REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. P-1885/2019-43

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnice Olga Perović i Ines Ferlin, odvjetnice iz Umaga, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici RD, ND, ZD, Marko Komorski i Toni Primorac, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Rijeci i Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 4. svibnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB: 53056966535 iz Zagreba, Petrinjska 59, da tužitelju MD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,95 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.09.2015., iznos od 1.245,56 EUR (Slovima: tisućudvjestočetrdestpet eura pedesetšest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 15.03.2005, od 31.03.2005. do 30.09.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 20,86 EUR od dospijeća dana 2.3.2011., pa do isplate;

- na iznos od 20,85 EUR od dospijeća dana 31.12.2007., pa do isplate;

- na iznos od 20,84 EUR od dospijeća dana 31.01.2008., pa do isplate;

- na iznos od 20,82 EUR od dospijeća dana 29.02.2008., pa do isplate;

- na iznos od 20,81 EUR od dospijeća dana 31.03.2008., pa do isplate;

- na iznos od 20,79 EUR od dospijeća dana 30.04.2008., pa do isplate;

- na iznos od 20,78 EUR od dospijeća dana 31.05.2008., pa do isplate;

- na iznos od 41,34 EUR od dospijeća dana 30.06.2008., pa do isplate;

- na iznos od 41,32 EUR od dospijeća dana 31.07.2008., pa do isplate;

- na iznos od 41,29 EUR od dospijeća dana 31.08.2008., pa do isplate;

- na iznos od 41,27 EUR od dospijeća dana 30.09.2008., pa do isplate;

- na iznos od 41,24 EUR od dospijeća dana 31.10.2008., pa do isplate;

- na iznos od 41,22 EUR od dospijeća dana 30.11.2008., pa do isplate;

- na iznos od 41,19 EUR od dospijeća dana 31.12.2008., pa do isplate;

- na iznos od 41,16 EUR od dospijeća dana 31.01.2009., pa do isplate;

- na iznos od 41,13 EUR od dospijeća dana 28.02.2009., pa do isplate;

- na iznos od 41,10 EUR od dospijeća dana 31.03.2009., pa do isplate;

- na iznos od 41,07 EUR od dospijeća dana 30.04.2009., pa do isplate;

- na iznos od 41,04 EUR od dospijeća dana 31.05.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 41,01 EUR od dospijeća dana 30.06.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 40,98 EUR od dospijeća dana 31.07.2009., pa do isplate;

- na iznos od 40,95 EUR od dospijeća dana 31.08.2009., pa do isplate;

- na iznos od 40,92 EUR od dospijeća dana 30.09.2009., pa do isplate;

- na iznos od 40,89 EUR od dospijeća dana 31.10.2009., pa do isplate;

- na iznos od 40,85 EUR od dospijeća dana 30.11.2009., pa do isplate;

- na iznos od 40,82 EUR od dospijeća dana 31.12.2009., pa do isplate;

- na iznos od 40,79 EUR od dospijeća dana 31.01.2010., pa do isplate;

- na iznos od 40,75 EUR od dospijeća dana 28.02.2010., pa do isplate;

- na iznos od 40,72 EUR od dospijeća dana 31.03.2010., pa do isplate;

- na iznos od 40,67 EUR od dospijeća dana 30.04.2010., pa do isplate;

- na iznos od 40,65 EUR od dospijeća dana 31.05.2010., pa do isplate;

- na iznos od 40,60 EUR od dospijeća dana 30.06.2010., pa do isplate;

- na iznos od 40,57 EUR od dospijeća dana 31.07.2010., pa do isplate;

- na iznos od 3,46 EUR od dospijeća dana 31.08.2010., pa do isplate;

- na iznos od 3,45 EUR od dospijeća dana 30.09.2010., pa do isplate;

- na iznos od 3,44 EUR od dospijeća dana 31.10.2010 ., pa do isplate;

- na iznos od 3,44 EUR od dospijeća dana 30.11.2010., pa do isplate;

- na iznos od 3,43 EUR od dospijeća dana 31.12.2010., pa do isplate;

- na iznos od 3,42 EUR od dospijeća dana 31.01.2011., pa do isplate;

- na iznos od 3,42 EUR od dospijeća dana 28.02.2011., pa do isplate;

- na iznos od 3,41 EUR od dospijeća dana 31.03.2011., pa do isplate;

- na iznos od 3,40 EUR od dospijeća dana 30.04.2011., pa do isplate;

- na iznos od 3,40 EUR od dospijeća dana 31.05.2011., pa do isplate;

sve u roku od 15 dana od donošenja presude pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB: 53056966535 iz Zagreba, Petrinjska 59, da tužitelju MD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 30.09.2015. godine, iznos od 5.357,68 EUR (Slovima: pettisućatristopedesetsedam eura šezdesetosam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 15.03.2005, od 31.03.2005. do 30.09.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,21 EUR od dospijeća dana 31.10.2008., pa do isplate;

- na iznos od 6,85 EUR od dospijeća dana 31.12.2008 ., pa do isplate;

- na iznos od 10,20 EUR od dospijeća dana 31.01.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 11,71 EUR od dospijeća dana 28.02.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 7,55 EUR od dospijeća dana 31.03.2009., pa do isplate;

- na iznos od 8,34 EUR od dospijeća dana 30.04.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 1,97 EUR od dospijeća dana 31.05.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 1,00 EUR od dospijeća dana 31.08.2009., pa do isplate;

- na iznos od 0,79 EUR od dospijeća dana 30.09.2009., pa do isplate;

- na iznos od 2,98 EUR od dospijeća dana 30.11.2009., pa do isplate;

- na iznos od 6,74 EUR od dospijeća dana 31.12.2009., pa do isplate;

- na iznos od 12,08 EUR od dospijeća dana 31.01.2010., pa do isplate;

- na iznos od 10,86 EUR od dospijeća dana 28.02.2010., pa do isplate;

- na iznos od 18,11 EUR od dospijeća dana 31.03.2010 ., pa do isplate;

- na iznos od 16,74 EUR od dospijeća dana 30.04.2010 ., pa do isplate;

- na iznos od 19,42 EUR od dospijeća dana 31.05.2010., pa do isplate;

- na iznos od 42,64 EUR od dospijeća dana 30.06.2010., pa do isplate;

- na iznos od 37,86 EUR od dospijeća dana 31.07.2010., pa do isplate;

- na iznos od 48,58 EUR od dospijeća dana 31.08.2010., pa do isplate;

- na iznos od 43,90 EUR od dospijeća dana 30.09.2010., pa do isplate;

- na iznos od 36,39 EUR od dospijeća dana 31.10.2010., pa do isplate;

- na iznos od 52,25 EUR od dospijeća dana 30.11.2010., pa do isplate;

- na iznos od 72,42 EUR od dospijeća dana 31.12.2010., pa do isplate;

- na iznos od 58,13 EUR od dospijeća dana 31.01.2011., pa do isplate;

- na iznos od 63,14 EUR od dospijeća dana 28.02.2011., pa do isplate;

- na iznos od 56,77 EUR od dospijeća dana 31.03.2011., pa do isplate;

- na iznos od 57,91 EUR od dospijeća dana 30.04.2011., pa do isplate;

- na iznos od 84,96 EUR od dospijeća dana 31.05.2011., pa do isplate;

- na iznos od 85,86 EUR od dospijeća dana 30.06.2011., pa do isplate;

- na iznos od 108,00 EUR od dospijeća dana 31.07.2011., pa do isplate;

- na iznos od 96,62 EUR od dospijeća dana 31.08.2011 ., pa do isplate;

- na iznos od 84,17 EUR od dospijeća dana 30.09.2011., pa do isplate;

- na iznos od 82,84 EUR od dospijeća dana 31.10.2011., pa do isplate;

- na iznos od 81,88 EUR od dospijeća dana 30.11.2011., pa do isplate;

- na iznos od 87,82 EUR od dospijeća dana 31.12.2011., pa do isplate;

- na iznos od 93,00 EUR od dospijeća dana 31.01.2012., pa do isplate;

- na iznos od 93,69 EUR od dospijeća dana 29.02.2012., pa do isplate;

- na iznos od 90,11 EUR od dospijeća dana 31.03.2012., pa do isplate;

- na iznos od 92,53 EUR od dospijeća dana 30.04.2012., pa do isplate;

- na iznos od 94,18 EUR od dospijeća dana 31.05.2012., pa do isplate;

- na iznos od 91,40 EUR od dospijeća dana 30.06.2012., pa do isplate;

- na iznos od 92,13 EUR od dospijeća dana 31.07.2012., pa do isplate;

- na iznos od 90,04 EUR od dospijeća dana 31.08.2012., pa do isplate;

- na iznos od 85,53 EUR od dospijeća dana 30.09.2012., pa do isplate;

- na iznos od 90,34 EUR od dospijeća dana 31.10.2012., pa do isplate;

- na iznos od 92,65 EUR od dospijeća dana 30.11.2012., pa do isplate;

- na iznos od 91,03 EUR od dospijeća dana 31.12.2012., pa do isplate;

- na iznos od 81,96 EUR od dospijeća dana 31.01.2013., pa do isplate;

- na iznos od 89,66 EUR od dospijeća dana 28.02.2013., pa do isplate;

- na iznos od 90,34 EUR od dospijeća dana 31.03.2013., pa do isplate;

- na iznos od 87,32 EUR od dospijeća dana 30.04.2013., pa do isplate;

- na iznos od 77,93 EUR od dospijeća dana 31.05.2013., pa do isplate;

- na iznos od 77,69 EUR od dospijeća dana 30.06.2013., pa do isplate;

- na iznos od 79,99 EUR od dospijeća dana 31.07.2013., pa do isplate;

- na iznos od 83,69 EUR od dospijeća dana 31.08.2013., pa do isplate;

- na iznos od 88,81 EUR od dospijeća dana 30.09.2013., pa do isplate;

- na iznos od 86,17 EUR od dospijeća dana 31.10.2013., pa do isplate;

- na iznos od 88,04 EUR od dospijeća dana 30.11.2013., pa do isplate;

- na iznos od 90,17 EUR od dospijeća dana 31.12.2013., pa do isplate;

- na iznos od 81,91 EUR od dospijeća dana 31.01.2014., pa do isplate;

- na iznos od 84,41 EUR od dospijeća dana 28.02.2014., pa do isplate;

- na iznos od 83,59 EUR od dospijeća dana 31.03.2014., pa do isplate;

- na iznos od 80,83 EUR od dospijeća dana 30.04.2014., pa do isplate;

- na iznos od 79,94 EUR od dospijeća dana 31.05.2014., pa do isplate;

- na iznos od 80,34 EUR od dospijeća dana 30.06.2014., pa do isplate;

- na iznos od 83,48 EUR od dospijeća dana 31.07.2014., pa do isplate;

- na iznos od 86,12 EUR od dospijeća dana 31.08.2014., pa do isplate;

- na iznos od 85,57 EUR od dospijeća dana 30.09.2014., pa do isplate;

- na iznos od 87,85 EUR od dospijeća dana 31.10.2014., pa do isplate;

- na iznos od 89,40 EUR od dospijeća dana 30.11.2014., pa do isplate;

- na iznos od 88,49 EUR od dospijeća dana 31.12.2014., pa do isplate;

- na iznos od 89,74 EUR od dospijeća dana 31.01.2015., pa do isplate;

- na iznos od 89,74 EUR od dospijeća dana 28.02.2015., pa do isplate;

- na iznos od 89,74 EUR od dospijeća dana 31.03.2015., pa do isplate;

- na iznos od 89,74 EUR od dospijeća dana 30.04.2015., pa do isplate;

- na iznos od 89,74 EUR od dospijeća dana 31.05.2015., pa do isplate;

- na iznos od 89,74 EUR od dospijeća dana 30.06.2015., pa do isplate;

- na iznos od 89,74 EUR od dospijeća dana 31.07.2015., pa do isplate;

- na iznos od 89,74 EUR od dospijeća dana 31.08.2015., pa do isplate;

- na iznos od 89,74 EUR od dospijeća dana 30.09.2015., pa do isplate;

sve u roku od 15 dana od donošenja presude pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB: 53056966535 iz Zagreba, Petrinjska 59, da tužitelju MD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime više obračunate nedospjele glavnice kredita, utvrđene na dan konverzije 30.09.2015. godine, umjesto realno dužne tražbine tuženika, iznos razlike u visini od ukupno 2.524,77 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3.6.2019. godine do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB: 53056966535 iz Zagreba, Petrinjska 59, da tužitelju MD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.132,72 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, obračunate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi ističe ništetnost ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti, propisane odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 1. ožujka 2005., a solemniziran kog javnog bilježnika 3. ožujka 2005., kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 83.000,00 CHF, pod uvjetima i rokovima utvrđenim predmetnim ugovorom. U tužbi ističe ništetnost ugovornih odredbi (čl. 2.) kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,95% godišnje te koja će se mijenjati sukladno važećim odlukama tuženika neovisno o ugovornoj volji i interesima tužitelja. Tužitelj tvrdi da ugovorne strane nisu posebno i pojedinačno pregovarali o uvjetima i okolnostima koje mogu utjecati na promjenu kamatne stope te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu tužitelj se poziva na presudu Trovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a kojima da je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe jer da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka sa korisnicima kredita kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 46., 50., 269. i 272. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. g. te na sudsku praksu, odluke VSRH, sudsku prasku EU. Tužitelj u tužbi ističe i ništetnost ugovornih odredbi (čl. 1.) koje se odnose na CHF valutnu klauzulu budući da je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja, za namjenu – stambeni kredit, za kupnju bez počeka. Ugovorom da je određen rok isplate u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od po 482,79 CHF po srednjem tečaju tužene banke na dan dospijeća. Dalje ističe da je isplata kredita izvršena 31.03.2005. prema tečajnoj listi tužene banke 1,00 CHF = 4,794 HRK, a na dan 30.09.2015. da je dosegao odnos 1,00 CHF = 6,98 HRK. U odnosu na ništetnost odredbe kojom je propisana CHF valutna klauzula tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a kojima da je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlaci valutna klauzula kojom je glavnica kredita vezana za valutu CHF. Nadalje ističe da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK), 20. veljače 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa valutnom klauzulom u EUR. Tim Dodatkom da je na dan 30. rujna 2015. utvrđena preostala nedospjela glavnica kredita u iznosu od 59.511,83 CHF, odnosno da nedospjeli dug u EUR na isti dan iznosi 40.243,33 eura koji se tužitelj obvezao podmiriti u preostala 174 mjesečna anuiteta od po 330,86 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan dospijeća. Dalje tvrdi da predmetnom konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. U tom pogledu poziva se na presuda suda EU, na pravno shvaćanje VSRH u odluci Rev-2868/2018 od 12.02.2019., na odredbe čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a te 323. ZOO-a. Nadalje, ističe da je sa tuženikom sklopio i Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu 26. rujna 2018. kojim je konačno definirana obveza tužitelja prema tuženiku, u visini nepodmirene glavnice kredita, ukupno 34.402,46 eura na dan 26. rujna 2018. U tužbi je predložio da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju na ime više obračunate kamate glede ugovorene, iznos od 15.000,00 HRK sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, zatim iznos od 50.000,00 HRK na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF. Zatim traži izmjenu odredbe čl. 1. st. 4. Dodatka ugovora o kreditu od 26. rujna 2018. te izmjenu Dodatka br. 1 Ugovoru od 26. rujna 2018. te izradu i dostavu novog plana otplate, sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane. Tuženik osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Nesporno da je postojanje ugovornog odnosa između stranaka temeljem Ugovora o kreditu br. 128-50-2686371, Dodatka broj KONV-01/2016 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR i Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu br. 128-50-2686371 od 26. rujna 2018. godine kojim je ugovorena fiksna kamatna stopa. Ističe da tužitelj tvrdi da su nepoštene i ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje da je Trgovački sud u Zagrebu presudom posl. br. P – 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da predstavljaju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž

– 7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Ali tuženik naglašava da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Tuženik ukazuje na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje sud navodi: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Tuženik tvrdi da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Dalje navodi, imajući na umu odredbe čl. 81. – 85. ZZP/03 u svrhu razmatranja poštenosti spornih odredaba ugovora, prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva. Iz citiranih odredbi notorno proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 83.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj dio kredita vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF, a preostali dio u jednom anuitetu zadnjeg mjeseca ugovorenog roka otplate također u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužitelju je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Tužitelju je svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, kako je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga. Međutim, tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano je: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li tužitelju predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača. Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za nacionalne sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno, mogla je i bila je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koja za nju mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Dalje ističe da je tužitelj imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Kod tuženika je uvijek moguće pojedinačno pregovaranje o valutnoj klauzuli budući tuženik nudi više opcija, a zatim klijent, ovisno o svojoj kreditnoj sposobnosti biraju jednu od ponuđenih opcija. Tužitelj je odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena. Tužitelj je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bio dužan vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Tuženik ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naime, nalazi se u članku 2. (drugom) Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora).“

1. Odredba je gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora)

2. Ugovor je solemniziran i sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, obrazložen je tužitelju

3. Tuženik je tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Čak niti u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope.

Odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužitelj je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu, a tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bio suglasan. Tuženik je mijenjao kamatne stope pošteno i samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tužitelj je potpisom Ugovora o kreditu prihvatio primjenu predmetnih Općih uvjeta, a u kojima su dakle utvrđeni egzaktni parametri o kojima ovisi promjena kamatnih stopa. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno su razrađeni i u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo je temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjene kamatnih stopa.

Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF, a sukladno uputi Hrvatske narodne banke, bili su kretanje: a) 6-mjesečnog LIBOR.a za CHF

b) Trošak regulatora (obvezna pričuva banaka koja se mora održavati na računu HNB-a po propisanoj naknadi i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima)

c) CDS – premija rizika za Republiku Hrvatsku

Da su navedeni parametri predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope potvrđeno je i samim Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je u čl. 11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.“ Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi (kao u ostalom nijedan zakon koji bi nalagao utvrđivanje egzaktnih kriterija za promjenu kamatne stope što dodatno ukazuje na savjesnost i poštenost tuženika), on potvrđuje da je postupanje tuženika bilo zakonito i pošteno.

Promjene tih parametara uzrokuju promjene kamatne stope time da je potrebno naglasiti da su troškovi financiranja u vrijeme otplate kredita porasli znatno više nego što je tuženik povećao kamatnu stopu tužitelju, odnosno na svoju štetu, povećao ju je manje nego što je po tim parametrima trebao. Bitno je naglasiti da se jednaka kamatna stopa onoj promijenjenoj, primjenjivala na nove ugovore o kreditu, a iz čega proizlazi da se kamatna stopa pošteno mijenjala jer banka kamatu na nove kredite mora postavljati sukladno tržišnim uvjetima. U protivnom ne bi mogla zadovoljiti uvjete na tržištu. Znači, kamatna stopa po kreditima u tijeku bila je usklađivana sa kamatnom stopom koju banka u tom trenutku nudi na tržištu, a takva se kamatna stopa formulirala sukladno naprijed izloženoj formuli. Odredbom članka 83 ZZP/03 propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Tvrdi da je tužitelju bila sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Dalje ističe da je tužitelj imao utjecaja na sadržaj predmetnog ugovora pa tako i o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli te da su stranke o tome pregovarale. A valutna klauzula da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Valutna klauzula da je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi također ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva i nju da nije dopušteno ocjenjivati kao nepoštenu, a teret dokaza da je na tužitelju. Tuženik da je u spornom razdoblju unatoč što Zakon o potrošačkom kreditiranju nije bio na snazi, da je mijenjao kamatnu stopu sukladno promjenama predmetnih tržišnih parametara, pa je tako 1. siječnja 2014. bila smanjena kamatna stopa i iznosila 3,23%. Tuženik osporava pravo tužitelja na potraživanje bilo kakve isplate budući da su stranke sklopile dodataka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija. Konverzijom kredita da je prestala novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u visini od 14.189,88 eura te da je utvrđena preplata u iznosu od 71,40 kn. sve uplate za potrebe konverzije da su preračunate u protuvrijednost EUR. Naglašava da tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora jer da mu to pravo ne proističe niti iz presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Konverzijom da su ugovorne strane trajno, konačno, jasno, transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru. Osporava i pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata. Ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. U odnosu na toč. III i IV tužbenog zahtjeva kojim traži izmjenu Dodatka ugovora o kreditu te dostavu novog plana otplate ističe da su takvi zahtjevi neosnovani, čak i apsurdni, te se poziva na Rješenje VSRH posl. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. u kojem je zauzet obvezujući pravni stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i da je valjan.

3. Podneskom od 5. siječnja 2023. tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu glede primjene presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., smatra neosnovanim prigovor zastare, prigovor o nedostatku pravnog interesa tužitelja za isplatu kao i o tijeku zateznih kamata. U tom smislu poziva se na sudsku praksu kako domaćih sudova tako i na odluke Europskog suda.

4. Tuženik se podneskom od 2. lipnja 2023. poziva također na više presuda Županijskih sudova RH koje imaju tumačenje u prilog tuženiku, kao i na odluku Europskog suda te odredbe Direktive 93/13.

5. Budući da je u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 6. prosinca 2024., prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, predložio da sud donese presudu u sadržaju kako je to opisano u toč. I, II, III i IV izreke ove presude.

6. Tuženik se podneskom od 31. siječnja 2025. očitovao na podnesak tužitelja od 6. prosinca 2024. navodeći da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev u toč. I i II jer da je u toč. I smanjio tužbeni zahtjev za 745,38 eura, a u toč. II za iznos od 1.278,46 eura, dok je u cijelosti povukao tužbeni zahtjev u toč. III i IV ranije postavljenog u tužbi. Tuženik je pristao na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva u toč. I i II kao i na povlačenje u cijelosti u toč. III i IV, sve uz naknadu troška. Protivi se preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja od 6. prosinca 2024. u toč. III tog podneska te je istakao prigovor zastare potraživanja u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

7. U postupku je rješenjem P-1885/2019-6 od 20. srpnja 2021. određen prekid postupka do donošenja odluke suda EU o tumačenju Direktive 93/13 po zahtjevu za prethodnu odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu predmetu C-567/20 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi za prekid postupka.

8. Rješenjem P-1885/2019-7 od 30. lipnja 2022. nastavljen je postupak budući da je 5. svibnja 2022. donesena presuda suda EU u predmetu C-567/20.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (14-18), otplatni plan (19-35), prijepis knjigovodstvene kartice (36-43), arhivu tečajne liste (44-45), Dodatak ugovoru o kreditu od 20.02.2016. (46-49), otplatni plan (50-56), Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu od 26.09.2018. (57), dopis (58), otplatni plan (59-61), pregled izvršenih uplata (62-64), dopis (85), izjava o prihvatu izračuna konverzije (86-87), dopis (88-91), otplatni plan (92-131), provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka (675-702), pročitano je očitovanje vještaka na primjedbe tuženika (727-728), saslušan je svjedok ŠD i tužitelj kao parnična stranka.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan. Dakle, jedini i konačno postavljen tužbeni zahtjev koji je i prihvaćen ovom presudom je tužbeni zahtjev tužitelja od 16. prosinca 2024., budući da je tužitelj istog mogao ispravno urediti tek po provedenom financijskom vještačenju.

11. Uvidom u Ugovorom o kreditu od 01. ožujka 2005. utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita, PD kao solidarni jamac i TD, kao založni dužnik i tuženik kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 83.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Prema članku 6. Ugovora o kreditu isti je odobren kao stambeni kredit za kupnju bez počeka. Prema članku 4., na rok otplate od 300 mjeseci, te da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti. Iznos anuiteta je 482,79 CHF. Člankom 9. ugovorena je promjena valutne klauzule sukladno odluci o visini naknada za usluge kreditora. Također je ugovoreno da tijekom redovne otplate kredita na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugorovu, se može izvršiti konverzija obveze korisnika kredita po tom ugovoru izražen u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije. Člankom 2. ugovorena je kamatna stopa, na dan sklapanja ugovora redovna kamata iznosila je 4,95%, ali ugovorena je promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu od 20. veljače 2016. utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita, PD kao jamac s jedne strane te tuženik kao kreditor. Tim Dodatkom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, i u pogledu kamatne stope. Člankom 3. Dodatka ugovoreno je da na dan 30.09.2015. dospjelo dugovanje iznosi 38,68 HRK, i to glavnica, da preostala neotplaćena glavnica iznosi 59.511,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, da je broj preostalih anuiteta prema otplatnom planu 174 te da tekuće referentno razdoblje prema osnovnom ugovoru ističe dana 31.03.2016. Člankom 4. Dodatka ugovoreno je da je temeljem izračuna konverzije kojeg je kreditor sačinio sukladno odredbama čl. 19. c Zakona, a korisnik kredita prihvatio, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 53.538,03 EUR,. a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. prije provedbe konverzije iznosi 54.433,21 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Ukupno utvrđen iznos anuiteta prema EUR otplatnom planu do 30.09.2015. iznosi 44.368,67 EUR. Ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR do 30.09.2015. iznosi 44.378,02 EUR, da tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 9,35 eura, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30.09.2015. iznosi 71,40 eur. Preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30.09.2015. iznosila bi 40.243,33 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. A člankom 5. razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije kredita i preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 14.189,88 eur. Člankom 9. ugovorena je otplata u preostalih 174 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR, mjesečni anuitet iznosi 330,86 eura. Člankom 6. utvrđena je redovna kamata u visini od 5,25 % godišnje fiksna na iznos preostale neotplaćene glavnice.

13. Uvidom u Dodatak br. 1 Ugovora od 26.09.2018. utvrđeno je da su istog sklopili tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, da tražbina kreditora po osnovnom ugovoru o kreditu i Dodatku ugovora o kreditu od 20.02.2016. na dan 26.09.2018. na ime nedospjele glavnice iznosi 34.402,46 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, da tim dodatkom ugovorne strane suglasno mijenjaju kamatnu stopu tako da stopa fiksne kamate iznosi 3,80% godišnje.

14. Svjedokinja ĐD iskazala je: " Tužitelja osobno ne poznajem, mogu općenito reći vezano za sklapanje kredita u švicarskim francima, odnosno što je to bilo u ponudi 2005. godine. Nudili su se krediti u CHF i u eurima, a klijenti su sami mogli birati za koju valutu će se odlučiti. Većina se odlučila za CHF jer je kamatna stopa bila dosta manja. U odnosu na konverziju kredita na euro svaki klijent je bio obaviješten te su mogli birati hoće li fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu. U vrijeme zaključenja ugovora u CHF klijenti nisu mogli birati kamatnu stopu odnosno da ista bude fiksna, svi krediti su bili sa promjenjivom kamatnom stopom. Mi smo od glavnog ureda u Zagrebu uvijek imali edukaciju za svaki novi proizvod, ugovori o kreditu u eurima su bili konstantni, a kada je došao kredit u CHF imali smo dodatne edukacije, mada se nisu puno razlikovali niti ostali uvjeti od onih za kredite u eurima. Pitanja punomoćnika tuženika – odgovori: Mi smo davali upute službenicima vezano za objašnjavanje klijentima o promjenjivosti kamatne stope jer čim je ona promjenjiva znači da podliježe promjenama, može se povećavati. Isto tako, kada kredit nije u domicilnoj valuti znači da je i valuta podložna promjenama. Jedno razdoblje je bio i manji tečaj od početno ugovorenog. Nisu dane upute osobnim bankarima da obavještavaju klijente o svim čimbenicima koji utječu na promjenu kamatne stope jer mi to nismo ni znali. Banka nije mogla znati da će tečaj švicarskog franka porasti u tolikoj mjeri. Pitanja punomoćnice tužitelja – odgovori: Razlika kamatne stope između kredita u eurima i kredita u CHF bila je više od 2 %. Ukoliko bi klijent odlučio konvertirati kredit sukladno ugovoru o kreditu, a prije zakonske konverzije, u tom slučaju primjenjivala bi se kamata na euro.

14.1. Iz iskaza svjedokinje, u bitnome proizlazi da tuženik putem osobnih bankara nije dao potpune informacije potrošaču, korisniku kredita, tj. tužitelju o svim čimbenicima koji utječu na promjenu kamatne stope jer ni sami osobni bankari nisu to znali. A također da klijenti u vrijeme zaključenja ugovora u CHF nisu imali mogućnost pregovarati o kamatnoj stopi.

15. Tužitelj je iskazao: "Kredit sam podigao 15.03.2005. kod tuženika, čak sam i promijenio banku i došao kod tuženika jer su tu imali povoljnije uvjete, a zbog firme u kojoj sam prije radio. Ja sam inzistirao na kreditu u eurima, a moja osobna bankarica mi je rekla kako ne mogu podići taj kredit zbog mojeg iznosa plaće, ali da mi mogu ponuditi kredit u švicarskom franku. Rekli su mi da je to stabilna valuta, da se nije mijenjala više od deset godina, da je to idealan kredit za mladi bračni par, i ja sam se na to odlučio. Ja sam kredit podignuo za rješavanje stambenog pitanja. Ja u tom stanu i danas živim, ne služi mi za obavljanje nikakve djelatnosti. S obzirom na moju tadašnju financijsku pismenost takav ugovor s tim uvjetima činio mi se povoljan i ja sam na to pristao, u banci mi je rečeno da promjenjiva kamatna stopa služi čisto da se banka zaštiti, a negdje 2008. počela mi je rasti rata kredita za više od jednu trećinu. Ponekad je banka slala obavijesti o promjeni kamatne stope. Čak sam i ja pisao banci kako bi se to umanjilo. Ja sam uredno plaćao sve rate kredita, ja i supruga radili smo po dva posla. Želio bih naglasiti da živim u manjem mjestu i da svi mi koji živimo u takvim mjestima poznajemo bolje naše osobne bankare i imamo više povjerenja u njih. Zaključio sam konverziju, rata mi se nešto smanjila, ali izračun je bio kao da smo na nuli. Kredit se i dalje plaća, refinanciran je 2020. uz povoljniju kamatu. Ja nikad ne bih uzeo kredit da sam znao da mi rata može narasti na koliko je narasla."

15.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio u potpunosti informiran o odredbama koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao ni u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu te da nije imao mogućnosti utjecati na tako ugovorene odredbe. Nadalje, proizlazi da je tužitelj imao status potrošača.

16. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka i tužitelja. Iz iskaza sud je utvrdio da je tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao status potrošača, da je predmetni kredit bio stambeni kredit, te konačno da nije bio u potpunosti informiran o svim rizicima i posljedicama koje mogu nastati sklapanjem predmetnog Ugovora, a koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

17. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

18. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, dana 01.03.2005. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 83.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za kupnju bez počeka, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovorena kamatna stopa 4,95 % godišnje, promjenjiva, sukladno odluci o kamatnim stopama banke

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 300 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 20.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, a 26.09.2018. Dodatak br. 1 kojim su izmijenjene kamate stope,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 15.03.2005. do 31.10.2007. 4,95%, od 01.11.2007. do 31.05.2008. 5,45%, od 01.06.2008. do 31.07.2010. 5,95%, od 01.08.2010. do 31.05.2011. 5,00%, od 01.06.2011. do 31.12.2013. 4,75%, od 01.01.2014. 3,23%.

19. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenim ugovornim odredbama, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

20. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kao prethodno pitanje odlučiti o tome da li su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 01. ožujka 2005. i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke - tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Osnovni zahtjev je isplata preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i zbog ništetnih odredbe o valuti otplate anuiteta (CHF). Predmet raspravljanja je i prigovor tuženika radi zastare i prigovor radi nedostatka pravnog interesa.

21. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Presude Visokog trgovačkog suda RH godine posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Presudu Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, te na odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na kamatnu stopu i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na pojedinačno pregovaranje, načelo savjesnosti i poštenja, značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te odredbu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku i dr.

22. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH, odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III 2603/15, U- III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl. br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl. br. Rev 2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. A Vrhovni sud RH ima i zakonsku i ustavnu zadaću da osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava RH), te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

23. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

24. Također, i odredba članka 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

25. Kako je odredbama predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

26. U ukupnosti provedenih dokaza sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10). Tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na drugačiji sadržaj odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

27. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne, zato ne postoji potreba ponovnog ispitivanja pravilnosti i zakonitosti donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

28. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju (od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), (a koja povreda traje i dalje), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 1. ožujka 2005., dakle, unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

29. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

31. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovore s promjenjivom kamatnom stopom jednostranom odlukom banke, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

32. Dakle, glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule (kako je već ranije obrazloženo) vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra AD i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

33. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 DD i ED od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

34. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo (kao prethodno pitanje) na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu UD protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

35. Sud je stava da potrošač koji je sklopio Dodatak o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog Dodatka ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju kada postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Dodatkom. Odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

36. Sklapanjem Dodatka ugovoru utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

37. Nadalje, navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu Aneksa o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su, i tužitelj, doslovno spašavali svoju egzistenciju.

38. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio Dodatak o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog Aneksa ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

39. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

40. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

41. Tužitelj ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, te ima svojstvo potrošača.

42. Za potrebe odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku MARIMAR-FIN d.o.o., vlasnice VDŽ, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i bankarstvo. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 23. srpnja 2024. godine, koji je analizirao svu potrebnu dokumentaciju (ugovor o kreditu, Dodatak ugovoru o kreditu, otplatni planovi, knjigovodstvena kartica banke i dr.) utvrđeno je da:

- preplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je tužitelj platio u odnosu na anuitet koji je trebao platiti, kada je isti izračunat primjenom početno ugovorene kamatne stope za razdoblje do 30. rujna 2015. godine ukupno iznose *1.245,56 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4

- preplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je tužitelj platio u odnosu na anuitet koji je trebao platiti, kada je isti izračunat primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita za razdoblje do 30. rujna 2015. godine, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *5.357,68 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5

- razlika između glavnica nakon konverzije 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi *2.524,77 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita. Međutim, vještak ističe da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužitelja nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga:

- utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža.

- dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana, koja je iznosila 59.511,83 CHF i nedospjele glavnice konvertiranog kredita.

- u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *2.746,66 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji

- prilikom izračuna konverzije uzete su u obzir sve kunske uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po njemu do 30.09.2015. godine, te je tuženik u obračunu konverzije utvrdio preplatu u iznosu od *9,48 EUR. Dakle, tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti.

43. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 6.12.2024. uredio tužbeni zahtjev sukladno istom.

44. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da osporava izračun vještaka kojim vještak navodi da su u obračunu konverzije tužiteljeve realizirane uplate premašile iznos dostatan za namirenje obveza po simuliranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR pa da je stoga tuženik u konverziji na dan 30.09.2015. utvrdio preplatu u iznosu od 9,48 eura koja je korištena za namirenje do 50% dospjevajućih anuiteta konvertiranog kredita nakon sklapanja dodatka ugovoru kojim je regulirana konverzija i proveden konverzije u poslovnim knjigama tuženika. Smatra da je vještaku postavljen zadatak kojim se ignorira činjenica da je predmetni kredit konvertiran u skladu sa zakonskim odredbama i vještak da nije utvrdio iznose anuiteta koje je tužitelj platio zbog smanjenja kamatne stope i tečaja CHF. Tuženik smatra da ne postoji nikakva preplata s osnove promjene tečaja i povećanja kamatne stope jer da je ta navodna preplata i dalje samo uplata i uračunata za podmirenje kredita u EUR. Konačno da u mišljenju vještaka nedostaje utvrđenje negativnih razlika zbog smanjenja kamatne stope i tečaja CHF.

45. Tuženik se podneskom od 31.01.2025. očitovao na podnesak tužitelja kojim je uredio tužbeni zahtjev te je naveo da je suglasan sa djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva glede toč. I i II kao i u cijelosti povlačenja toč. III i IV, ali da potražuje trošak, a da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 06.12.2024. u toč. III.

46. Vještak se podneskom od 10. kolovoza 2025. očitovao na primjedbe i prigovor tuženika navodeći kako je neosnovana primjedba tuženika budući da je tuženik u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 58-64 i 80-106 spisa) utvrdio preplatu u konverziji od 71,40 HRK, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije 1,00 EUR = 7,453 HRK iznos 9,48 eur. I na primjedbu da vještak nije utvrdio iznose anuiteta koje je tužitelj manje platio zbog smanjenja kamatne stope i tečaja, vještak ističe da je ista neosnovana jer da je proveo vještačenje sukladno danoj mu zadaći. A glede primjedbe tuženika da vještak nije ovlašten utvrđivati je li ili nije tužitelju izvršena restitucija, vještak ističe da s financijskog aspekta je on dao nalaz i mišljenje.

47. Tužitelj nije imao primjedbe na pisano očitovanje vještaka, a tuženik, unatoč pozivu da se očituje te izjasni o potrebi pozivanja vještaka na usmeno iznošenje nalaza i mišljenja te saslušanja, na isto se nije očitovao.

48. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao i pisano očitovanje na prigovore i primjedbe tuženika, jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo, razumljiv, potpun, objektivan i obrazložen, izrađen u skladu s pravilima struke, zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva.

49. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da tuženik je dužan isplatiti tužitelju na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu, u iznosu od ukupno 1.245,56 eura, a koji iznos je pojedinačno mjesečno preciziran u toč. I izreke ove presude. Također je utvrđeno da je tuženik dužan tužitelju isplatiti na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF ukupan iznos od 5.357,68 eura i to pojedinačno po mjesecima kako je opisano u toč. II izreke presude. A financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime više obračunate nedospjele glavnice kredita, utvrđene na dan konverzije 30.09.2015., iznos razlike u visini od 2.524,77 eura.

50. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja preciziran nakon provedenog vještačenja, podneskom od 06.12.2024. jer se isti odnosi na sadržaj tužbe i tako preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelj ne potražuje ništa izvan onoga što je bio predmet raspravljanja u ovom postupku, a tužitelj kao laik, ne vičan financijskoj struci, bez provedenog financijskog vještačenja nije mogao precizno postaviti prvotni tužbeni zahtjev. U tom smislu sud smatra da nije ni došlo do preinake tužbe u onom smislu da sud istu ne može prihvatiti zbog protivljenja tuženika. Naime, sud je prihvatio preinaku tužbe, tužbenog zahtjeva od 06.12.2024. pozivom na zaključak VSRH od 26.11.2021. u kojem se navodi "u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem". Tužitelj preinakom nije tražio ništa dodatno, po nekoj drugoj pravnoj osnovi, osim po osnovi okolnosti iz tužbe. Zato je sud prihvatio preinaku jer smatra da za preinaku u ovoj pravnoj stvari nije potreban pristanak tuženika.

51. Predmet dokazivanja u parničnom postupku su navodi – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera tvrdnje stranke o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Zato se dokaz ne može predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Zato nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom glede činjenica koje će se dokazom utvrditi. Predmet ovog postupka je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, a tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev po kojem bi se moglo raspravljati i odlučivati o tzv. negativnim razlikama nastalim prilikom otplate kredita.

52. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a postoji obveza tuženika na vraćanje tužitelju iznosa kojeg je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanje tečaja švicarskog franka.

53. Tuženik, je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a /91, obvezan tužitelju isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

54. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je, u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti, dužan vratiti tužitelju iznose koje je platio zbog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope, tj. iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja.

55. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,95 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa te kamatne stope od 4,95 %, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

56. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća i valutnoj klauzuli tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

57. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

58. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem Dodatka, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu 1. ožujka 2005.

59. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnio 11. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 11. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

60. U konkretnoj pravnoj stvari do tuženičinog stjecanja došlo je na temelju po njoj sastavljenih, nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, prema čl. 1115. ZOO-a, dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu financijskog vještaka.

61. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Uspjeh odnosno omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku i u pogledu osnove i u pogledu visine. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe, podnesaka od 05.01.2023., 06.12.2024., za zastupanje na ročištima 25.03.2024., 06.05.2024. i 04.05.2026. za svaku radnju po 200,00 eura plus PDV u iznosu od 300,00 eura, trošak vještačenja 500,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 132,72 eura, a što ukupno iznosi 2.132,72 eura. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 8., 9., 46, 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi. Tuženik nije uspio u ovom postupku, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnog troška.

62. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 28. svibnja 2026.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika