REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5396/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lana Andreis Nikolić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Andreis & Partneri Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 21. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 28. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio čl. 1. Ugovora o kreditu broj 25585-251, od 08. srpnja 2003. godine, sklopljenog između tužitelja DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, koji glasi: „(...) uvećan za iznos naknade za odobravanje kredita u visini od 1.457,27 kn“.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 193,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2009. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se kao djelomično neosnovan zahtjev tužitelja DT, OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatu zateznih kamata koje na iznos 193,41 eura teku od 9. srpnja 2003. do 24. srpnja 2009., u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 526,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 28. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa tuženikom 8. srpnja 2003 zaključio Ugovor o kreditu broj 25585-251. Dalje je naveo da ga je odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik obvezao na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini 193,41 eura (1.457,27 kuna). Smatra da tuženiku prilikom sklapanja predmetnog ugovora nisu nastali posebni troškovi te da je ugovorna odredba unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika, odnosno da predstavlja tipsku odredbu na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos 193,41 eura s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva tužitelja u cijelosti, odnosno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada kako je to navedeno u tužbi. Prigovorio je naznačenoj vrijednosti predmeta spora te je istaknuo prigovor zastare. Naveo je da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva zbog čega da ne podliježe testu nepoštenosti. Također je tvrdio da je tuženik, prilikom odobravanja kredita imao troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu pa da čak i kad bi sporna naknada bila naplaćena, tuženik bi kroz nju naplatio svoju uslugu, a da se o primjerenosti cijene ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Istaknuo je da se nesporno u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, ali da ugovaranjem sporne naknade nije došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Također je istaknuo da niti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a niti danas ne postoji obveza kreditnih institucija da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita trebala sadržavati strukturu troškova. Osporio je i tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio da je tužitelj vrijednost spora očito suviše visoko označio. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.520,63 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu te isplatu iznosa 193,41 eura.

3.1. Obzirom da je deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa (točke II postavljenog tužbenog zahtjeva), to se u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora dio deklaratornog zahtjeva ne treba uzeti u obzir, već se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako VSRH u Rev- 349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 2181/24, Gž 4971/24, Gž 4623/23 i dr.).

3.2. Stoga je tužitelj na ročištu 17. prosinca 2025. naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu 193,41 eura.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 25585-251 od 8. srpnja 2003. (listovi 6-7 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 16. travnja 2025. (listovi 8-9 spisa), knjigovodstvenu karticu (listovi 10-18 spisa), plan otplate kredita (listovi 20-21 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću (listovi 123-124 spisa) te je saslušan tužitelj (list 112 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 25585-251 od 8. srpnja 2023. (dalje: Ugovor o kreditu).

6.1. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade, sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

6.2. Također je sporno da li je tužitelju ta naknada uopće naplaćena i u kojem iznosu.

7. Prema odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu kreditor odobrava kredit za kupovinu vozila u iznosu 59.724,00 kune uvećan za iznos naknade za odobravanje kredita u visini 193,41 eura (1.457,27 kuna).

8. Radi utvrđenja osnovanosti zahtjeva tužitelja sud je izvršio uvid u dostavljene isprave te je saslušao tužitelja.

9. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil koji mu je trebao za osobne potrebe. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Morao je platiti spornu naknadu te koliko se sjeća ona je naplaćena odmah na početku. Nitko mu nije objasnio zbog čega se ta naknada plaća. Bio je u banci i ugovor je pročitao. Obzirom da nije ekonomist niti pravnik ugovor je shvatio koliko je mogao. Nikada u životu nije imao trgovačko društvu niti obrt (list 112 spisa).

9.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao iskreno i uvjerljivo.

10. Sud utvrđuje da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a niti je to tuženik tvrdio tijekom postupka, time da je tužitelj u svom iskazu naveo da nikada nije imao obrt niti trgovačko društvo. Slijedi da je tužitelj sklopio ugovor kao potrošač.

11. Tužitelj je u svom iskazu u bitnome naveo da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Morao je platiti spornu naknadu te je ona naplaćena odmah na početku. Nitko mu nije objasnio zbog čega se ta naknada

12. Stoga sud utvrđuje da tužitelj prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s prednikom tuženika o uvjetima kreditiranja te da se o spornoj ugovornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe.

13. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da mu nitko nije objasnio zbog čega se plaća ta naknada, slijedom čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade

14. U konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) vodeći se odredbama Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., obzirom da se Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) počeo primjenjivati nakon zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

14.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, odnosno ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Ugovor o kreditu je dvostrani pravi posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

16. Kako je ranije navedeno, sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika, da se o spornoj ugovornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati, da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe te da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade.

17. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je tužitelju odobren kredit u određenom iznosu uvećan za iznos naknade za odobravanje kredita.

19. Treba reći i da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru.

19.1. Dakle, predmetni ugovor je tipski ili adhezijski ugovor, a pojedine njegove odredbe su ništave ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

20. Treba dodati da iako u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije bio donesen poseban propis koji bi regulirao zaštitu potrošača (Zakon o zaštiti potrošača), zbog čega se pri donošenju ove odluke sud vodio općim načelima obveznog prava i odredbama ZOO-a, upravo sadržaj odredbi čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03), koji je prvi cjelovito regulirao ovu pravnu materiju, a koje odredbe reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi, govore u prilog pravilnosti zaključka suda o nepoštenosti ugovornih odredbi koje su razmatrane u ovom postupku.

21. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

22. Slijedom navedenoga, a obzirom da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana tipskim ugovorom tuženika te je nepoštena, jer je protivna i općim načelima obveznog prava, ista je i ništava sukladno odredbi čl. 103. st. 1. ZOO-a.

23. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

23.1. U svrhu utvrđenja spornih činjenica je li sporna naknada naplaćena te u kojem iznosu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.

23.2. U svom nalazu i mišljenju vještak Zrinko Ručević naveo je da je mišljenja kako je tužitelju naplaćena naknada za odobravanje kredita u iznosu 193,41 EUR koja je sadržana u iznosu kredita koji je odobren tužitelju, a koji je otplaćivan u 72 jednaka mjesečna anuiteta tijekom razdoblja otplate od 8. kolovoza 2003. do 25. srpnja 2009. (list 124 spisa).

23.3. Na nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića stranke nisu imale primjedbi.

23.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ručevića, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

23.5. Stoga je tužitelju dosuđen iznos 193,41 eura čiju isplatu je zatražio.

24. Prema odredbi čl. 210. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim.

24.2. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj prilikom plaćanja mjesečnih obveza po kreditu plaćao i predmetnu naknadu koja je sadržana u iznosu odobrenog kredita koji se otplaćivao tijekom razdoblja otplate, od 8. kolovoza 2003. do 25. srpnja 2009.

24.3. Kako tužitelj nije dokazao koje točno iznose sporne naknade je tuženik svaki mjesec stjecao, to su mu zatezne kamate dosuđene od 25. srpnja 2009., kada je platio posljednju mjesečnu obvezu po kreditu, a zajedno s njom i posljednji preostali iznos sporne naknade.

24.4. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

25. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (28. svibnja 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

27.1. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 193,41 eura (obrazloženo u dijelu 3.-3.2. obrazloženja) priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 8. travnja 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 21. svibnja 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

27.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 200,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 250,00 eura.

27.3. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 eura.

27.4. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu 250,00 eura.

27.5. Slijedom navedenog, tužitelju pripada parnični trošak u iznosu 526,54 eura.

27.6. Naime, tužitelju su dosuđeni cjelokupni parnični troškovi, obzirom da nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u vezi kojega nisu nastali posebni troškovi, sve temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

27.7. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja

2. punomoćniku tuženika