stranke tog ugovora potvrdile prijenos potraživanja iz Ugovora o kreditu na način da su u čl. 1. toga ugovora izričito navele da je "predmet tog ugovora potvrda prijenosa tražbine i reguliranje međusobnih odnosa s obzirom na provedeni ustup tražbina iz čl. 2. Ugovora te prijenos odgovarajućih sredstva osiguranja", dok su čl. 2. tog ugovora utvrdile da je "cedent u trenutku sklapanja ugovora o ustupu imao dospjela nenaplaćena novčana potraživanja u iznosu navedenom u Prilogu 1 ugovora" te da je "stupanjem na snagu ugovora o cesiji cesionar postao isključivi nositelj tražbine i svih sporednih prava uključujući sredstva osiguranja". S obzirom da su ugovorne strane Ugovora o cesiji (koji nije bio priložen uz prijedlog za ovrhu) u naknadno sastavljenoj ispravi (Ugovoru o prijenosu sredstva osiguranja) u skladu s odredbom čl. 32. st. 1. OZ-a, dakle u zakonom propisanom obliku, potvrdile da je ovdje tuženik postao isključivi nositelj tražbine iz Ugovora o kreditu, to je prema stajalištu ovoga suda tuženik bio ovlašten i legitimiran kao novi vjerovnik na temelju Ugovora o kreditu, koji je ovršna isprava i na koju je javni bilježnik stavio klauzulu ovršnosti 28. studenog 2015., pokrenuti ovršni postupak jer Ugovor o prijenosu sredstva osiguranja je isprava kojom se u smislu odredbe čl. 32. st. 1. OZ-a dokazuje prijenos tražbine iz Ugovora o kreditu. Svako drugo tumačenje bi, prema stajalištu ovoga suda, predstavljalo pretjerani formalizam. Naime, odredbom čl. 32. st. 1. OZ-a nije propisano da je radi dokazivanja prijenosa tražbine potrebno dostaviti ugovor o prijenosu tražbine, već je novi vjerovnik ovlašten javnom ili javnoovjerovljenom ispravom dokazivati da je tražbina na njega prenesena ili na drugi način prešla. Stoga, ako su stranke ugovora o cesiji u naknadno sastavljenoj ispravi, koja ima zakonom propisani oblik podoban za dokazivanje aktivne legitimacije u smislu odredbe čl. 32. st. 1. OZ-a, očitovale svoju volju na način da su potvrdile da je tražbina iz ovršne isprave (u konkretnom slučaju Ugovora o kreditu) prešla na tuženika kao novog vjerovnika, takvo očitovanje volje vrijedi kao zakon između stranaka. Ugovor o ustupu je neformalan ugovor, dok je sukladno odredbi čl. 85. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO) ustupitelj dužan primatelju na njegov zahtjev izdati ovjerovljenu potvrdu o ustupu. Upravo je Ugovor o prijenosu sredstva osiguranja privatna ovjerovljena isprava u smislu odredbe čl. 85. st. 3. ZOO-a i čl. 32. st. 1. OZ-a koja predstavlja potvrdu o učinjenom ustupu.

17. Nadalje, tužiteljeve nekretnine opterećene su založnim pravom u korist tuženika, dok je uknjižba, ustupanje založnog prava sa Hypo Alpe-Adria-Bank na tuženika u zemljišnim knjigama provedena pod posl. br. Z-49/12 upravo temeljem Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja od 14. travnja 2016., a koji prijenos je pravomoćan. Prema čl. 54. st. 3. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16, 57/22), na temelju javnobilježničkog akta, na temelju kojega je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka na određenoj nekretnini, može se neposredno tražiti ovrhu na toj nekretnini radi naplate osiguranog potraživanja, nakon njegove dospjelosti, ako je dužnik na to u tom aktu izričito pristao. Kako je tražbina iz Ugovora o kreditu dospjela, što je potvrdio javni bilježnik, a tuženik je kao ovrhovoditelj dokazao u smislu odredbe čl. 32. st. 1. OZ-a prijenos tražbine, to je tuženik mogao na temelju Ugovora o kreditu kao ovršne isprave podnijeti prijedlog za pokretanje ovršnog postupka.

18. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da ne postoje razlozi iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 10. OZ-a pa je tužbeni zahtjev na proglašenje ovrhe nedopuštenom odbijen kao neosnovan.

Za presuđenje u ovoj pravnoj stvari nije odlučno što je javni bilježnik na potvrdu o solemnizaciji u smislu odredbe čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/06 i 57/22, dalje: Zakon o javnom bilježništvu) stavio potvrdu: ''Potvrđujem da sam sudionike, sukladno odredbi članka 58. ZJB upozorio kako mi nisu predočeni izvornici dokumentacije pobrojane u prednjoj privatnoj ispravi, te na posljedice koje bi za sudionike uslijed njihova nepostojanja mogle nastupiti, no unatoč danom upozorenju, sudionici ustraju na daljnjoj potvrdi prednje privatne isprave.''

Naime, čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava.

S obzirom na to da javnom bilježniku nisu predočene isprave temeljem kojih je proveden ustup tražbine niti isprave iz kojih proizlazi tražbina koja je predmet ustupa, dužnost je javnog bilježnika takvu odredbu unijeti u javnobilježnički akt, kako bi stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, ako su stranke suglasno utvrdile (potvrdile) da je do prijenosa tražbine iz ovršne isprave došlo, takva isprava predstavlja u smislu odredbe čl. 85. st. 3. ZOO-a potvrdu o učinjenom ustupu.

19. Iz Elaborata br- 69-21 proizlazi da je nekretnina koja je predmet ovršnog postupka procijenjena na iznos od 5.744.000,00 kn, odnosno 762.359,81 EUR. Međutim, kako je sud ocijenio da ne postoje razlozi za proglašenje ovrhe nedopuštenom, to je odbijen kao neosnovan i tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 762.359,81 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama jer tužitelj, prema ocjeni ovoga suda, nije pretrpio štetu.

20. Tuženik koji je u cijelosti uspio u sporu ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, u visini određenoj Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa).

21. Tuženiku su nastali troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 10.726,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na pripremnom ročištu od 2. travnja 2025. u iznosu od 10.726,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 18. prosinca 2025. i od 16. travnja 2026. u iznosu od po 10.726,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife), sve uvećno za pdv od 25%, odnosno ukupno 53.630,00 EUR.

Tuženik nema pravo na trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 663,61 EUR jer je tuženik uspio u sporu, dok je takvu pristojbu dužna platiti stranka koja pravomoćno izgubi spor (čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama "Narodne novine" broj 118/18, 51/23).

22. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 53.630,00 EUR, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 663,61 EUR tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 28. svibnja 2026.

Sutkinja

Ines Božić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte