Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-292/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužiteljice ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv prvotuženika EC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Sandri Dkaralić, odvjetnici u Vukovaru i drugotuženika KC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Grubeši, odvjetniku u Osijeku, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice, te punomoćnika prvotuženika i drugotuženika, 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice ĐC koji glasi:

"I/ Utvrđuje se da je tužiteljica ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], temeljem Ugovora o kupoprodaji sastavljenog dana 21. ožujka 2025.g., ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Mutavdžić iz Đakova pod brojem OV-2728/2025, stekla pravo vlasništva na nekretninama upisanim kod Zemljišnoknjižnog odjela Đakovo u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] oranica Jasenjača površine 28282 m2, kč. br. [katastarska čestica] oranica Jasenjača površine 15227 m2 i kč.br.

989 oranica Jasenjača površine 9442 m2.

II/ Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Đakovo izvršiti upis brisanja uknjižbe prava vlasništva za korist II. tuženika OC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] na nekretninama upisanim kod Zemljišnoknjižnog odjela Đakovo u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] oranica Jasenjača površine 28282 m2, kč. br. [katastarska čestica] oranica Jasenjača površine 15227 m2 i kč. br. [katastarska čestica] oranica Jasenjača površine 9442 m2, te se nalaže istovremeni upis prava vlasništva za korist tužiteljice ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na navedenim nekretninama u cijelosti."

II. Poništava se u cijelosti Ugovor o kupoprodaji sklopljen dana 21. ožujka 2025.g. između tužiteljice ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i I. tuženika LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], a ovjeren po javnom bilježniku Mariji Mutavdžić iz Đakova pod brojem OV-2728/2025.

III. Nalaže se I. tuženiku EC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti tužiteljici ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 30.000,00 EUR (tridesettisuća eura) zajedno sa zateznom kamatom počev od 11. rujna 2025.g. pa do isplate po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na isplatu odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužiteljici ĐC, drugotuženiku KC na ime troškova parničnog postupka isplatiti iznos od 3.125,00 EUR (tritisućestodvadesetpet eura) u roku od 15 dana, dok se zahtjev drugotuženika KC radi isplate parničnih troškova u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

V. Nalaže se prvotuženiku EC, tužiteljici ĐC na ime troškova parničnog postupka isplatiti iznos od 1.076,53 EUR (tisućusedamdesetšest eura i pedesettri centa) zajedno sa zateznim kamatama koje na takav iznos teku od dana donošenja ove presude 28. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice radi isplate parničnih troškova u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. rujna 2025. protiv tuženika podnijela tužbu u kojoj navodi da je 12. kolovoza 2022. godine u svojstvu kupca s I.tuženikom u svojstvu prodavatelja sklopila predugovor o kupoprodaji nekretnina upisanih kod ZK odjela Đakovo u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] oranica Jasenjača površine 28282 m2, kč. br. [katastarska čestica] oranica Jasenjača površine 15227 m2 i kč. br. [katastarska čestica] oranica Jasenjača površine 9442 m2. Tim predugovorom tužiteljica i I.tuženik su u članku III. ugovorili ukupnu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 80.000,00 eura, a u članku IV. su samo formalno ugovorili da kupac isplaćuje prodavatelju kaparu u iznosu 15.000,00 eura, a ostatak iznosa od 65.000,00 eura do kraja 2022. godine kada se bude zaključio glavni ugovor o kupoprodaji. Nadalje, ističe da su isti dan sklopili gotovo identičan predugovor o kupoprodaji istih nekretnina, samo su u članku III. naveli iznos kupoprodajne cijene u iznosu od 30.000,00 eura, potpisali su isti i ovjerili potpise kod javnog bilježnika Marije Mutavdžić iz Đakova pod brojem OV-7048/2022, iako je stvarno ugovorena kupoprodajna cijena ugovorena u iznosu od 80.000,00 eura, a sve kako bi se izbjeglo plaćanje poreza na promet od 3% na iznos stvarno ugovorene cijene od 80.000,00 eura. Dalje navodi da su 21. ožujka 2025.g. tužiteljica i I.tuženik sklopili ugovor o kupoprodaji istih nekretnina te u članku II. ugovora navode kupoprodajnu cijenu od 30.000,00 eura, iako je stvarno ugovorena kupoprodajna cijena bila 80.000,00 eura, a sve sukladno njihovom međusobnom dogovoru. Sukladno dogovoru tužiteljice i I.tuženika plaćanje kupoprodajne cijene od strane tužiteljice se vršilo u obrocima I. tuženiku u gotovini na ruke, sve kako je on zahtijevao, te mu je do dana sklapanja ovog ugovora o kupoprodaji već bila isplatila iznos od 80.000,00 te je I.tuženik u skladu s tim u ugovoru dao tabularnu izjavu o upisu prava vlasništva na tužiteljicu. No, I. tuženik je inzistirao na tome da se upis prava vlasništva može izvršiti tek 01. kolovoza 2025.g., navodeći neke svoje osobne razloge, posebice jer „ne želi da mu žena još sazna za to da je prodao zemlju“. Tužiteljica i I.tuženik su brat i sestra te je stoga tužiteljica pristala na ovakav način plaćanja i na ovakve uvjete ugovora, jer je sve rađeno po dogovoru s bratom misleći da kasnije neće biti problema prilikom sklapanja uknjižbe prava vlasništva na tim nekretninama za korist tužiteljice. Tužiteljica ističe i da naknadno 24. srpnja 2025.g. I. tuženik s II.tuženikom KC sklapa ugovor o kupoprodaji tih istih nekretnina, znajući da je već prethodno te iste nekretnine prodao tužiteljici, nakon čega se II.tuženik odmah uknjižava kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Smatra da je na ovaj način I.tuženik postupio prijevarno prema tužiteljici, jer je bez njenog znanja gotovo tjedan dana prije nego se ista imala mogućnost uknjižiti kao vlasnik sklopio novi ugovor o kupoprodaji s II.tuženikom, koji je inače sin tužiteljičinog nećaka, samo da onemogući tužiteljicu da se upiše kao vlasnik. Tužiteljica ističe da je i sam II.tuženik imao saznanja da su predmetne nekretnine već prodane tužiteljici i da je kupoprodajna cijena za njih u cijelosti isplaćena. II. tuženik ima otprilike 20 godina te o njegovi roditelji oduvijek znaju da je tužiteljica u posjedu predmetnih nekretnina te je bila u posjedu predmetnih nekretnina i u trenutku kupoprodaje između KC i EC, te je čak i dan danas u posjedu nekretnina. Štoviše, otac II. tuženika ŠC je i sam izjavio tužiteljici jednom prilikom, nakon što je tužiteljica sklopila ugovor o kupoprodaji s I.tuženikom, da je čuo „da je kupila zemlju od EC i da ju je preskupo platila zemlju“. Slijedom navedenog, tužiteljica na temelju čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi da je ona stekla pravo vlasništva predmetnih nekretnina i naložiti zemljišnoknjižnom odjelu izvršiti brisanje uknjižbe prava vlasništva za korist drugotuženika na predmetnim nekretninama. Podredno, tužiteljica postavlja i eventualni tužbeni zahtjev kojim predlaže sudu zbog prijevarnog ponašanja prvotuženika poništiti ugovor o kupoprodaji od 21. ožujka 2025. i naložiti prvotuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 80.000,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 21. ožujka 2025.

2. Drugotuženik KC je 15. listopada 2025. podnio odgovor na tužbu u kojemu je naveo da se protivi tužbi u cijelosti kao neosnovanoj. Navodi da I tuženik nikada nije tužiteljici predao predmetne nekretnine u vlasnički posjed, za razliku od II tuženika kojem je prema čl.4. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od dana 24.07.2025. godine predana nekretnina u vlasnički posjed odmah po skidanju usjeva. Nadalje, a u svezi zakupnog odnosa tužiteljice i I tuženika valja reći da je sukladno čl.III. Ugovora o zakupu od 06.06.2024.g., zakup prestao dana 06.06.2025.g. iz čega proizlazi da tužiteljica u vrijeme sklapanja pobijanog kupoprodajnog ugovora (24.7.'25.) nije niti bila u zakupnom odnosu, odnosno nije bila niti po tom osnovu u posjedu. II tuženik stoga osporava da bi tužiteljica bila u posjedu u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji. S druge strane, kada tužiteljica tvrdi da je bila u posjedu predmetne nekretnine temeljem ugovora o zakupu, tada to isključuje mogućnost postojanja vlasničkog posjeda, jer nije moguća istovremena egzistencija vlasničkog i zakupničkog posjeda. To dalje znači da I tuženik nikada nije predao tužiteljici nekretninu u samostalni vlasnički posjed(priznata činjenica) pa stoga nema niti govora o tome da bi II tuženik znao ili mogao znati da je tužiteljica već ranije kupila predmetnu nekretninu. Zakupnički posjed nije isto što i vlasnički posjed pa ako je i tužiteljica posjedovala predmetnu nekretninu (a očito nije), to je mogla samo kao zakupnik, te stoga ta činjenica ne može ići u prilog prigovoru nesavjesnosti II tuženika. Slijedom navedenog, predložio je tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan.

3. Prvotuženik EC je 23. listopada 2025. također podnio odgovor na tužbu u kojemu je naveo da je tužiteljica u tužbi pogrešno i neistinito navela da je s I. tuženikom postojala kupoprodaja nekretnine po cijeni od 80.000,00 EUR. Jedini valjani predugovor sklopljen između stranaka jest onaj od 12. kolovoza 2022. godine, kojim je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 30.000,00 EUR. Tužiteljica po navedenom predugovoru nije izvršila niti djelomičnu uplatu kupoprodajne cijene, niti je ispunila obveze koje su bile preduvjet za sklapanje glavnog ugovora. Ističe da je I. tuženik 24. srpnja 2025. dostavio tužiteljici pisanu izjavu o raskidu ugovora zbog neispunjenja obveze plaćanja cijene, sukladno članku 368. Zakona o obveznim odnosima. Time je pravni odnos između stranaka prestao prije podnošenja tužbe, pa tužbeni zahtjev u ovom postupku nema nikakvu pravnu osnovu. Budući da tužiteljica nije ispunila svoju obvezu plaćanja cijene, predugovor kao ni kasniji ugovor nisu mogli proizvesti učinke, pa stoga nije ni moglo doći do prijenosa vlasništva na tužiteljicu. I. tuženik je stoga kao zakoniti vlasnik imao pravo nekretninu prodati drugoj osobi – II. tuženiku KC, koji je nekretninu kupio zakonito, u dobroj vjeri I uredno se uknjižio kao vlasnik. Iz svega navedenog proizlazi da su tužbeni navodi u cijelosti neosnovani te da tužiteljica zloupotrebljava institut tužbe radi stjecanja prava koje joj nikada nije pripadalo. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i dosudi I. tuženiku naknadu troškova postupka.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis te je pročitao zemljišnoknjižni izvadak za predmetne nekretnine (str. 6-7 spisa), Predkupoprodajni ugovor (str. 8 spisa), Predkupoprodajni ugovor od 12. kolovoza 2022. (str. 9-10 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 21. ožujka 2025. (str. 11-14 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 24. srpnja 2025. (str. 15-20 spisa), Ugovor o zakupu od 6. lipnja 2024. (str. 21-22 spisa), Obavijest prvotuženika od 24. srpnja 2025. (str. 36 spisa), Kaznena prijava (str. 44-45 spisa), te su saslušani tužiteljica ĐC, tuženici EC i KC, kao i svjedoci ČC, UC, VC, ŠC, MC, NC i AC. Punomoćnik tužiteljice je odustao od dokaznog prijedloga radi pribave podataka od FINA-e o blokadi računa prvotuženika, dok je punomoćnik prvotuženika odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja javnog bilježnika, pa sud navedene dokaze nije izvodio.

5. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

6. Među parničnim strankama nije sporno da su tužiteljica u svojstvu kupca i prvotuženik EC u svojstvu prodavatelja 12. kolovoza 2022. sklopili predugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina u kojemu je kao kupoprodajna cijena naveden iznos od 30.000,00 EUR, no koja kupoprodajna cijena je između istih dogovorena u stvarnom iznosu od 80.000,00 EUR. Nadalje, među parničnim strankama nije sporno niti da je tužiteljica bila posjednik predmetnih nekretnina u svojstvu zakupnika i to na temelju ugovora o zakupu od 6. lipnja 2024. koji zakup je prema predmetnom ugovoru trajao do 6. lipnja 2025., kao što nije sporna činjenica niti da su tužiteljica i prvotuženik EC **.**.2025. sklopili glavni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina u kojemu je ugovoreno da kupoprodajna cijena iznosi 30.000,00 EUR iako je njihovu pravu volju predstavljao iznos od 80.000,00 EUR, u kojemu je ugovoreno da je kupac isplatio prodavatelju iznos od 30.000,00 EUR, te da je prodavatelj dopustio kupcu da stupi u posjed istih od dana 1. kolovoza 2025. i da se upiše kao vlasnik od navedenog datuma, a potpisi na kojem ugovoru su ovjereni od strane javnog bilježnika Marije Mutavdžić iz Đakova 21. ožujka 2025. Također, među parničnim strankama nije sporna niti činjenica da je prvotuženik EC iste nekretnine ugovorom o kupoprodaji od 24. srpnja 2025. prodao drugotuženiku KC koji se na temelju istoga i upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama.

7. Naime, među parničnim strankama je sporno je li prvotuženik EC prije sklapanja kupoprodajnog ugovora s drugotuženikom BC, već prethodno otuđio predmetne nekretnine tužiteljici i predao joj ih u samostalni posjed, pa ako je, je li uslijed toga drugotuženik KC postupio u dobroj vjeri, odnosno je li u trenutku kada je sklopio pravni posao s prvotuženikom znao da je nekretnina već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Također, među parničnim strankama (između tužiteljice i prvotuženika EC) je sporna i činjenica je li tužiteljica prvotuženiku isplatila cjelokupni dogovoreni kupoprodajni iznos od 80.000,00 EUR prije nego je prvotuženik sklopio kupoprodajni ugovor s drugotuženikom, te je li prvotuženik postupao prijevarno prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji s tužiteljicom od 21. ožujka 2025.

8. Iz predkupoprodajnog ugovora od 12. kolovoza 2022. (str. 9-10 spisa) proizlazi da je isti sklopljen radi kupoprodaje predmetnih nekretnina između tužiteljice kao kupca i prvotuženika kao prodavatelja sa ugovorenom kupoprodajnom cijenom od 30.000,00 EUR, da je ugovoreno da je kupac isplatio prodavatelju iznos od 15.000,00 EUR, a da se obvezuje preostali iznos do pune cijene iz ugovora isplatiti do kraja 2022. godine. Utvrđeno je i da su potpisi ugovornih strana ovjereni od strane javnog bilježnika Marije Mutavdžić iz Đakova i to 12. kolovoza 2022.

9. Iz ugovora o kupoprodaji nekretnina od 21. ožujka 2025. (str. 11-14 spisa) proizlazi da je isti sklopljen radi kupoprodaje predmetnih nekretnina između tužiteljice kao kupca i prvotuženika kao prodavatelja sa ugovorenom kupoprodajnom cijenom od 30.000,00 EUR, da je ugovoreno da je kupac isplatio prodavatelju iznos od 30.000,00 EUR, te da je prodavatelj dopustio kupcu da stupi u posjed istih od dana 1. kolovoza 2025. i da se upiše kao vlasnik od navedenog datuma, a potpisi na kojem ugovoru su ovjereni od strane javnog bilježnika Marije Mutavdžić iz Đakova 21. ožujka 2025.

10. Iz ugovora o kupoprodaji nekretnina od 24. srpnja 2025. (str. 15-18 spisa) proizlazi da je isti sklopljen radi kupoprodaje predmetnih nekretnina između drugotuženika kao kupca i prvotuženika kao prodavatelja sa ugovorenom kupoprodajnom cijenom od 25.000,00 EUR, da je prodavatelj dopustio kupcu da preuzme posjed predmetnih nekretnina odmah po skidanju usjeva za agrotehničku godinu 2025., te da se upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama na temelju takvog ugovora.

11. Iz ugovora o zakupu od 6. lipnja 2024. (str. 21-22 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između prvotuženika kao zakupodavatelja i tužiteljice kao zakupnika, a u odnosu na predmetne neketnine, koji zakup počinje teći od 6. lipnja 2024. i traje do 6. lipnja 2025. Potpis zakupodavatelja je ovjeren od strane javnog bilježnika Marije Mutavdžić iz Đakova i to 6. lipnja 2024.

12. Iz obavijesti prvotuženika od 24. srpnja 2025. (str. 36 spisa) proizlazi da je prvotuženik navedenu obavijest naslovio kao "raskid ugovora o kupoprodaji nekretnine od 21. ožujka 2025. OV-2728/2025" i to za primatelja ĐC, odnosno tužiteljicu, no isto tako proizlazi da iz iste obavijesti nije razvidan datum primitka, odnosno da je tužiteljica istu uopće ikada i zaprimila.

13. Iz kaznene prijave (str. 44-45 spisa) proizlazi da je prvotuženik po punomoćniku kao oštećenik, protiv tužiteljice kao osumnjičenice podnio kaznenu prijavu općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku zbog kaznenih djela prijevare, ovjeravanje neistinitog sadržaja i davanja lažnog iskaza.

14. Tužiteljica ĐC saslušana je na ročištu od 18. veljače 2026. te je navela kako su EC i ona kao stvarnu kupoprodajnu cijenu ugovorili iznos od 80.000,00 EUR, a u trenutku kada su sklopili glavni ugovor u ožujku 2025. godine već tada mu je bila isplatila taj cjelokupni iznos. Cjelokupni iznos je EC isplatila na ruke u ratama, tijekom tri godine. Prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora pristala je da joj se dozvoli kao vlasnicom upisati tek 1. kolovoza 2025. i tek tada stupiti u samostalni posjed budući da je vjerovala svome bratu i nije mislila da će ju prevariti. Može reći da je od 2022. godine pa sve do lipnja 2025. godine bila u zakupu predmetnih nekretnina kao zakupnik. 1. kolovoza 2025. je saznala da je EC zapravo prodao KC predmetne nekretnine, a to je saznala budući da se toga dana došla u gruntovnicu upisati kao vlasnica, odnosno došla je kod javnog bilježnika koji je slao zahtjev za upis. Prije **.**.2025. EC ju ni na koji način nije obavijestio da je odustao od ugovora ili da ga raskida. U razdoblju od lipnja 2025. godine, odnosno od kada joj je istekao ugovor o zakupu pa do 1. kolovoza 2025., nije nitko bio u posjedu, odnosno stajao je na nekretninama kukuruz koji je ona posadila. Također, **.**.2025. KC nije stupio u posjed predmetnih nekretnina i na istima se još uvijek nalazio njezin kukuruz. Ona je vjerovala svome bratu i zato nije nikada tražila nikakav pisani trag kada mu je na ruke obročno isplatila 80.000,00 EUR. Kada je plaćala EC u tim trenucima su bili prisutni ČC, UC, NC i njezin muž FC. Navodi da se EC u vremenu od sklapanja kupoprodajnog ugovora nije ni na koji način žalio ili negodovao. KC nikada nije bio prisutan razgovorima nje i EC koji su se ticali kupoprodaje predmetnih nekretnina. Trenutno su u posjedu II-tuženik i njegova obitelj. Prije potpisivanja glavnog ugovora je otac II- tuženika jednom prilikom njezinom sinu rekao da su previše platili zemlju. Navodi da su pri potpisivanju kupoprodajnog ugovora iz ožujka 2025. kod javnog bilježnika bili prisutni ona i EC. Prije potpisa je ugovor pročitala, a ne zna je li razumjela odredbe kupoprodajne cijene. Branku je obročno plaćala iznos od 80.000,00 EUR tijekom tri godine i to na način da mu je nekada davala 5.000,00 EUR, nekada 100,00 EUR itd. Novac je obično predavan u njihovoj kući ili njegovoj i to isključivo njemu. Osobe koje je navela da su bile prisutne tijekom predaje novca, nisu baš uvijek vidjele sam čin predaje. Navodi da nikada ona i njezina obitelj nisu imali spor sa EC. Može reći da iznos od 80.000,00 EUR koji je isplatila EC, nije uvijek istome donosila na ruke, već je nekada znala platiti neke njegove račune kada je on bio u Njemačkoj. Zakupninu je plaćala EC na ruke, pa i pojedine tražbine države koje se odnose na predmetne nekretnine. Navodi da je dogovor nje i EC bio da ona plati pojedine njegove račune i da se to uračuna u kupoprodajnu cijenu. Navodi da isto nije unijela u ugovor jer mu je vjerovala.

15. Drugotuženik KC saslušan je na ročištu od 18. veljače 2026. te je isti naveo da se sjeća da je otprilike nekada u srpnju 2025. sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnina s EC. Tom prilikom mu EC nije uopće spominjao da je sklapao nekakav ugovor o kupoprodaji tih istih nekretnina s nekim drugim, a tada mu ni na neki drugi način nije bilo poznato da je netko drugi već kupio te iste nekretnine. Kada su sklapali predmetni ugovor, odnosno prije toga, njega je EC odveo da mu pokaže predmetne nekretnine, iste mu je pokazao s ceste i on je mislio da on to obrađuje. Može reći da nitko od njegovih ukućana niti nije znao da je kupio predmetne nekretnine, pa i da ih je i uopće imao namjeru kupiti, već su isto saznali kada je već potpisao ugovor pa je došao doma i rekao im isto. On se također bavi obradom zemljišta, a obrađuje i pojedine nekretnine koje se nalaze u neposrednoj blizini čestica koje je kupio od EC. Navodi da je ušao u posjed predmetnih nekretnina u jesen kada je ĐC skinula kukuruz s predmetnih nekretnina. Tužiteljica ga nikada nije tužila radi smetanja posjeda ili predaje nekretnina u posjed. Navodi da je EC već godinama u Republici Hrvatskoj i bavi se poljoprivredom, a u Njemačku odlazi samo povremeno. Kada je kupio predmetne nekretnine nije znao točno gdje je međa. Nije nikada osobno vidio EC da obrađuje tu zemlju budući da on obrađuje svoju zemlju i ima svoga posla. On ima svoj OPG već tri godine, odnosno malo više, ali se bavi poljoprivredom od kada zna za sebe. Kada mu je EC pokazivao predmetne nekretnine prije kupoprodaje, rekao mu je da ĐC na istima ima posađen kukuruz u svrhu zakupa, pa mu je rekao da on može ući u posjed nakon što ona isti skine. Nije pitao EC ima li ĐC namjeru iste kupiti. Prilikom ulaska u posjed u jesen 2025. godine ĐC mu je osporavala ulazak u isti i tada je bila prisutna policija.

16. Svjedok ČC saslušan je na ročištu od 26. veljače 2026. te je isti naveo da mu je poznato o kojim nekretninama se radi u predmetnom postupku budući da je iste i on obrađivao po nalogu njegove majke ĐC koja je bila u zakupu. Netom prije potpisa ugovora iz ožujka 2025. godine bili su u njihovoj kući prisutni EC, njegova majka i on, a on nije s njima išao kod javnog bilježnika. Poznato mu je da je u samom ugovoru kao kupoprodajna cijena stajalo 30.000,00 EUR, ali stvarno ugovorena cijena je bila 80.000,00 EUR. Cijelu kupoprodajnu cijenu od 80.000,00 EUR njegova majka je isplatila I-tuženiku i to sve do potpisa ugovora u ožujku 2025. godine. Isto je isplaćivala u više navrata i to uvijek na ruke EC pri čemu su bili uvijek prisutni njegova supruga AC, ja, UC i Josipova supruga NC. Najčešće se to događalo u njihovoj kući, a u par navrata su u njegovu kuću odnijeli njegov brat UC i on, a to su bili iznosi od otprilike oko 500,00 EUR do 2.000,00 EUR. Svaki puta kada se EC dao novac njegova majka ĐC je to zapisala na papir s datumom i iznosom, ali to nije nitko potpisivao. Jednom prilikom tamo iza 2022. godine bio je prisutan na određenom druženju s II-tuženikom KC i njegovim ocem ZC koji su ga tada pitali kada će ih počastiti što su kupili predmetne nekretnine i ŠC je rekao da su to previše platili. KC nikada nije bio prisutan razgovorima njegove majke i EC oko kupoprodaje predmetnih nekretnina. Poznato mu je da je njegova majka trebala tek 1. kolovoza 2025. stupiti kao vlasnica u posjed predmetnih nekretnina. Cijeli iznos od 80.000,00 EUR koji se odnosi na kupoprodajnu cijenu njegova majka je EC isplatila u novcu i to uvijek s tom namjenom, a nije na nekakav drugi način vršila uplate koje bi se potom odnosile na kupoprodajnu cijenu. Par puta je znao učiniti nekakvu uslugu EC koja se tiče poljoprivrede pa su i to ukomponirali u kupoprodajnu cijenu. Navodi da je EC sam zatražio da se njegova majka tek 1. kolovoza 2025. upiše kao vlasnica iz nekakvih osobnih razloga EC, njima je bilo svejedno jer su ionako bili u posjedu predmetnih nekretnina, a i vjerovali su EC kao njihovom ujaku. KC u blizini predmetnih nekretnina ima svoje zemlje i bilo mu je poznato da su oni bili u posjedu predmetnih nekretnina u zakupu. Navodi da je njegova majka u zakupu predmetnih nekretnina bila u razdoblju od 2022. godine do ljeta 2025. godine, a misli da je cijena bila oko 100,00 EUR po jutru. Navodi da je majka EC plaćala zakupninu u gotovini na ruke. Kada su KC i ŠC jednom prilikom njemu rekli da ih mora počastiti zbog kupnje nekretnina tada nije bila prisutna njegova majka ĐC.

17. Svjedok UC saslušan je na ročištu od 26. veljače 2026. te je isti naveo da mu je poznato o kojim nekretninama se radi u predmetnom postupku budući da ih je obrađivao po nalogu njegove majke. Misli da su u zakupu bili od 2022. godine. Zna da je u ugovoru iz ožujka 2025. godine stajala cijena od 30.000,00 EUR, no stvarno ugovorena cijena je bila 80.000,00 EUR, a koju cijenu je njegova majka do ožujka 2025. godine isplatila u cijelosti, a EC niti ne bi pristao da se njegova majka upiše kao vlasnica da mu nije sve u cijelosti isplatila. KC nije nikada bio prisutan razgovorima njegove majke i EC o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Mislim da je KC znao da je njegova majka kupila predmetne nekretnine budući da se o tome pričalo. Branku je iznos od 80.000,00 EUR isplaćivan na ruke i to više puta u iznosima od oko 5.000,00 EUR, 200,00 EUR, 300,00 EUR i slično. Nekada mu je i on sam nosio novac, a nekada je on dolazio po novac u kuću mame kada su bili prisutni roditelji, brat ČC, njegova žena i drugi. Cjelokupan iznos od 80.000,00 EUR je EC isplaćen na ruke i to je jedini način na koji su mu isplatili kupoprodajnu cijenu. Navodi da KC nikada nije bio prisutan kada se pričalo o kupoprodaji predmetnih nekretnina njegove majke i EC, a da je on tada bio prisutan.

18. Svjedok VC saslušan je na ročištu od 26. veljače 2026. te je isti naveo da mu je poznato o kojim nekretninama se radi u predmetnom postupku budući da je i on par puta bio prisutan na istima kada su ih obrađivali ČC i UC. Poznato mu je da su tužiteljica i njezina obitelj do prošle godine bili u posjedu predmetnih nekretnina, negdje oko 4 godine. II-tuženik KC mu je poznat samo po pričama, te ga osobno ne zna. Po pričama od ČC koji je njegov vjenčani kum, ima saznanja da je ĐC kupila predmetne nekretnine od EC i to za iznos od 8.000,00 EUR po jutru, a radi se o 10 jutara. Sve vezano za isplatu kupoprodajne cijene i ostalih informacija oko kupoprodaje on zna isključivo iz priče i navoda ČC i nema neposrednih saznanja. Navodi da mu je ČC rekao da je kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti.

19. Svjedok ŠC saslušan je na ročištu od 26. veljače 2026. te je isti naveo da mu je poznato o kojim nekretninama se radi u predmetnom postupku budući da i on ima u vlasništvu nekretnine koje su u neposrednoj blizini istih. Zna da je iste kupio njegov sin od EC. Sjeća se da je ĐC obrađivala predmetne nekretnine i to sigurno 10 godina. Njegov sin KC ga je obavijestio da je kupio predmetne nekretnine i to tek nakon što je sklopio ugovor s EC, a prije toga mu uopće nije spominjao isto. On nije znao niti je imao saznanja da je ĐC predmetne nekretnine kupila od EC već je mislio da je ona samo u zakupu. Mora navesti da kada kod njih netko u selu kupi zemlju to se uglavnom taji, pa tako smatra da niti njegov sin KC nije mogao znati da je ĐC sklopila ikakav ugovor s EC, a svakako bi on to saznao prije njegovog sina. Nikada nije ĐC, UC ili ČC davao ikakve komentare vezano za predmetne nekretnine. Navodi da nikada nije rekao ČC da su preskupo platili predmetne nekretnine i da mora počastiti.

20. Svjedok MC saslušan je na ročištu od 26. veljače 2026. te je isti naveo da mu je poznato o kojim nekretninama se radi u predmetnom postupku budući da se iste nalaze u njegovom selu i kupio ih je njegov nećak KC. Zna da su prethodno više godina iste nekretnine obrađivali ĐC i njezina obitelj. Sjeća se da mu je EC rekao da im je iste nekretnine dao u arendu. On nije imao nikakva saznanja da je ĐC kupila te nekretnine, a ne vjeruje niti da je KC mogao imati takva saznanja. Navodi da je sa ĐC u odnosu na način da se uvijek pozdrave i nisu se nikada svađali.

21. Prvotuženik EC saslušan je na ročištu od 24. travnja 2026. te je isti naveo nakon što mu je od strane ovoga suda dan na uvid predkupoprodajni ugovor sa strane 8 spisa, da je on doista potpisao takav ugovor u kojemu je ugovorena cijena od 80.000,00 EUR. Također, izjavljuje da je potpisao i predkupoprodajni ugovor sa strane 9 spisa na kojemu piše da je ugovorena cijena od 30.000,00 EUR. Navodi da je stvarno ugovorena cijena bila 80.000,00 EUR. Navodi da u ugovoru o kupoprodaji od 21. ožujka 2025. stoji da je ugovorena kupoprodajna cijena za predmetne nekretnine od 30.000,00 EUR njemu isplaćena od strane ĐC kao kupca. Ne zna zašto na takvom ugovoru stoji da će kupac stupiti u posjed tek 1. kolovoza 2025. Nikakav novac od strane ĐC mu nije isplaćen na ime kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine. Nije niti čitao ugovor od 21. ožujka 2025., a u kojemu je potvrdio da mu je isplaćeno 30.000,00 EUR. Potvrđuje da je njegova sestra ĐC doista plaćala njegove nekakve račune za režije i održavala je njegovu kuću kada je bio u Njemačkoj i dogovor je bio da iste usluge imaju biti za namirenje iznosa zakupnine za predmetne nekretnine, koju zakupninu je ista njemu bila dužna plaćati na ime zakupa budući da je bila u zakupu predmetnih nekretnina. Kada mu je bilo jasno da mu se neće isplatiti cijeli dogovoreni iznos od 80.000,00 EUR, on je iste nekretnine ponudio KC i on ih je pristao kupiti. On je znao da je ĐC bila u zakupu tih nekretnina, a nije znao da je on i prethodno sklopio ugovor o kupoprodaji za iste nekretnine s njom. Također, može naglasiti i da je s KC stvarna kupoprodajna cijena bila 80.000,00 EUR, bez obzira što je na ugovoru stajalo 25.000,00 EUR. Ne zna koliko otprilike iznosi cijena jutra zemlje u [adresa]. Ugovor o raskidu ugovora ĐC je poslao poštom, a ne zna je li ga zaprimila, nije ga slao s povratnicom. Tvrdi da mu ĐC nije isplatila niti jedan euro na ime kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine. Navodi da mu se nije vratila pošiljka kada je poslao ĐC obavijest za raskid ugovora. To je išlo preko odvjetnika. Navodi da prije nego što je potpisao ugovor sa KC, da je ĐC saznala da je on raskinuo ugovor budući da je došla kod njega i pitala ga čemu to. Navodi da KC nakon sklapanja ugovora nije odmah uveo u posjed već mu je rekao da može ući u posjed kada se s predmetne nekretnine skinu usjevi što ih je na njima imala ĐC. Navodi da je znao prilikom ovjere svoga potpisa kod javnog bilježnika, da s ĐC sklapa ugovor o kupoprodaji, a pristao je na odredbu u kojoj piše da mu je iznos od 30.000,00 EUR isplaćen budući da je vjerovao svojoj sestri i vjerovao je da će mu cijeli iznos biti isplaćen. Nije imao s tužiteljicom dogovoren nekakav rok u kojemu bi mi cjelokupni iznos od 80.000,00 EUR trebao biti isplaćen. Trebalo mu je biti isplaćeno 10.000,00 EUR otprilike 2 tjedna prije nego što je raskinuo ugovor i to mu je trebao donijeti sin tužiteljice, no on je došao samo sa 100,00 EUR koje on nije uzeo. Nije mu isplaćen nikakav iznos kapare na ime predkupoprodajnih ugovora. Nije uopće pročitao niti jedan predkupoprodajni ili kupoprodajni ugovor koji je potpisao. Ponavlja da nije primio nikakav iznos, odnosno niti jedan euro na ime kupoprodajne cijene, već ako je nešto i primio, da se to odnosilo na ime zakupa.

22. Svjedokinja NC saslušana je na ročištu od 24. travnja 2026. te je ista navela da joj je poznato zašto je danas ovdje, ona je supruga Janjinog sina UC i nekada su svi zajedno živjeli u zajednici. Zna da su EC i ĐC dogovorili prodaju predmetnih nekretnina za iznos od oko 80.000,00 EUR i znam da su njezin suprug, njegov brat ČC, pa nekada i ona, EC osobno nosili na rate iznose od oko 300,00, 500,00 i 5.000,00 EUR na ime cijene. Nikada nisu tražili nikakvu potvrdu od EC, a zna da je ĐC nešto zapisivala. Ne zna jesu li EC ikada nosili ikakav novac na ime zakupa predmetnih nekretnina. Njoj je rečeno kada je nosila novac EC da mu ga nosi na ime kupoprodajne cijene. Kada je osobno novac nosila EC, u tom trenutku nije znala koliko je do tada njemu novca isplaćeno, već joj je samo rečeno da mu odnese što joj je dano. Navodi da su u predmetno vrijeme odnosi između EC i ĐC bili normalni. Zna kada su ga isplatili da je tražio još novca. Općenito EC nije tražio da mu se posudi novac. Zna da je KC jednom prilikom bio sa ŠC kada su rekli ČC da je zemlju platio previše. Navodi da nije sigurna kada je točno EC nosila novac, odnosno ne može potvrditi godinu. Misli da mu je osobno nosila u tri navrata, a to nije bilo isti mjesec. Misli da je to bilo 2024. godine. Od ČC joj je poznato da su ga KC i ŠC zafrkavali u vezi predmetne nekretnine. Misli da je jednom prilikom vidjela da je ĐC nešto zapisivala vezano za isplate EC.

23. Svjedokinja AC saslušana je na ročištu od 24. travnja 2026. te je ista navela da joj je poznato zašto je danas ovdje budući da je ona supruga ČC koji je sin tužiteljice. Može reći kako ona nikada nije osobno sudjelovala pregovorima EC i ĐC oko kupoprodaje predmetnih nekretnina. U zakupu predmetnih nekretnina je bila ĐC, odnosno obrađivali su ju ČC i UC sve do lipnja 2025. godine, a zna da je to bilo sigurno par godina barem ona znamod 2022. godine. EC se plaćao zakup i to u novcu po koji je on dolazio kod njih, a njezin suprug, NC i ČC su nekada njemu nosili novac na ime takvog zakupa. Zna da je između EC i ĐC bio ugovoren iznos od 80.000,00 EUR na ime kupoprodaje predmetnih nekretnina i ona zna da mu je on u cijelosti isplaćen zato što je znala biti prisutna kada je on osobno dolazio po novac kod njih i zna da mu se tada davalo od oko 500,00 do 1.000,00 EUR. EC im nije davao nikakve potvrde, no misli da je ĐC u nekakvu bilježnicu nešto zapisivala, a koju ĐC ima. Zna tko je KC no nisu se baš zajedno družili. Zna da je otac od KC jednom izjavio da je ĐC previše novca dala za tu zemlju. Na poseban upit suda navodi da ona nije bila prisutna već da je tako samo čula. Navodi da EC nikada nije negodovao da mu iznos nije isplaćen u cijelosti budući da je bio dogovor da mu se novac isplaćuje po potrebi kada to njemu bude zatrebalo.

24. Osim obavijesti prvotuženika od 24. srpnja 2025. (str. 36 spisa) i kaznene prijave (str. 44-45 spisa) koje sud nije posebno cijenio, sud prihvaća svu materijalnu dokumentaciju kao istinitu budući da stranke istu niti nisu sporile, odnosno nisu sporile sadržaj naveden u istoj kao niti činjenicu da su one doista potpisnici svih navedenih ugovora.

25. Naime, sud nije posebno cijenio obavijest prvotuženika od 24. srpnja 2025. koju je isti naslovio kao "raskid ugovora o kupoprodaji nekretnine od 21. ožujka 2025. OV- 2728/2025" i to za primatelja ĐC, odnosno tužiteljicu, a sve to iz razloga što iz iste obavijesti nije niti moguće utvrditi je li ju tužiteljica doista i zaprimila (ne postoji povratnica ili dr.), a koju činjenicu tužiteljica i spori u ovome postupku. Također, sud nije posebno cijenio niti kaznenu prijavu prvotuženika budući da ista ne predstavlja ikakvu zapreku u smislu provođenja ovog parničnog postupka i relevantne ocjene građanskopravnih učinaka svih isprava u ovome postupku za koje parnične stranke niti ne spore da su ih potpisale i ovjerile svoje potpise na istima. Također, sama kaznena prijava u ovome trenutku ne predstavlja niti odlučnu činjenicu za ovaj postupak.

26. Nadalje, sud nije posebno cijenio niti iskaz svjedoka VC budući da isti navodi da sva saznanja u svezi predmetnog postupka ima iz priča i navoda njegovog vjenčanog kuma ČC, odnosno isti svjedok nema neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama za predmetni postupak pa njegov iskaz kao takav niti nije od posebnog značaja.

27. Sud prihvaća iskaz ĐC u dijelu u kojemu ista navodi da je stvarno ugovorena kupoprodajna cijena predmetnih nekretnina bila 80.000,00 EUR (koji navod potvrđuje i sam prvotuženik), kao i da ju prvotuženik ni na koji način prije 1. kolovoza 2025. nije upozorio ili obavijestio da odustaje od kupoprodajnog ugovora potpisanog 21. ožujka 2025., koji navod je u skladu i s materijalnom dokumentacijom u spisu, odnosno nije protivan činjenici da obavijest prvotuženika od 24. srpnja 2025. ne sadrži nikakvu povratnicu ili drugi dokaz da ju je tužiteljica doista i primila. Također, sud iskaz prihvaća i u dijelu u kojemu ista navodi da je prvotuženiku od strane nje i njezine obitelji više puta u manjim iznosima prvotuženiku predavan novac na ime kupoprodaje budući da u navedenom tužiteljica iskazuje životno i uvjerljivo (ovaj iskaz je sud cijenio i u skladu sa iskazom prvotuženika ocijenjenom u t. 28. obrazloženja), dok navode tužiteljice o ukupnoj isplati kupoprodajne cijene sud obrazlaže u t. 32. obrazloženja.

28. Sud ne prihvaća iskaz prvotuženika EC u dijelu u kojemu isti navodi da mu nikakav novac na ime kupoprodajne cijene nije isplaćen od strane tužiteljice ĐC, te da nije niti čitao kupoprodajni ugovor od 21. ožujka 2025. u kojemu je potvrdio da mu je od strane tužiteljice na ime kupoprodajne cijene isplaćen iznos od 30.000,00 EUR. Naime, ovo prije svega jer prvotuženik u svome iskazu naknadno na poseban upit punomoćnika tužiteljice navodi da je prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji s tužiteljicom pristao na odredbu u kojoj piše da mu je iznos od 30.000,00 EUR isplaćen budući da je vjerovao svojoj sestri i vjerovao je da će mu cijeli iznos biti isplaćen. Ovakav navod je kontradiktoran s prvotnim navodom da prvotuženik niti nije čitao kupoprodajni ugovor od 21. ožujka 2025. s obzirom na to da isti naknadno na poseban upit punomoćnika tužiteljice navodi da je ipak bio upoznat s odredbama istoga. Također, nije životno i logično da bi u predmetnom kupoprodajnom ugovoru od 21. ožujka 2025. u kojemu su odredbe o stupanju u posjed i prijenosu vlasništva očito ugovorene u korist prvotuženika kao prodavatelja (dakle, očito je da je prvotuženik imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi), prvotuženik pristao svojim potpisom potvrditi da mu je isplaćen iznos od 30.000,00 EUR od strane tužiteljice na ime kupoprodajne cijene, a da mu takav iznos doista i nije isplaćen.

29. Sud prihvaća iskaz drugotuženika KC budući da je isti životan, logičan, uvjerljiv, te u bitnome sukladan s materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu. Naime, i sama tužiteljica, pa i svjedoci predloženi od strane iste, ČC i UC, u svojim iskazima navode da drugotuženik KC nije bio prisutan razgovorima tužiteljice i prvotuženika koji su se odnosili na kupoprodaju predmetnih nekretnina. Također, navodi drugotuženika da je ušao u posjed predmetnih nekretnina u jesen kada je kada je tužiteljica skinula kukuruz s predmetnih nekretnina i da mu je prvotuženik rekao da ĐC na istima ima posađen kukuruz u svrhu zakupa, te da mu je rekao da može ući u posjed nakon što ona isti skine, u potpunosti su sukladni s određenim pisanim odredbama ugovora o kupoprodaji sklopljenog između prvotuženika i drugotuženika 24. srpnja 2025. budući da je odredbom čl. 4. ugovora od 24. srpnja 2025. propisano: "Kupac preuzima posjed predmetnih nekretnina odmah po skidanju usjeva za agrotehničku godinu 2025." Štoviše, sam drugotuženik nije mogao niti iz stanja zemljišne knjige kao javne, posumnjati da je predmetna nekretnina već otuđena drugoj osobi (prvotuženik se u predmetno vrijeme vodio kao upisani vlasnik istih), a izvršavanje posjedovnih ovlasti na istima od strane tužiteljice nije niti moglo upućivati na takvo što budući da je ista predmetne nekretnine imala u zakupu i drugotuženiku je i bilo poznato da kao vlasnik stupa u posjed istih nakon skidanja usjeva sa istih nekretnina od strane tužiteljice kao ranijeg zakupnika.

30. Sud prihvaća i iskaze svjedoka ZC i MC koji su iskazivali na okolnost da drugotuženik nije imao saznanja da su predmetne nekretnine otuđene prethodno tužiteljici. Naime, isti iskazi su dani uvjerljivo i tužiteljica na iste niti nije imala posebnih prigovora, osim prigovora na iskaz svjedoka ZC o kojemu sud obrazlaže kao u t. 31. ovog obrazloženja.

31. Navodi svjedoka ČC da je jednom prilikom tamo iza 2022. godine bio prisutan na određenom druženju s drugotuženikom KC i njegovim ocem ZC koji su ga tada pitali kada će ih počastiti što su kupili predmetne nekretnine i da je ŠC rekao da su to previše platili, nisu od posebnog značaja za predmetni postupak budući da nije sporna činjenica da se tužiteljica nikada niti nije upisala u zemljišne knjige kao vlasnica predmetnih nekretnina i da nikada nije stupila u samostalni posjed istih nekretnina (već isključivo posjednički) pa tako isti navodi svjedoka (na koje navode se tijekom svojih iskaza iz posrednih saznanja od ČC osvrću i tužiteljica te ostali svjedoci) nemaju utjecaja na pitanje "dobre vjere" drugotuženika budući da je drugotuženik KC postao vlasnikom predmetnih nekretnina prije nego su iste od strane prvotuženika tužiteljici predane u samostalni posjed. Također, drugotuženik je predmetni ugovor o kupoprodaji potpisao tek u srpnju 2025. godine, dakle, 3 godine nakon takvog navodnog događaja, a u kojem trenutku zemljišna knjiga nije odražavala ikakvo drugačije stanje osim onoga da je prvotuženik EC upisan kao vlasnik istih nekretnina.

32. Također, bitno je naglasiti da su u predmetnom postupku samo iz personalnih iskaza i to iskaza tužiteljice ĐC, te svjedoka ČC, UC, NC i AC, sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li prvotuženiku od strane tužiteljice isplaćena u cijelosti stvarna ugovorena kupoprodajna cijena od 80.000,00 EUR. Naime, budući da nije sporno da o isplati takve svote novca preko iznosa od 30.000,00 EUR ne postoji niti jedan materijalni dokaz (priznanica i dr.), da sama tužiteljica navodi da se isplata nije vršila samo u novcu već i u određenim uslugama (plaćanje računa i dr.), te kako predloženi svjedoci od strane tužiteljice svi redom navode da je tužiteljica sve isplate prvotuženiku zapisivala (a opet, koji zapis nije priložen u ovome postupku), to ovaj sud ovakav navod tužiteljice ne može utvrditi sa sigurnošću. Slijedom navedenog, a kako je takvu činjenicu bila dužna dokazati tužiteljica, to sud o postojanju takve činjenice na temelju čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (NN, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP) zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja na način da se ista vodi kao neutvrđena.

33. U odnosu na ovako reproducirane i ocijenjene dokaze sud je nedvojbeno utvrdio da su tužiteljica i prvotuženik EC u pisanom ugovoru o kupoprodaji predmetnih nekretnina od 21. ožujka 2025. uglavili ugovornu odredbu kojom su propisali kupoprodajnu cijenu kao iznos od 30.000,00 EUR, no da su usmeno ugovorili kupoprodaju predmetnih nekretnina za stvarni iznos od 80.000,00 EUR, a za koju cjelokupnu isplatu ugovorne strane nisu imale dogovoren određen rok (tuženik sam navodi u svom iskazu). Također, utvrđeno je da su iste ugovorne strane još 2022. godine potpisale predugovor u svrhu kupoprodaje takvih nekretnina, kao i da je tužiteljica ĐC na temelju ugovora o zakupu bila u nesamostalnom posjedu istih sve do lipnja 2025. godine, pa i kasnije, odnosno do jeseni kada je skinula kukuruz koji je sadila kao zakupnik nakon čega je drugotuženik KC kao vlasnik stupio u samostalni posjed istih. Nadalje, utvrđeno je da su tužiteljica, te drugi članovi njezine obitelji, prvotuženiku EC u više navrata odnosili određeni iznos novca koji su istome plaćali kako u svrhu kupoprodaje predmetnih nekretnina, tako i u svrhu zakupnine, a za koje isplaćene iznose ne postoje nikakvi pisani tragovi. Utvrđeno je i da su tužiteljica i prvotuženik po javnom bilježniku ovjerili svoje potpise na ugovoru o kupoprodaji od 21. ožujka 2025., a kojim ugovorom je prvotuženik potvrdio da mu je tužiteljica na ime kupoprodajne cijene isplatila iznos od 30.000,00 EUR. Također, utvrđeno je i da je takvim ugovorom prvotuženik kao prodavatelj dopustio tužiteljici kao kupcu upisati se vlasnikom u zemljišne knjige, te stupiti u samostalni posjed istih, no tek od 1. kolovoza 2025. Nadalje, utvrđeno je da je prvotuženik u predmetni ugovor na svoje inzistiranje uglavio navedene odredbe o odgodi stupanja u posjed i upisu u zemljišne knjige. Nadalje, u predmetnom postupku nije utvrđen ukupan iznos, a preko utvrđenog isplaćenog iznosa od 30.000,00 EUR, koji je tužiteljica isplatila prvotuženiku na ime kupoprodajne cijene. Dalje, sud je utvrdio da je prvotuženik, prije nego je predmetne nekretnine predao u samostalan posjed tužiteljici, ugovorom o kupoprodaji od 24. srpnja 2025. iste nekretnine prodao drugotuženiku koji nije znao i niti nije mogao znati da su iste već otuđene i predane u samostalni posjed tužiteljici budući da takva kvaliteta posjeda tužiteljice još niti nije bila moguća sukladno potpisanom ugovoru od 21. ožujka 2025. Također, utvrđeno je da drugotuženik nije imao saznanja da je tužiteljica prethodno potpisala ugovor o kupoprodaji s prvotuženikom, a u odnosu na predmetne nekretnine, te je utvrđeno da je drugotuženik prvi zatražio u dobroj vjeri upis u zemljišnu knjigu koji je i proveden.

34. Odredbom čl. 125. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN, 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014, 52/2025, dalje ZVDSP) je propisano da kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Nadalje, odredbom čl. 125. st. 2. je propisano da brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva.

35. Dakle, slijedom navedenih odredbi, tužiteljica bi bila ovlaštena zahtijevati brisanje prava vlasništva drugotuženika i uknjižbu u svoju korist samo u slučaju da joj je prvotuženik prethodno navedene nekretnine već otuđio i predao u samostalan posjed. Uzimajući u obzir da nije sporna činjenica da ja prvotuženik ugovorom o kupoprodaji od 21. ožujka 2025. tužiteljici dopustio upisati pravo vlasništva i stupiti u posjed nekretnina tek od 1. kolovoza 2025., to tužiteljica ne može s uspjehom postavljati ovakav tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika koji je predmetne nekretnine stekao prije stupanja tužiteljice u samostalni posjed istih. Štoviše, ovakav tužbeni zahtjev nije osnovan niti iz razloga što je u predmetnom postupku utvrđeno da drugotuženik prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora nije niti znao da je tužiteljica u odnosu na iste nekretnine prethodno s prvotuženikom sklopila kupoprodajni ugovor, a isti nije bio dužan istraživati izvanknjižno stanje te je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige u kojima ja u navedenom trenutku prvotuženik bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina. Činjenica što je tuženik znao da je tužiteljica u navedeno vrijeme imala posađen kukuruz na predmetnim nekretninama ne upućuje na nedostatak njegove "dobre vjere" budući da je istome od strane prvotuženika rečeno da se tužiteljica nalazi u zakupu istih nekretnina i da drugotuženik može stupiti u vlasnički posjed istih tek nakon skidanja usjeva za agrotehničku 2025. godinu, a što je i ugovoreno u ugovoru od 24. srpnja 2025. između prvotuženika i drugotuženika.

36. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

37. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice, sud navodi kao u daljnjem nastavku obrazloženja. Naime, tužiteljica eventualno kumuliranim tužbenim zahtjeva predlaže sudu poništiti ugovor o kupoprodaji nekretnina od 21. ožujka 2025. sklopljen između tužiteljice i prvotuženika zbog prijevarnog postupanja, te naložiti istome tužiteljici isplatiti iznos od 80.000,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 21. ožujka 2025.

38. Odredbom čl. 284. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023, dalje ZOO) je propisano da ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

39. Slijedom svih utvrđenih činjenica u ovome postupku, postupanje prvotuženika EC na način da je prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji od 21. ožujka 2025. kada je na ime kupoprodajne cijene već primio stanoviti iznos novca, iako s tužiteljicom kao kupcem nije ugovorio nikakav rok za isplatu cjelokupno ugovorenog iznosa od 80.000,00 EUR (tuženik ne spori), na svoje inzistiranje u predmetni ugovor uglavio ugovorne odredbe o odgodi prijenosa vlasništva i stupanja u posjed sve do 1. kolovoza 2025., te uzimajući u obzir i činjenicu da je tjedan dana prije takvog datuma predmetnu nekretninu bez obavijesti tužiteljici prodao trećoj osobi, to je ovaj sud pravnog shvaćanja da je prvotuženik prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji s tužiteljicom doista postupao prijevarno izazvavši kod iste zabludu u namjeri da je navede na sklapanje ugovora.

40. Odredbom čl. 332. st. 1. ZOO-a je propisano da ako je na temelju ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se vratiti, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Iz navedenog slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu u ovakvim okolnostima primjenjuju odredbe o vraćanja stečenog bez osnove.

41. Nadalje, revizijski sud je u više svojih odluka (primjerice: Rev-406/2003 od 8. prosinca 2004., Rev 79/09-2 od 2. srpnja 2014., Rev 807/2020-2 od 29. rujna 2020.) izrazio pravno shvaćanje, pa tako i u odluci posl. br. Rev 1184/11-2 od 12. ožujka 2014., prema kojoj: “…Prema članku 71. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), ugovor o prodaji nekretnina za koji je zakonom ili voljom ugovornih strana određen obvezni pisani oblik s ovjerom potpisa ugovaratelja na ugovoru, u čiji je pisano ovjeren sastav voljom ugovornih strana unesen manji iznos cijene od iznosa kojeg su one stvarno ugovorile, ima pravni učinak, s tim da ima pravnu snagu stvarno ugovoreni iznos cijene kao stvarni disimulirani izraz volje ugovornih stranaka, a ne simulirani pisano označeni manji iznos cijene, ako zakonom nije drugačije određeno“.

42. Također, istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je u Zaključku sa sjednice (II/84) Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 27. veljače 1984., u tumačenju dosega odredaba članka 71. ZOO/91, sadržajno nepromijenjenih u odredbama članka 291. sada važećeg ZOO, prema kojemu: „...Prema propisu članka 71. stavak 1. ZOO-a, ugovor o prodaji nekretnina za koje je zakonom ili voljom ugovornih strana određena obvezna pismena forma s ovjerom potpisa ugovaratelja na ugovoru, u čijem je pismeno ovjerenom sastavu voljom ugovornih strana unesen manji iznos cijene od onog iznosa koji su one istovremeno 4 Poslovni broj: Gž-1556/2024-3 stvarno ugovorile, proizvodi pravni učinak, s tim da ima pravnu snagu stvarno ugovoreni iznos cijene, kao stvarni disimulirani rezultat volje ugovornih stranaka, a ne simulirani pismeno označeni manji iznos cijene, ako zakonom nije drukčije određeno. Prema tome, prodavalac može tražiti izvršenje ugovora u visini stvarno ugovorene cijene, a za slučaj prekomjernog oštećenja relevantna je, također, stvarno ugovorena cijena...“. Navedeni pravni stav zauzeo je i Županijski sud u Splitu u svojoj odluci pod posl. br. Gž-1556/2024-3 od 18. veljače 2026.

43. Slijedom navedenog, opravdano je prvotuženiku EC naložiti tužiteljici isplatiti iznos za koji je u ovome postupku utvrđeno da ga je isti primio na ime kupoprodajnog ugovora od 21. ožujka 2025. i to iznos od 30.000,00 EUR.

43.1. Odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43.2. Kako tužiteljica u navedenom postupku ovome sudu nije dokazala kada je prvotuženik kao nepošten stjecatelj stekao navedeni iznos, odnosno, budući da nije sporno da je istome iznos isplaćivan u više rata, tužiteljica niti ne navodi datume stjecanja takvih iznosa, to su tužiteljici na navedeni od 30.000,00 EUR dosuđene zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, pa je odlučeno kao u t. III. izreke.

44. U odnosu na troškove parničnog postupka između tužiteljice i drugotuženika KC sud je odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Naime, drugotuženik je u cijelosti uspio u ovom parničnom postupku pa mu je tužiteljica dužna naknaditi troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku. Drugotuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT), te trošak zastupanja na ročištu od 18. prosinca 2025., 18. veljače 2026., 26. veljače 2026. i 24. travnja 2026. i to za svako ročište iznos od 500,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, a na koje iznose je istome dosuđen i PDV od 25%. Navedeno ukupno iznosi 3.125,00 EUR. Drugotuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 140,00 EUR budući da isti kao tuženik niti nije obveznik plaćanja takve pristojbe, pa je u odnosu na ovakve troškove odlučeno kao u t. IV. Izreke.

45. Nadalje, u odnosu na troškove parničnog postupka između tužiteljice i prvotuženika EC sud je odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a. Naime, budući da je sud odbio glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, a djelomično je prihvatio podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev pri čemu u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije nastao nikakav posebni trošak, tužiteljici je sud uspjeh u postupku utvrđivao samo u odnosu na djelomično prihvaćeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

45.1. Odlučujući o trošku sud je krenuo od činjenice da je u odnosu na takav zahtjev bila sporna i osnovanost i visina zahtjeva. Tužiteljica je u odnosu na osnovanost uspjela u cijelosti (100%) dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspjela sa 37,5% (od zatraženih 80.000,00 EUR, dosuđeno 30.000,00 EUR). Tužiteljičin uspjeh u postupku je stoga 68,75% (137,5%/2), a prvotuženikov 31,25%.

45.2. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

45.3. Dakle, tužiteljici je uvažavajući i osnov i visinu tužbenog zahtjeva priznato 37,5% opravdanih troškova postupka (68,75% – 31,25%).

45.4. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR u skladu s Tbr. 7. t. 1. OT-a, trošak pristupa ročištima od 18. prosinca 2025., 18. veljače 2026., 26. veljače 2026. i 24. travnja 2026. i to za svako ročište iznos od 500,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 3. OT-a, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 90,25 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 180,50 EUR. Navedeno ukupno iznosi 2.870,75 EUR.

45.5. Dakle, cijeneći uspjeh tužiteljice od 37,5%, istoj je na ime parničnih troškova priznato 1.076,53 EUR, a na koji iznos su istoj priznate i zatezne kamate od dana donošenja presude.

45.6. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 11. studenog 2025. u iznosu od 500,00 EUR budući da ista nije prethodno tražila odobrenje za podnošenje takvog podneska sukladno čl. 299.a ZPP-a.

45.7. Slijedom navedenog, o ovakvim troškovima odlučeno je kao u t. V. izreke.

U Đakovu 28. svibnja 2026.

SUDAC

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Prvotuženiku po punomoćniku

3. Druogotuženiku po punomoćniku