REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-2281/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
i
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Andreja Šeša, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, zaključio je glavnu raspravu 12. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Domagoja Tomića i tuženikovog punomoćnika ŠL te donio i objavio rješenje i presudu 28. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 1,00 EUR.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj: 762037 od 15. studenoga 2004. sklopljenog između IL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora, i to u dijelu koji glasi: „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (slovima: jedancijelihpet posto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“
II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 152,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 18. studenoga 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 334,82 EUR sa zateznim kamatama od 28. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 991,73 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 28. svibnja 2026. do isplate, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj: 762037 od 15. studenoga 2004. sklopljenog između IL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora, i to u dijelu koji glasi:
„6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (slovima: jedancijelihpet posto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“ i isplatu iznosa od 153,85 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2004. do isplate . U tužbi u bitnome navodi kako su IL kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik Volksbank d.d. kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 762037 od 15. studenoga 2004. te da su tužitelj kao primatelj i korisnik kredita kao ustupitelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja tražbinu koja je predmet ovog postupka o čemu je uredno obaviješten tuženik. Zbog navedenog je tužitelj aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak. Citira odredbu članka 6. Ugovora o kreditu koja je predmet ovog postupka te navodi kako je predmetna naknada u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 153,85 EUR naplaćena od korisnika kredita zaključno s 1. prosincem 2004. Korisnik kredita je potrošač, radi se o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu, na čiji sadržaj korisnik kredita nije mogao utjecati pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade je tuženikov pravni prednik određivao jednostrano, je netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na njihov sadržaj pa smatraju nepoštenima. Nadalje, tuženikov pravni prednik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita: koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; eventualnoj svrsi naknade; relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Tuženikov pravni prednik je proizvoljno odredio naknadu za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa je predmetna odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ona imala odnositi, neodredivi sukladno članku 272. Zakona o obveznim odnosima. .
2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor vrijednosti predmeta spora u bitnome navodeći kako je ona očito suviše visoko označena i da se vrijednost predmeta spora treba odrediti prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu. Istaknuo je prigovor zastare i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u bitnome navodeći kako ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje je naveo kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Osim toga je naveo kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne i izlazne naknade dopušteno, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Osporio je početak tijeka zateznih kamata jer je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.
3. U nastavku postupka tuženik je dostavio potvrdu o naplati ulazne naplate po predmetnom Ugovoru o kreditu prema kojoj je ta naknada naplaćena od ko risnika kredita 17. studenoga 2004. u iznosu od 1.151,63 kn / 152,85 EUR. S obzirom na to tužitelj je na ročištu održanom 12. svibnja 2026., ostao kod tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti citirane odredbe članka 6. Ugovora o kreditu i kod tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 152,85 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. studenoga 2004. do isplate, a ne od 1. prosinca 2004. do ispate, kao što je to tužitelj prvobitno zahtijevao u tužbenom zahtjevu.
Iz navedenog proizlazi kako je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 1,00 EUR (članak 193. ZPP), dok je djelomično objektivno preinačio tužbu u dijelu zakonskih zateznih kamatama na glavnicu (članak 191. ZPP) kojoj objektivnoj preinaci se tuženik nije protivio (članak 190. stavak 3. ZPP).
Budući da se tuženik nije protivio niti navedenom djelomičnom povlačenju tužbe, sud je, na temelju odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), odlučio kao u izreci rješenja.
4. U nastavku postupka tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu kod kojih je tuženik ostao i u nastavku postupka.
5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: obavijesti o preuzimanju tražbine (str. 8. i 220. spisa), Ugovora o kreditu broj: 762037 od 15. studenoga 2004. (str. 9. – 13. spisa), povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika (str. 14. – 156., 163. – 219. spisa), Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 6. lipnja 2023. (str. 157. – 161. spisa), potvrde banke od 11. svibnja 2026. (str. 297. spisa).
Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka IL.
6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.
7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj: 762037 od 15. studenoga 2004. sklopljenog između IL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora, i to u dijelu koji glasi: „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (slovima: jedancijelihpet posto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“ i isplatu iznosa od 152,85 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 18. studenoga 2004. do isplate.
8. Nije sporna činjenica da su tuženikov pravni prednik VOLKSBANK d.d. kao kreditor i IL kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 762037 od 15. studenoga 2004 (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu.
Nije sporna niti činjenica da su korisnik kredita IL kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 6. lipnja 2023. (dalje: Ugovor o ustupu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o ustupu. Nije sporna niti činjenica da 17. studenoga 2004. od korisnika kredita naplaćen iznos od 152,85 EUR po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita, a ta činjenica proizlazi i iz potvrde banke od 11. svibnja 2026. (str. 297. spisa).
9. Uvidom u Ugovor o kreditu (str. 9. – 13. spisa) utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 ; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
Člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja vozila. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi to vozilo bilo korišteno u bilo kakve poslovne svrhe.
Naprotiv, iz iskaza svjedoka IL proizlazi da je sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba radi kupnje auta za osobne potrebe te kako niti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu niti kasnije nije bio vlasnik obrta niti je imao trgovačko društvo.
Sud je prihvatio iskaz svjedoka IL jer je logičan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je IL kredit ili predmetnu pokretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.
Prema tome, sud je utvrdio da se radi o korištenju pokretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe.
10. Člankom 6.1. Ugovora o kreditu je ugovoreno: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (slovima: jedancijelihpet posto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“
11. Uvidom u Ugovor o ustupu (str. 157. – 161. spisa) utvrđeno je da je korisnik kredita kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja svoju tražbinu prema tuženikovom pravnom predniku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima (članci 1. i 2. Ugovora o ustupu). Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženikovom pravnom predniku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.
13. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.
14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik IL.
15. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."
16. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.
17. Na temelju iskaza svjedoka IL, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je jasan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, je utvrđeno da nije ništa pregovarao s bankom, da su ga pozvali u banku i da je potpisao ugovor koji su mu dali.
Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženikov pravni prednik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos troškova obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita te je određen njegov minimalni iznos od 500,00 kn.
Međutim, korisnik kredita nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik odnosno njegov pravni prednik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.
18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
19. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
20. Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita je unaprijed formulirana od strane tuženikovog pravnog prednika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik odnosno njegov pravni prednik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadi za obradu troškova kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženikov pravni prednik. Tuženik odnosno njegov pravni prednik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
21. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.
22. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.
23. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi je vratiti tužitelju iznos od 152,85 EUR koji je, 17. studenoga 2004., nesporno naplaćen od korisnika kredita po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita.
24. Nije osnovan prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).
25. Na iznos od 152,85 EUR, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose. Tuženik odnosno njegov pravni prednik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu troškova kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga je, suprotno tuženikovoj tvrdnji, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj pa zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljene naplate, koji dan (datum) nije sporan.
26. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio kako ostale tuženikove tvrdnje ne utječu na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Budući da nije sporan iznos naplaćene naknade niti datum naplate sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem jer njegovo izvođenje nije bilo potrebno. S obzirom na to da je sve odlučne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu i iskaza svjedoka IL nisu izvedeni niti dokazi pribavljanjem svih ugovora o kreditu, uvidom u spis P-180/2024 i saslušanjem bankarskih službenika, kao što je to tužitelj predložio u tužbi, jer njihovo izvođenje nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih činjenica.
27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. – II. izreke presude.
28. Tužitelj je u ovoj parnici u cijelosti uspio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 152,85 EUR, dok je tužba djelomično povučena za iznos od 1,00 EUR zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi te se radi o neznatnom dijelu zahtjeva. Zbog toga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u cijelosti u skladu s odredbom članka 154. stavka 5. ZPP-a.
29. Odredbom članak 40. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (članak 40. stavak 2. ZPP). Ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (članak 40. stavak 3. ZPP).
30. U skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP-a, nakon što su se stranke o tome izjasnile, sud je provjerio točnost označene vrijednosti predmeta spora u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,22 EUR naznačene u tužbi i utvrdio da je ona očito suviše visoko naznačena.
31. Naime, u konkretnom slučaju su predmet spora objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe i isplatu ulazne naknade koja je naplaćena po osnovi te ništetne odredbe, čiju isplatu, kao što to proizlazi iz činjenične osnove tužbe, kojom je sud vezan (članak 186. stavak 3. ZPP) i kao što je prethodno obrazloženo, tužitelj zahtijeva kao posljedicu ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.
32. Odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema odredbi članka 35. stavka 1. ZPP-a, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev (članak 35. stavak 2. ZPP).
33. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju predmet spora objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe (točka 1. tužbenog zahtjeva) i isplatu točno određenog novčanog iznosa (točka 2. tužbenog zahtjeva), sud je utvrdio da, u skladu s citiranim odredbama članka 35. i članka 37. stavka 1. ZPP-a, svaki od navedena dva tužbena zahtjeva ima svoju zasebnu vrijednost predmeta spora jer se radi o dva samostalna glavna tužbena zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi: 1) glavnom deklaratornom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe i 2) glavnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu točno određenog novčanog iznosa (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd 1966/2023 od 7. lipnja 2023. i Revd 3314/2024 od 3. rujna 2024.). Deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe je samostalni tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj objektivno kumulirao uz kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu zbog čega je sud izrekom presude odlučivao o oba navedena zahtjeva koja izreka stječe svojstvo pravomoćnosti. Drugim riječima, o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe kao o prethodnom pitanju sud nije odlučivao samo u okviru obrazloženja presude kao o deklaratornom preambulu jer je utvrđenje ništetnosti postavljeno kao samostalan deklaratorni tužbeni zahtjev koji je tužitelj mogao istaknuti i u posebnoj parnici, a ne (samo) kao objektivno kumulirani tužbeni zahtjev u ovoj parnici. Objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva ne znači i ne oduzima svakom pojedinom tužbenom zahtjevu njegovu samostalnost, već znači da se u tom slučaju, u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a, vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih (objektivno kumuliranih) tužbenih zahtjeva.
34. Budući da se točka 2. tužbenog zahtjeva odnosi na isplatu točno određenog novčanog iznosa, to u skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP -a, sud nije ovlašten određivati vrijednost predmeta spora tog dijela tužbenog zahtjeva, već u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora predstavlja upravo novčani iznos čiju isplatu tužitelj zahtijeva, dakle, iznos od 152,85 EUR-a.
35. Međutim, upravo iz razloga što u konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe, a ne cijelog Ugovora o kreditu i što tužitelj zahtijeva isplatu točno određenog novčanog iznosa kao posljedicu ništetnosti te ugovorne odredbe, sud je utvrdio da u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva, upravo iznos od 153,85 EUR čiju isplatu je tužitelj prvobitno zahtijevao kao posljedicu utvrđenja ništetnosti točno određene ugovorene odredbe, predstavlja vrijednost predmeta u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva. Zbog toga je u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva sud, rješenjem od 4. veljače 2026., odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 153,85 EUR.
36. S obzirom na to da je u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 153,85 EUR, dok u odnosu na točku 2. tužbenog zahtjeva ta vrijednost iznosi 152,85 EUR, sud je, u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a, odredio troškove postupka prema zbroju tih vrijednosti, dakle, prema iznosu od 306,70 EUR (153,85 EUR + 152,85 EUR).
Stoga su, u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP -a, tužitelju kao potrebni priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 3. studenoga 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 4. veljače 2026. i 12. svibnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT) te na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9 .točka 3. OT), što ukupno iznosi 225,00 EUR.
Tužitelj ima pravo i na naknadu putnih troškova i dnevnice svjedoka IL u iznosu od 70,00 EUR-a s kojim su se na ročištu 12. svibnja 2026. stranke suglasile.
Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i za presudu u iznosu od 13,27 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi.
Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 334,82 EUR.
Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka.
37. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova po osnovi sudskih pristojbi u preostalom iznosu jer visina sudske pristojbe za presudu, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 306,70 EUR, iznosi 13,27 EUR. Budući da su troškovi za sve parnične radnje u ovom postupku određeni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 306,70 EUR, dok je tužitelj obračunao troškove prema vrijednosti predmeta spora u iznosu 1.481,07 EUR, tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova koja odgovara razlici između zatraženih troškova obračunatih prema većoj vrijednosti predmeta spora i troškova određenih ovom presudom prema navedenoj manjoj vrijednosti. Stoga je sud utvrdio kako tužitelj nema pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 991,73 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
38. Slijedom navedenog o troškovima o troškovima je odlučeno kao u točkama
III. i IV. izreke presude.
Zagreb, 28. svibnja 2026.
Sudac
mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv rješenja i presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku , a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
